Ja jako volim pitanja. Pitanje nikad ne može biti glupo toliko koliko može to biti odgovor na njega. Ne treba se bojati pitanja. Znatiželja ubi mačku – reći ćete. Ma da, ali i mačka traži skuplja iskustva. Kad ne bi bila znatiželjna davno prije bi umrla. Od nečega. Pitanja volim postavljati u postovima. Njima želim istovremeno reći svoje mišljenje i ostaviti prostora da svatko tko to čita može donijeti vlastiti sud. Iako mi se ponekad omakne, ne volim tvrditi stvari i činjenice jer ne mogu biti uvijek u pravu. Ponekad i nisam. Zašto sam mnogo puta u komentarima pročitao 'potaknuo si me na razmišljanje'? Ma nije to zato jer sam genije ili jako pametna, inteligentna i obrazovana osoba (jer nisam) već zbog toga što sam postavio poneko pitanje. Ako ste si dali odgovor na njega, čestitam, upravo ste stvorili vlastiti stav. Ako se on poklapa s onim što pišem super, ako ne, opet dobro. Ali to je VAŠE mišljenje, nisam vam ga nametao niti usiljavao. To i ne želim. Pitanja su sama po sebi poticajna. I idiot vas može potaknuti na razmišljanje ako postavi dobro pitanje. Slažete li se? :) Možda i ne? Ja volim razmišljati. Ako vam se baš ne razmišlja, nemojte čitati moje postove. Moja mala tajna je da je svaki post koji napišem zapravo moj vlastiti odgovor na pitanja koja sam si prethodno postavio. Neka od njih podijelim s vama. Nije li tako lakše slijediti nit?

Pitanja koja imaju takav učinak (da nam ustalasaju sivu masu) su ona koja si vrlo rijetko ili nikad sami ne postavljamo a tiču se nas samih. Trebalo mi je vremena, ali naučio sam sâm sebi postavljati konkretna pitanja. Pitanja ne smiruju, već naprotiv mogu uznemiriti, ali odgovori kakvi god bili daju jedan spokoj i smanjuju neizvjesnost.

Jedan autor koji se bavio pitanjima kao jednom formom za uspješno upoznavanje samog sebe, rekao je da sebi treba postavljati prava pitanja želimo li dobiti prave odgovore. Postavite li sami sebi pitanje: - Zašto ja nikad nemam sreće? - vjerojatno ćete samo pasti još jednu granu niže. Možete li na to pitanje dati sebi konkretan odgovor? Da li bi bilo dovoljno da odgovoru posvetite jedan cijeli post? Ili možda trebate otvoriti novi blog na kojem bi odgovor nadopunjavali iz dana u dan? Bi li vas to tada usrećilo?

Ma... nitko od vas nije nesretan u toj mjeri, ali dramatiziram radi slikovitosti primjera. :)

I ja bih se ponekad osjećao loše. Kako god da se osjećam postavim si pitanje zašto se tako osjećam, zbog čega 'točno', zbog kojeg (ili kojih) konkretnih razloga. Mora postojati razlog, jer da ga nema osjećao bi se drugačije, zar ne? Nisam zadovoljan nikakvim odgovorom (nula, ništa, zero), općenitim ('jer je valjda baš danas takav dan') ili blesavim ('ne znam'). Ako ga nema, onda se pitam što bih sada mogao učiniti da bih se osjećao drugačije. Ja sam luckasti tip, mogu se igrati s pitanjima i odgovorima kad god poželim. Uvijek imam dovoljno vremena za to. Malo je stvari na koje bih se morao toliko koncentrirati da ne bih mogao razmišljati o nečem drugom. Postavljati si pitanja, recimo. Najlakše je dok peglam (Hal just made a joke :).

Naletio sam na nekoliko komentara pod postovima (uglavnom nepotpisanih), koji su odlučili naučiti me pameti jer sam zabrijao s temom. Nikad, ali nikad, nisam odgovorio isti čas iako sam povrijeđenog ega to mogao učiniti i pretvoriti post u forum, drž' – nedaj. Uvijek, ali uvijek, sam prvo postavio sebi jedno pitanje: - Zašto je ta osoba upravo to rekla? Ja želim razumjeti što i zašto ljudi nešto govore. Odgovor nikad nije brz ali daje saznanja. Što ljude muči? Što ih je moglo povrijediti, pokvariti im dan, što su mogli doživjeli, kakvo su negativno ili pozitivno iskustvo imali vezano uz ono o čemu su govorili? Tek tada mogu razumjeti da su oni za sebe u pravu. Imaju pravo na svoje mišljenje i imaju ga pravo izraziti na kakav žele način. Ili na onaj način na koji već znaju. Ne treba stvari shvaćati preozbiljno, osobno ili kao napad. Ego je lako ispuhati i staviti u džep, pogledati je li netko zaista u pravu, prihvatiti sugestiju, zahvaliti se. Ok, svaki macho će me nazvati mekušcem. Pa što onda, da razmišlja kao ja i on bi bio mekušac. Ja se ne slažem sa svim mišljenjima, ali i ne želim imati odgovornost pravednika i biti uvijek u pravu. Griješiti je ljudski i dozvoljeno je. Učiti iz tuđih grešaka je mudro i bezbolno. Učiti iz svojih grešaka je pametno i neugodno. Ništa ne naučiti iz grešaka je bedasto i bolno. Ponavljati greške je idiotski i porazno.

Pitanja mogu otvoriti karte, ne moram uvijek i u svemu vidjeti blef. Vjerujem da većina ljudi izvodi (štogod da izvodi) u najboljoj namjeri. Postoji izreka "Put u pakao popločen je dobrim namjerama". Kako to shvaćam? Osobno? Imam li dobru namjeru završit ću u 'paklu'? Trebam li prestati imati dobre namjere? Po meni ne trebam! Ova izreka mi govori da trebam barem pokušati razumjeti tuđa djela jer ona možda nisu onakva kakva u prvi mah izgledaju, samo su učinjena nekim drugim mentalnim jezikom. Pokušajmo uvijek prvo napraviti prijevod na vlastiti način razmišljanja. Zapitajmo se što je pjesnik time htio reći. Naš odgovor uvijek može biti : Hvala, da!, ili pak: - Hvala, ne!