U binarnom sustavu nula je jednako važna kao i jedinica. Ona nije 'ništa' nego je broj. Sve ima svoju suprotnost, crno - bijelo, yin -yang, gore - dolje, svijetlo - tama, plus - minus, dobro - zlo... Kad ne bi bilo tako nebi bilo nikako. Svaka od suprotnosti zapravo daje značaj i svrhu onom suprotnom. Ako ste bili ovdje vjerojatno ste primjetili da sam u najavi zamislio ovaj post kao "Rječitost tišine". No to mi se sada čini neprikladno. Da bismo nekoga ušutkali najčešće mu kažemo 'tiho!', a zapravo mislimo na 'šuti!'. Ulovio sam se na taj štos.

Rječitost šutnje. Šutnja nije tišina, šutnja je odsutnost glasa, odsutnost govora, njegova suprotnost. Kako je šutnja ipak rječita? Jako. Strašno. Ne reći ništa može biti jednako razorno i jednako poticajno kao i izgovorena riječ. Riječi nas ubijaju baš onda kad bismo htjeli da nas ostave na miru. Šutnja nas uništava kad vapimo samo za jednom riječju. Ili dvije. A one ne dolaze. Šutnju vrlo malo gledamo u pozitivnom kontekstu. Ona je uglavnom asocijacija na laž, prikrivanje nečega i nesigurnost. Šutnja izgriza polako. Šutnja nas umiruje, od nje uglavnom ne pobijesnimo (ponekad da: pošalji me u k****, samo nemoj šutjeti), ali nas i plaši, jako nas plaši. Zbog nje moramo razmišljati, raditi u glavi konstrukcije bez ikakvih informacija, raditi pretpostavke bez osnova. Nismo sigurni u njih. Preostaje nam da samo umilno upitamo: - Zašto šutiš?. Šutnja je često oružje jer potiče neizvjesnost, stvara nesigurnost. Šutnja je isto tako i posljedica straha od odgovornosti za rečeno. Zbog te loše navike mnogi ljudi se nađu u poziciji da su iskorištavani.

Hej, ali šutnja ima i pozitivne strane. Kao prvo, ako šutimo tamo gdje je predviđeno da šutimo izbjeći ćemo neugodnosti, prijekor ili podsmjeh. Propovjed, školski sat, poslovni sastanak, klasični koncert? Opća kultura. Šutnja pokazuje naš interes kad sugovornik ima riječ. Šutnja može značiti slaganje s nekim. Šutnja može biti potvrda da smo uspješno pregrizli jezik o ostavili mač u koricama. Šutnja nam može dati dovoljno dugu pauzu da smislimo što ćemo zapravo reći, pa neka to bude dobro. Šutnja je nešto što treba koristiti pametno. Kažu da je bolje šutjeti ako nemamo što pametno za reći.

Kako imamo lice dobro bi bilo obavijestiti ga na vrijeme o razlozima naše šutnje. Jer lice govori mnogo više nego nam se čini, u suradnji s čitavim našim tijelom. Ako šutimo neiskreno, zavaravamo se da će to imati željeni efekt. S iskrenim i čistom razmišljanjem, šutnja će nam postati saveznikom u borbi za svoje bolje ja. Šutnja nas može spasiti od slike o sebi koja bi nastala loše izgovorenom misli. Šutnja govori više nego manje. Ako se nalazi na pravom mjestu u razgovoru. Šutnja postavlja kraj na slijed misli, kad razum nadvlada smjer u kojem nas vodi govor, a koji nam se ne sviđa. He, šutnja nas pošteđuje blamaže.

Kako god pogledamo šutnja je jedna vrlina, ako znamo kako i kad je vrijeme da šutimo. U najvećem broju slučajeva šutnja može biti samo nama na korist. Sliku o nama stvara ono što govorimo o drugima a ne ono što smo prešutjeli. Šutnja je dobra. Ako nije uvjetovana strahom, neugodom ili nesigurnošću, šutnja je dobra. Treba znati kad treba prestati govoriti i ostati ono što želimo biti. Time ćemo reći više nego što smo očekivali. Kako je netko primjetio u komentaru na "Snagu riječi", ne raspolažu svi istim riječnikom i ne mogu se izraziti jednako, što je točno. Ali šutjeti svi mogu jednako. Kad govorim, govorim svojim riječnikom, ali kad zašutim tada govorim tvojim. A to je prednost.