26

srijeda

kolovoz

2009

Pjesma

Koji je danas dan
Danas su svi dani ljubavi za nas
Čitav je život danas ljubavi moja
Volimo se i živimo
Živimo i volimo se
I ne znamo što je život
I ne znamo dane svoje
I ne znamo ljubav što je.

Jacques Prévert

06

četvrtak

kolovoz

2009

Bicikl se crveni, obraz se rumeni...

Ove sam godine odlučila kupiti novi bicikl. Moj zadnji bicikl dala sam uji kojemu je tada trebao, a ja ga ionako nisam baš vozila. Tak je on išel na posel, a mene su vozikali okolo. No sad, kad sam odlučila provesti ljeto u Zadru, pala mi je ideja da dovučemo bicikl mog dragog i da ja nabavim svoj i da zajedno pedaliramo do plaže. No, nije sve išlo onak glatko kak smo zamislili.
Prvo sam čekala da sjedne stipendija na račun. Stipendija je očekivano kasnila, iako sam ja već dala sve ispite. Još smo bili u Zagrebu. Išli smo u zvjezdarnicu i u zoološki. Usput smo bacili pogled u dućan s biciklima, no modela koji sam htjela nije bilo. Pa, barem su u zoološkom bile više-manje sve životinje. Naime, u tijeku je preuređenje i nekih životinjica nema u njihovim kavezima. I makar je većina bila vani i lako vidljiva, nismo napravili nikakve dojmljive fotografije jer smo zaboravili fotoaparat doma. Odlična izlika za još jedan posjet ujesen. Možda ove ljetne bebe više neće biti bebe, ali tko zna, možda bude novih, jesenskih beba. I možda tigar bude u svom kavezu.
Zatim smo se ukrcali na bus i došli u sparni, vrući Zadar. Skoro smo krepali dok smo dovukli torbe do stana. Otišli smo u dućan s biciklima, ali je ispalo da nemaju model koji ja želim, ali ga mogu naručiti. I naručili smo. Ali nije bilo garancije da će bic doći prije nego odemo u Rijeku (tj. u roku od tjedan dana).
Mi smo svejedno otišli u Rijeku. Bila sam neodlučna bih li išla ili ne jer smo išli dečkovim prijateljima, koje više-manje znam iz poznanstva, no nikad se nisam družila s njima. Dragi me nagovaral da idem s njim, a meni se ionak nije sviđala ideja da sama budem u Zadru tjedan dana i dosađujem. Zato sam odlučila ići i ispalo je da je ovo bila dobra prilika za upoznati te ljude i doživjeti nekaj novo. U to ime smo u Rijeku išli katamaranom (trajekta nije bilo). Vožnja katamaranom trajala je oko 2.30 sati. Krenuli smo ujutro u 6 iz Novalje (jer nema veze iz Zadra, pa su nas spasili roditelji moga dragog koji su se digli u 5 da nas voze do Novalje). Vožnja je bila interesantna, osobito dio kad smo jahali po valovima gore dolje, nekaj u stilu vožnje po zagorskim cestama (LOL). Još je bilo zanimljivije jer mi je bilo muka i jako mi se spavalo. No, do Rijeke smo stigli i zdravi i suhi. Dečki su nas dočekali (omjer muških i ženskih bil je 5:1, LOL) i otišli smo do stana. Slijedilo je 5 dana kartanja, izležavanja i kupanja. Vratili smo se u Novalju katamaranom, ovaj put puno mirnije, toliko da više nije bilo tak uzbudljivo. Zatim smo ostali još dan-dva na Pagu, kod dragog i vratili se u Zadar. Taman smo dobili poziv da je bic konačno tu.
Tu noć nisam spavala. Još nisam uživo vidla ovaj bicikl, a pratila me iracionalna fobija da bude niski. Uputili smo se u dućan, gazde nema, klinac radi i veli: "A vjerojatno je to ovaj, al to je rezervirano, a ja ne znam za koga, dođite vi kasnije malo... oko 12." Vraćamo se mi oko 12, gazde nema po drugi put. Obraz mi se rumeni- od ljutnje, mom dragom se diže kosa na glavi. Doma odlazimo iznervirani. Moj savjet kod kupnje bicikla: započnite s kupnjom i prije nego nabavite novce. I budite spremni na čekanje. Puno čekanja.
Skoro smo već odustali od kupnje, ali s obzirom da i nismo imali baš puno izbora (s obzirom na ograničeni budžet i izbor prodavaonica) vratili smo se u prijašnji dućan s nadom daćemo ovog puta i jamiti nešto. I alaluja, konačno jesmo. I gazda i prodavač na mjestu, počeli sa servisom, a dragi i ja otišli pola sata na sok. Zapisali su serijski broj na garanciju, ja potpisala i odvezli smo bicikl sa sobom. Sada se bicikl crveni u mojoj sobi i čeka svoju prvu vožnju. Weeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!

O kakav mjesec, o kakvo more...

Lijenost i dosada. Recimo da je tako počelo moje službeno ljeto, ono koje je doletjelo odmah nakon ispita. Dragi je imao još nekih ispita, a ja sam otkrila da se doma buše zidovi- doslovno. Postavljanje centralnog, kao ni nered do kojeg je došlo, nije me oduševilo. Bila sam lijena sve vraćati na mjesto, pa je bilo lakše hodati oko toga i dosađivati dok se dragi vrati s faksa. A onda je sve počelo...
Konačno smo sve skinuli s vrata i otišli na more. Kad smo došli u Zadar i izašli iz klimatiziranog busa, dočekao nas je val vrućine i sparine kojoj se nismo nadali. Odmah sam u glavi prebrojavala broj torbi koje vučemo sa sobom, u nadi da se nekim čudom smanjio. Ili barem da su sve torbe dobile krila i da imaju namjeru same nastaviti do stana. Možda smo ih trebali napuniti Red Bullom, pa ko zna... rofl Polako smo vukli sve te stvari dok su nas turisti i domaći prolaznici čudno gledali, i znojili se u potocima. Čak smo došli na ideju da vučemo stvari direkt do rive i samo se ubacimo u vodu. Razlika ne bi bila značajna kaj se tiče toga koliko smo mokri, samo u količini olakšanja koju bi osjetili. Cimerica je pomogla dotegliti stvari u stan i nas dvoje smo zadnjim snagama letjeli pod tuš.
Prve dvije noći bile su baš takve: sparne i vruće. I to u tolikoj mjeri da smo palili klimu. Nakon prvog pljuska stanje se poboljšalo, sad je lakše provesti dan. Sparina nije ogromna, pluća konačno dišu. Naravno da nije sve krenulo kak spada. Iziritiralo me to da nismo našili bicikl koji smo tražili, nego treba čekati da ga naruče. I nije bilo japanki kakve sam si sacrtala, nek sam morala uzeti "ono kaj se nudi". No, na kraju su moje početne frustracije popustile. Ionako bicikl mog dragog ne dolazi prije sutra, valjda će i moj iza toga. Ionako je ispalo da su ove japanke bile odličan izbor i da su super ugodne. Napokon jedne.
Prvo kupanje. Iako tijekom godine kvocam o turistima koji se kupaju ispred faksa na rivi, prvo kupanje sam započela baš tam- na rivi. Iznenadila sam se količinom ljudi koja se tam kupala, valjda lokalci s poluotoka. I začudilo me da su domaći jer sam uvijek mislila da se radi o strancima. Voda je bila izuzetno topla i moglo se bezbolno ući u nju. Dragi i ja samo se nakupali konačno i tek sam tad postala svjesna da je ljeto tu. Jučer smo imali dugu šetnju nakon koje smo se zavalili u krevet. Noć je bila svježa, pa smo se konačno naspavali.
Naravno, kao sav (ne)normalan svijet, jedemo čokolino, salamu i homemade pizzu. To nam je kao--- dijeta. Možda da napišem i objavim knjigu. Sigurna sam da bi bila čisti hit. Usput sam uživala u sladoledu i odličnim pohanim tikvicama. Pomislila sam da je čisto čudo u kaj se sve povrće može pretvoriti kad ga se baci na ulje obloženo jajem i prezlama.
Uglavnom, dok šećem i kupam se sa svojim dragim, samo pomislim: Aaaaaahhhhhhh, kako volim ovo ljeto! Mislim da sam konačno došla na svoje. cerek

Sanjam da me ljubiš, zasad to je san, Bože daj mi da izdržim još samo jedan dan

Većina prvih rokova je prošla, isto kao i većina mojih ispita. U indeksu su većinom petice, prosjek nikad nije bio bolji. Ipak, nisam pretjerano zadovoljna, osobito činjenicom da sam izgubila volju za išta i da samo, ko muha bez glave, želim ići doma. Ići doma gdje nije tak vruće i gdje je moj dragi i gdje ima normalne hrane i malo manje čokolina. I gdje nema nikakve naznake od faksa. Naime, frustrirana sam činjenicom da se, iako sam tako blizu mora, nisam još nijednom okupala. Nemam s kim na plažu, a sama se ne želim suočavati sa skidanjem u bikini. Zima možda nije baš godila mom tijelu, ali je itekako godila želucu. Konačno sam se dočepala bicikla, al je on još uvijek u kraju gdje svi govore kaj i nije opran ni pregledan. Naime, nije vožen otkad je Gubec digel bunu, pa ne bi bilo loše da ga se malo provjeri. A istovremeno imam veliku želju da se idem vozikati okolo i na kupanje. Zato se nadam da ću još izdržati koji dan, riješiti ovo kaj je ostalo i mirne duše otići doma. I onda se vratiti s dragim u punoj spremi i raditi na tome da mi se do jeseni razviju plivaće kožice, lol.
Razmišljala sam o tome kako zapravo nemam čime održavati ovaj blog, osobito tijekom godine. Nemam baš vremena, a ni volje za pisanje, a bogme ni tema koje bih htjela javno iznositi. Zato mi je palo na pamet da upoznam one koji se zalete do mog bloga s onim u kaj se najbolje kužim, a to je psihologija. Mogla bih staviti neke svoje seminare ili recenzije knjiga koje sam čitala, barem jednom tjedno. No, taj projekt je još samo u mojoj glavi, i još nisam odlučila kad bude išla "pilot serija" i dal budem s tim uopće prešla s riječi na djela.
Zasad čitam Marlyja, pa ako niš drugo, možda padne koji komentar na knjigu.
A sad se idem vratiti čitanju bilježnica i naslovu ovog posta.

Ništa nije dovoljno dobro da ti kažem koliko te volim...

Svaku večer legnem u krevet. Okrenem se na lijevu stranu i zagrlim mali jastuk. Desnu ruku gurnem ispod velikog jastuka. I malo savinem lijevu nogu. Poplon mi dolazi do vrata. I još je jedna deka na nogama, mada je ljeto. Zamišljam tvoju ruku oko struka. I čini se tako stvarna. Ponekad zbilja pomislim da si tu. I ispružim ruku, i stisnem šaku u prazno. Ponekad mi dođe da plačem jer te nema. Jer je onaj osjećaj tvoje ruke samo puka želja.
I onda se sjetim onog prvog dana. Kad si sišao s vlaka, a ja sam bila nemirna. Kad nisam znala kud da gledam, i kad sam bila nevjerojatno sretna. Kad sam razmišljala da ću pojesti labello prije nego ga probaš. I kad sam se naginjala prema tebi, ali ne dovoljno. Nisam imala hrabrosti, osjećala sam se kao dijete. Pričala sam satima. Bar se tako činilo. Kad sam hodala kraj tebe i proučavala tvoje lice uvijek iznova. Kad sam te pratila na vlak, sa žaljenjem jer ideš. Jer mi je sve trajalo kratko. Kad si me poljubio na stanici, a ja sam se osjećala tak nespretno i tak sretno. Kad nisam bila sigurna želiš li me vidjeti opet, a ti si htio. Kad sam se skakučući vraćala doma i jedva čekala da te opet vidim.
I kad se počnem polako opuštati, prije nego pustim da upadnem u san, sjetim se kako sam došla. Došla k tebi. I stajala nasred sobe, makar je bilo isto ko da sam sjedila. I najednom se našla na rubu kreveta, pregledavajući zidove i slike na njima, postere i stvari po sobi, kutije na ormaru, knjige na policama. Sjetim se kak si mi pričal o zvijezdama, kazal mi stvari... Prošli su sati, doslovno. I ne, nisam se sjetila da te lupim, jer sam i sama bila ukočena.
Odjednom sam sva preplavljena tim osjećajem, kao da sam zbilja tamo. I želim ti reći tisuću stvari, i smišljam načine kak da ti pokažem dak te vidim. I zaspim....
... I budim se. Sjetim se tebe, i poželim se okrenuti na tvoju stranu. Da si ti prvo što vidim, da si ti prvo što osjetim. Poželim te poljubiti, i stisnuti se k tebi. Da mi bude toplo i da se nikud ne žurim. Da ležim u miru, čekajući da se probudiš i da uhvatim tvoj pogled. I jedva čekam da te opet vidim. To je moj motiv da se dignem iz kreveta i preživim dan.
Htjela bih ti toliko toga reći, da ni samo volim te nije dovoljno. Toliko ti se divim i smatram da si jedna predivna osoba i osjećam da je to ono kaj sam oduvijek htjela. Zahvalna sam ti na svemu kaj mi pružaš, i neizmjerno te cijenim. neke sitnice me podsjete na tebe, u svemu te vidim. Volim kad si sretan i to je jedino kaj mi je bitno. Ti si mi jedini bitan.

Volim te, hani!

Have I found you...?

Kako me ubijaju ove ljetne vrućine, jedva se vučem po cesti, onak sva mokra i zmučena. Ujutro se dignem i zaključim da je do faksa pravi uspjeh doći suh, onda još sjedim u predavaoni koja kao da je metar od sunca, sparno, vruće, nepodnošljivo. Mislila sam da će mi toplije vrijeme lakše sjesti, s obzirom da sam postala tak zimogrozna da i sad još uvijek spavam s poplonom, zimskim poplonom i dekom. Al zato sam se brže bolje prebacila u kratke hlače, i čak sam ovu godinu uspjela naći sandale kakve sam htjela. smijeh Tak da i nije baš strašno. Jedino kaj su već svi počeli na kupanje, a meni ni ne pada na pamet, jer naredalo se učenja. Nije ko da doma radim puno važnijeg posla, samo nekak mi još nije vrijeme za pustiti mozak na pašu. Još samo malo... pjeva
Danas sam čak izdržala 7 sati s lećama, iako sam bila uvjerena da mi jedna čak nije na mjestu, a bila je. rofl Skroz sam paranoična kad su te leće u pitanju: jel mi u oku, jel na pravom mjestu, jel mi se to čini da su mi oči umorne, da ne vidim, da mi nijedne sunčane naočale ne stoje... rofl Al sam danas čak izdržala na faksu s njima. Istina, pitali su me jel imam problema s očima, rofl, jer sam ispočetka žmirkala ko luda, haha.
I sad sam došla doma, sva umorna od vrućine i od praktikuma, i jedva dočekala da se čujem sa svojim najdražim Marsovcem. I onda mi palo na pamet da malo raspravim o promjenama koje sam doživjela u kratkom roku. Naime, imam prijateljicu koja je sa svojim dečkom još od srednje škole. Jedno vrijeme su izlazili, a zatim, pošto su imali mogućnosti, gdje i kad, počeli su skoro pa živjeti skupa. Često su bili u njegovom stanu, skupa odlazili na ljetovanje, a ona se družila s njegovima. I tada je to sve izgledalo tak naglo, tak nezamislivo i tak ozbiljno. I nikak nisam mogla shvatiti kak ona može na to gledati na neke sasvim normalno. Dok prošle godine nije u moj život neočekivano uletio Marsovac. Počinjem se pitati kak ga nisam vidla ispred svog nosa. Valjda jer nisam imala leće tad. rofl I kak smo izašli i on me odvel doma, njegovima je postalo jasno da se nekaj dešava. A i moja je mama često visila u sobi sva zadovoljna i sretna i samo ispitivala iii??? Na kaj sam se samo počela smijati. I sad, kak sam znala ja otići do njega, i on do mene, postalo je normalno da jedan kod drugoga jedemo s njegovima/mojima. Ispočetka mi je bilo neugodno, a sad je to postala najnormalnija stvar na svijetu. Onda smo završili skupa u Mandrama, pa smo provel tjedan dana sami, na godišnjem, i postalo je skroz normalno da prespavamo jedan kod drugog. I sad, nakon kaj sam se preselila u isto mjesto, i dalje je normalno da smo pola vremena kod njega, pola kod mene. Doma se šale da me nikad ni nema, jer sam stalno kod njega. I ne samo to, nego naravno da se naši međusobno druže, da poznajem već pola šire obitelji, čak i dede i bake. I odjedamput je to sve normalno. Čak i to da me njegovi svako malo iznenade naušnicama ili majicom. Zadnji put su me doslovno obukli smijeh. I onda slušam kolegice oko sebe, kojima je još nezamislivo da imaju ozbiljnu vezu, a gdje ne bi bilo da upoznaju njegove i vidim ono isto čuđenje i zgražanje koje sam nekad i sama doživljavala. I pitam se, kak je došlo do takve promjene i jel moguće da jednostavno vrijeme učini svoje i da se čovjek navikne. Jer sam sigurna da se ovo nije desilo preko noći, i da sam morala preći preko određenog stupnja anksioznosti. Uglavnom, jako sam zadovoljna situacijom kakva je, i osjećam se jako sretno, osobito kad je moj Marsovac kraj mene. I doista se zapitam: Have I found you...at last? I odgovor je uvijek, bez razmišljanja i sumnje, da. cerek

I za kraj, jedna pjesma koja me skroz fascinira činjenicom da me skroz opušta...

Flightless Bird, American Mouth Lyrics

I was a quick, wet boy
Diving too deep for coins
All of your street light eyes
Wide on my plastic toys
Then when the cops closed the fair
I cut my long baby hair
Stole me a dog-eared map
And called for you everywhere

Have I found you, Flightless Bird;
Jealous, weeping?
Or lost you, American Mouth;
Big billed, looming?

Now I’m a fat house cat
Nursing my sore, blunt tongue
Watching the warm poison rats
Curl through the wide fence cracks
Pissing on magazine photos
Those fishing lures thrown in the cold and clean
Blood of Christ mountain stream

Have I found you?, Flightless Bird;
Grounded, bleeding?
Or lost you, American Mouth;
Big billed, stuck going down

I'm in love with the fairytale...

Umorila sam se od studentskih prosvjeda i blokade koja nije dovela nikud. Studentski prosvjedi su očito jedina besplatna stvar, a sve je više izgledno da će tako i ostati. Šteta da se ne prizna malo radikalniji pristup i kaj se nije odma krenulo na pravu adresu. Jer vrijeme odmiče, ispitni rokovi se bliže. Profesori su frustrirani, studenti su zbunjeni, a ministarstvo nije ni briga. A ja si svakog dana pokušavam dati mira. Ali baš i ne ide.
Sva sreća da sam zaljubljena, potpuno zaljubljena. I to ne samo u bajku. Eto, to je ono jedino zbog čeka se prisilim dići iz kreveta bez da opsujem i leći natrag u njega bez da plačem. Zadnjih mjesec dana bila sam dosta doma, kaj mi je dosta pomoglo u održavanju mog mentalnog stanja, samo ne znam kolko će pomoći u održavanju akademskog znanja. Nešto sam hodala oko doktora i zubara, a nešto jednostavno dala srcu da dođe na mjesto. Većinom sam se družila s dragim, malo kod njega- malo kod mene. Već je postalo normalno da svaki ima svoju četkicu na mjestu, a ja sam kod njega dobila i čitavu opremu, od kućnih papuča do japanki za ljeto :). I hlače, i majicu, i naušnice... I njega :D. Mislim da je to najbitnije u cijeloj priči.
Jedna od novosti je da sam konačno dobila leće. Bila sam na pregledu, i dobila novu dioptriju i isprobala leće. I sad samo čekam da me nazovu da ih dođem podići. I to jedva čekam. Pa da ih konačno počnem nositi, a onda se bacam na traženje sunčanih naočala. To je još jedna svjetla točka u ove recesijske dane.
Uglavnom, nemam materijala da duljim i da otežem, nije ko da netko ovo i čita, tek da napravim nekakav update sama sebi. I čudim se da imam tak malo materijala. Vjerojatno jer one sočne detalje želim zadržati sama za sebe. U svojoj glavi. Baš tamo gdje i trebaju biti. :)

Početak novog desetljeća

Nakon pisanja zadnjeg posta, otišla sam u kupaonu malo se srediti za svog dragog. Bilo je podne, a trebala sam otići po njega oko 2 sata... Tak je on negde trebal doći u Zadar. I taman dok sam popravljala puder, čujem zvono na vratima. Otvorim vrata i nono, jezik do poda, usta širom otvorena. Brz pogled od glave do pete, kaj ti radiš tu?, kad si krenul? i mislim si di je ostatak torbi??? eek Nisam mogla vjerovati svojim očima, čak ni nakon poljupca. Hodala sam za njim po stanu s otvorenim ustima, ne vjerujući kak se stvoril pred menom. Nije prošlo ni par minuta kad su vrata zazvonila. Iz šale pitam dragog: Koga si to još dopeljal sa sobom? pjeva On se pravi blesav. Otvorim vrata i vidim svoju mamu. Rezoniram brzinom svjetlosti, procesiram sve mogućnosti u glavi u djeliću milisekunde u nadi da bum shvatila o čemu se radi. Kad ono još iznenađenja! nono Iza moje mame mama i tata mog dečka. eek OMG, mislim da mi je izraz šoka bil još dugo zabetoniran na licu. Koje je to bilo iznenađenje! Pol sata prije nek kaj je dragi moral na bus, sjetili su se da bi mogli na kavu u Zadar. Tomu je, osim mog skorog rođendana, pripomogla i činjenica da je imal hrpu torbi koju bi moral nositi. Na kraju su sve ugurali u auto i došli svi. smijeh Uglavnom, bilo je odlično, uopće me nije brinulo to kaj imam 5 ispita drugi tjedan, lol. Frižider je bil napunjen, malo smo se podružili, a onda nas je familija ostavila. I ostali smo samo nas dva. cerek Preeedobro!
No, to nije bil kraj. U nedjelju sam se pobrala u krevet 10 minuta prije ponoći, izmoždena gradivom za ispit koji je trebal početi za narednih 10 sati. No, to pospremanje u krevet je potrajalo pa sam dočekala i ponoć. Još iznenađenja yes. Dragi me izljubil, i napokon sam čula ono kaj sam tak duuugo htela čuti i dok sam se sva u šoku i sa smješkom na usnama gnijezdila po krevetu, dragi je donesel poklone. Prvo mi je dal poklon od njegovih (mama mi je dala poklon još u subotu smijeh)- čokolade i naušnice, viseće, koje od onda ne skidam sa ušiju naughty. A onda sam morala obećati da nebum gledala kaj me čeka, pa sam završila na pol sekunde pod poplonom. I kaj me dočekalo kad sam pogledala? Moj dragi sa Sumrakom, knjigom za kojom sam slinila čitav mjesec! I to tolko da sam bila spremna pročitati sve na engleskom pjeva. Al to nije bil kraj. Nakon kaj sam opet završila pod poplonom i zainteresirano slušala kaj se dešava (nekak je dugo petljal pa sam mislila ko da se preslači ili nekaj) eto njega opet ispred mene. nono Nisam mogla vjerovati, al bilo je stvarno: u rukama je držal i ostala 3 nastavka Sumraka (Mladi mjesec, Pomrčina i Praskozorje). nono Naravno da mi je nakon toga trebalo sat vremena da zaspim. Pod takvim dojmom, još sam se morala malo maziti i jednostavno uživati. Dragi me pital kak je to biti jedno desetljeće starija. Jednostavno nevjerojatno. party
Početak novog desetljeća počel se savršeno. Ipak je to zadnji broj godina koji budem mogla izbrojati na prste odjedanput. rofl No, ujutro pismeni dio ispita nije prešel baš onak kak sam se nadala. Tjedan je bil naporan, ali je prošel relativno dobro. Dva ispita su mi ostala za drugi rok, a ostalo je prošlo i bolje nek kaj sam se nadala. I s manje stresa nek kaj sam mislila da bude. zujo
Došlo je i Valentinovo, još jedna prilika da ostanem bez daha. Dočekala me jedna narančasta mica maca i mali pesek privjesak. Dragi očito nije propustil priliku da čuje o čemu ja to meljem praznu slamu ispred Turbo Limača... rofl Ja sam mu kupila Ferrarijev paket s parfemom i gelom za tuširanje. Znam da obožava Ferrari naughty. I onda smo slavili... naughty
Ovaj tjedan je tempo malo sporiji, barem kaj se ispita tiče. Najgore je prošlo, iak imam osjećaj da najgore tek dolazi- činjenica je da dragi mora ići doma jer mu počinje faks, pa nam ostaje još samo ovaj tjedan. Ak dam preostalih par ispita jurim za njim doma. A do onda bum što bolje koristila vrijeme. cerek

Messing my mind, playing the game, trying stay calm, but becoming insane...

Iako sam se radovala završetku predavanja, brzo me prošlo. Nekak sam smetnula s uma da me čeka isto kaj i prošle godine, ako ne i gore. Skoro svaki dan barem jedan ispit, ponekad se ubace i dva. Organizacija nam očito nije jača strana. Kolokviji su se uspjeli ugurati u ispitno vrijeme i kad dođem umorna s faksa i odvalim se na krevet moleći pet minuta mira i tišine i praznine u glavi, sjetim se da me čeka knjiga ili hrpa bilješki ili više knjiga i novi izazov... rolleyes Puna mi kapa uzbuđenja i izazova. Biti ću sretna ak uspijem zadržati živce do kraja semestra. A i muljaža me sve više iritira. Sav taj materijal koji ide ispod klupa i na temelju kojeg neki prolaze sam tak... Više se ne isplati čitati nikakve knjige. Svi vas smatraju budalom, i još imate niži rezultat. Naravno da je lakše naučiti 20 odgovora nego 350 strana. Oduševljena faksom dođe mi da pucam... rolleyes
No, unatoč svemu, kolokvije sam dala. Sve manje nade ulažem u ikakav napredak, a motivacija mi je ispod apsolutne nule. Poštenje bacite u smeće i koristite se laktovima, to je jedini način da ne poludite, a da postignete nešto. No, za utjehu, bar će moja struka rascvjetati... Svi koji smatrate da su vremena teška, javite se. Vi otvorite kesu, a ja ću vas slušati kolko god je to potrebno...
Danas mi konačno dolazi dragi. Ovih par sati dok putuje čini mi se duže od ona tri tjedna dok ga nije bilo. eek A i ko će sad učiti za ispite dok je tu pjeva? No, bar budemo skupa za moj rođendan i Valentinovo. Ovu godinu navršavam okruglo 20... Ne bi ni primijetila da je okruglo da mi mama nije rekla. Nisam baš oduševljena. Odsad pa nadalje mogu samo očekivati kad se mislim udati, kad ću imati djecu i kad bum se napokon naučila kuhati. headbang Ne u tako skorije vrijeme.
Evo, samo sam htjela malo ubiti vrijeme, pokušavam izbjeći učenje i dosadu. Već mi je dosta svega, a tek je počelo. Nakon veljače, mislim da bum se zakopala u krevet i spavala mjesec dana. I isključila mozak. Overloaded... Skroz. puknucu

Ispod božićnog drvca želim svog dragog!

Prošlo je dugo otkad nisam pisala. Početak akademske godine bio je zbrkan, čisti rusvaj, sistem u raspadu. Sad kad sam se malo privikla i paničarenje svela na podnošljivu razinu, malo je lakše. Jedino kaj nisam imala baš sreće pred kolokvije. Počelo je s jakim bolom donjeg desnog dijela leđa. Svi su mislili da sam se nahladila ili nategnula, čak i ja. Sve dok nisam dobila jako visoku temperaturu i završila na hitnoj. Nalazi su pokazali da imam upalu bubrega i da moram mirovati, piti puno tekućine i piti lijekove, naravno. Čak je mama došla da se brine za svoju malu curicu. Tako da sam propustila neke kolokvije, i tjedan dana bila pod visokom temperaturom koja me ubijala u pojam i pržila mi mozak (glava me boljela kao luda) i trpila bolove svog tihog bubrega-ubojice. Zatim je mama otišla doma, a na smjenu je došao dečko na par dana da se brine za mene. So sweet od njega! Na svu sreću, sad sam dobro, nalazi su više-manje uredni, a ja se nadam da idućih pet godina neću morati doktoru. U zadnjih mjesec dana vadila sam krv tri puta. Ko da nije dosta kaj mi ju pijeju komarci. Naime, svako malo mi je stan prepun tih malih krvopija, nikako ih se riješiti. Na prozorima su mrežice, u utičnicama tablete, u zraku Raid... Mutanti blesavi... Još si lijepo sjedne tam di ga nemreš dohvatiti. Gamad mala!
Drugi tjedan idem doma i jedva čekam da opet vidim dragoga. Tjedan i pol bez njega čini se ko čitava vječnost. A i treba mi odmor od faksa, previše je obaveza, seminara, zadaća, vježbi, praktikuma... Iscrpljena sam i osjećam se kao da nemam vremena za ništa. Dani samo prolaze, a ne znam kako i kada. Tek se probudim, a već moram ići spat i tako iz dana u dan... Može li to malo sporije?
I eto, ove godine nisam baš u blagdanskom raspoloženju iako se silno trudim. Uopće nemam osjećaj da su blagdani, da je Božić blizu... Nekak sam skroz izvan vremena i prostora. Nemam posebnih želja ovog Božića, osim možda jedne. Ispod božićnog drvca želim svog dragog!

You are my shining star! Yeah, you really are.

Reamonn - Star

Tell me if you got a problem
Tell me if it's in your way
Tell me if there's something bothering you
Tell me what should I say
You know I'd do almost anything
You know I'd change the world
You know I'd do almost anything
for my little girl

Tell me if you got a problem
Tell me now what's inside
Show me if you broke your heartstrings
You know you never need to hide
You know I'd do almost anything
You know I'd paint the sky
You know I 'd do almost anything
for you my guiding light

Cause you're my Star shining on me now
A love from worlds apart I need for you,
You are my shining star, my star
A love from worlds apart I need for you,
You are my shining star

Once upon a time a memory
Once upon a time girl
Once upon a time perfect life
Once upon a perfect world
You know I'd do almost anything
for you my guiding light
You know I'd do almost everything
to keep you in my life

Cause you're my Star shining on me now
A love from worlds apart I need for you,
You are my shining star, my star
A love from worlds apart I need for you,
You are my shining star

Just a memory
Every dream is of you and me
If I wish upon a star
Well I hope that's where you are
When Heavens turn
You know you'll shine you're in
my heart for all time
When Heaven turns you know you'll
shine in worlds apart

Cause yeah you are my Star
A love from worlds apart I need for you,
You are my shining star, my star
A love from worlds apart I need for you,
You are my shining star,
shining on me now
A love from worlds apart I need for you,
You are my shining star, my star
A love from worlds apart I need for you,
You are my shining star



Depeche mode - Somebody

I want somebody to share
Share the rest of my life
Share my innermost thoughts
Know my intimate details
Someone wholl stand by my side
And give me support
And in return
Shell get my support

She will listen to me
When I want to speak
About the world we live in
And life in general
Though my views may be wrong
They may even be perverted
Shell hear me out
And wont easily be converted
To my way of thinking
In fact shell often disagree
But at the end of it all
She will understand me
Aaaahhhhh....

I want somebody who cares
For me passionately
With every thought and
With every breath
Someone wholl help me see things
In a different light
All the things I detest
I will almost like

I dont want to be tied
To anyones strings
I'm carefully trying to steer clear of
Those things
But when I'm asleep
I want somebody
Who will put their arms around me
And kiss me tenderly
Though things like this
Make me sick
In a case like this
Ill get away with it
Aaaahhhhh....



Linkin Park - The Little Things Give You Away

Water grey
through the windows, up the stairs
Chilling rain,
like an ocean,
everywhere

Don't want to reach for me, do you?
I mean nothing to you, the little things give you away
And now there will be no mistaking
The levees are breaking

All you've ever wanted...
Was someone to truly look up to you
And six feet under water, I do...

Hope decays, generations disappear
Washed away, as a nation simply stares

Don't want to reach for me, do you?
I mean nothing to you, the little things give you away
But now there will be no mistaking
The levees are breaking

All you've ever wanted...
Was someone to truly look up to you
And six feet under water, I do...
All you've ever wanted...
Was someone to truly look up to you
And six feet underground, now I...
Now I do...

Oh... Oh...
The little things give you away... the little things give you away
All you've ever wanted was someone to truly look up to you
All you've ever wanted was someone to truly look up to you

Kupusara, rusvaj, sramota

Počela je i druga akademska godina za mene. I dočekala me samo kupusara, rusvaj i sramota. Iako su mi predavanja počela tjedan dana kasnije nego friško pečenim studentima (tj. brucošima), na faksu vlada nered i pomutnja. Profesori još nemaju kalendare prema kojima bi trebali organizirati predavanja, pa se i planovi za kolegije ne mogu napraviti drugačije nego od oka i u samo-ostaje-nada stilu...
Referada je zakrčena, jadni ljudi ne stignu disati od posla. Brucošima nisu podijeljeni indeksi i iksice, pola ljudi još nije upisano na drugu godinu, a pola ni ne zna kad će biti. Ne može se do indeksa, ne može se do potvrda, ne može se ni ući kroz vrata od gužve. Kupusara čista. A s obzirom da je dolje kaos i nered, nema ni redova predavanja, ni popisa izbornih predmeta... Pa sad tko uzme, njegovo je. Tako se desilo da se kvote na izbornim predmetima smanjuju iz dana u dan. Na sreću, ja sam svoj upisala čim sam vidla da se nudi. Al zar nije smisao bolonje bio da upišemo izborni koji želimo slušati, a ne koji moramo slušati? Ma bravo.
Čudim se da se dozvoljava ovakav rusvaj na hrvatskim sveučilištima, mjestima gdje su trebale biti izbačene kvalitetne generacije akademskih građanina, osobito uvođenjem bolonje. Ta ista bolonja trebala je služiti na korist studentima i na čast profesorima, a ne kontra svih njih. Više nije riječ o prvoj generaciji koja je, kako je svima poznato, služila kao "pokusni kunić", pa kaj s njih bude, bude... Upisana je već četvrta generacija, a ništa se nije promijenilo. Ostao nam je nered, neznanje, hrpa nelogičnosti, loša organizacija i zbunjeni studenti. Ukratko, sramota.
Nije na meni da popujem. Meni samo ostaje da kukam. Kukam zbog loših satnica i rasporeda, zbog loše izvedbe programa i činjenice da unatoč trudu nikad neću dobiti stipendiju (čini se da je to postalo tradicija kod mene, visiti ispod crte). Nisam sigurna što u našoj zemlji mora napraviti osoba s vrlo dobrim uspjehom na faksu, samohranom majkom, bratom koji se školuje i koja studira na drugom kraju države da bi dobila stipendiju... čekati da i drugi roditelj umre? Ma hvala lijepa...
Kupusara, rusvaj, sramota... Ovo bi trebalo pisati umjesto svakog naziva Sveučilište "to i to". Bravo...

Ich hab nur mit dir dieses Gefühl...

Unsterblich

Ich will mit dir für immer leben,
wenigstens in dieser einen Nacht.
Lass uns jetzt beide keine Fragen stellen,
weil keine Antwort für uns passt.

Mit dir hab ich dieses Gefühl,
dass wir heut Nacht unsterblich sind.
Egal, was uns jetzt noch geschieht,
ich weiss, dass wir unsterblich sind.

Wir könnten auf 'ner vollen Fahrbahn stehn,
auf einem Dachfirst balancieren.
Unsere Augen wären zu und wir zählten bis zehn,
es würde uns trotzdem nichts passieren.

Denn mit dir hab ich das Gefühl,
dass wir heut Nacht unsterblich sind.
Egal, was uns jetzt noch geschieht,
ich weiss, dass wir unsterblich sind.

Wir haben uns gegenseitig leicht gemacht.
Sitzen auf 'ner Wolke und stürzen nie ab.
Hier geht's uns gut, denn wir sind auf der Flucht,
bis die Sonne uns am Morgen wieder zurückholt.

Ich hab nur mit dir dieses Gefühl,
dass wir heut Nacht unsterblich sind.
Ich weiss, es kann uns nichts geschehen,
weil wir unsterblich sind, unsterblich sind.

Die Toten Hosen

Ljeto je bilo prilično dosadno. Beskrajno smucanje po mojoj sobi nije urodilo nikakvim plodom, jedino kojim kilogramom više. No kako se ljeto dosadno vuklo prema kraju, došla sam i ja na svoje. Jesen je donesla malo dinamičniji raspored i u trenu se sve promijenilo. Dojmovi su jaki, to je sigurno. rolleyes
I sad, nakon kaj su se neke neti prekinule i moj se život promijenio, odlučila sam da malo promijenim i ovaj blog. Od sada ga pišem samo i jedino zbog sebe, onda kad ću ja to htjeti o o onome o čemu ću ja htjeti.

Pa da počnem onda redom.
Prekinula sam jednu dugu vezu. Jednostavno nije išlo. I očito su to svi vidjeli puno prije mene. Samo kaj mi je ovo ljeto otvorilo oči i kaj sam odlučila krenuti dalje. Kraj. zaliven
Jedva sam dočekala rujan jer je bila organizirana radionica kreativnog pisanja za kratku priču. Jedina razlika je kaj nisam stigla ići na nju i to nakon svog tog besposličarenja. Od pet dana kad je bila, ja sam bila samo dva nazočna. Jedan dan sam propustila zbog sprovoda, a druga dva zbog produženog vikenda sa svojim novim dečkom.
Da, imam novog dečka smijeh! Znamo se već dugo, ali smo dosad bili samo prijatelji. I jednostavno se desilo. Nisam ni sama sigurna kak se to sve okrenulo u stotinki, samo znam da još malo i proći će već mjesec dana kak se družimo. Većinu vremena provodimo zajedno, gledamo filmove ili idemo nekud. Sad zadnje je išao sa mnom na upis druge godine (da, službeno je smijeh) pa smo ostali na produženom vikendu na Pagu. Bilo je sjajno, vrijeme je bilo lijepo, stigla sam se nagledati House-a i sprobavati kak se napamet dela smjesa za palačinke, i utopiti kruh u mlijeku kad sam ga pohala (jadan se skoro raspal, koja komedija rofl)... Ma, savršen vikend. Nije mi se baš doma išlo nakon toga rolleyes. I sad taman kad sam se vratila doma, shvatila sam da je mjesec praktički gotov i da treba spakirati stvari i odseliti u Zadar, u moj novi stan (koji je, usput, predobar thumbup). Upoznala sam si i cimericu konačno, cura je super, sitna vegetarijanka, skroz simpatična, čak se nije ni predomislila glede stana kad me upoznala, haha. rofl

A i nisam ja jedina koja je sretna. Koliko sam primijetila, svi oko mene su jednako zadovoljni i svi su mi rekli da sjajim. Nadam se da se ne vidi u mraku. rofl
Samo mi je sad malo teško vratiti se u Zadar kad toliko toga ostavljam. Slijede mi duga tri tjedna dok moj dragi ne dođe k meni. Njemu će sad početi ispiti na faksu pa dolazi dok to riješi. Jedva čekam fino!

Sretno mi u novoj akademskoj godini, valjda ću i ovu jednako položiti (navodno je lakša rolleyes). Cimi moja, selim ti ja wink. I sretan mi put... vraćam se svome životu kojeg NAPOKON imam. smijeh

Dr. House, volim te!

Da se mene pita, ovo ljeto ne bih prozvala ni uspješnim za turizam, niti toplim/hladnim/dobrim/jadnim. Ovo ljeto prozvala bih dvoličnim. Svako malo mijenjala se vremenska prognoza, čas vrućine, čaš tuča, pa je nestalo 10 stupnjeva, pa se vratilo 15. Kao da pričamo o popularnim dijetama i yoyo efektu.
Također, ovo ljeto me nije očaralo nekim događanjima. TV program je očajan, sport ne volim pa me ni Olimpijske igre ne očaravaju, nego više živciraju. Život na kontinentu kao da je zamro, godišnji su uzeli svoj danak. I tako sad surfam po netu i vidim na jednom blogu post o seriji dr. House, čija repriza ide u "udarnom" terminu s obzirom na gledanost. Kao jedna od najgledanijih serija, emitira se (ako imate sreće) od 22h na dalje. Tako da ne samo da ne mogu nikako pogoditi kad počinje jer se termin stalno mijenja, nego se moram pošteno namučiti da bih vidjela jedinu poštenu stvar na TV-u. Zašto gledam reprize? Jer je i prošlo emitiranje bilo u "pogodnom" terminu, eto kako nagrađujemo ljude koji rade i obavljaju svoje obaveze. I za kraj evo par mojih riječi o ovoj meni izvanrednoj seriji:

Dr. House me osvojio ovog ljeta. On je spoj svih ljudskih osobina kojima se ljudi dive, ali i zadiru od njih. Pametan i uvijek korak ispred, uvijek u pravu i prije svega direktan. Iskrenost lišena ukrasnog papira, drskost i sposobnost na djelu. Ova serija daje nam osjećaj da se netko uistinu bavi našim problemima zanemarujući sve ostalo, daje nam dozu drskosti koja nedostaje u našim životima, osobito svima onima koji paze na tuđe odobravanje, mišljenje i žive više za druge nego za sebe. Iako se ponaša kao gad, dr. House će nam sve izgovoriti u lice, a ne u leđa. A svojim pristupom tjera nas i svoju ekipu da ponekad pokažemo zube i time sami sebi dokažemo da smo mu ravni. On je uvijek u pravu. Istovremeno neovisan i ovisan o svima (ne samo da je ovisan o tabletama nego i ekipi koja mu ih omogućuje). Spoj neobičnog karaktera i izvanredne genijalnosti. I zato ga svi volimo.

Za tatu

Prolazi već peta godina bez tebe. A ponekad imam osjećaj da se ništa nije pomaklo. Ne usudim se samoj sebi priznati da mi nedostaješ i da mi je žao, a drugima još manje. Kad se god dotaknem tebe i tvog imena koje postaje daleko, oči mi se zasuze, a ja im ne dam da plaču. Nisam dala ni onda, onog dana kad se sve pretvorilo u neki glupi vic.
Sve je bilo dobro, vratila sam se iz škole. Čekala sam da se mama vrati s posla, kao i svakog dana. Kasnila je, a onda nas pozvala u sobu. "Djeca, vaš tata je mrtav." Te se rečenice sjećam kao jučer. I smijalo mi se. Mislila sam, to nije moguće- kako bi to bilo moguće?! Mujo uvijek ostane živ.
U nekim sam noćima ostajala budna i mislila kaj ti je to trebalo. Bila sam ljuta. Dizati ruku na sebe. Kamo je to dovelo? Ja te sada nemam. Ni drugi te nemaju. I kaj smo s time dobili?! Prošao je i sprovod, onih tisuće očiju uprto u nas samo je čekalo da netko doživi živčani slom, da pobroje koliko je suza kome palo, da izračunaju je li nam ili nije stalo. A bilo mi je stalo, iako to ne bih priznala. Bila sam ljuta, bijesna. Došlo mi je da te udarim. Samo da sam imala čime. Ali nisam... Gledala sam lijes koji je bio tako malen, pa valjda manji i od mene. A znala sam da si bio veći od mene, viši i deblji. I sama pomisao da to više nisi bio ti onakakav kakvog sam te znala... ne znam, bilo mi je teško.
Glavom su mi prolazile (a i sad mi ponekad prolaze) misli na tebe. Pokušavam se sjetiti trenutaka koje smo proveli zajedno. I tek tada postane teško. Sjetim se tvojih šala- uvijek su ti išle. Sjetim se kad si me zezao stvarima zbog kojih bi se ljutila, a znala sam da se šališ. Kao kad si pričal kak bi se s pande koja je bila na dokumentarcu napravile fine ćufte, ili s zmije fini šnicli, ili s antilope fini roštilj, a mene je to ljutilo... Ah, i ja volim svašta danas jesti, pokupila to i od tebe i od mame. A vjerojatno sam ono da volim svašta sprobavat kad kuham pokupila od tebe. Samo kad se sjetim onih jaja sa jogurtom i ciklom, hehe... Ajme, zna se di je to završilo, al ajde, praksa radi majstora, hehe. Sjetim se i svakog puta kad si rekao da nas voliš. Vozio si nas jednom doma i pričao nam nekaj, nedugo nakon rastave, i rekel si da nas voliš. Puno mi je značilo to, iako sam u tom trenutku gledala kroz prozor i šutjela. A u stvari sam upila svaku riječ. (Istina je da puno pričam, ali to ne znači da ne znam slučati i na kraju- čuti!) I mi smo tebe voljeli i još to radimo, iako to možda nismo rekli, iako to možda ne spominjemo. Mnogo se stvari tada dogodilo, a mnoge se od tada neće dogoditi.
Žao mi je kaj nisi bio kraj mene kad sam dobila 1. pohvalu na natječaju Gjalski jer sam od tebe naslijedila dar za pisanje. Žao mi je da nisi vidio nijedan moj uspjeh, nijednu moju ocjenu u srednjoj školi. Nisi vidio ni kamo sam se upisala. Žao mi je što nećeš biti na mojoj maturi, kaj ti nisam mogla pričati kako je bilo na maturalcu u Španjolskoj, i da nećeš vidjeti koji ću fakultet upisati. Žalim kaj ne mogu biti s tobom za Božić, Uskrs, Novu godinu, rođendan, ma bilo koji dan u godini. Žao mi je što me ne vidiš kako rastem i mijenjam se. Žao mi je i kad mama kaže da šteta kaj nas sad ne možeš vidjeti kakvi smo. Žao mi je kaj nisi tu, žao mi je kaj nećeš biti. I ako ću se udavati, ko će me voditi do oltara, kad tebe nema??? I moja djeca će o tebi znati samo po mojim pričama, za koje se ponekad bojim da blijede.
Sjećam se Božića koje smo provodili zajedno, kad si postavljao bor i uvijek si postavljao jaslice i neke lampice, samo da što više svijetli. Volio si gledati dokumentarce i puno čitati. Uvijek sam se divila tvojim debelim knjigama i povodila se za time da i ja čitam, kao i ti. Više ni ne pamtim ružne stvari, samo one dobre koje su bile i koje bi mogle biti. Često se pitam kako bi bilo da si bio tu, bi li nešto bilo drugačije, bih li ja bila drugačija.
Išla sam čitati oproštajno pismo jer nisam imala mira. Rekli su da si napisao da nas voliš, ali ja sam se željela sama uvjeriti. I bilo mi je nevjerojatno drago kad si rekao da si jedino nas volio.
Danas ne razmišljam toliko o tebi, barem ne u svakom trenutku. A ponekad mislim i previše. Ponekad imam želju sjediti na tvome grobu, doista bih voljela s tobom pričati, pitati neke stvari, neke stvari reći. Ali ne sjedim jer kaj ću ja sa hladnim mramorom, crnim i tihim. To nisi ti, to nikad nisi bio ti.
Znam da fališ i mami, bez obzira kaj je bilo, sigurna sam da je i njoj žao. I divim joj se s koliko se stvari nosi sama. Moj brat strašno liči na tebe u nekim trenucima, kažu da je isti ti. :) Pa se ponekad nadam da postoji nešto, da odnekud gledaš, ili da nas barem pratiš kroz taj život kad već nisi tu.
Bilo je fora tada se odseliti. A sad bih se ponekad najradije vratila. Imam istu potrebu mijenjati život kao i onda.
Deda i baka nisu se nešto bitno mijenjali, bilo im je teško, ali i dalje ne žele spomenuti neke stvari. Imaju tvoju sliku na zidu, pored moje i bratove, kada si bio mlad. Svejedno te često ne spominju, iako deda ide na grob svaki drugi dan. Jedino je kaj su ostali sami. A ne znam koliko su svega postali svjesni.
Kao kaj sam i rekla, prolazi i ta peta godina. Ja sam ti nešto viša, još uvijek imam iste plave oči, još uvijek noću nosim aparatić za zube, još uvijek pišem (možda nešto rjeđe, ali radim to), još uvijek ponekad čitam i imam dugu kosu. Mama mi kaže da si ti volio dugu kosu. E pa sad ni to ne možeš vidjeti. Šteta. :( Nisam se farbala, još je uvijek tamna. Imala sam jedno vrijeme minival, sad je opet ravna. Imala sam i dečka dosta dugo, ni to nisi znao. Pitam se kakav bi komentar na to dao, na njega i na sve ostale. I na ovoga sada. I kaj bi imao za reći o dečku koji će me ženiti, i to me zanima skroz. Idem u gimnaziju, i nemam baš neke preloše ocjene. 4.2, 4.3, 4.5, to su mi prosjeci. Najšepaviji mi je bio latinski, imala sam dva... Mislim da si i ti nekad davno imal tog profesora. Bolje mi idu društveni predmeti, a i profesorici iz hrvatskog se sviđa kako pišem. Ne izlazim često, ne izlazi ni moj brat. Znam da si ti stalno nekamo išao, bilo te je svagdje. Šteta kaj te nema jer koliko sam shvatila, svi su te znali i voljeli te. Kaj je da je, imal si žicu za druženje. E da, moj brat je nasljedil tvoj humor. :) Super je čuti ga s nekom uskočicom koja podsjeti na tebe.
Često zavidim prijateljicama koje imaju tatu, osobito ako su si dobre s njima. A i čudno mi je kad se nađem u obitelji gdje je i tata, čak neugodno, pa izbjegavam. A žao mi je, žao što nisi tu, a mogao si biti. Jer ipak, sve se može riješiti, a cijena koju smo platili je bila pre, previsoka za čitav jedan život- onaj tvoj, a zatim i za sve one naše.
Baš sam se malo udaljila od teksta, otišla na večeru. I gledam sad te ljude kako se smiju i ja se smijem s njima. Sve je otišlo nekud dalje, ostale su mi samo uspomene s tobom. Jave se u onim trenucima kad shvatim da nas je manje, da te nema, da ne ideš na polnoćku i da ne jedemo puricu u pola noći. Da ne pališ rakete za Novu i ne bacaš petarde po ulici i da ne pucaš s karabitom za Uskrs. Nemamo više ni koze ni zekane, i oko toga si se bavil. Brat je jedno vrijeme na tehničkom slagal kućice, kao i ti nekad. Ali ni to nije zaživilo. Jako ti je sličan. To je jedini način na koji si s nama.
Ima jedna pjesma koja me odmah sjetila na tebe, čim sam je pročitala, i imala sam je želju napisati tebi. Ako je stavim na grob, krenut će pitanja kako, zašto, i sve psihološke studije bit će usmjerene na moj postupak. A ja samo imam želje da je ispišem za tebe. Zato ću ti je staviti ovdje.

UTJEHA KOSE

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i strasti muke.

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo tvoja kosa još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

Antun Gustav Matoš

I iako je mnogo prošlo, uvijek ti se vratim u mislima i nadam se da me čuvaš, da misliš na mene i da nas još uvijek voliš. Mi tebe volimo. Možda ti pišem još, za sada kao i svake večeri:
pusa, laku noć!

Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se