Što si bliže cilju, sve ti je teže.

Već se tri šugave godine borim sa svojim fakultetom, sa neorganiziranim kolokvijma, ispitima i predavanjima, sa napornim i zamornim seminarima, i sa teškim fluktuacijama motivacije. I sada, kad sam došla na pola puta i približavam se kraju prvoga dijela, sve se čini teže. Motivacija se spustila ne na vrijednost sobne temperature, nego je otišla u totalni minus, apsolutna ništica, sve se smrzlo.
Činjenica je da faks oduzima puno vremena i truda, no stvar je u tome da mi, naposljetku, ne dosnosi nikakvo zadovoljstvo. Sve moje dobre ocjene ne služe ničemu i počinjem stjecati dojam da svoj trud bacam u vjetar. Iskreno, ovo je kao neka direktna pljuska koju sam dobila od života jer se definitivno nisam ovome nadala od faksa. Za mene je on praktički postao samo tortura kroz koju moram proći. Nadam se da tamo negdje vani ima i onih koji uživaju u svojim studentskim danima i koji pronalaze u njima neko zadovoljstvo. Meni se to svelo na bježanje kući i provođenje čim više vremena s dragim. A ni to više ne mogu, jer se nagomilalo toliko obaveza da je i odlazak u kino jednom tjedno postao luksuz. I onda kad se još sjetim da, dok prođem kroz sve ovo normalna ili luda, vjerojatno neću ni naći posao prema svom ukusu, nego ću se morati nadati da ga uopće nađem... Eh, eto ti motivacija, pa ti sjedi i uči.

No, osim mog generalnog nezadovoljstva oko faksa i studentskog života, koji nije nimalo toliko uzbudljiv i privlačan, samo skup i naporan (barem za mene), našla sam neke druge interese s kojima se ne mogu baviti zahvaljujući obavezama. Kupila sam nove role, ultra dobre na kojima jedva da stojim. Al koga briga, nadam se da ću ovo ljeto imati dovoljno vremena da se ispraksiram. Zatim, jučer sam u kinu gledala Jack i Jill, jednu simpatičnu ljubavnu priču. To je većinom bio dobar razlog za samohendikepiranje jer mi je same svjesnoti o hrpi obaveza koje nisam u stanju sprovest u djelo već bilo na vrh glave.
Upravo uzimam malu pauzu od učenja, i svečano donosim zaključak kako je nekad umni rad puno teži od fizičkog. To zaključujem po činjenici da se čišćenje i spremanje nikad ne čini toliko lakim kao u vrijeme kolokvija i ispitnih rokova. Tad je apsolutno čisto sve: nema prašine, ni mrvica, ma ničega. A možda je to samo moje viđenje, s obzirom da je kod mene već došlo do pomalog prezasićenja.

Uz sve nabrojano, moram još spomenuti da mi neki ljudi jako fale, i da se osjećam prilično usamljeno u ovoj svojoj sobi prepunoj knjigama. I zato mi je polako dosta svega. I što sam bliže cilju, sve mi je teže.