Bez ega si mekušac. Nemaš zube. Nemaš mišljenje. I nemaš za kavu.
S prevelikim egom imaš problem. Imaš mišljenje o SVEMU. Ne možeš proći kroz vrata. Zaglaviš se. Onda se još više napuhuješ. Šupljina u tebi raste. I nemaš s kim na kavu :)
Ego je zanimljiva stvar. Promatramo ga iz različitih kuteva, na različite načine, s različitim predznakom. Dobar, loš, zao. Ovisno je o čijem se egu radi. Vlastitom ili tuđem. Uglavnom su egoistični "ono drugi" ljudi. Ja ne! A vi? Ne smatram vas takvima.
Kažu da čovjek najveće bitke mora izvojevati protiv samog sebe. Namigujem. Da, protiv vlastitog ega. Protiv tuđeg ega se ne isplati boriti. On nam samo ide na živce, može nas uvrijediti i povrijediti, može nas poniziti, razbijesniti i to je u redu. Jer sve navedeno je samo u našoj glavi. Različito reagiramo. I uvijek se možemo maknuti, zar ne? S druge strane, naš vlastiti ego je vjerojatno najveći zločinac u našem životu. Najveće nezgodacije imamo upravo zbog njega... ako nam je postao navika, ako je brži od naših misli i igra vlastite igre. On nikad ne priznaje drugima mišljenje. "Ja sam Ego, znači NEMA drugih mišljenja!" Činjenice mogu biti neoborive ali ego priznaje samo svoje kreacije, insinuacije, on je savršena mašina za stvaranje negativnih stavova, poremećenih odnosa i za šupljine u našem životu.
Ego, taj nevidljivi balon koji se uvijek gurne u svaki razgovor, sudara se u ljude, drži ih na rastojanju. Ego je taj koji će rastaviti zaljubljene, posvađati dobronamjerne, izolirati društvene, zaustaviti napredne, zarobiti slobodne. Ego je naš vlastiti portable zatvor. Omnia mea mecum porto.
A gdje smo mi? Mi u toj ljušturi samo zbunjeno i ne shvaćajući kukamo nad nepravdama koje su nas snašle, plačemo za srećom koju bi imali kad bi samo.... Dosta je!

Od mene kreću veze prema svijetu u kojem živim, od mene maloga i običnog, poštenog, dobronamjernog i okrenutog u smjeru naprijed. Ima već dosta vremena otkako je moj ego na uvjetnom. Ispuhao sam ga i s velikom pažnjom smotao i pospremio. Tada sam izvukao novi set čarobnih riječi: Jedno nesebično Izvoli, jedno srdačno Hvala, jedno ljubazno Molim i na kraju najčarobniju od svih čarobnih riječi - Oprosti. Ovim riječima otvaram sva vrata i nijedna mi vrata više nisu preuska. Naučio sam biti velik, naučio sam biti i mali. Naučio sam da je davanje ispred primanja, i da su ljubav i prijateljstvo bezuvjetni. Jedino tako su ostvarivi.
Kad se ego ispuše, vjerovali ili ne, možete ga spremiti u džep, za svaki slučaj, možda ćete trebati nekog spašavati iz požara, možda ćete morati braniti svoje dijete, možda ćete morati bez razmišljanja napraviti nešto čega vas je strah. U tom trenutku kao neki superheroj navlačite nevidljivu opnu, otvarate ventile i spektakl s napuhavanjem može početi. Ego je inače toliko tanak da ga jedva i vidite. Ali uvijek se napuhuje pa zato djeluje toliko strašno.
Dilemu iz uvoda sam riješio ovako: Bolje da ljudi vole mene smotanog, nego da ne vole moj veliki sjajni ego. EGO da, ali u džepu!