I spy (11): Idemo dalje



utorak , 31.08.2004.

Ne , ne brinite, neću vas daviti s raznovrsnim tehnološkim problemima koji su kao na tekućoj traci opsjedali ovu moju nakupinu lima, plastike, stakla i silikona. Mnogo zanimljivije stvari su se događale u mojoj glavi. Neće li netko sad potegnuti pitanje ovisnosti o blogu? Pa, nije lako apstinirati ali izdrži se :)

Prije svega hvala na komentarima na moje zadnje javljanje. Zaista hvala. Ali složit ćete se da ne treba pretjerivati, zar ne? :) Koliko vidim blog.hr i dalje radi, sa mnom ili bez mene. To samo dokazuje jednu moju davnu izmišljotinu: We are blog! Every resistance is futile! Pojedinci su nevažni.

Gubitak?
Hm, mogao bih ovo u što sada buljim nazvati prozorom a ono sto kroz njega vidim svijetom. Moj se prozor zatvorio, jednog dana, onako bez najave. Nastao je mrak. Sve što postoji unutra ostalo je u mraku. Nestale su slike, rečenice, mailovi, adrese, ostalo je samo ništa. Kakav već jesam, vjerovao sam da ste svi i dalje unutra, samo što nisam pronalazio načina da dođem do vas. I tako (kratim ovu priču do besvijesti) svjetlost je ponovo bljesnula, i svi ste vi ovdje, a i svi produkti moje glave udobno čame na novom mediju i čekaju da posegnem za njima. Zašto vam to govorim? S dobrom namjerom. Neki ćete shvatiti smisao prije neki kasnije. Samo neka ne ispadne da blog nije važan. Tek sada, moj stari tvrdi disk može se udobno zavaliti u kanti za smeće. Tek sada priznajem da je odradio svoje. Nakon što mi je vratio podatke :) Možda je on poželio odustati ali namjerio se na krivog vlasnika. Sve ima svoju misiju.

Neugoda?
Zbog ove nenadane zavrzlame neki moji ciljevi i ideje ostali su visjeti u zraku. Mnogi mailovi s bloga i izvan njega ostali su zbunjeni ležati na serveru. Jedino spameri nisu patili jer njima ionako ne odgovaram. Nadalje, nekim prijateljima s bloga (znate koji ste) ostao sam dužan učiniti ono što sam bio zamoljen. To stvara osjećaj neugode. Ja ga volim jer ga koristim kao podstrek. Ne dam mu da živi. Zato se pojavljuje samo u bljeskovima i ne izdrži dugo. Hvala tom osjećaju. Iako je po definiciji negativan i on može za nas raditi nešto dobro. Izbor je: trpjeti neugodu ili se pokrenuti. Brže, jače, bolje, s ciljem.

Strah?
E, sad nisam siguran mogu li ovaj zanimljiv osjećaj nazvati strahom... budite slobodni nazvati ga kako vam odgovara. Daleko najjači emotivni tornado koju sam doživio u ovim danima informatičke invalidnosti bilo je konačno ponovno uključivanje online. Outlook je brojio poštu i nije se htio zaustaviti. 12 mailova na Hala, 76 na ostalo. HAL:UI blog se otvorio pokazujući 28 komentara. Moj puls je bio na stotki :) Cijelo popodne sam se pitao zašto. I zaista, nalik na žabu koja pokušava preko autoceste preći s jednog travnjaka na drugi nadajući se da će je svi kotači promašiti (ili možda neće?), klikao sam mail za mailom, čitao komentar za komentarom, kao dijete koje je dobilo brdo poklona i strepi hoće li u kojoj od kutija biti kakvo neugodno iznenađenje. Ovo dakle meni nije nimalo nevažno. Sad sam siguran u to.

Olakšanje!
Pa, ništa se nije promijenilo. Tako nam i treba!

U svakodnevici pomalo izgubim pojam o sebi i stvarima koje me okružuju. O važnosti i nevažnosti nekih od njih. O prioritetima. O onom što imam i što radim s time što imam. O onom što mogu i što ne mogu.
Jedno ovakvo opsadno stanje vraća stvari na svoje mjesto. Iskoristio sam ga za veslanje prema naprijed, a vjetar je puhao nazad. Idemo dalje! Sad možemo i zajedno. Čim vas pročitam...

Pobuna strojeva



ponedjeljak , 30.08.2004.

Draga blog nacijo! Hvala na svim mailovima i komentarima. Evo, objavljujem da je vrijeme moje blog apstinencije prošlo. Kako nisam svojom voljom bio odsutan, zaista ste mi nedostajali. Kako se čovjek osjeća kad ne može raditi ono što voli? Bit će to dobra tema, zar ne? Nakon ovih hardversko-softverskih ratova, izborio sam se za pobjedu i ponovo sam online.

Svima koji su mi se javili mailom, odgovorit ću na pitanja i željice ovih dana. Moj duboki naklon i zahvala što ste bili toliko strpljivi. Cijenim vas! Do čitanja.

Sretan sam što sam ponovo s vama, a uz to je još i ponedjeljak :)

I spy! (10) : Posipanje pepelom



ponedjeljak , 16.08.2004.

Eto, slijedom događaja, ovaj post je morao osvanuti baš danas. Trebao bi ovo biti demanti jednog razmišljanja. Ali prije će biti moje posipanje pepelom. Za sve one koje to zanima.

Publicitet je zanimljiva stvar. Lakše ga je dobiti na negativnoj osnovi, i principu "e, sad te imam". Prije nekoliko dana sam na blogu kojeg inače ne pratim naišao na post "Odlazim" u kojem je autor navodno povrijeđen navodnim "bolesnim" postom na nekom drugom navodno "bolesnom" blogu. Saslušavši (pročitavši) samo tu jednu stranu moja reakcija je bila "Ma ostani, naravno. Bolesnih ima svugdje zato nam trebaju i zdravi. Kuda ti spadaš?". Eto, u vremenu od svega nekoliko dana pojavila su se i razna tumačenja ovog mog izleta u nepoznato. Tko koga podržava i tko što podržava. Znatiželjan, kakav već jesam, dao sam si više vremena da vidim što je uzrok tome. Možda bi moj komentar bio drukčiji da sam proučio cijelu priču ili još bolje da sam znao što tek slijedi. Možda bi bio samo drugačije oblikovan i daleko manje dvosmislen. Sukobi mišljenja su normalna pojava, i kad bi se svi slagali bilo bi nam malo dosadno zar ne.

Ja ću uvijek reagirati na riječ odlazim. Iako ja ne sudim o tome tko će ostati a tko biti obrisan prva mi je pomisao ostani. Svatko na blogu ima svrhu, ako ništa drugo a ono da uzburka ili smiri duhove, da zamuti ili razbistri vodu, da ugrije ili ohladi krv. Možda to netko smatra krivim stavom. Kad ne bi bilo takvih raznih, a što bi komentirali oni koji to vole komentirati. Uvijek će se naći takvih. Ovaj nije jedini, otvorio sam stotine blogova (koliko ste ih vi sami otvorili?) i ima još kandidata čiji stavovi možda ne bi imponirali većini zajednice. Ali još nisu bili primijećeni. Zato su ostavljeni na miru. Niti koga branim niti koga krivim. Svatko nosi svoju vlastitu pamet i svoju vlastitu glupost. I svatko je prepoznatljiv po tome što govori o drugima a ne po onome što drugi govore o njemu. Valjda je svima jasno da u spomenutom slučaju nisam podržao niti stavove niti vojskovođe, mene politika ne privlači, preglup sam za nju. Ako mislite drugačije tada ste upali u istu klopku kao i ja – zaključujete a niste pročitali cijeli moj blog.

Stvar se zakomplicirala kad je moj komentar na navedenom blogu od autora dobio kredibilitet i zahvalu za podršku. Hvala autoru za ovo ali zaista mi nije trebalo. Ja ne predstavljam blog zajednicu, i moj glas nije vrijedan da se zbog njega odlazi ili ostaje. Pomislio sam da je tzv. "referendum" još samo jedna od "blog igara" a na blogu sam bio skoro cijelu minutu. Ispalo je da sam se malo prešao. Mea culpa. U manje od 24 sata osvanuo je novi post "ostajem jer ste vi to trazili", koji počinje ovako "Referendum je gotov, pobedio sam zahvaljujuci vasim glasovima 3:0!
Ovom prilikom se zahvaljujem svima koji su mi dali podrsku, special thanks to: Hal…"
itd., itd. Ne razumijem, u čemu je to autor pobijedio, i koga?

Nije lijepo da se s nečijom podrškom manipulira, a ponajmanje mojom. Podržat ću svačiji napor da uradi nešto za sebe, pokušat ću razuvjeriti svačiji napor da uradi nešto protiv sebe, ali nije lijepo ni pristojno to koristiti za svoje ciljeve. To smatram niskim i neuvjerljivim.

Blog.hr ima preko 7000 blogova. Ako na nečije pitanje "što vi blogeri mislite o tome?" moj odgovor znači 1:0 za onoga tko je pitao onda je netko loše posjećivao satove matematike. Ili sam ja jako velika riba. Ni jedan pojedini blog nije veći od bloghaera. 7000 ljudi je jedan mali grad. A ja sam samo jedna mala kućica na kraju slijepe ulice.

Mogao sam ovaj komentar ostaviti i na spornom blogu ali ovdje je jedino mjesto gdje će sigurno biti viđen od vas koji ovamo redovito dolazite. Ovdje jedino ja mogu manipulirati sobom.

Završit ću ovo mučenje sebe samog porukom: Ubuduće ću, prije nago nekog u bilo čemu podržim, ipak razmisliti i potruditi se pročitati o čemu se radi. Učenje iz pogrešaka je najjače. A ako dobijete u bilo čemu moj glas ZA, ne zaboravite, još uvijek gubite 6999:1! A s tim rezultatom možete i otići u miru jer 6999 ljudi to uopće neće primjetiti. I server Bloghaera će biti sretniji za nijansu.

Ponedjeljak je, nismo li rekli da ćemo ponedjeljkom biti veseli? Dobro vam jutro :)

Slike u mislima (4): Imao sam Ideju



četvrtak , 12.08.2004.

Danas je jedna Misao Ideja pobjegla iz Uma i izgubila se u bespućima i strujama ostalih Velikih i Malih Misli. Jednostavno je nije bilo moguće pronaći. Kao da je zauvijek nestala. Poslao sam novu Misao da je potraži. Misao Tražilicu. Tražio sam je u dubinama Uma ali potraga je izazvala samo remećenje mira. Misli Žaljenja za izgubljenom Idejom kovitlale su se pri munjevitom preletu Misli Tražilice, sudarale se s Mislima Gubitka, Tupavosti, Optužbe i Samokritike.

Raspitivanje kod drugih Misli nije urodilo plodom, čak ni traženje ponavljanja slijeda današnjih događaja iz arhive Sjećanja nije ispalo ni spretno i savršeno. U jednom trenutku izgledalo je kao da je Misao Tražilica naletjela na mjesto gdje je Misao Ideja začeta. Ali ipak ni najmanjeg traga o tome nije ostalo zabilježeno. Igrom slučaja za vrijeme potrage pronađene su i neke druge ranije izgubljene Misli, ali zbog žurnosti su samo utvrđene i predane Sjećanju.

Duboka Koncentracija na trenutak je izazvala opći zastoj, sve su se Misli zaustavile, osluškujući. Samo one Misli koje imaju bilo kakvu informaciju o Ideji smjele su se javiti. Jedna Tupava Misao, podržana Mislima Beznađa i Omalovažavanja predložila je da na sve treba zaboraviti. Neke druge Misli smatrale su da je na to potrebno odgovoriti pa je nastalo nabrajanje posljedica koje slijede ukoliko Misao Ideja ne bude vraćena na mjesto gdje je se može smjestiti i njegovati. U relativno kratkom vremenu svaka je Misao htjela dati svoj doprinos, i potraga je ponovo bila na početku. U kakofoniji Misli nekoliko drugih Ideja pokušalo se izboriti za svoj glas nudeći sebe u zamjenu za odbjeglu Misao Ideju. Neke su prihvaćene, ali samo kao nesavršena zamjena, na određeno vrijeme, dok prava Ideja ne bude vraćena.

Misao Tražilica pronašla je samo jedan jedini podatak: odbjegla Misao Ideja bila je gotovo nevjerojatna u svojoj savršenosti, bila je jednostavno genijalna. Obećavala je puno. Njena perspektiva je bila vrlo izgledna i sasvim bi sigurno oko sebe okupila mnogo dodatnih Misli koje bi je podržavale sve do konačne materijalizacije u stvarnom svijetu.

O čemu je Misao Ideja govorila to nije poznato. Nakon njenog nestanka nestali su i svi preostali podaci o njoj.

I potraga je polako prestala, bura se smirila a bezbrojne misli su se lagano ponovo staložile svaka na svoje mjesto. Nije još sve izgubljeno. Misao Tražilica je na oprezu i svakodnevno prati ogroman broj ostalih Misli u nadi da će se pojaviti makar jedan majušan ali obećavajući trag.

Ukoliko se Misao Ideja ne pronađe, umrijet će vjerojatno u moru drugih potpuno nesrodnih misli. Kao da nikad nije postojala. Šteta. Zašto se to dogodilo baš sada kad je Um odlučio raditi veliko spremanje? Izbačene su Misli iz TV Dnevnika, Crne Kronike i samostvorene Misli o nepravednosti života. Misli Zavisti, Oholosti i Netrpeljivosti ugušene su pod osobnim nadzorom Uma. Ljubavne i Prijateljske Misli postavljene su na visoke pozicije i zadužene za neprestano osvjetljavanje Crnih i Zloslutnih Misli.

Siguran sam da bi se odbjegla i zalutala Misao Ideja savršeno uklopila u ovaj konačni poredak. I imala bi veliku priliku dokazati se. A ovako, samo mutno Sjećanje u svojim zaprašenim arhivama spremilo je podatak o kratkotrajnom postojanju nečeg, možda velikog, možda malog, ali u svakom slučaju značajnog. Jer samo potencijalno značajna Ideja, mogla je ostaviti takav trag. I osjećaj da nešto nedostaje.

Slike u mislima (3): Noć prva



utorak , 10.08.2004.

Dobra ti noć!

Nemoj se iznenaditi što ti ove misli dolaze dok spavaš. Ujutro ćeš zasigurno misliti da je ovo samo san. Ali ja ti se i ne mogu obratiti drugačije nego kroz san.

Sada si već dovoljno odrastao da smiješ saznati neke sitnice o sebi a da te ne uhvati panika. Opusti se, pomakni ruku dublje ispod jastuka, tamo je hladnije i to ti prija. Smiruje te.

Želim ti reći tko sam. Ja sam tvoja podsvijest. Ja ne znam računati ni analizirati. Ja samo znam primati i davati. Zamisli me kao skladište tvojih uvida, iskustava, uvjerenja, saznanja i spoznaja. Ja ne mogu izmišljati stvari. Samo sam skladište iz kojeg tvoj razum uzima ono što si već naučio, i pohranjuje novo naučeno. Želim ti reći da u skladištu sada napokon vlada određeni red. Počeo si u njega pospremati prave stvari. Zahvaljujući tome neke sam druge morala izbaciti. Ali samo one loše, staromodne, konzervativne, dosadne...

Kao prvo, ono čega sad ima poprilična zaliha je tvoja vjera u sebe. Kad god si postaviš neki zadatak ja ti pokušavam dati tvoja bivša saznanja o tome kako bih ti pomogla u početku. Ako ih nemaš, u zamjenu ti dajem vjeru da to možeš napraviti. U zadnje vrijeme police su prepune "ja to mogu" stavova u različitim oblicima. "Ja to ne mogu" ima još par komada, za svaki slučaj ali većinu sam izbacila da bih napravila mjesta. Dobro si se opskrbio, ali sjeti se da zalihe nisu vječne. Ovu vjeru nikad nemoj prestajati dodavati.

Zatim, izbacila sam sva tvoja pogrešna shvaćanja o preteškim problemima, smetala su na policama za probleme. Nisam sigurna koja su točno shvaćanja bila pogrešna ali u suradnji s razumom lako smo riješili taj mali problem. Ne znam odakle uzimaš sve te dobre nove misli ali sada već ima pregršt različitih sjajnih rješenja i želje za njihovo traženje. Bravo! Dijelim ti ih naveliko.

Izbacila sam i strah, ali ne sav. Postoje neki strahovi koji se ne mogu izbaciti iz podsvijesti ali to su samo oni koji služe za tvoje dobro i čuvaju te nevolje. Oni ostali, bezrazložni, koje si tako marljivo godinama sakupljao u meni nestali su. Police su očišćene i na njih su postavljeni snovi. Koliko si samo snova sakupio u ovo kratko vrijeme, i koliko želje da ih ostvariš!

Sada s tvojim razumom sudjelujem savršeno. Za sve što vidiš i čuješ tvoj razum traži od mene potvrdu. Ono što je nepotrebno odbacuje ono što je značajno dodaje u mene. Sad tvoj razum u svemu prepoznaje prilike za ostvarenje snova. A ja to uredno slažem na police. Dobro surađujemo.

Pustit ću te sada da odmaraš. Samo ću ti još reći da u posebnoj prostoriji, posebno osvijetljenu čuvam jednu tvoju odluku. A to je da više nećeš u podsvijest unositi negativne stvari koje ti samo štete, troše koristan prostor, a kad ih moram vraćati razumu, ubijaju svaku njegovu želju za napretkom. Toga dana, kad se ta odluka pojavila pred mojim vratima bilo je jasno da ćeš kad tad uspjeti.

Krene li nešto krivo bit ću slobodna podsjetiti te na tu odluku. A sad se idem malo poigrati sa sviješću, uzimat ćemo tvoja sretna sjećanja i gradit ćemo od njih izmišljene događaje. Zaslužio si jedan lijep san. Bit će u boji i obećajem, nećeš trčati kroz ulje, znam da to ne voliš.

Tvoja podsvijest.

Mind Twister (48): Strašilo



petak , 06.08.2004.

Imate li i vi svoje strašilo? Ili ste se već navikli na sva strašila oko vas? Što vi mislite, je li strah štetan ili koristan? Ja mislim da je oboje. Ovisno nalazi se ispred ili iza vas u vremenu ili prostoru. Strah je najveća kočnica ali i najveći motivator. Razni neutemeljeni strahovi nas često sputavaju u našim naumima. On (strah) je kao znak stop. Nikuda dalje!

Strah od ishoda nekih naših poteza možemo nazvati i opreznošću. Jer opreznost nije kukavičluk. Postoji razlika jednako kao što postoji i između hrabrosti i ludosti. Hrabrost nije odsustvo straha već djelovanje unatoč strahu.

Najteže je djelovati sada, ako imamo razloga za strah u budućnosti. Ja se malo pribojavam penzije, na primjer. Vi? Sreća je da još sad možemo raditi na osiguranju budućnosti. Jer bolje se pribojavati penzije, nego se bojati u penziji. Tada je već kasno. Zatim se malo bojim bolesti. Ali opet, sad možemo raditi na zdravlju kako se u bolesti ne bismo bojali zaspati. Što ako se ne probudim? Bojim se raspada obitelji, ali već sada mogu raditi na njenoj stabilnosti. To su dobri strahovi. Oni nas mogu pokrenuti, ali ako smo spremni odgovorno odustati od činjenice da imamo vremena ili da se najgore stvari uvijek dešavaju nekome drugome.

Takve i slične strahove masovno motivacijski utiskujemo u svijest našim potomcima:
Ne budeš li provjerio lijevo i desno kad prelaziš cestu mogao bi te lupiti motorista.
Ne budeš li prao ruke možeš se razboljeti.
Budeš li sjedila na hladnom odvalit će te jajnici i bubrezi.
Jedeš li masno zaštopat će ti se žile, bit ćeš debeo i može te strefiti.
Budeš li predugo ispred računala pokvarit ćeš vid i otpast će ti kosa.
Budeš li zločest odnijet će te krampus.

Samo sebi nikako da ugradimo pravi strah od naše tromosti:
Ne budeš li sada učinio nešto na sebe, u penziji ćeš skapavati od gladi u 6 ujutro ispred banke.
Ne budeš li živio u dobrim odnosima s ljudima, u starosti ćeš ostati sam.
Budeš li jeo nezdravu hranu, ne moraš se više bojati penzije.
Ako piješ i voziš, možeš završiti u invalidskoj penziji ili u zatvoru.
Ako nemaš cilj u životu, onda ćeš vjerojatno piti i voziti.

Postavimo si dobro strašilo koje će nas svaki put natjerati da se pomaknemo na neko drugo mjesto. Strah ne smije biti kočnica pred nama, treba ga savladati, prekoračiti, ostaviti ga iza nas. A onda će nas on dobrano tjerati dalje. Može nas i vući, gurati, kotrljati ali samo da idemo dalje. Ne treba sada stajati u mjestu. Jednog dana provodit ćemo čitave godine na mjestu i ničega nas više neće biti strah. Na mjesnom groblju. Bez briga.

Strah ne mogu birati. Pa, uvijek me je strah. Strah ne mogu poništiti, ali mogu ga naučiti kontrolirati i savladavati. Jedina oružja protiv straha su strast, odlučnost, i goruća želja da ostvarim svoje ciljeve. Strah je samo jedan manji dio cijene koju treba platiti. Zato ne smije biti toliko značajan Jebo strah koji te koči! Jebooo!

Mind Twister (47): Daj - dam



utorak , 03.08.2004.

Ulijenio se? Ma nisam, samo sam puno bio u backstageu.

Znate li onaj mali zvrk, igračku? Mi ga zovemo 'diridajec'. Ima šest stranica a zvrk je. Kao mali, nisam odmah savladao onaj potez prstima... kako ga je otac mogao jako zavrtjeti! Vrtio se i vrtio! A mi smo bili u iščekivanju. Zavrtiš ga bjesomučno, a kad se zaustavi uvijek nalegne na jednu stranu. A po njemu ispisano daj 1, uzmi 1, daj 2, uzmi 2, daju svi, uzmi sve... Zgodna igra jer teško možeš sam pobijediti. I poštena. U njoj se daje i dobiva, skoro podjednako. Win-win situation! A još može biti i zabavno. Pogotovo ako čitate daj jedamput, daj dvaput... :)

Što je to tako jezovito u davanju? Samo virtualni strah da ako daš nekome onda nećeš imati. Pa dobro, ne treba davati novac. Davanje ne znači da ćemo zbog njega vrijediti manje, naprotiv, vrijedit ćemo više.

Što je naša vrijednost? Ono što imamo materijalno? Auto? Košta me 15.000 godišnje s gorivom, servisima, registracijom. Njega ne dajem nikome. Kuća s plinom, strujom, vodom, telefonom, internetom, kanalizacijom... Stvorena vrijednost za koju smo dužni i banci i državi. Uz malo sreće možda nismo dužni mnogo. Pa zato ni to ne treba davati.

Možemo dati sebe, nesebično. Nije filozofija, prije je princip. Ne treba biti škrt na ljubavi, znanju, utjehi, odgovorima na pitanja, to su stvari koje se stalno obnavljaju i dijeljenjem obogaćuju. Jedan mali dio znanja, vještina i slobodnog vremena prodamo šefu kako bismo mogli plaćati hranu, kuću i auto, a ostalo... Na veselje onima s kojima se družimo.

Što je, ponovo, naša vrijednost? Danas sam čitao jednu knjigu "Pobijedi svoj strah" gdje autor predlaže morbidnu vježbu: ubrzajte vrijeme, ostarite u mislima i zamislite se kako ležite u raki! Koga vidite oko sebe? Što govore o vama? Što misle o vama? Što vi mislite? Što je ostalo iza vas? Jeste li uzimali ili davali? Čemu od toga dvojega trebate zahvaliti za upravo ovaj broj ljudi koji zamišljate na svojoj sahrani?

Ako niste zadovoljni odgovorima koje ste dali na ova pitanja, ponovo prevrtite vrijeme i vratite se natrag, ovdje gdje ste sad. Sad se mogu popraviti mnoge stvari. Život je kao golf igralište, i ako na njemu nema rupa tada je to samo livada. Golf bez rupa je igra bez cilja i smisla, čak i najsavršeniji udarac lišen je svoje savršenosti ako nema rupa, ako nema cilja koji treba postići. Isto je ako nema i drugih igrača. I treba im treba pružiti dobru partiju.

Davanje sebe i od sebe je plemenito, i vrlina je. Davanje svojega je... hmmm... čudno. Ono što je naše materijalno je ono što smo sami stvorili ili smo isto dobili od drugih. A mnoge one stvari koje posjedujemo u duhu su neuništive i nikad se ne potroše, čak se stvaraju prema potrebi. Ponovo i ponovo. Ako neki to nemaju, zašto im ne dati. Dajmo vrijednosti i dobit ćemo vrijednosti. To ja zovem davanjem sebe i od sebe. Vrijedi li to?

Sam biram hoću li davati išta i ako odlučim da hoću, tada to dajem od srca i ne tražim ništa zauzvrat. Sve izvan toga je komercijala. Danas ću ponovo sresti nekoga koga ne poznajem, mogu mu pokloniti osmjeh ili naklon glavom reći dobro jutro i uljepšati dan. Hoću li zbog toga vrijediti manje? Ili više?

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se