Ha Dva O

Na ovome svijetu postoje 4 osobe koje volim vise od drugih na svijetu. Koje su veoma jedinstvene po onome sto jesu i sto mi znace u zivotu. Koje su u potpunosti nezamjenjive.

Moja majka koju jako volim. Iz njene sam utrobe izasao i od nje nastao. Iz jedne sam utrobe izasao i nijedne druge i imam samo jednu majku. Moja majka je nezamjenjiva, mnogo ju volim i nemam drugih majki na svijetu.

Moj otac kojega jako volim. Od njega sam nastao i nemam drugih oceva na svijetu. Samo od jednog oca sam dosao i ni od jednog drugog. Moj otac je nezamjenjiv, mnogo ga volim i nemam drugih oceva na svijetu.

Moja sestra koju jako volim. Imam samo jednu sestru i nemam drugih. Moji roditelji vise ne mogu imati djece tako da niti u buducnosti necu imati druge brace ili sestara. Moja sestra je nezamjenjiva, mnogo ju volim i nemam druge brace niti sestre na svijetu.

I konacno, ljubav moga zivota. Bice koje silno volim i cijenim. Bice koje me nebeski ocarava i smatram ju najvecom umjetnoscu ovoga svijeta. U nijedno bice nisam tako zaljubljen. To bice smatram svojim najboljim prijateljem. Ono nije plod moje maste, veoma je jedinstveno i jasno definirano. Takvih kao sto je ona nema na svijetu. Ona je nezamjenjiva, mnogo ju volim i nemam drugih koje tako volim kao sto nju volim.

Ove osobe volim najvise na svijetu, veoma su mi bitne i nazalost nisu zamjenjive.
Volim i druga bica. I ona su mi znacajna. I ona su, svaka po necemu jedinstvena. Smatram da u nasem svijetu ne prepoznajemo ljubav prema svemu sto nas okruzuje, ljubavi koja ce donijeti ravnotezu i blagostanje svim bicima, zivim i nezivim, na ovome svijetu i svim drugim svjetovima.

Ali…
Nitko me ne moze pogledati iskreno u oci i reci mi da mi nije bitno ako izgubim jednu od tih osoba i kako ce jednom naici neka druga osoba koja ce mi preuzeti ulogu te osobe i znaciti to sto i jedna od tih osoba ako ne i vise. Ne volim zavaravanja. Ja sam izuzetno emocionalna osoba i vezan sam za njih. Jednom, ako se dovoljno razvijem na duhovnoj razini, mozda cu promijeniti misljenje. Za to ce mi trebati mnogo truda i vremena.

Okruzen sam ljudima. A osjecam se tako samim. Gdje su ljudi? Sta oni to rade? O cemu to oni pricaju? Jesu oni stvarno zivi? Tu su, ali ja sam sam.

Pomalo sve gubim. Zasto sam to svojatao? Nemam to. U sto se mogu pouzdati? Gdje je moj oslonac? Gdje su stvari koje traju, na koje mogu racunati, uvijek, ili bar dan kasnije, ili mjesec kasnije ili...?
Zar nista nemam? Zar je sve sto dobijem neki privremeni dar?
Uspijevam li cijeniti to dok imam? Uspijevam li utisati svoj vapaj kada nestane, kada izgubim?

Dosao je i pokazao prstom na mene: "Nikada tvoja ljubav nece biti uzvracena. Samo probaj nekoga voljeti. Muci se, pati, ali Nju neces dobiti nikada. Trudi se ako hoces, ali tebi neke stvari nisu namijenjene"
Zar se to stvarno dogodilo? Zar je to stvarno rekao? Pa nije valjda...
Mislio sam nekada da je. Pa sam shvatio da nije. A sada mi je pokazao da ipak je.
Hoce li mi ipak pruziti moju srecu jednog dana? Zar moja sreca nije takva ljubav? Cini se kao najljepse sto netko mozes imati...