31

ponedjeljak

siječanj

2011

Naše ljeto i jesen u Zagorju

No, sa selidbom nije došao i kraj. Ovo ljeto bilo je samo naše. Provela sam ga sa svojim dragim. Bili smo gotovo mjesec dana na moru, od toga pola sami, a pola sa njegovima. U oba slučaja bilo je odlično. Nakupali smo se na različitim lokacijama, posjetili smo Zadar i išli u kino. Najeli smo se lignji i pizze. Otkrila sam da nije strašno gledati pod vodom, ali da i nije ko da se puno vidi. Navozila sam se na luftiću, sve dok se nije neslavno ispustio. Nije nam smetala ni hladna voda za kupanje, niti vjetar za šetnju obalom. Kao i svako ljeto, i ovo se moralo obilježiti sa nekoliko modrica i polupanih ili ogrebenih koljena. Neću zaboraviti kako sam suknjom pokušavala prikriti modrice na koljenima. Dragi je hodao, a ja sam samo nestala u rupi. Moram priznati da je to umijeće. Jednako kako je doista umijeće rolati se u miru sve dok ne dobiješ publiku. Jer to je znak da je vrijeme za jedan poljubac guzicom o ravnu i čvrstu površinu. Gravitacija je zbilja najveći neprijatelj nespretnjakovića. Ipak, to je podsjetnik da sam koristila te svoje skupe role nakon kaj sam ih i kupila. Više od jednom.

Jesen sam dočekala u Zagorju, puna nespretnih briga. Prva je bila obrana završnog rada i službeni završetak prve tri godine faksa. Ovo mi je dalo priliku da još dvaput posjetim Zadar za vikend. Jedanput s mamom, a jedanput sa dragim. U prvom sam slučaju dovršavala konačnu verziju rada, a u drugom išla na obranu. Svaki od ovih posjeta bio je mala avantura. Da ne dužim, na obranu završnog rada sam skoro zakasnila, a nakon nje sam skoro ostavila laptop nekoj dobroj dušici iza mene. Ipak, sve je dobro završilo, laptop na sigurnom, a ja gotova – gotova s jednim faksom, i na početku drugog.

Diplomski studij sam, kako je odavno bilo planirano, namjeravala upisati u Zagrebu. Pojavila se velika nervoza, prvo oko pitanja hoću li upisati jer nas je bilo više od kvote koju su primali, a onda i kako ću se uklopiti, kao ponovni „brucoš“ među nepoznate ljude. Ponekad doista smatram da imam više sreće no pameti jer je sve tako glatko prošlo (iako u tom trenu uopće ne izgleda tako). Prevalila sam veliki strah prvog dana nastave, no čim su krenuli seminari upoznala sam većinu ljudi. Dosad je dobro išlo, i shvatila sam jednu veliku stvar. Gdje god da jesam, uvijek ću kukati da je teško. No, kad jednom to sve prođe, zapamtim samo lijepe stvari. I zato tek sada znam koliko mi je bilo lijepo u Zadru, sada kada ga nema i kada mi nedostaje.

No, prelazak na novi fakultet nije bio jedina velika stvar koja se odigrala u jesenskim danima. Moj dragi i ja pronašli smo maleni stan i uselili u njega. Ispočetka je bilo malo teže zbog financijske napetosti. Ubrzo se i ovo riješilo kada je moj dragi našao posao. Nabavili smo mačića, najslađeg mačića na svijetu. Beskrajno je sladak, iako nas ponekad ljuti. Ali ipak je on naša najdraža i najbolja maca. I nema bolje.

I sad smo jedna malena obitelj koja se voli na veliko.

Pakiram kofere i tražim novi dom

Ljeto je bilo prekrasno. Nakon većine ispita, izuzev jednog, otišla sam doma na kraći odmor. Zatim sam se s mamom vratila u Zadar po svoju posljednju pobjedu i po cijelu gomilu stvari koja se nakupila tijekom dvije godine. Nakon položenog ispita našla sam se s mamom na rivi. Otišle smo u šetnju uz more i onda sjele na sok. Razgledale smo sve štandove na koje smo naišle i kupile neke sitnice koje će nas uvijek podsjećati na ovo ljeto. Osjećaj koji još i sad pamtim bio je osjećaj olakšanja. Sav teret pao mi je s leđa i ostao je samo miris ljeta, sunce na koži i hladni sok od iscijeđene naranče. Kupila sam naušnice koje svjetlucaju u mliječno plavkastoj boji, podsjećajući na sjaj mjeseca u tami. Mama je kupila šeširić kojim se šepirila čitavo ljeto. A onda je uslijedilo nekoliko dana čistog odmora.

Nismo se brinule za nastali nered u stanu, niti kaj ćemo kada jesti. Jedno smo se jutro spakirale i otišle na Ošljak i tamo provele čitavo poslijepodne na stijenama. Malo žuljanja, malo paranoje dok sam plivala oko stijena, malo sunčanja i avantura oko otoka. Otok je bio toliko malen da smo ga čitavog propješačile ukrug, vrativši se na sam početak a da toga nismo ni bile svjesne. Druga dva dana smo posjećivale Pakoštane, gdje se bilo predivno kupati. Lak ulaz u vodu, voda topla i čista. Kad bolje promislim, ovaj odmor izgledao je onako kako ljudi zamišljaju svoje odmore iz snova: čitanje knjige na plaži, kupanje u toplom moru, nebriga o vremenu i večera u restoranu uvečer. Svaki smo dan bile u drugom restoranu, jedući drugu stvar. Usput smo stigle kupiti haljinu i cipele koje ću kasnije nositi na promociji mog dragog novopečenog magistra.

Kraj odmora bio je malo drugačiji. Bila sam zaokupljena sređivanjem zaostataka s faksa i velikom selidbom. Kad smo počele pakirati stvari iz stana, shvatile smo da ima više nego može stati u jedan auto. Morale smo organizirati dolazak mog dragog i njegovog tate s većim autom, da bismo na kraju napunile oba. Iako sam bacila nekoliko vreća smeća, to nije bitno utjecalo na smanjivanje stvari. Trebalo je uzeti baš sve – posteljinu, mikrovalnu, gomilu cipela i knjiga, noćne lampice i plišane životinjice. Sreća da smo bicikle davno vratili doma. I nakon dva puna auta stvari, pozdravila sam Zadar i vratila se u Zagorje.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>