Kišna nedjelja je dan kao stvoren za nekakva piskaranja. No ništa se bitno ne mijenja osim što nas nemogućnost izbivanja iz kuće nekako prisili da prikupimo više informacija o vanjskom svijetu. A mediji su neumorni. Serviraju i serviraju, vidimo sve, ponekad u panici sklanjamo djecu od onog što mislimo da nije za njih. Ponekad i sebe same sklanjamo na sigurno kako nas koje dobro plasirana rečenica ne bi hipnotički prikovala u mjestu i tada bismo se izvrgli štetnim utjecajima na naš psihički razvoj.

No i ovaj je tjedan bio zanimljiv! Imalo se o čemu razmišljati. Samo ću nekoliko crtica o dva događaja koji su mi privukli najviše pažnje.

Prijava protiv Big Brothera

Ma, ne zanimaju me imena pravobranitelja, ni televizija, ni smrtnih grijehova. Niti su ona važna. Sasvim je svejedno tko je kome i zašto. Moja su razmišljanja išla u slijedećem smjeru... Iako nisam zadrti fan Big Brothera ali pitao sam se je li moguće da je to zaista toliko grješna emisija da na to trebaju reagirati institucije tako visokog kalibra? Moja djeca kod mene u dnevnoj sobi gledaju ono što im je dozvoljeno od nas roditelja. Iz jednog zanimljivog razloga. Naime, ne želim da nešto ima negativnog efekta na njihov psihički razvoj i izgradnju osobnosti :). Je li dobar razlog? Tako, sasvim dobro radim svoj posao. Malo sam doduše zbrinut zbog središnjeg TV Dnevnika koji ide u sasvim prikladnom terminu za djecu. Na početku nema nikakvog upozorenja da će neke vijesti biti neprikladne za mlađe od 18. I taman svaki put ulete u sobu kad umre novih 20 ljudi. Djecu treba potjerati od Dnevnika... koncentrirana količina od pola sata negativnih informacija dnevno u stanju su vas nakon mjesec dana uvjeriti da zapravo i nema smisla truditi se u životu jer možda svijet neće ni potrajati slijedećih 5 godina. U TV dnevniku u samo tjedan dana ima više mrtvih nego u svim Schwarzeneggerovim filmovima zajedno. Sreća da nakon Dnevnika možemo pogledati makar i Big Brother i malo se nasmijati.

Drugo što me zabrinjava je imaju li moja djeca kakva prava koja treba braniti u školi gdje su izvan roditeljske kontrole i na milost i nemilost dealerima, imaju li kakvu zaštitu od pobjesnjelih vozača koji makar i sa 0.0 promila jure kako im se sviđa, imaju li zaštitu od huliganstva na utakmicama, mogu li sigurno ići u dućan a da ne prisustvuju ponekom klanju za 3.000 kuna, tko štiti djecu koju maltretiraju i tuku očevi i majke i iskorištavaju 'oni' od kojih bi se to najmanje očekivalo u ovoj konzervativnoj zemlji, tko ih štiti od njihovih vršnjaka u domovima. Tko štiti djecu od jumbo plakata za noćne kreme sa slikom zgodne žene i natpisom "Vlažna i podatna" (zanimljivo je kako to djeca tumače), tko ih štiti od saborske demagogije, 'umijeća' govora i definitivno ne-timskog rada.... ajoooj, dosta bi bilo. Davno sam shvatio da ako roditelji maksimalno ne vode računa o svim tim za 'razvoj dječje psihe štetnim' utjecajima ništa neće biti od njih. Mi smo jedino pravo oruđe da od njih napravimo ljude. Hvala svakome za zaštitu ali pred našim televizorom je sve pod kontrolom.

Za našu djecu Ozren nije dobar jer se svađa, Krešo nije dobar je lijen, Sanja nije dobra jer je jako prosta i puši, ima još nekih koji puše, jedino im je dobar Saša jer smiješno govori, snalažljiv je i uvijek ima dobra rješenja za sve probleme i voli svoju djecu i ponosan je na njih. Makar i on malo puši i tetoviran je, to mu se oprašta. Mislim da taj Big Brother ima zanimljiv utjecaj na naše klince ali on definitivno nije štetan. Često razgovaramo o tim likovima u kući o njihovim potezima i razmišljanjima i ja sam jako ponosan na njihovo (dječje) shvaćanje dobra i lošeg, ispravnog i neispravnog, timskog rada u zalaganja, kreativnosti itd. Ljubljenje im je 'bezveze', golo trčanje im je zabavno, E sad, ako se za njihovu 'zaštitu' termin prikazivanja pomakne u kasnije vrijeme (kad je njima vrijeme za spavanje) morat ću im prepričavati. Eh! Nek nam rađe vrate Toma i Jerryja, tamo barem nema nasilja podlosti i smicalica, ha? Ili neka nam vrate "Power Rengerse" pa ću ih opet ja zabraniti gledati jer čak i mene u nekoj mjeri zatupljuju. Favorit su možda i 'Pokemoni' gdje možete svog ljubimca dati zatući u borbi, drmati ga strujom, napadati ga 'oštrim listom' i još koječim, a sve iz silne ljubavi prema njemu kako biste osvojili jedan bedž.

Sandra 14

Protekli tjedan prošao je i u znaku još jedne afere (nakon metković.hr-a) no ovo je vjerojatno tek početak. Svela se afera na jednostavan izbor: blog ili posao. Sandra je odlučila kako je odlučila, no to je njen izbor. Za sada, ali samo za sada rezultat je ovdje. Da dobro ste vidjeli, od Sandre je ovdje ostalo samo 404. Vjerujemo da će se pojaviti ponovo, zar ne?
A što je s blogom. Utjecaj polako raste na ovaj ili onaj način. Hrvatska blogosfera više nije anonomna unatoč jezičnoj barijeri. RSS mi je javio zanimljiv link – Croatia takes to blogging pa sam pogledao.
I tako ćemo u skoro vrijeme vjerojatno i u Hrvatskoj vidjeti određenu medijsku pažnju posvećenu ovom slučaju. Trebamo li biti spremni da će sve više novinara zavirivati u naše postove u potrazi za informacijama, reakcijama, pogledima iz drugog kuta...? Vijestima? Procjenite :)
Htjeli ili ne htjeli blog kao pojava ide dalje s nama ili bez nas. Događaji se izmjenjuju, ako ne pišete o njima napisat će netko drugi. Jedino netko može probati ugasiti Intrenet. Probati.

I tako, nedjelja je bila kišna, to je dobro, jer ponedjeljak će biti ljepši ako bude sunčan. Ako i ne bude, pa šta? Bit će više vremena za napisati pokoji post, pročitati pokoju vijest i raditi na sebi. Mentalno. Razmišljati o tome kako popraviti sebe, ugraditi to u djecu, objasniti im da smo svi mi u velikoj BB kući gdje nas gledaju, daju nam zadatke, daju nam da se zabavljamo i daju nam mogućnost da pokažemo svoje najbolje i najgore, možemo glumiti ili biti iskreni, možemo razmišljati svojom glavom ili tuđom, možemo razmišljati uopće ili pustiti da nas uvjere da baš onako mislimo kako treba... Jedno je sigurno i u ovoj kući se može boriti za milijun – ili odustati. Ali ne dajmo se, ako nam je i malo stalo do nas. Nikad nije bilo bolje prilike da mislimo kako želimo. Jer jednog dana će netko od naših unuka možda reći: Živio si u vrijeme kad je bilo moguće reći svoje mišljenje. I što si rekao?