Messing my mind, playing the game, trying stay calm, but becoming insane...

Iako sam se radovala završetku predavanja, brzo me prošlo. Nekak sam smetnula s uma da me čeka isto kaj i prošle godine, ako ne i gore. Skoro svaki dan barem jedan ispit, ponekad se ubace i dva. Organizacija nam očito nije jača strana. Kolokviji su se uspjeli ugurati u ispitno vrijeme i kad dođem umorna s faksa i odvalim se na krevet moleći pet minuta mira i tišine i praznine u glavi, sjetim se da me čeka knjiga ili hrpa bilješki ili više knjiga i novi izazov... Puna mi kapa uzbuđenja i izazova. Biti ću sretna ak uspijem zadržati živce do kraja semestra. A i muljaža me sve više iritira. Sav taj materijal koji ide ispod klupa i na temelju kojeg neki prolaze sam tak... Više se ne isplati čitati nikakve knjige. Svi vas smatraju budalom, i još imate niži rezultat. Naravno da je lakše naučiti 20 odgovora nego 350 strana. Oduševljena faksom dođe mi da pucam...
No, unatoč svemu, kolokvije sam dala. Sve manje nade ulažem u ikakav napredak, a motivacija mi je ispod apsolutne nule. Poštenje bacite u smeće i koristite se laktovima, to je jedini način da ne poludite, a da postignete nešto. No, za utjehu, bar će moja struka rascvjetati... Svi koji smatrate da su vremena teška, javite se. Vi otvorite kesu, a ja ću vas slušati kolko god je to potrebno...
Danas mi konačno dolazi dragi. Ovih par sati dok putuje čini mi se duže od ona tri tjedna dok ga nije bilo. A i ko će sad učiti za ispite dok je tu ? No, bar budemo skupa za moj rođendan i Valentinovo. Ovu godinu navršavam okruglo 20... Ne bi ni primijetila da je okruglo da mi mama nije rekla. Nisam baš oduševljena. Odsad pa nadalje mogu samo očekivati kad se mislim udati, kad ću imati djecu i kad bum se napokon naučila kuhati. Ne u tako skorije vrijeme.
Evo, samo sam htjela malo ubiti vrijeme, pokušavam izbjeći učenje i dosadu. Već mi je dosta svega, a tek je počelo. Nakon veljače, mislim da bum se zakopala u krevet i spavala mjesec dana. I isključila mozak. Overloaded... Skroz.