Cijepam drva,vučem vodu iz bunara,Oh kako divno,oh kako čudesno.

petak, 29.11.2013.

Hrvatsko - Japanski Susret :)



Image and video hosting by TinyPic





Bio je to još jedan čudesan susret nekoliko prijatelja sa različitih strana
svijeta...najinteresantnije je bilo to što se većina sudionika okupljenog
društva vidjela prvi put :D





Image and video hosting by TinyPic

gore, ljepši dio okupljenog društva; gošće iz Japana, točnije iz Tokya i
Kobea, Martina Gorša tajnica Hrvatsko - japanskog kulturnog i gospodarskog
društva ( druga s lijeva) i Ivana Duić tajnica Makoto hrvatsko - japansko društva
u nastajanju (prva s desna)






Image and video hosting by TinyPic

gore, dio muškog društva koji je došao kasnije, Domagoj Palenkaš predsjednik
Makoto hrvatsko - japanskog društva i momak iz Tokya kojeg smo upoznali samo
dva dana ranije prilikom redovnog sastanka Makoto društva u kultnoj pivnici (prvi s desna)





Image and video hosting by TinyPic

gore, cijelo društvo na okupu :)




Image and video hosting by TinyPic




- 16:56 - Komento o nokoshite kudasai (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.11.2013.

Dan Japana u Mimari :)



subota, 09. studenog 2013. godine

photo by mushin munen (posljedna slika by Antonio Jerković)





Image and video hosting by TinyPic





Image and video hosting by TinyPic

gore, čajni obred ili čajna ceremonija (Cha-do, Put čaja ili cha-no-yu, doslovno vruća
voda za čaj)




Image and video hosting by TinyPic





Image and video hosting by TinyPic




Image and video hosting by TinyPic

gore & dolje, članovi kendo klubova Zagreb & Samobor
neposredno prije kendo demonstracije





Image and video hosting by TinyPic







Image and video hosting by TinyPic





Image and video hosting by TinyPic

gore, budući kendoka XD




Image and video hosting by TinyPic


photo by Antonio Jerković




- 21:52 - Komento o nokoshite kudasai (8) - Isprintaj - #

srijeda, 06.11.2013.

Dan Japana 2013


Image and video hosting by TinyPic





Image and video hosting by TinyPic

- 00:30 - Komento o nokoshite kudasai (3) - Isprintaj - #

petak, 01.11.2013.

Odnos Japanaca prema smrti


Image Hosted by ImageShack.us










tekst prof. Vladimira Devidea (1925-2010)





Uvod

Jedno od središnjih pitanja života - možda upravo njegovo središnje pitanje
samo jest pitanje negacije života - smrti !
U tom bi se smislu,u načinu hiperbole,moglo reći:
"Pitanje smrti je jedino pitanje".
Svakako,rođenjem je svatko od nas neopozivo i definitivno,bez prava na
priziv i bez izgleda na pomilovanje,osuđen na smrt.
Čini se da ne možemo razumjeti što je smrt.Ako je netko uvjeren da razumije,
čini nam se da je to tek njegov "subjektivni osjećaj".Ako se netko (zaista) ne
boji smrti,on se u tom pogledu "dobro osjeća",no čini nam se da ni to nije do
kraja "zadovoljavajuće."
Smrt je,možda,"veličanstvena tajna".Ne znamo je li uzvišena ili tragična ili
besmislena...Čini se da je nespoznatljiva.I sam pokušaj razmišljanja o smrti u
nekom smislu je apsurdan.Isto je tako apsurdno razmišljanje o bilo čemu
drugom osim o smrti.Odnos smrti prema ljepoti,dobroti i istini čini se da je
neshvatljiv.Čini se plauzibilnim da je "vjera u život poslije smrti",u
neposrednom i doslovnom smislu riječi,iluzorna i kontradiktorna.Vjera u neku
načelnu nemogućnost "života poslije smrti" također nema uvjerljive osnove.
Agnostički stav o pitanju " života poslije smrti je nezadovoljavajući.
O smrti se može navesti mnogo dubokih,lijepih,maštovitih i duhovitih misli i
metafora.Ali one,čini se,nemaju mnogo veze s istinom o smrti.
Usporedbe smrti sa svršetkom puta promašene su.
Na svršetku puta stigli smo iz jednog mjesta u drugo.Sa smrću ne znamo što je.
Usporedbe smrti sa bilo čime poznatim su promašene.Smrt je nešto apsolutno i
definitvno što se ni s čime poznatim ne može usporediti.
Nije li čudno da je uopće moguće živjeti,znajući da postoji i da je neizbježna smrt
(koju ne razumijemo) ? Ne znamo,posjeduju li i životinje svijest o smrti.Uostalom,
što je svijest - to,također,čini se da je nespoznatljivo.Ne znamo niti je li sve to
čudno,besmisleno ili užasno.
Ne znamo utječe li na smrt,to što bismo željeli da ona bude.
Životinje,biljke i ljudi umiru.U nekom smislu i civilizacije,pa i planeti i zvijezde
umiru.Čini se apsurdnim pomisao da je smrt čovjeka bitno različita od drugih
smrti.Ali ta pogađa upravo nas.
S takvog stajališta gledano,moglo bi se - možda - pomisliti:
Kako je moguće da ogromna većina ljudi živi na način kao da smrt uopće ne
postoji:grade si kuće,brinu se o stvarima bez značenja,angažiraju se oko
besmislenih pothvata;kradu,varaju,lažu,govore gluposti...?! To je apsurd nad
apsurdima.Ljudi gomilaju bogatstva iako znaju (ili bi morali znati) da ga neće
moći "ponijeti sa sobom" kad umru.Zlato u grobnicama faraona je simbol tog
apsurda.Čovjek koji je gladan ili bez odjeće ili krova nad glavom,bolestan,
ponižen ili uvrijeđen "s pravom" misli o tim svojim tegobama a ne o smrti. Je li i
to apsurd ili je apsurd smatrati to apsurdom.
Možda je jedini razumni i dostojni stav prema smrti molitva - u najširem smislu
te riječi. Je li takvo gledanje kapitulacija pred smrću ili pobjeda nad njome ili
iluzija pobjede nad njom ?
Ima li svrhe misliti i čitati o smrti ? Što je s tim mislima i zapisima nakon smrti
njihova autora ?


Tema smrti u japanskoj poeziji

Među najprodornijim,najdubljim i najbehementnim zapisima o smrti jesu pjesme o
tome japanskih zen-majstora i pjesnika-laika inspiriranih zenom.Prije svega,
ipak,treba reći ponešto općenitog o stavu Japanaca prema smrti.
Daisetz Teitaro Suzuki o tome piše na jednom mjestu:

Jedna od misli koje su vrlo drage japanskom srcu jest "umrijeti isagi-yoku".U
nekim smrtima,ako je ta činjenica prisutna,mogu se čak milosrdno suditi zločini
što su ih počinili prijestupnici.Isagi-yoku znači "ne ostavljajući žaljenja" ili " u
punoj prisutnosti duha". Japanci ne vole vidjeti kako se netko neodlučno i
nećkajući suočava sa smrću;oni žele biti otpuhnuti kao što vjetar raznosi
cvijetove trešnje i nema sumnje da je taj stav Japanaca prema smrti bio u vrlo
dobrom skladu s učenjem zena.Može biti da Japanci nemaju nikakve posebne
filozofije života,ali sigurno imaju filozofiju smrti.Duh samuraja,duboko udišući zen,
širio je svoju filozofiju čak i među masama.Te su,dapače i onda kad nisu bile
posebno poučavane o putu ratnika,upile njegov duh i spremne su da žrtvuju
svoje živote za svaku stvar koju toga trenutka smatraju vrijednom.





Image Hosted by ImageShack.us

gore, prof. Daisetz Teitaro Suzuki (1870-1966)





Možda ovdje treba reći nešto o nesporazumu o tome,zašto je trešnjin cvijet
"simbol Japana".Nipošto ne zbog svoje "ljepote" (koja je možda i pomalo
"sentimentalna"),već stoga što je trešnjin cvijet simbol ratnika:On se osipa dok je
još mlad i na vrhuncu ljepote,"ne plašeći se odlaska",kao što se i ratnik ne plaši
smrti dok je još mlad i u naponu snage.Ruža nije takav cvijet;njoj se latice
ponekad i sasvim osuše na stabljici prije negoli otpadnu - ona "oklijeva u odlasku"
i stoga ne može biti simbolom Japana !

Među japanskim pjesmama o smrti ima ih i takvih,koje su još - čini se - više u
duhu theravada učenja negoli zena.Primjerice,glasovita waka jednog od najvećih
i svakako najkontroverznijeg - zen majstora Ikkyua:

Jedemo,izbacujemo izmetine,
spavamo i ustajemo;
to je naš svijet.
Sve što još nakon toga treba učiniti
- jest da umremo.





Image and video hosting by TinyPic

gore,Ikkyu Sojun (1394-1481),zen majstor





Od Unzana ima slijedeća pjesma:

Upitaj Buddhu - on ne zna.
A niti patrijarsi.
Izvan našeg dosega:
Tko je rođen ?
Tko je umro ?


Posebno mjesto među japanskim pjesmama o smrti zauzimaju pjesme pred smrt
što su ih u očekivanju smrti ili neposredno prije nje,a ponekad i uoči ritualnog
samoubojstva seppuku (harakiri ili raspor trbuha) napisali mnogi istaknuti
Japanci.D.T. Suzuki o tome kaže:

Ti su stihovi poznati kao "stihovi oproštaja od života". Japance su učili i pripremali
kako bi mogli naći trenutak odmora da se oslobode najintenzivnijih uzbuđenja u
koja bi mogli zapasti.Smrt je najozbiljnija stvar što zaokuplja svu našu pažnju,no
produhovljeni japanci smatraju kako treba biti sposoban transcendirti je i
na nju gledajti objektivno.Običaj ostavljanja oproštajne pjesme,iako ga ne
prihvaćaju svi,čak ni u feudalno doba,počeo je najvjerojatnije u razdoblju
Kamakura (1185-1333) kod zen redovnika i njihovih sljedbenika.Kad je Buddha
prelazio u nirvanu (utrnuće),okruživali su ga njegovi učenici,i on mi je dao svoj
oproštajni poticaj.To su vjerojatno oponašali kineski budisti,poglavito chan budisti,
koji su - umjesto da sljedbenicima ostavljaju oproštajne upute - za njih izražavali
vlastite poglede na život.Veliki vojskovođa iz XVI stoljeća Uesugi Kenshin
(1530-1578),ostavio je dvije pjesme pred smrt, jednu na kineskom i drugu na
japanskom jeziku:

I blagostanje tijekom života samo je
čašica sakea;životni vijek od
četrdeset i devet godina prošao je u snu.
Ne znam što je život i ne znam što je smrt;
godina za godinom - sve je tek san.

I nebo i pakao ostali su za mnom.
Stojim na mjesečini rane zore,
oslobođen oblaka prijanjanja.





Image and video hosting by TinyPic

gore, Uesugi Kenshin (1530-1578)





Shiaku Shinsakon (Nyudo),vazal posljednjeg vladara obitelji Hojo,Hojo
Takatokija (1303-1333),napisao je pred ritualno samoubojstvo (seppuku)
oproštajnu predsmrtnu pjesmu izrazitog "zen-okusa":

Podižem ovaj mač
i siječem Prazno u dvoje;
usred velikog ognja
osvježavajuća struja povjetarca !


Slično se doima i pjesma pred seppuku najvećeg majstora čaja Sen-no-Rikyua,
(1522-1591) što ju je napisao kad ga je Toyotomi Hideyoshi (1536-1598) osudio
na smrt jer je,navodno,bio upleten u zavjeru protiv vladara:

Podižem mač,
ovaj svoj mač,
odavna u mom posjedu -
Konačno,došlo je vrijeme:
bacam ga u vis,spram neba !





Image Hosted by ImageShack.us

gore, Sen-no-Rikyu majstor čaja;dolje,Toyotomi Hideyoshi,samuraj-vladar







gore,Toyotomi Hideyoshi i dvorac Osaka u kojem je živio





No treba istaknuti da se pjesme pred smrt čitavog niza zen-majstora nikako ne
doimaju manje dramatično,iako nisu umrli od vlastite ruke.Evo nekoliko primjera:
Daito Kokushi (1282-1337),osnivač hrama Daitoku-ji,napisao je ovu predsmrtnu
pjesmu:

Hvatam blistavi mač
da sasiječem Buddhe i patrijarhe.
Samo jedan pogled na moje majstorstvo
i prazno si grize zube-koljače.





Image Hosted by ImageShack.us

gore, zen majstor,Daito Kokushi;
sliku je naslikao zen-učitelj Hakuin Ekaku (1685-1768)





Majstor rinzai zena Fumon (1302-1369) napisao je:

Veličanstveno ! Veličanstvno !
Nitko ne zna konačnu riječ.
Dno je oceana u plamenu,
iz Praznog iskaču drveni jaganjci.


Također,rinzai majstor zena Kukoku (1328-1407) :

Jašem na ovom drvenom konju glavačke;
progalopirat ću kroz Prazno
Želite li mi ući u trag ?
O,pokušajte mrežom uhvatiti oluju !


Zekkai,rinzai majstor (1336-1405):

Prazno se slomilo nad zemljom;
goruće zvijezde prelijeću željeznu planinu.
Prekobacivši se,nestajem u trenu.


Bokuo,rinzai mastor (1384-1455):

Sedamdeset i dvije godine
čvrsto sam držao govedo na uzdi.
Danas,kad šljiva ponovo cvate,
puštam ga da vrluda po snijegu.


Baisho,majstor soto-zena (1633-1707):

Nikad ne pomislivši na slavu,
s nepriličnim životom za sobom,
u zazen-stavu u lijesu,
sad ću se svući.


Ima i "komičnih" pjesama pred smrt.Jedan od najvećih humorističkih pisaca
razdoblja Tokugawa (1600-1868),Jippensha Ikku (1765-1831) napisao je:

Od ovog ću se svijeta
sada rastati.Uz miris tamjana
postat ću konačno pepeo -
Pa,zdravi bili !


I haiku pjesnici često su napisali svoju pjesmu pred smrt u tom pjesničkom obliku:
Saikaku (1641-1693) živio je 52 godine,dok se u njegovo vrijeme kao normalan
životni vijek smatralo pola stoljeća;pjesma pred smrt mu je haiku

U prolaznom svijetu
uživao sam mjesec
dvije godine duže.





Image Hosted by ImageShack.us

gore,Ihara Saikaku,pisac





Najveći haiku pjesnik svih vremena Matsuo Basho (1644-1694) rekao je,bolestan,
kad su ga zapitali o njegovoj pjesmi pred smrt,da bi to mogla biti bilo koja njegova
haiku pjesma.Ipak,kao pjesma pred smrt smatra se njegova pjesma

Bolestan na putu.
Snovi se kovitlaju
usahlim poljima.

U ovoj možda najljepšoj haiku pjesmi pred smrt,ne može se posve adekvatno
prevesti treći stih kakemeguru:"lutaju" je preslabo,"kovitlaju" je prejako.Možda bi,
da u našem jeziku postoji takva riječ, još najbliže bilo "rastrčavaju".

Image Hosted by ImageShack.us

gore,Matsuo Basho,naslikao
Buson (1716-1783),slikar i haiku pjesnik;


Ransetsu (1653-1707):

Jedan list pada,
još jedan list pada -
odneseni vjetrom.

Michikaze (?-1709):

Danas mijenjam odjeću
za putovanje
u neviđeni svijet.

Tantan (1675-1761):

Jutarnji mraz.
Nacrtana štapom
planina Fuji.

Vjerojatno,to će reći da je pjesnik za čitava života stremio prema Ljepoti - Fuji ! -
ali je samo malo od toga - tek grubi crtež štapom,koji je daleko od stvarne planine -
postigao.

Pjesnikinja Chine-jo:

Tako lagano gori,
tako se lagano gasi -
Krijesnica !


Issa (1763-1827):

Od korita do korita
pričao sam
koještarije.

Prvo korito je ono u kojem se pere novorođenče;u drugom se pere lešina.





Image Hosted by ImageShack.us

gore,Issa Kobayashi





Ryunosuke Akutagawa (1892-1927),pred samoubojstvo trovanjem napisao je

Hunjavica:
Jedino još višak nosa
nije u mraku.





Image and video hosting by TinyPic

gore, Ryunosuke Akutagawa,pisac





* tekst je preuzet iz Časopisa za filozofiju,književnost i umjetnost Istoka
"KULTURE ISTOKA",God. V, broj 15,1988. godina;




- 13:11 - Komento o nokoshite kudasai (17) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se