Otkud je doletio taj prekrasni leptir, nikad nisam saznao. Primjetio sam ga dok sam jednog sunčanog jutra spremao stvari koje su s vremenom ostale razbacane u garaži. Napravio je nekoliko lepršavih krugova i konačno "shvatio" da u garaži nema baš ničega što bi pogodovalo njegovom kratkom životu. U potrazi za ljepotom prirode, za šarenim i mirisnim cvijećem koje bi mu život učinilo potpunim krenuo je nastaviti svoj put. Sunčeva svjetlost sa stražnje strane garaže bila je njegov putokaz. Nekoliko sekundi kasnije njegova oduševljenost i bezbrižnost pretvorila se u noćnu moru. Udario je u staklo.

Visoki prozor na stražnjoj strani garaže je bio ugrađen i nije se mogao otvoriti. Strahovitom upornošću udarao je u staklo u nastojanju da dosegne cvijeće koje je bilo samo nekoliko metara od njega. Gledao sam ga i promišljao kako mu pomoći. U jednom trenutku se odvojio od stakla i izgledalo je da će pokušati nešto drugo. Otvorio sam velika garažna vrata. Tako veliki prolaz ga je više uplašio nego da u njemu vidi izlaz. Bio je u sjeni uličnog drvoreda a vani je bio samo asfalt nogostupa. Sunce je pobjedilo i na moje čuđenje ponovo je posvetio svu pozornost prozoru. Krila su mu bila sve tromija i već je sve teže održavao visinu. Kad bi ga gravitacija počela vući prema podu očajnički je iz svog malog organizma izvlačio zadnje ostatke enegije da bi se vratio toliko željenom svjetlu, da bi dosegao do rajskog vrta koji svi leptiri zaslužuju...

U jednom takvom naporu, u toj borbi za slobodom, srećom i bezbrižnošću, poletio je prejako i uletio u paukovu mrežu. Paukovi svoje zamke uvijek postavljaju oko prozora. Bespomoćno je još na trenutke mahnuo krilima ali to ga je još više zapetljalo u stupicu. U suosjećanju, popeo sam se na ljestve, i svom mogućom nježnošću ga oslobodio stupice. Nije više imao snage. Sad kad sam imao priliku ponio sam ga nježno na dlanu kroz ulazna vrata na nogostup ispred garaže. U jednom trenutku dotakla ga je sunčeva zraka kroz prozor garaže i... Ne!

Proletjevši kroz garažu ponovo je krenuo prema prozoru, i udarao, udarao, udarao. Nevidljivi zid njegovog zatvora bio je njegova jedina nada, jedino u što je vjerovao. Nisam ga mogao uloviti a da ga ne povrijedim. Nisam mogao ništa protiv njegove instinktivne želje za životom. Ostavivši garažna vrata širom otvorena, ostavio sam ga u njegovom nastojanju. Možda ipak odluči promijeniti smjer.

Vratio sam se kasnije. Bilo je kasno popodne i sunce je sada ulazilo u garažu kroz otvorena vrata. Nije više letio. Nije više imao snage zaputiti se prema suncu. Samo je sjedio na okviru ugrađenog visokog prozora i gledao u vrt ne razumijući što je to što ga sputava. Lako sam ga stavio na dlan, u njemu nije više bilo energije za borbu. Odnio sam ga kroz ulaz u stražnji dio dvorišta, pa u vrt. Nije reagirao. Stavio sam ga na cvijet. Čvrsto se uhvatio za njega kako ga vjetrić ne bi prevrnuo i - to je bilo sve. Njegov život se bližio kraju.

Nije shvaćao kakva je to nevidljiva barijera na njegovom ispravnom putu na koju je potrošio cijeli svoj kratki život. Zaveden slikom vrta i blagostanja vjerovao je da je to jedini put. Da je samo malo promijenio svoj fokus, da je platio cijenu duljeg leta kroz sjenu, iznad vrelog asfalta, pored jata razvikanih vrabaca u krošnji, okolnim putem ili visoko iznad krova kuće vjerojatno bi ostatak života proveo u vrtu kao pravi leptir. Da je pokušao samo malo drugačije. Ovako, njegov je život bio samo jedna te ista borba, bez smisla. Izabrao je put koji je izgledao ljepši, lakši, manje ga je plašio, ali nije vodio nikamo. Ostao je zarobljen u sljepilu vlastite želje da sebi učini dobro.