Pitanje prvo: U kakvim okolnostima živimo?
Ovaj dio bih slobodno mogao prepustiti nekome drugome. Vjerujem da bi post bio dugačak cijeli kilometar da bi se nabrojile sve nedaće ovog života. Jer postoje ljudi koji su specijalizirani za njihovo nabrajanje. Zato neću. Znate li u kakvim okolnostima vi živite? Što je dobro, dobro je. Što je loše, loše je. Znate li? Super. Suprotno očekivanju, zamolit ću vas da se na trenutak koncentrirate na ono što je loše.

Pitanje drugo: Koristimo li okolnosti kako izgovor?
Gore spomenuta specijalistička grupa ljudi bi na ovo odgovorila niječno. Ali svi znamo da je odgovor potvrdan. Kupio bih perilicu za posuđe kad bih imao veću plaću. Tražio bih novi posao da sam samo koju godinu mlađi. Volio bih te više da si samo malo drugačija. Ne bih zakasnio da nije bilo gužve u prometu... itd. Sjajne stvari koje se događaju bez našeg utjecaja uvijek sudbonosnim detaljem prekinu nečiji nezaustavljiv put do uspjeha. Da nije ovoga, ovoga i ovoga tko zna gdje bi meni bio kraj. Ako samo sjedimo u čamcu, sigurno ćemo odplutati baš tamo kamo teče rijeka. A što s veslima? Samo da mi nisu pala u vodu...:) Jeste li još koncentrirani na ono loše što vas prati u životu? Samo pomislite, radite li išta da bi to promijenili ili ste odustali i odlučili da će to ipak biti dobar izgovor? Ne znam. Imam čak dvije kratke priče za ilustraciju, a vi prebacite koncentraciju na pozitivne stvari.

Pitanje treće: Što činimo da bismo promijenili loše okolnosti?
Nadovezujem. Život je kao brza rijeka i samo o nama ovisi hoćemo li se kretati vlastitim pogonom ili ćemo se izgovoriti. Mislim da su okolnosti u kojima živimo rezultat našeg rada. A moglo bi se reći i nerada. Čak štoviše. Sami možemo utjecati na okolnosti. Ja volim živjeti po onoj promijenit ću ili ču umrijeti pokušavajući. U nekim okolnostima treba se pokrenuti a u nekim smiriti. Kako svi želimo biti posebni obično činimo stvari koje situaciju pogoršavaju ali ne činimo ništa da bismo ih popravili. Ali što je tu tako posebno? Mislim da su posebniji oni koji rade upravo suprotno.

Pitanje četvrto: Jesu li okolnosti zaista ono o čemu ovisimo?
Izgovarati se na okolnosti je popularno kad nam ide loše. Dobar razlog za patnju. Znači li to da kad bi okolnosti bile odlične da bismo se tada pokrenuli? Kad bismo imali najbolju sportsku opremu, trenere, vlastiti stadion, pravilnu prehranu, da li bismo bili olimpijski prvaci? Ne? Pa zašto? Nisu li to sjajne okolnosti? Kad bismo imali novaca kao blata, bismo li se tada pokrenuli? Ili bismo rekli da tek sad ne treba ništa raditi, i da je imati velike novce velika briga? Kad bismo preko noći postali 10 godina mlađi da li bismo tada popunili život na pravi način? Formula, ako postoji, nalazila bi se u odgovoru na pitanje: Gradimo li mi okolnosti ili one grade nas?

Sve je u meni. I ništa se ne događa bez mene. Okolnosti su proizvod mojeg razmišljanja i ne mijenjaju se bez da gurnem ili ne gurnem nos u to. Ponekad se zaista ne može ništa učiniti. A ponekad je ništa ne činiti ravno katastrofi. Kuću mogu zapaliti, ali mogu je i gasiti.
Sve je u meni. I moj život se ne događa bez mene.