Homo addictus (7): Redovno održavanje



subota , 31.07.2004.

Vikend je. Prilično mirno vrijeme i nije baš previše za razmišljanje. Pamet mi odmara. Malo sam u leru, malo u prvoj brzini. Zato sam sav danas u tehnici i brojkama. Malo sam brljao po blogu, posložio neke stvari i tako to. Redovno održavanje. Kad napraviš takav pogon tada on traži svoje vrijeme. Na blogu ima i nevidljivih stvari :) Nisam o tome razmišljao ranije, samo sam dodavao, dodavao, dodavao. Sad vidim da moram vikend koristiti da bih sve to držao u redu. A zašto se ne žalim? Zato jer mi je u krvi to čeprkanje. Mali odmor od ljudi, ali nemojte me krivo shvatiti, sve vas volim. Možda bi bolji izraz bio da je prčkanje po kodovima moj način opuštanja, mašina je genijalni sugovornik, sluša.

Ona mala glasačka mašinica s bebom je sasvim dobro uspjela, zar ne? Vjerojatno ću noćas postaviti slijedeću. Možda se naviknete na to. Malo zabave u okruženju 'dubokoumnih postova o ljudskoj prirodi' nikome ne škodi i to daje ravnotežu. Vidim da mi ponekad postovi postaju teški. Ne valja pisati na silu. Ne treba ni dizajnirati na silu. Ne treba ništa raditi na silu. Zato mislim da je dobro biti, da ne kažem svestran, ali možda malo 'višestran'. Kad ti se ne radi nešto, možeš raditi nešto drugo, a voliš oboje. Svatko, vjerujem, ima nekoliko stvari koje radi s ljubavlju. Hej, ozbiljno mislim.

Malo sam si dao truda pa sam napravio neslužbeni ispis ankete koja se gnjavi na mom blogu već više od mjesec dana. Zašto je volim, zato jer sam je napravio sam. Od koda do glupih pitanja :) Zanimljivo je da sam zaključio kako svi vole upisati mene na jedno od pet mjesta. Možda je to zato što je anketa moja, a možda i zato jer je lako i brzo napisati 'hal'. Zato sam HAL:UI maknuo iz prikaza rezultata ali ne zbog moje nego zbog vaše pristranosti :) U svakom slučaju hvala za glasove.

Ovo je preliminarno jer je uzorak još prilično mali, ali bit će valjda bolje, vidim da se pravi igrači nisu još uključili. A tko bi se gnjavio s tim. Sreća da postoji upornost, ili bolje reći tvrdoglavost :) Ako želite sudjelovati gore lijevo postoji banner "Blog anketa - igre brojevima". Dobrodošli!

Objavljujem, eto, prve međurezultate HAL:UI blog ankete (koja nema baš pametna pitanja, valjda zato jer je beta)................


1a. Profil - spol
Muško: (48%)||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Žensko: (52%) ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||

1b. Profil - bračno gnijezdo
U braku sam: (30%)||||||||||||||||||||||||||||||
Nisam u braku: (70%)||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||

1c. Profil - godine starosti
ispod 18: (10%)||||||||||
18 - 25: (41%)|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
26 - 30: (18%)||||||||||||||||||
31 - 35: (21%)|||||||||||||||||||||
36 - 40: (10%)||||||||||
41 - 45: (0%)
46 - 50: (0%)
51 - 55: (0%)
56 - 60: (0%)
60 i više: (0%)

2. Koliko je vama osobno važan blog ?
Nevažan: (1%)|
Malo važan: (15%)|||||||||||||||
Srednje važan: (21%)|||||||||||||||||||||
Važan: (48%)||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Jako važan: (12%)||||||||||||

3. Koji kriterij smatrate najvažnijim za dobar blog ?
Sadržaj: (67%)|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Dizajn: (0%)
Redovitost: (6%)||||||
Posjećenost: (0%
Ideja: (27%)|||||||||||||||||||||||||||

4. Vrijeđate li se na neugodne komentare na vašem blogu ?
Nikad: (48%)||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Rijetko: (52%)||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Često: (0%)
Uvijek: (0%)


5. Tehničkom greškom svi su postovi izgubljeni. Novi početak?
Odustajem od bloga: (6%)||||||
Iz početka, na isti način: (67%)|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Iz početka, ali drugačije: (27%)|||||||||||||||||||||||||||

6. Top lista blogova prema broju glasova
http://ane.blog.hr: (5%)|||||
http://pticatrkachica.blog.hr: (5%)|||||
http://jesusquintana.blog.hr: (4%)||||
http://lebov.blog.hr (4%)||||
http://sadisticoshy.blog.hr (4%)||||
http://zrinskopismo.blog.hr (4%) |||
http://mezzomariner.blog.hr (3%)|||
http://11.blog.hr (3%)|||
http://blue.blog.hr (2%)||
http://beryozinka.blog.hr(2%)||
http://daywalker.blog.hr (2%)||
http://bigmamma.blog.hr (2%)||
http://elektra.blog.hr (2%)||
Ostali - 69 blogova (58%)||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||

Za one koji se pitaju što je to newsletter... Prijavite li se dobit ćete mailom obavijest o svakom novo objavljenom postu na Hal:UI, a uz to i glavne novosti, informacije i naglaske s ovog bloga. Uglavnom to dobivate do 15 min nakon što post bude objavljen. Stoga nećete morati visjeti ovdje čekajući novi post. Osim ako vam se ovdje sviđa :)

Sad će ponoć a u ponoć počinje nedjelja. Dan koji služi za čekanje ponedjeljka. A onda novim snagama naprijed. Blogajte se!

Mind Twister (46): Ja, otac



utorak , 27.07.2004.

Ovo mi je toliko lijepo da moram podijeliti s vama. Znam da ste neki čuli ovu priču, ali dozvolite si da vas dodirne na najbolji način. Pogotovo ako ste otac, ako imate oca, ili ako živite s ocem svoje djece. Ovo je moj prijevod priče Erme Bombeck a sliku sam posudio ovdje. Ne propustite pogledati nakon što pročitate priču. Siguran sam da ćete se osmjehnuti. Sjećam se kao danas kad sam prvi put postao otac. Dobio sam u ruke taj mali zavežljaj s kojim nisam znao što činiti. Koliko smijem pritisnuti? Što ako počne plakati? Bio sam prvi tog dana u rodilištu i nekoliko novopečenih očeva sjedilo je u čekaoni čekajući svoje male zavežljaje. Sjećam se skrivenog pogleda i pokušaja da na brzinu pokupe barem malo iskustva iz onoga što ja radim. A ja nisam imao pojma. Samo sam šetao čekaonom, ukočenih ruku, ne skidajući pogleda s malog junaka koji je spavao. Na sitnim usnicama mimika je govorila da sanja majčine grudi. Znao sam samo da mi je draga bila umorna, lagano žuta, ali pod lagano spuštenim vjeđama bila je beskrajna sreća. Koliko god sam bio nezgrapan i trapav, vjerujem da sam imao isti takav sretan pogled. Stvorili smo novi život.

Kad je Bog stvarao Očeve

Započeo je s jednim visokom okvirom. Ženski anđeo koji stajao kraj njega, reče:
- Kakav će to biti Otac? Ako si Djecu napravio da budu tako nisko pri zemlji, zašto želiš Oca napraviti tako visokog? Neće se moći igrati špekulama bez da klekne, neće moći staviti Dijete u krevetić bez saginjanja, a morat će se pogrbiti da bi ga poljubio.
Bog se nasmije, pa reče:
- Da, ali kad bi ga napravio veličine Djeteta prema kome bi Dijete podizalo pogled?

I kad je Bog napravio Očeve ruke one su bile ogromne. Anđeo strese glavom i primijeti:
- Velike ruke neće moći koristiti pribadače za pelene, male gumbiće, i trakice za konjski repić, čak neće moći izvaditi trn iz dječje ručice.

Ponovo se Bog nasmije i odgovori:
- Znam to, ali bit će dovoljno velike da u njih stane sve što mali Dječak izvadi iz svojih džepova, a ujedno dovoljno male da njima obgrli malo Dječje lice.

Tada Bog na okvir pričvrsti duge noge i široka leđa. Anđeo se zahihoće:
- Shvaćaš li da si upravo napravio Oca bez njedara?

Bog reče:
- Majka treba njedra, Otac treba jaka pleća da bi gurao saonice, da bi držao u ravnoteži Dječaka na biciklu, a bi bio oslonac uspavanoj dječjoj glavici na povratku iz cirkusa.

Kad je Bog stvorio najveće stopalo koje je itko ikad vidio, anđeo se nije mogao suzdržati:
- Ovo nije pošteno. Zar zaista misliš da će se ova ogromna stopala izvući iz kreveta pred jutro kad Dijete zaplače, ili da će moći proći Dječjom rođendanskom zabavom bez da sruše dva-tri gosta?

I ponovo se Bog osmjehne.
- Bit će dobro - reče - vidjet ćeš. Ona će pomoći malom Djetetu koje poželi jahati konjića, ili će otjerati miša iz kućice na stablu, a uvijek će nositi velike cipele koje će biti izazov popuniti. - okrene se Bog i posveti se dalje svom radu.

I tako je Bog radio cijelu noć. Dao je Ocu malo riječi, ali autoritativan glas; oči koje sve vide, a ipak ostaju mirne i susretljive.

I napokon nakon malo promišljanja, dao je Ocu i suze. Tada se okrenuo prema anđelu i upitao:
- Jesi li sada zadovoljna što može voljeti jednako koliko i Majka?

Anđeo nije rekao ništa.

Majke su sjajne i o njima se može napisati romane. Svijet bi bez njih stao i teško je odabrati najbolje i najljepše riječi kako bismo opisali Majku. Ali ovakva mala jednostavna priča ne čini me šovinistom, već me naprotiv, ispunjava ponosom. I baš se osjećam dobro.

Mind Twister (45): Voli me, ne voli me...



ponedjeljak , 26.07.2004.

Sinoć je ispalo da sam do kasna gledao Zvjezdane staze, i u jednoj od epizoda Odo je rekao nešto izvanredno: Voljeti nekoga znači biti u stanju pustiti ga da ode. Ne znam za vas, ali ova je misao meni nešto izuzetno. Nisam čak ni siguran da je bilo baš tako izgovoreno, ali prenio sam smisao. Ovlaš gledajući, rečenica kao i svaka druga. Ali je duboka kao more. Ovo je formula poniznosti, skromnosti, odricanja za tuđu sreću, bezuvjetna ljubav. Ne posesivna zaljubljenost nego bezuvjetna ljubav.

Zastao sam pred tom misli i prvo što sam pomislio bilo je: Bih li ja mogao tako iskreno voljeti? Pokušajte zamisliti. Voljeti nekoga tko će biti sretniji bez vas, s nekim drugim, radeći nešto drugo... Promisliti u miru, otrpjeti bol, i pustiti njega (ili nju) da ode u nekakvu sretniju budućnost. Moram priznati da mi pomisao na to djeluje poput noža, pretpostavlja osjećaj neizrecivog gubitka, nečega što se mentalno ne može preživjeti. Ako želim biti iskren, shvatio sam da sam ipak još malo posesivan. Moje, moje, moje...

Ipak, tko god bi to bio u stanju napraviti tako nešto, pustiti svoju sreću da ide svojim drugačijim putem, bez pompe, bez javnosti, skromno i samozatajno, zaslužuje svaku počast. Tko zna koliko vremena treba proći da se smiri vihor sumnje u takvu vlastitu odluku, u ispravnost i opravdanost takvog postupka. Koliki bezbroj pitanja bi trebalo odgovoriti samom sebi. Je li moglo biti drugačije? Jesam li mogao pokušati pritiskom zadržati ono što je moje? Jesam li mogao kleknuti i moliti? Trebam li biti ponosan što sam shvatio da nisam spadao u taj svijet, i da moja ljubav sama po sebi ne daje pravo da u tom svijetu živim? Hoću li iz toga što naučiti? Je li taj ponos i osjećaj plemenitosti dovoljno jak da pregazi sumnju u vlastitu glupost, da zamaže ranu i popuni prazninu koja se pojavila odlaskom nekoga za koga bi dali život? Je li puštanje nekoga da ode u miru bez da smo mu zagorčali život zapravo davanje života u ime ljubavi? Možemo li to napraviti sa smiješkom?

Sad treba još istjerati patetiku iz ovog posta. Dok čitate gornja pitanja, a volite nekoga, bezgranično, osjećate li neugodu u trbuhu? Možda to tako djeluje i na vas a možda ste samo gladni :) Shvatio sam da sam još uvijek zaljubljen, jako, i moja je sreća da vjerojatno neću nikad morati dokazivati to na način kao što je to Kira Nerys učinila. Hrabro, požrtvovno i na najbolji način. On međutim nije otišao. Vratio joj se upravo zbog te jedne misli. Voljeti nekoga znači biti u stanju pustiti ga da ode.

Ma koliko bolna ova pretpostavka, ipak daje nadu da je to možda u datoj situaciji jedini i najbolji način kako bih dokazao svoju ljubav. Sve drugo bila bi totalna propast. Za to treba imati snage i hrabrosti. Ona druga osoba jedino bi to mogla uzeti kao posljednju iskru koja nešto dobro i veliko govori o meni. Dobro je da mi žena nije shapeshifter pa ne mora sudjelovati u misiji 'okupljanja-svoje-rase-diljem-svemira-što-bi-je-ispunilo-neizrecivom-srećom'. Zemljanka je, a ja sam zgodan :)

Homo addictus (6): Back to virtuality



nedjelja , 25.07.2004.

Helou blogeri!
Dosta je bilo odmaranja! Što se mene tiče. Preplivao sam more dobrih vibracija, izronio puno novih misli, ispržio zanimljive metafore na opasnom podnevnom suncu, smirio duh u sjenci tamarisa... To što je blog bio bez postova zadnjih desetak dana pripišite tome što je najsofisticiranija tehnika koju sam imao pri ruci bila zagrijani roštilj i televizor s tri kanala. Ali isplatilo se. Hvala što ste bili toliko strpljivi i dolazili ovamo, pa mi se brojač nije usmrdio. Dakle niste me zaboravili.
Sad sam si postavio težak zadatak da prvo polovim sve konce, jer bili ste marljivi i vidim mnogo ste pisali. Pa sad moram prvo pročitati kakve sve novosti ima u mojim omiljenim štivima, barem dok sam još na ubrzajnoj traci. No lijevi žmigavac već radi. Imam već nekoliko dobrih tema o kojima sam razmišljao tako da ću već danas dati sebi malo oduška. Sutra je onaj divan dan, ponedjeljak, a znam da vas ima takvih koji počinjete vrtjeti kotačiće u glavi uz jutarnju kavu, na HAL:UI blogu. Dobro došli!

Priznajem, prvo što sam učinio kad sam bacio torbe u hodniku, bilo je da sam upalio kompjuter iako je bila ponoć. Moja draga misli da nisam normalan. Ali misao je popratila smješkom i zaljubljenim pogledom koji je govorio: Ostani takav! :)

Mind Twister (44): Panika



petak , 16.07.2004.

Panika. Hvata li vas panika? Od čega? Baš sam danas u prolazu čuo jednu osobu kako je izrazila ovu interesantnu misao o hvatanju panike. I mota mi se kroz glavu cijeli dan. Kako nam se ta fraza ušuljala u glavu. Još jedna od onih zgodnih poštapalica zbog koje bi nas ostali trebali promatrati s divljenjem i strahopoštovanjem. Ej, njega hvata panika, zamisli!

A što bi to bila panika? Nazovimo je s nekoliko pravih imena. Postoji li prava panika ili je to samo naše stanje duha kojem se prečesto prepustimo. Onda takvo stanje neko vrijeme mlatara našim emocijama po kaktusima događaja koji su se izmakli kontroli. I tako dobro izbodeni slijedeći put pušemo na hladno, jer nam gori i u glavi i u trbuhu.

Gubitak kontrole nad sobom
Ako osjetite da ne znate kako postupiti, ako su vam uzde ispale iz ruku, ako nemate rješenje a trebate ga, ako razmišljate u moru nevažnih problema a nijedan od njih vas ni malo ne približava rješenju, ako vas hvata strah od posljedica nečega , ako vam je mozak od svega toga blokiran, ako imate osjećaj da u vašem tijelu više ne postojite jer se ne možete pronaći, a događaji i dalje idu nesmiljenim jednakim tempom, onda ćete to nazvati panikom. U tom ćete stanju jako biti slično onome što zovemo "muha bez glave". Udaranje, sudaranje, bez smisla i cilja. Znam, nedostaje vam čak i zraka, jer niste duboko udahnuli. Kod panike je najbolje napraviti konkretni 'stop' i prikupiti sve relevantne činjenice, suočiti se s problemom, razmisliti o važnim stvarima a ne o nevažnim sitnicama, pomiriti se s mogućim posljedicama, spoznati svoje mogućnosti i onda hladnokrvno prionuti rješenju i sprječavanju panike kod ostalih. To će pomoći da uspostavite kontrolu nad sobom. Ne ide? Eh, treba vježbati. Ali naravno, ne trebate ako ne želite, možda vam je bolje ostati u panici.

Subjektivni osjećaj nedostatka vremena
Zašto vrijeme tako sporo prolazi kad čekamo na kolodvoru ili kod liječnika, a naprosto juri kad negdje kasnimo? Ovo nije Einsteinova teorija relativnosti, već obični domaći subjektivni osjećaj nedostatka vremena – vulgaris. Ako poslušate gornji savjet i učini vam se da ste na konju nemojte zanemariti da ćete i dalje imati taj osjećaj da čak i kad je sve pod kontrolom jednostavno nećete stići riješiti ono što vas tišti. Hvata li vas panika? Opet? Da to je zbog nedostatka vremena. Ono vam samo govori da kad ste već počeli sistematski tražiti najpovoljnije rješenje, počnite s akcijom SADA, već prvi rezultati će ovaj opaki osjećaj smanjiti i vrijeme će početi usporavati. Mr. O'Brien, get us out of warp. Full impuls power!

Dobar izgovor za ne učiniti pravu stvar
Treće ime za paniku je jednostavno: izgovor. Svi znaju da u panici ne djelujemo, pokvareni smo, ne funkcioniramo, tako da mogu zaboraviti na našu suradnju. A zapravo nismo u panici i to nas muči jer nismo dovoljno važni. Jednaka zabluda kao i izgovori na okolnosti. Većina naših izgovora zapravo nije realna. Samo je kontraproduktivna i daje nam lažni osjećaj važnosti. Pri tome mislim na paniku koja zapravo to i nije ali nam se učini zgodno odglumiti je i riješiti se nekih stvari za koje sad nemamo interesa. A panika je ljepljiva stvar, glumite li je dovoljno dugo, polako će vam se u glavi stvoriti pomutnja, vrijeme će početi ubrzavati, i sve manje ćete biti od koristi, prvenstveno sebi, a zatim i onima koji su računali vama. Čestitam, upravo vas je uhvatila vaša vlastita, portabl panika.

Panika mi nije prijatelj. Čim vidim da je iskesila zube, pokušam je zadaviti jednim dubokim udahom. Zatim je zbunim jednim mentalnim Full stop, Mr. O'Brian! I dok se ona snađe, sva su pitanja započela druženje sa svojim odgovorima. Panici ostaje samo mentalno smeće koje nikog ne zanima, najmanje mene. Moja djeca ne bi bila sretna da sam ja u panici. Zato im to ne želim priuštiti i zato se osjećaju sigurnim, a to mi godi. Ponekad me uhvati, kad ne pazim, ali ubrzo se prisjetim da sam odlučio da ću ja kontrolirati nju, umjesto da ona kontrolira mene. I nedam se!

Mind Twister (43): Okolnosti



četvrtak , 15.07.2004.

Pitanje prvo: U kakvim okolnostima živimo?
Ovaj dio bih slobodno mogao prepustiti nekome drugome. Vjerujem da bi post bio dugačak cijeli kilometar da bi se nabrojile sve nedaće ovog života. Jer postoje ljudi koji su specijalizirani za njihovo nabrajanje. Zato neću. Znate li u kakvim okolnostima vi živite? Što je dobro, dobro je. Što je loše, loše je. Znate li? Super. Suprotno očekivanju, zamolit ću vas da se na trenutak koncentrirate na ono što je loše.

Pitanje drugo: Koristimo li okolnosti kako izgovor?
Gore spomenuta specijalistička grupa ljudi bi na ovo odgovorila niječno. Ali svi znamo da je odgovor potvrdan. Kupio bih perilicu za posuđe kad bih imao veću plaću. Tražio bih novi posao da sam samo koju godinu mlađi. Volio bih te više da si samo malo drugačija. Ne bih zakasnio da nije bilo gužve u prometu... itd. Sjajne stvari koje se događaju bez našeg utjecaja uvijek sudbonosnim detaljem prekinu nečiji nezaustavljiv put do uspjeha. Da nije ovoga, ovoga i ovoga tko zna gdje bi meni bio kraj. Ako samo sjedimo u čamcu, sigurno ćemo odplutati baš tamo kamo teče rijeka. A što s veslima? Samo da mi nisu pala u vodu...:) Jeste li još koncentrirani na ono loše što vas prati u životu? Samo pomislite, radite li išta da bi to promijenili ili ste odustali i odlučili da će to ipak biti dobar izgovor? Ne znam. Imam čak dvije kratke priče za ilustraciju, a vi prebacite koncentraciju na pozitivne stvari.

Priča prva: Dva brata blizanca živjela su s roditeljima do svoje desete godine. Njihova obitelj je bila jednom riječju poročna i problematična te je tako i neslavno završila. Majka u umobolnici, otac u sanatoriju, djeca u sirotištu. Dva brata su se razišla i krenula gaziti kroz život. Jedan od njih se propio, postao je teški gubitnik, u svojoj četrdesetoj izgledao je potrošen i star. Drugi brat je završio visoke škole, osnovao obitelj i postao uspješan poslovni čovjek. Jedan novinar, prijatelj koji ih je poznavao iz doba djetinjstva, zainteresirao se za njih i upriličio njihov susret. Na pitanje: - Što je bilo presudno da vaš život danas izgleda tako kako izgleda?, oba brata su odgovorila jednako: - A kako bi vaš život izgledao da ste imali djetinjstvo kao ja?

Pitanje treće: Što činimo da bismo promijenili loše okolnosti?
Nadovezujem. Život je kao brza rijeka i samo o nama ovisi hoćemo li se kretati vlastitim pogonom ili ćemo se izgovoriti. Mislim da su okolnosti u kojima živimo rezultat našeg rada. A moglo bi se reći i nerada. Čak štoviše. Sami možemo utjecati na okolnosti. Ja volim živjeti po onoj promijenit ću ili ču umrijeti pokušavajući. U nekim okolnostima treba se pokrenuti a u nekim smiriti. Kako svi želimo biti posebni obično činimo stvari koje situaciju pogoršavaju ali ne činimo ništa da bismo ih popravili. Ali što je tu tako posebno? Mislim da su posebniji oni koji rade upravo suprotno.
Priča druga: Muž i žena spavaju. Usred noći njihov pas stane zavijati. Ženu je to probudilo, ali muž se nije ni pomaknuo. Jedan udarac laktom promijenio je situaciju.
- Daj odi pogledaj što se to događa sa psom!
Muž se okrenuo na drugu stranu. Pas je nastavio nesmiljenom žestinom. Drugi udarac laktom: - Čuješ me, odi vidi psa, poludio je izgleda!
Jedno napola otvoreno oko.
- Molim? Pa pusti me! Vidiš da spavam?! Jednostavno sam preumoran da bih se pomaknuo!
Kako se zvučna tortura iz dvorišta nastavila, žena ustane i izađe pogledati što se zapravo događa. Nakon kratkog vremena se vratila a pas je utihnuo. Kako je pri izlasku ostavila otvorena vrata muž se od hladnoće probudio, ali je samo virio iznad pokrivača.
- Što je bilo sa psom? – upitao je.
- Ah, ništa. Spavao je naslonjen na trnovitu granu kupinovog grma.
- Pa što nije napravio nešto?
- Dragi, jednostavno je bio preumoran da se pomakne.

Pitanje četvrto: Jesu li okolnosti zaista ono o čemu ovisimo?
Izgovarati se na okolnosti je popularno kad nam ide loše. Dobar razlog za patnju. Znači li to da kad bi okolnosti bile odlične da bismo se tada pokrenuli? Kad bismo imali najbolju sportsku opremu, trenere, vlastiti stadion, pravilnu prehranu, da li bismo bili olimpijski prvaci? Ne? Pa zašto? Nisu li to sjajne okolnosti? Kad bismo imali novaca kao blata, bismo li se tada pokrenuli? Ili bismo rekli da tek sad ne treba ništa raditi, i da je imati velike novce velika briga? Kad bismo preko noći postali 10 godina mlađi da li bismo tada popunili život na pravi način? Formula, ako postoji, nalazila bi se u odgovoru na pitanje: Gradimo li mi okolnosti ili one grade nas?

Sve je u meni. I ništa se ne događa bez mene. Okolnosti su proizvod mojeg razmišljanja i ne mijenjaju se bez da gurnem ili ne gurnem nos u to. Ponekad se zaista ne može ništa učiniti. A ponekad je ništa ne činiti ravno katastrofi. Kuću mogu zapaliti, ali mogu je i gasiti.
Sve je u meni. I moj život se ne događa bez mene.

Mind Twister (42): Buntovnik bez razloga



utorak , 13.07.2004.

Jeste li kad upoznali osobu koju biste mogli nazvati buntovnikom bez razloga? Ja jesam. Zanimljivi su to ljudi. Svi su povezani istim karakteristikama i jednostavno se razlikuju. Osjetite to. Oni su upravo to, buntovnici. Revolucija je njihova profesija. Ali rijetko se upuštaju u revolucije pravih razmjera i rijetko su ustrajni u svom stavu. Danas će se protiviti jednom mišljenju da bi ga sutra prešutno usvojili i odmak navalili na kontrom. Gotovo uvijek smatraju da imaju dobre razloge za to. A nemaju ih gotovo nikad, osim kad im se posreći. Tada se ne osjećaju dobro. Jednostavno im nije ugodno kad se većina slaže s njihovim mišljenjem. Baš se tu osjećaju mali i beznačajni. Timski rad za njih je nužno zlo, i ne vole ga. Oni su samotnjaci koji tek povremeno sretnu kakvu srodnu ušu s kojom mogu uskladiti mišljenja i skovati plan za novu mini revoluciju.

Slaganje sa svima njima umanjuje osjećaj različitosti, posebnosti i ekskluzivnosti. Opravdavaju svoje stavove potrebom da pokrenu i drugačije mišljenje u cilju općeg poboljšanja. Ono što ne valja je njihov nedostatak dosljednosti u stavu. Može li se s takvim ludima razgovarati? Može, ali teško. Ovisi o tome kakvi smo sami. Ako ste energični otvoreni i uvjerljivi imate problem s njima. Oni će promijeniti nekoliko tema i svaku će završiti u točci kad su najviše bili u pravu. Buntovnici bez razloga vas često ostavljaju s osjećajem da ste natkriljeni u svakom pogledu.

Oni se znaju izražavati jer je to ključ njihove uvjerljivosti. Generalno, ako vas nerviraju možete ih izbjeći. Oni nisu problem nama nego sebi samima. Njima nikad neće nešto biti dobro, uvijek će imati primjedbe. U polovici života postat će zaista nezadovoljne osobe a njihovo buntovništvo nerijetko će biti lišeno svake pravde. Postat će navika i sebi i drugima. I tada će njihova različitost postati nešto što JESTE ali je već svima normalno. Njihovim povećanjem nervoze smanjuje se naša i život ide dalje. To i jeste pravedno. Buniti se bez pravog razloga ne donosi ni kratkoročne ni dugoročne rezultate. Donosi samo sve učestalije gaženje vlastitih riječi, netrpeljivost i nepažnju prijatelja. Ono donosi sasvim suprotan efekt od željenog. Umjesto velikog, sveznajućeg, promišljenog, načitanog i zapaženog kritičara buntovnici bez razloga postaju mala, nezapažena, dosadna gunđala koje nitko više ne shvaća ozbiljno. Tako mislim, pa sam odlučio da se nikad neću buniti bez razloga. Ponekad se čak ne bunim i kad imam razlog, ako se ne isplati.

Jeste li već upoznali kakvog buntovnika bez razloga? Možete li mu pomoći? Možda bi ih trebalo potaknuti u nečem drugom, kako bi uvidjeli da im neka pozitivna razmišljanja donose više bodova nego puko gunđanje koje nitko ne želi slušati. Osobno poznajem dvojicu koje bih mogao bez grižnje savjesti nazvati buntovnicima bez razloga. Ne izbjegavam ih, ali pokušavam kroz druženje potražiti u njima ono pozitivno što ih također čini posebnima, samo što oni to ne vide. Tko zna, ako ustrajem možda jednostavno shvate da njihov stav upravo njima donosi najmanje koristi.

Mind Twister (41): Budi svoj



ponedjeljak , 12.07.2004.

Nedjelja. Dan za opuštanje. Samo su rijetki na blogu. I eto nam još jednog ponedjeljka :) Nije vrijeme za mudrovanje. Možda samo za jednu lijepu jutarnju priču o iskrenosti i o principu 'budi to što jesi':

Bio jednom car. Ostario je i znao je da je došlo vrijeme razmišljanja o svom nasljedniku. Umjesto da izabere nekog od svojih podređenih ili nekog od svoje djece, odlučio je napraviti nešto sasvim drugačije.
Jedan dan pozvao je sve mlade ljude iz carevine.
- Došlo je vrijeme da se povučem i izaberem novog cara. Odlučio sam izabrati jednog od vas.
Mladići su bili iznenađeni, ali car je nastavio:
- Danas ću svakom od vas dati po jednu sjemenku. To je vrlo posebna sjemenka. Želim da je odnesete kući, posijete je u zemlju i zalijevate. Vratit ćete se ponovo ovamo kroz jednu godinu kako bih vidio što ste napravili od toga. Procijenit ću što ste mi donijeli i tada ću odlučiti tko će biti novi car.

Među mladićima je bio i dječak po imenu Ling. I on je toga dana kao i ostali dobio svoju sjemenku. Vratio se kući i uzbuđeno ispričao svojoj majci cijelu priču. Ona mu je pomogla da izabere lončić, pripremi zemlju, posije sjemenku i zalije je. Trebao je zalijevati svakog dana i pratiti je li počela rasti.

Kroz otprilike tri tjedna neki mladići su počeli pričati o svojim biljkama koje su počele rasti. Ling je redovito zalijevao i pratio pokazuje li njegova sjemenka znakove klijanja. Tri tjedna, četiri tjedna, pet tjedana… Ništa.

Sad su već svi pričali o rastu njihovih biljčica ali Ling je još nije imao. Počeo se osjećati gubitnikom. Prošlo je šest mjeseci i u njegovom lončiću još nije bilo ničega. Jednostavno je znao da je svoju sjemenku vjerojatno ubio. Svi su već imali drvca i odrasle biljke, on nije imao ništa. Stoga nije svojim prijateljima govorio ništa, samo je čekao da njegova biljka proklija.

Konačno je prošla godina i svi mladići iz carevine donijeli su svoje biljke do cara. Ling je rekao majci da neće caru nositi prazan lončić. Ona ga je ipak ohrabrila da ode, uzme svoj prazni lončić, i da iskreno prizna što mu se dogodilo. Ling je osjećao komešanje u želucu, ali znao je da je njegova majka u pravu. Otišao je s praznim lončićem u palaču.

Kad je stigao, bio je oduševljen različitim biljkama koje su uzgojili ostali mladići. Bile su prekrasne, svih veličina, boja i oblika. Ling je stavio svoj prazni lončić na pod i mnogi su mu se mladići podsmjehivali. Neki su ga čak i sažalijevali i govorili: - Hej, dobar pokušaj!
Kad je car stigao, prošetao je dvoranom i pozdravljao mlade ljude. Ling se samo pokušavao sakriti u pozadini.
- Kakve prekrasne biljke! Kakvo prelijepo drveće i cvijeće ste uzgojili. – rekao je car. –Danas će jedan od vas biti proglašen za novog cara!
Iznenada, car opazi Linga u pozadini dvorane s njegovim praznim lončićem i naredi stražarima da ga dovedu naprijed. Ling je bio prestravljen: - Car zna da sam ja promašaj. Možda će me dati ubiti!

Nakon što je bio doveden naprijed car ga upita za ime.
- Ime mi je Ling. - odgovori on
Svi ostali su se grohotom smijali i pogrdno ga nazivali. Car je zatražio da se stišaju i objavio:
- Pozdravite novog cara! Njegovo ime je Ling!
Ling nije mogao vjerovati. Pa on čak i nema svoju biljku. Kako može postati car?

I tada car reče:
- Prije godinu dana, svakom od vas sam dao sjemenku. Rekao sam da je posijete zalijevate i donesete mi je natrag kroz godinu dana. Ali dao sam vam prokuhane sjemenke koje ne mogu niknuti. Svi vi, osim Linga, donijeli ste mi drveće i cvijeće. Kad ste vidjeli da sjemenka neće niknuti, zamijenili ste je drugom sjemenkom. Ling je bio jedini dovoljno hrabar i iskren da mi donese prazan lončić s mojom sjemenkom u njemu. Stoga će on biti novi car!

Ponekad nemamo najbolje karte u rukama. Ali dobro je odigrati uvijek pošteno. Iskrenost se uvijek isplati iako ponekad izgleda drugačije. Jednako kao i nepoštenje, iskrenost se kad tad vrati. Razmišljam uvijek što želim dobiti vraćeno. To moram i dati. Hoćete li danas biti iskreni? Barem jednom.

Mind Twister (40): Vibra II



subota , 10.07.2004.

Svojedobno sam napisao članak pod nazivom Vibra. A hoće me situacija pa moram ponovo o istoj temi. Nedavno sam pročitao knjigu Dobre Vibracije Kena Blancharda i suradnika. Tako jednostavni koncept! Stalno ga imamo u glavi ali ga ne koristimo. Radi se o načinu na koji gledamo i reagiramo na druge ljude. Naš zakon je tražiti pogreške. Sjećate se onog... aha, jesam te! Po tom pitanju smo većinom egoisti. Jer kad nekome nađem manu, nepisano je pravilo da je ja nemam i time sam u prednosti. Osobne mane su nam nedodirljive i imamo uglavnom stotine izgovora zašto smo takvi. Ali tuđe pogreške i mane su nam sredstvo osobnog rasta. Pa dobro, možemo rasti, napuhavati se, pametovati oko tuđih promašaja i neuspjeha i za nas se ništa ne mijenja na veliko. Ali za onu drugu osobu to može biti značajno i može utjecati na njenu daljnju sposobnost i zainteresiranost a time i učinkovitost. Nivo motivacije je proporcionalan pohvalama i obrnuto proporcionalan kritikama. Govorim o zasluženim pohvalama i kritikama, ne o fiktivnim i slatkoriječivim podsticajima tipa 'kes od uha do uha' ili o netrpeljivim ego-tripovima tipa 'ja sam gazda'.

Zamislite nekoga tko je tek počeo nešto raditi. Bilo što. I ne ide mu u početku onako kako očekuje. Da li ga možemo ohrabriti da da sve od sebe? Svakako, na stotine načina. Ali to zaboravljamo raditi. Ako si na novom radnom mjestu (na primjer), većina će samo gledati što ne znaš raditi, što si uradio krivo i računati koliko je to štete u bilo kojem smislu. Takva osoba će ubrzo i ono što radi dobro početi raditi loše. I bok! Piši kući, propalo! Dobre vibracije govore o tome da loše stvari treba ignorirati i potencirati dobre stvari jer to daje motivaciju, loše odrađen posao preusmjeriti na dobro odrađen. S vremenom se učinkovitost i samopouzdanje osobe popravlja. Dokazano. A vi probajte. Ja jesam.

Pogledajmo oko sebe. Obuvate li redovito papuče pri ulasku u kuću? Probajte to jednom ne učiniti i velika je šansa da će, ako ste muško, vaša izabranica na to dići nos i propisno vas ukoriti. Naravno da je ona u pravu ali, ono što smo do sad radili dobro prešutno je prihvaćeno kao normalno, i dovoljna je samo jedna pogreška da izazove reakciju. Aha, e sad baš neću obuti papuče :) Blanchard izlaže svoja iskustva gdje loše postupke zapravo prešućujemo i preusmjeravamo na neki drugi rad, a dobre naglašavamo. Tako oni loši s vremenom nestanu.

Znam da sad neki misle da ako ne upozorite na propuste da će ih netko nastaviti ponavljati jer mu nitko nije rekao da ne treba. Točno, ali otvorimo malo um. Radi se o tome da oni neće nestati ako ih i stalno naglašavamo jer smo skloni razmišljati: Što god da uradim, ništa nije dobro. Ja nisam za to, nitko ne cijeni moj rad. Pa kad nam tako stalno netko govori! Kad bismo prestali to naglašavati i jednostavno na površinu izbacili ono što je dobro, ma kako mala sitnica to bila, naše razmišljanje bi bilo okrenuto u smjeru: Postoje stvari koje dobro radim, i netko to primjećuje. Godi mi takva pažnja! I zaista nam pažnja godi. Volite li kad nešto dobro uradite, a netko kaže da ste to dobro uradili? Nije li to dobar osjećaj? S takvim osjećajem čovjek je spreman uložiti dodatne napore da ispravi ono što još ne radi dobro, ili radi aljkavo i nezainteresirano, samo da bi mogao ponovo dobiti pozitivan osvrt na to. Uz to, manje voli pogriješiti jer mu pomisao da time narušava ono za što je dobio pohvalu a to stvara osjećaj neugode.

Na taj način se može uspješno komunicirati na poslu, u kući, u sportu, bilo gdje. Vidim to pri radu s djecom. I njih pokušavamo naviknuti na neke obaveze kao što je pospremanje svoje sobe. Naravno da takvo pospremanje ima polovični učinak :) Mogli bismo sada prigovarati da nisu uradili posao kako treba, ali to bi samo dovelo do smanjenja motivacije. No dobre vibracije nas uče da nepospremljene stvari u sobi zanemarimo i preusmjerimo pažnju na one koje su na svojim mjestima: - Baš sam zadovoljan da ste većinu svojih igračaka pospremili na ona mjesta na kojima ćete ih drugi put lakše pronaći. Sad ću vam pomoći pospremiti i ovo što je preostalo. Siguran sa da ćete biti zadovoljni izgledom svoje sobe i da ćete drugi put i za ostale igračke pronaći odgovarajuće mjesto. A sad završimo ovo pa vas častim sladoledom!

Drugi primjer je aktualan, proučite ga sami. Kad bi netko pokušao iz kaljuže izvući barem jednu jedinu stvar koja vrijedi ja bih bio presretan. A znam da takva postoji. Ali na žalost, negativne vibracije stvaraju veći publicitet, dižu više prašine i zato ih mnogi više vole, a prema dobro poznatoj 'e, sad te imam' i ne traži se drugo nego glupani, baljezganja i adolescentne mudrolije. Gospodin ima dobar izričaj i bilo bi sjajno kad bi radio u nekoj marketinškoj redakciji za promicanje novih projekata gdje bi njegov talent bio iskorišten u potpunosti :) Jer kad promoviraš onda si ZA :)

Ovo su samo primjeri kako pokušavam u glavi usvojiti naučene principe. Kao i sve ostalo ni to ne uspijeva od prve. Ali upornost je ono što nam daje iskustvo i čini nas boljima. Važno je znati odabrati pravi smjer. I ponuditi ga drugima. Nije lako, ali isplati se! Počnite odmah!

I spy (9): Dame i gospoda



petak , 09.07.2004.

Da, inspiracija je na rezervi, pa sam malo špijunirao po Majci Mreži. Danas nisam tražio po blogu jer je to nešto što tek slijedi. Zaključio sam da se kao oženjen muškarac mogu malo šaliti na svoj i na račun svoje žene. Pronašao sam mnogo toga luckastog. Aha, malo su klišeji... ali... zaboga, opustite se malo :)

Žene imaju više mašte od muškaraca. Trebaju je da nam mogle reći kako smo dobri. Žene imaju svoje mane. Muškarci imaju samo dvije: ono što kažu i ono što rade.

Uspješan muškarac je onaj koji može zaraditi više no što mu žena može potrošiti. Uspješna žena je ona koja pronađe takvog.

Muškarci se obično probude izgledajući isto kao i prije spavanja. Žene se preko noći nekako promijene pa se ujutro moraju dotjerivati.

Kad su žene u depresiji one ili jedu ili idu u shoping. Muškarci napadnu drugu državu.

Razlika u razmišljanju. Muškarac će platiti dvostruko više za nešto što želi. Žena će platiti upola manje za nešto što ne želi.

Muškarci bi uvijek ženi htjeli biti prva ljubav. Žene žele muškarcima biti zadnja romansa.

Jedini način da razumiješ ženu je da je voliš – tada je ne trebaš nužno razumjeti.

Da bi bila sretna s muškarcem mora ga puno voljeti i puno razumjeti. Da bi bio sretan sa ženom moraš je voljeti puno i ne je uopće pokušavati razumjeti.

Žena se udaje za muškarca očekujući da će se on promijeniti – ali on se ne mijenja. Muškarac se vjenča s ženom očekujući da se ona neće mijenjati – ali ona se promijeni.

Muškarac se ženi jer je umoran, žena se udaje jer je znatiželjna. Oboje se razočaraju.

Žena brine o budućnosti dok ne dobije muškarca, muškarac uopće ne brine o budućnosti dok ne dobije ženu.

Žena će se uvijek sjećati muškaraca koji su je htjeli oženiti, muškarci se sjećaju žena koje nisu imali namjeru ženiti. Samo dvaput muškarac ne razumije ženu – prije braka i poslije braka.

Samo su dvije stvari potrebne da bi vaša žena bila sretna: prvo dozvolite joj da misli da je sve po njenom i drugo je da stvarno tako bude.

Oženjeni muškarci žive duže od neoženjenih, ali oženjeni su i zainteresiraniji za umrijeti.

Svaki oženjeni muškarac trebao bi zaboravljati na vlastite pogreške – nema smisla da dvije osobe pamte iste stvari.

Najbolji način da muškarac upamti ženin rođendan je da ga barem jednom zaboravi.

Žene neće biti ravnopravne muškarcima tako dugo dok ne budu ćelave hodale ulicom, s pivskim trbuhom, i dalje misleći kako su lijepe.

Kako muškarci definiraju brak: Vrlo skup način za besplatno pranje rublja.

Nakon što se okliznuo, udario i bio u komi nekoliko mjeseci, njegova žena je svaki dan prosjedila pokraj njegovog kreveta. Jednom ju je pozvao da priđe bliže i rekao: - "Znaš što? Bila si sa mnom u svim teškim vremenima. Kad sam dobio otkaz bila si uz mene, kad mi je vlasiti posao propao, bila si tu i podržala me, kad sam bio ustrijeljen bila si uz mene, kad smo izgubili kuću, bila si tu. Sad kad mi je zdravlje narušeno, još uvijek si na mojoj strani. Kad sad o tome razmislim, izgleda da mi donosiš nesreću."

Bračna sreća završava kad muž nazove kući kako bi rekao da će zakasniti na ručak, a automatska sekretarica kaže da je ručak u mikrovalnoj.

Bračni život je frustrirajući. U prvoj godini muškarac govori a žena sluša. U drugoj godini žena govori a muškarac sluša. U trećoj godini oboje govore a susjedi slušaju.

Ali ja je ipak volim kao što sam je oduvijek volio. Dobro smo se zabavljali uz ovo, jer nešto i za nas vrijedi a nešto pak ne. Smijali smo se i sebi i drugima. Join us :)

Mind Twister (39): Ideeeš...



srijeda , 07.07.2004.

Netrpeljivost. Podmuklo se ušulja taj osjećaj u svakodnevna razmišljanja. Jednostavno mi se stav promijeni, onako sporo i neprimjetno kao kad boja blijedi na suncu. Ili kao kad dijete raste. U jednom trenutku se nešto pomakne među 'kotačićima' kad shvatim da je došlo do promjene. Crvena žaruljica zatitra, i kad se pogledam u ogledalo vidim da sam zbunjen.

Tek kad se prisjetim kao je nešto izgledalo prije duže vremena u stanju sam vidjeti razliku. Gledam, na primjer kuću, auto, ogradu, zidove i pitam se što se promijenilo? Boja ili moj vid. Gledam fotografije djece, kad su bili mali. Što se dogodilo? Porasli su? Ili ja vidim drugačije? Tko se zapravo promijenio? Ovako očigledne promjene u stanju su nas zavesti svojom sporošću, ali ipak, kad tad, progledamo i uočimo razliku. Promjene u glavi su malo složenije.

Netrpeljivost. Upoznam ljude, povežem se s njima, razgovaram s njima, živim s njima, radim s njima i oduševljen sam njima, godinama. Rutina. Pričam drugima o toj relaciji, hvalim, branim, zagovaram, vjerujem u taj zgoditak. I onda, kroz vrijeme, dogodi se nešto... neka majušna iskrica skoči i uzdrma relaciju iz temelja. Ništa strašno, gotovo zanemarivo. Ali pokrenula je samo jednu tananu pomisao negdje na margini uma, samo jedno malo zašto i pokrenula se bujica. Sva fasada koju smo redovito osvježavali otpadne u trenutku. Sjedim i razmišljam. Nisam povrijeđen, znam se kontrolirati, vjerojatno je to samo slabi dan. Pri slijedećem ponavljanju razmišljanje ide malo dalje. I onda shvatim. Nešto se promijenilo. Tko se promijenio? Ja? On? Ona? U kojem trenutku smo se razišli a da ti nismo primijetili. Što smo to napravili i otkrili svoje pravo ja? Jesmo li neke stvari skrivali ili smo se promijenili? Razlike nagomilane a neprimjećene kroz vrijeme isplivavaju na površinu kao mrtve ribe ili kao svježe ukuhane knedle u kipućoj vodi. I tek tada opažamo razliku, udaljenost, promjenu. I crvenu žaruljicu. Blink, blink! Tko si ti? Prepoznajem li te?

Ovo naravno nije razlaz, ma kakvi. Sjajni smo prijatelji i dalje, još uvijek prešućujemo da nismo više oni od prije i nastojimo biti tolerantni. Do prve prilike koja neće više podnijeti toleranciju. A onda otvoreno, prijateljski dogovorit ćemo što dalje. Svatko svojim putem? Tada će se sve popraviti. Netrpeljivost je plod svakodnevne interakcije u kojoj je netko pokušao biti u prednosti, pregaziti nepisani zakonik koji smo postavili između nas i pri tome se upalila spomenuta žaruljica. Meni. Odrasla osoba to treba razumjeti. To se da popraviti. Samo ti trebam ukazati o objasniti kakav to crveni odsjaj vidiš u kutu oka. Moja žaruljica :) Znak da bismo trebali otići na pivo i pokupiti smeće koje se nakupilo među nama. I zablistati nanovo.

Ta netrpeljivost se baš podmuklo ušulja u glavu. Ne prepoznam je uvijek na početku. Ali neka davna razočaranja naučila su me da moram brinuti o tome. Nisi mi više u fokusu. Pa se samo nasmijem.

A gle, kako god da okrenem ovaj post, zvuči mi patetično i depresivno iako se ni izdaleka tako ne osjećam. Zvuči li i vama tako? Valjda ga ne znam drugačije napisati. Netko će i s time doći na svoje. :)

Sretan sam što sam prepoznao promjenu prije nego je relacija izmakla kontroli. Još ima šanse da ti ukažem na to. Ako budeš htio i mogao shvatiti, prijatelju. Danas si zakoračio na jedan klizavi put i još ima vremena da promijeniš smjer jer ja tek sad vidim kamo ideš. Ne baš u istom smjeru kao i ja. Ovo nije prijateljstvo davanja i bezbrižnosti. Ovo je prijateljstvo međusobne ovisnosti. Tako smo ga zamislili. A ja nikad nisam ovisio o nekome tko je pokušao imati prednost predamnom sakrivenu pod plaštom prijateljstva. Jeli to namjerno? Ili ti još nisi primijetio promjenu.
Nitko nije nezamjenjiv... pa ni ja. Jer možda sam se ja promijenio. Baš je bila dobra srijeda, nije li? Djeluj! Oprošteno ti je.


I spy! (8): Moj zabavni prozor



utorak , 06.07.2004.

U skladu sa svime dosada rečenim izbilo je u javnost da je humor zaista na neki način lijek. Naše humoristične sive stanice u stanju su napraviti veliko nedjeljno spremanje, oprati nam prozore u svijet i unijeti malo svjetlosti u tamu, rastjerati šišmiše, rastopiti vampire i zle vještice.... Ako nemate šest slojeva zavjesa i ako se niste pokrili ušima. Pa ionako je konačni rezultat svega zadovoljstvo. Bar neka njegova podvrsta. Zadovoljstvo je samo po sebi vesele naravi i voli se...što? Zabavljati. :) Tako se često maskira u svašta. I u svađe i u depresije. Svako sažalijevanje depresivnom donosi tiho zadovoljstvo, svakom kritičaru fijuk njegovih mač-riječi stvara osjećaj ugode. Svatko ima svoje veselje. A najljepše je zadovoljnim ljudima. Oni su zadovoljni po defaultu pa im svaka dodatna doza smijeha samo može koristiti.

U doba interneta sve mi je blizu, na nekoliko metara. Monitor je samo još jedan prozor kroz koji se vidi puno više od manične susjede, parenja mačaka, saobraćajnih udesa, kontejnera za smeće i genetski modificiranog vrta. Pa tako tu na tom internetu možemo potražiti i nešto zabavno. Danas nisam lutao daleko, bar ne puno dalje od bloga. I zabavio sam se. Prvo sam svratio kod Trapule. Tamo je bila svečana promocija nove blogerske poezije priznatog lovca na žene. Ako svratite tamo možda je ostalo još nešto šampanjca i koji kreker s čajnom salamom i kapi majoneze na vrhu. Zatim je kod Annie bila demonstracija novog alata ze prevođenje koji je priznati stručnjak, sexolog, upotrijebio da bi shvatio što je to Annie pisala o njemu, zabrinut za prekomjerni broj posjeta na njegove stranice s čudne blog.hr domene. Demo tekst je u prilogu. Onda sam na Balance of life blogu pronašao podatak da smo svi strpani u jednu europsku bazu podataka. Tamo su naime podaci iz naših putovnica. Otpirio sam momentalno tamo i uvjerio se na vlastite oči. Nevjerojatno je kakav sam majmun ispao. Za vas ostale mi se nije dalo tražiti kad vam ni ne znam imena. A navodno mogu se podaci izbrisati. Mogu vraga! :)

I tako, tri dodatne doze zadovoljstva s bloga, za danas je i previše, moglo je nešto ostati i za sutra. Preostaje mi samo da još pogledam poslovni uspjeh Eddyeja Murphyja, onako u leru, malo filma - malo bloga, i to će biti sjajan završetak dana. Veselje je počelo još jučer ujutro, ponedjeljak, nevjerojatno smiješan praznik koji slavimo svakog početka tjedna. Zabavno je gledati kako ljudi izgledaju u ponedjeljak ujutro. Kako da se nisu baš odmarali. Još je zabavnije kad im na cesti kažete: Dobro jutro! :))) Pogledaju vas s izrazom krajnje nevjerice, preneraženo, jer niste normalni. Tko se normalan smije u ponedjeljak ujutro? :)

Ako sad imate loš osjećaj u želucu, nasmiješite se, nađite neki razlog za to. Ako ga nemate nasmiješite se bez razloga (znate tko se smije bez razloga? :) Sutra je još jedan divan dan, bit će valjda još koji oblačni smak svijeta, a možda proviri i strašno i opasno ultra-violetno sunce. Ujutro... je novi dan, nije stari. Stari je bio prije onog čega se sjećate da ste sanjali.

Slike u mislima (2): Život poslije smrti



ponedjeljak , 05.07.2004.

Život poslije smrti. O njemu znamo sve iako se nitko nije odande vratio da nam priča o tome, i vjerujemo u njega.

On je divan, slobodan i pun izobilja. On je zaslužena nagrada za sva naša zemaljska djela. Razrješenje svih naših grijeha, jer smo griješili ljudski, druženje s anđelima, ljepota cvjetnih vrtova. Naša savršenost u punom zamahu, naše ispunjenje, naš 'dosanjani' san. Ljubav u nama i oko nas, vječnost, dobrota, samilost, prostranstvo smijeha, dobrohotnost, ispunjenje duše, mir, spokoj...

Život poslije smrti. Vjerujemo u njega svim svojim bićem iako ponekad malo zaboravimo na to. Obećanje koje u nama sagorijeva i drži nas budnima. Napokon ja, svoj, čist, neopterećen, slobodan, slobodnog uma. Blaženi trenutak spajanja s kraljevstvom duha.

Život poslije smrti. Taj svečani trenutak oslobađanja, ta neizreciva silina dragosti, ta toliko obećavana dolina. Ništa nije sporno o životu poslije smrti. To je to, i tako će biti. Život vječni. Milijarde ljudi vjeruju i znaju da je tako.

Život poslije smrti. O njemu znamo sve iako se nitko nije vratio odande da nam priča o tome, i vjerujemo u njega.

Jedno važno pitanje izranja iz sveg izobilja i veličanstvenosti ove nagrade za ljudskost i postojanje. Ateist sam, ali poštujem one koji vjeruju i poštujem njihovo pravo da vjeruju. Zaboravimo religiju samo na par sekundi, pogledajmo to samo kao jedan od pogleda na ljudsko trajanje. Jedno važno, najvažnije pitanje, za sve one koji će živjeti i nakon svoje smrti, kao i za one koji neće, za one koji vjeruju kao i za one koji ne vjeruju:
A što je sa životom PRIJE smrti?
Vjerujemo li i u njega? Zašto o njemu znamo tako malo? A tu je.

Mind Twister (38): Pitanja



nedjelja , 04.07.2004.

Ja jako volim pitanja. Pitanje nikad ne može biti glupo toliko koliko može to biti odgovor na njega. Ne treba se bojati pitanja. Znatiželja ubi mačku – reći ćete. Ma da, ali i mačka traži skuplja iskustva. Kad ne bi bila znatiželjna davno prije bi umrla. Od nečega. Pitanja volim postavljati u postovima. Njima želim istovremeno reći svoje mišljenje i ostaviti prostora da svatko tko to čita može donijeti vlastiti sud. Iako mi se ponekad omakne, ne volim tvrditi stvari i činjenice jer ne mogu biti uvijek u pravu. Ponekad i nisam. Zašto sam mnogo puta u komentarima pročitao 'potaknuo si me na razmišljanje'? Ma nije to zato jer sam genije ili jako pametna, inteligentna i obrazovana osoba (jer nisam) već zbog toga što sam postavio poneko pitanje. Ako ste si dali odgovor na njega, čestitam, upravo ste stvorili vlastiti stav. Ako se on poklapa s onim što pišem super, ako ne, opet dobro. Ali to je VAŠE mišljenje, nisam vam ga nametao niti usiljavao. To i ne želim. Pitanja su sama po sebi poticajna. I idiot vas može potaknuti na razmišljanje ako postavi dobro pitanje. Slažete li se? :) Možda i ne? Ja volim razmišljati. Ako vam se baš ne razmišlja, nemojte čitati moje postove. Moja mala tajna je da je svaki post koji napišem zapravo moj vlastiti odgovor na pitanja koja sam si prethodno postavio. Neka od njih podijelim s vama. Nije li tako lakše slijediti nit?

Pitanja koja imaju takav učinak (da nam ustalasaju sivu masu) su ona koja si vrlo rijetko ili nikad sami ne postavljamo a tiču se nas samih. Trebalo mi je vremena, ali naučio sam sâm sebi postavljati konkretna pitanja. Pitanja ne smiruju, već naprotiv mogu uznemiriti, ali odgovori kakvi god bili daju jedan spokoj i smanjuju neizvjesnost.

Jedan autor koji se bavio pitanjima kao jednom formom za uspješno upoznavanje samog sebe, rekao je da sebi treba postavljati prava pitanja želimo li dobiti prave odgovore. Postavite li sami sebi pitanje: - Zašto ja nikad nemam sreće? - vjerojatno ćete samo pasti još jednu granu niže. Možete li na to pitanje dati sebi konkretan odgovor? Da li bi bilo dovoljno da odgovoru posvetite jedan cijeli post? Ili možda trebate otvoriti novi blog na kojem bi odgovor nadopunjavali iz dana u dan? Bi li vas to tada usrećilo?

Ma... nitko od vas nije nesretan u toj mjeri, ali dramatiziram radi slikovitosti primjera. :)

I ja bih se ponekad osjećao loše. Kako god da se osjećam postavim si pitanje zašto se tako osjećam, zbog čega 'točno', zbog kojeg (ili kojih) konkretnih razloga. Mora postojati razlog, jer da ga nema osjećao bi se drugačije, zar ne? Nisam zadovoljan nikakvim odgovorom (nula, ništa, zero), općenitim ('jer je valjda baš danas takav dan') ili blesavim ('ne znam'). Ako ga nema, onda se pitam što bih sada mogao učiniti da bih se osjećao drugačije. Ja sam luckasti tip, mogu se igrati s pitanjima i odgovorima kad god poželim. Uvijek imam dovoljno vremena za to. Malo je stvari na koje bih se morao toliko koncentrirati da ne bih mogao razmišljati o nečem drugom. Postavljati si pitanja, recimo. Najlakše je dok peglam (Hal just made a joke :).

Naletio sam na nekoliko komentara pod postovima (uglavnom nepotpisanih), koji su odlučili naučiti me pameti jer sam zabrijao s temom. Nikad, ali nikad, nisam odgovorio isti čas iako sam povrijeđenog ega to mogao učiniti i pretvoriti post u forum, drž' – nedaj. Uvijek, ali uvijek, sam prvo postavio sebi jedno pitanje: - Zašto je ta osoba upravo to rekla? Ja želim razumjeti što i zašto ljudi nešto govore. Odgovor nikad nije brz ali daje saznanja. Što ljude muči? Što ih je moglo povrijediti, pokvariti im dan, što su mogli doživjeli, kakvo su negativno ili pozitivno iskustvo imali vezano uz ono o čemu su govorili? Tek tada mogu razumjeti da su oni za sebe u pravu. Imaju pravo na svoje mišljenje i imaju ga pravo izraziti na kakav žele način. Ili na onaj način na koji već znaju. Ne treba stvari shvaćati preozbiljno, osobno ili kao napad. Ego je lako ispuhati i staviti u džep, pogledati je li netko zaista u pravu, prihvatiti sugestiju, zahvaliti se. Ok, svaki macho će me nazvati mekušcem. Pa što onda, da razmišlja kao ja i on bi bio mekušac. Ja se ne slažem sa svim mišljenjima, ali i ne želim imati odgovornost pravednika i biti uvijek u pravu. Griješiti je ljudski i dozvoljeno je. Učiti iz tuđih grešaka je mudro i bezbolno. Učiti iz svojih grešaka je pametno i neugodno. Ništa ne naučiti iz grešaka je bedasto i bolno. Ponavljati greške je idiotski i porazno.

Pitanja mogu otvoriti karte, ne moram uvijek i u svemu vidjeti blef. Vjerujem da većina ljudi izvodi (štogod da izvodi) u najboljoj namjeri. Postoji izreka "Put u pakao popločen je dobrim namjerama". Kako to shvaćam? Osobno? Imam li dobru namjeru završit ću u 'paklu'? Trebam li prestati imati dobre namjere? Po meni ne trebam! Ova izreka mi govori da trebam barem pokušati razumjeti tuđa djela jer ona možda nisu onakva kakva u prvi mah izgledaju, samo su učinjena nekim drugim mentalnim jezikom. Pokušajmo uvijek prvo napraviti prijevod na vlastiti način razmišljanja. Zapitajmo se što je pjesnik time htio reći. Naš odgovor uvijek može biti : Hvala, da!, ili pak: - Hvala, ne!

Mind Twister (37): Jel' me briga?



petak , 02.07.2004.

Heh, kad netko sebi uzme za zgodno neke stvari analizirati po svojoj zdravoj (ili nezdravoj) pameti i sam ubrzo postane predmet analize. Jednostavno se sve gotovo savršeno uklapa u ljudsku prirodu. HAL:UI blog je trenutno u toj točki. I tako sam danas malo razmišljao o tome pa odlučio posvetiti jedan post sebi. Znam da neće puno vrijediti, jer i ovaj post će s vremenom postati samo dio arhive. Trebao bih ga možda objavljivati jednom tjedno. Zašto? Pa da sebi i drugima razjasnim što radim ovdje.

Primijetio sam u nekoliko navrata razmišljanja o tome tko sam ja zapravo. Neke osobne stvari i tako dalje. Uvijek sam se na to nasmiješio :) Pa skrivamo se iza anonimnosti, zar ne? Čast izuzecima. Ne vjerujem da ćete ovdje ikad zaista čitati moj dnevnik. To me čini neprikladnim za blog, po jednom mišljenju. Jer je blog dnevnik. Pa dobro. Što ljudi pišu u svoj dnevnik? Nikad ga nisam pisao ni u kom obliku. Ovo je prvi, i bilježim svoja razmišljanja. Malo sve to skupa složim u neku formu, možda će nikog zaista zanimati. Ne trebam ispravke. Nekome se ne sviđa, pa što. Nije li to normalno? Ja sam ih otvorio devedesetak za koje ne znam čemu uopće služe. I ne sviđaju mi se.

Sjećam se kako sam htio gotovo moliti Dalibora da se ne skida s listi na naslovnici. Ali čovjek je odlučio i nestao. On je netko tko zna znanje o blogu. Za njega je blog ozbiljna pojava. Razmišljam, nije li cool ne više biti na cool listi. Blog postoji i dalje ali si pošteđen putnika namjernika koji pročitaju jedan tvoj post i već sve znaju o tebi i znaju što radiš krivo, čak se i ne potrude reći da je to samo njihovo skromno mišljenje. Možda kroz određeno vrijeme zaista već ima dovoljno drugih blogova s kojih se može doći ovamo. A njihovi su autori ljudi koji se međusobno uvažavaju.

U početku sam birao što da radim sad s tim blogom koji sam otvorio. Tumarao sam okolo zbunjeno i čitao što ljudi pišu. Neki nas izvještavaju o svojim dnevnim aktivnostima, neki imaju teme koje se ne tiču njihovog privatnog života. A što ću ja? Našao sam zlatnu sredinu. Pišem o životu i ljudima ali ne o vlastitim svakodnevnim događajima. Moj je život prožet na način na koji pišem o tome. Vjerujem u ljude, nastojim razmišljati pozitivno, našao sam svoj model bivstvovanja. I vjerujte, nitko mi ne treba govoriti da to ne funkcionira. Depresije sam probao, proživio, i nisu mi se sviđale. Ako netko misli da je depresija realnost, neka mu bude. Meni nije. Zato sam neke stvari promijenio. Svatko je u svom životu 'ukinuo' neke stvari. Ja sam ukinuo zapomaganje, žaljenje na sve i svakoga, izgovaranja, i kad mi je najteže ne dam se samo tako. Možda to netko ne razumije ali mu se može dopasti moja formula i zato pišem o tome. Ionako nije moja formula. :) Nisam je izmislio, samo sam primijenio naučeno. I nije sve idealno, niti ja to tvrdim. Ali više volim pošteno zapeti u potrazi za rješenjima, nego buljiti u zid i čuditi se zloćudnosti života.

Ja nisam normalan. Ja sam jedna čudna sam-svoj-majstor tvorevina koja preskače TV dnevnik da ne gleda koliko ima mrtvih tog dana, tko je koga prevario, i tko je kome smjestio. Ne gledam ni jednu španjolsku ili meksičku sapunicu. Normalni ljudi su 'informirani'. Ja sam jedan luckasti tip koji s osmjehom gleda na život, i nastoji ga učiniti boljim za sebe i najbliže, gledam unaprijed u budućnost bez straha ali s poštovanjem. Normalni ljudi su svjesni da je život težak, da treba hodati po zemlji, da se sve urotilo protiv njih, i da si ne mogu pomoći. Ja sam znatiželjnik koji stalno traži nove prilike (koje se obično skrivaju u problemima), i razmišlja kako bi one mogle meni pomoći. Normalni ljudi znaju da 'imaju pravo' nešto dobiti od života. Ja naprosto nisam normalan. I nisam sam. Ali nisam ni u većini.

Kao i obično znam da mora postojati disclaimer: Ovo je moj način razmišljanja i ne zanima me odobravate li ga ili ne. Znam da ću se ujutro opet probuditi dobro raspoložen :) Nemojte da to ikoga zasmeta, jer ja nisam baš normalan :)

Moj život počinje od mene, da bih govorio o životu moram ga prvo živjeti, da bih nekog učio moram prvo naučiti, da bi vodio moram prvo slijediti, da bih imao moram prvo izabrati, da bih bio voljen moram prvo voljeti, da bi me čitali moram prvo čitati, da bih komentirao moram prvo nešto napisati. Jer i moj blog počinje od mene. Trudit ću se da ostane tako.

I spy! (7): Duga bloga



četvrtak , 01.07.2004.

Aaaa, ovo bi moglo biti zanimljivo. Pisao sam više puta o metaforama i o tome kako naši 'klikeri' povezuju srodne pojmove i emocije. Jednako tako svi naši osjeti i poimanja povezani su prema našem temperamentu, ili, da se bolje izrazim, prema našem viđenju stvari. Današnja moja tema su boje. Nisam nikakav mističar i ovome ne pridajem nikakve mistične epitete. Činjenica je da svatko od nas ima svoje boje, one koje više volimo, i one koje ne volimo. Kad kupujemo odjeću, kad radimo soboslikarske radove ili samo bojimo kućnu ogradu. Nešto nas u glavi vuče nekim bojama. Naš temperament. A blog, kako smo obojali blog? :)

No, prva stvar je bila da sam danas naletio na stranicu koja govori o bojama i kako one korespondiraju s osobnostima. Nije me obuzelo neko posebno čuđenje, jer je utvrđeno testiranjima i analizama. Možete vjerovati ali i ne morate. Ono što je bilo zanimljivije da sam paletu boja uprtio na leđa i krenuo s milim b(l)ogom. I što sam otkrio. Vidjet ćete i sami.

Za početak, najkraća moguća verzija opisa boja i nekih ljudskih karakteristika. Upoznavanje za one koji se nisu sreli s tim.

CRVENA Crvena je jaka boja s vrlo visoke frekvencije. Ona privlači oko i stimulira um. Ona označava snagu, agresiju, i visoku energiju. To je boja vođa ali također i istraživača. Crvena radi prvi potez. Tamno crvena indicira napetu situaciju, svjetlo crvena je neodlučnost.
PLAVA Plava je boja dubokih misli i misterije. Ona pokazuje odanost i stabilan napredak. Plava je boja kreativne energije i umjetničkih projekata. Pokazuje tihu mudrost i često se povezuje s boljitkom čovječanstva. Plava brine za blagostanje drugih, pokazuje suosjećanje i unutarnju snagu.
ZELENA Ovo je boja prirode, ona umiruje i osvježava. Zelena je boja izlječenja i dobar poticaj za one u nevolji. Zelena je jaka energija i privlači mnogo pozitivne snage, ona je utočište mira i sklada. Zelena indicira situacije koje će tražiti najmiroljubivije ishode, i slijedi put manjeg otpora. To je boja iskrenosti i istine.
ŽUTA Žuta je prijateljska i vesela. Pokazuje živost i toplinu a uz to je i boja inteligencije. Žuta je utočište društvene energije i pokazuje suradnju s drugima. Žuta nije boja vođa, ona je radije sljedbenik. Žuta predstavlja znatiželju i strast da se stvari učine boljima.
LJUBIČASTA Ljubičasta predstavlja energiju za potragu. To je boja stvari koje su predodređene traženju i pronalaženju odgovora na ljudske misterije. Ljubičasta je kraljevska boja, boja samopouzdanja i ega. Prate je velike ambicije i ona je energija slave i moći. Ljubičasta je luksuz i nosi snagu velikih profita.
NARANČASTA To je boja sunca i puna je energije. Pokazuje stvari koje se kreću brzo, imaju veliku snagu i svrhu. To nije boja materijalnog bogatstva već više bogatstva uma i znanja. Narančasta predstavlja energiju davanja drugima. Označava ono što raste i nove početke.
SMEĐA Boja zemlje s čvrstom i definiranom vibracijom. Predstavlja praktičnu stranu stvari. Uspjeh dolazi spremnošću na rad. Ona ne pokazuje energiju u uzlazu već radije sigurno i sporu snagu. Smeđa označava velik trud. To je ujedno i boja upornosti i izdržljivosti.
CRNA Crna predstavlja izrazit osjećaj za formu i društvena zbivanja. Predstavlja formalnu i rezerviranu energiju koja pokazuje neskriven osvrt na ljudske relacije. Crna je boja snažnog kretanja i svrhe. To je vibracija dostojanstva.
BIJELA Bijela je najjača i najčišća od svih boja. Osjećamo je kao boju savršenosti i čiste svjetlosti. Ona predstavlja dobre i poštene prosudbe i pokazuje na putove duhovnosti.

Evo tako kažu. Ima li netko da je u međuvremenu brzo otvorio svoj blog da provjeri vlastite boje? Vjerujem da smo predložak izabrali prema vlastitom afinitetima a i promjene koje smo radili su u skladu s našim shvaćanjem svemira :) Svoj blog smo složili na svoju sliku ali posjećivanje drugih blogova djeluje na nas na gore navedeni način. Bar donekle.
Pogledajte okolo po blogu, vjerojatno ćete vidjeti isto, a i zaključiti da boje često odgovaraju i sadržaju pisanja. Plavo-ljubičasta i promišljena Nasstasja, crno-ljubičasta i zagonetna elektra, bijelo-ljubičasta i sigurna zrinka, zeleno-narančasta i svježa ane, uglavnom zeleni dobrohotni Kross, narančasto-smeđi i praktičan Dalibor, smeđe-crvena i dosljedna T.R.A.S.H...., e neću više nabrajati, ovo su samo brzi primjeri, potražite sami, meni to ima puno smisla. Jeste li te ljude zamišljali upravo tako? Ako ćete sad krenuti u dizajn kako bi se prilagodili onom gore napisanom, teško ćete raditi s bilo kojim bojama onim onih koje su zaista u vama. :) Ako je ova priča o bojama istinita tada mnoge ljude s ovog bloga od danas poznajem barem za nijansu više.

Kao dječak divio sam se dugi, bila je tako rijetka i veličanstvena pojava. Danas, kad god je poželim vidjeti, raspršim mlaz vode prema suncu i napravim svoju malu dvorišnu dugu. Sjećanje na ushit i oduševljenje malog dječaka.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se