Avanture u kuhinji i šire https://blog.dnevnik.hr/gurwoman

ponedjeljak, 16.06.2014.

Mirko S. Trendovski

Trend, trend, trend, sve je samo trend, nazalno ću parafrazirati Josipu Lisac. Svaka društveno upražnjavana pojava pod diktatom je trendovskih strujanja i ne možeš im uteći čak i ako misliš da si totalno antitrendovska persona. Hirovi trendova itekako su vidljivi u području pila i žderila, a posebno na ugostiteljskoj sceni naše palanke-metropole. Pa dopustite da se osvrnem na aktualna trendovska strujanja iz vlastite patuljaste vizure.

1) Hamburger
Ono što su prije 10-15 godina bili kebabi (povremeno i falafeli), koji su harali zagrebačkim fast foodom, 2010-ih su hamburgeri. S razlikom da su kebabi sve do jednog bili polusmeće i nisu ciljali na posebno prosvijećenu publiku. Ali bili su nešto novo, primamljivo i prokleto comforting nakon noćnog provoda. Izvanmekdonaldški hamburgeri u to su doba bili margina, relikvija iz 80-ih kad se njumalo u Ham-hamu i prolazu Neboder. E, ali onda je prije par godina Marin Medak iz Rougemarina pokrenuo revoluciju napravivši kvalitetan, neodoljiv, gurmanski hamburger koji oduševljava i gastrosnobove. I stvar se zakotrljala. Papa's, MekPer's, Rocket Burger, Šalša, Burgeraj, Spizza, El Bull, Yellow Submarine... Hamburgeri su danas omniprezentni kao Neno Belan u radijskom eteru. Malobrojni su ekstra klasa, većina su copycati koji jašu na valu trenda. Osobni favorit? Bez premca Šalša. Skoro pa savršeno meso, a to je dragulj u hamburgerskoj kruni. I još te pitaju kako želiš da bude pečeno! Drugo mjesto dijele pomalo zanemareni, ali time mi draži Rocket Burger u Tkalči (zbog autorskih umaka, bacon + cheddar paketa, i divnog malog podatnog mekanog peciva) te novootvoreni organski Yellow Submarine (zbog koncepta, dizajna, ljupkosti, truda, maštovitih burgera, najbolje pivske liste i kid-friendly faktora). Koliko će ovaj trend trajati i što je iduća zlatna koka? Nemam pojma. Dotad mastim brke mljevenom junetinom između dvije polutke peciva.


Hamburger skulptura iz Šalše

2) Suši
Dok sam kao mlađahno svjetsko potucalo 1990-ih zadivljeno lunjala ulicama Londona, fascinirali su me smotuljci od riže u algi na svakom koraku. Toga u domovini nije bilo. Prvo je došao Takenoko, ali to je bila finjak varijanta, dok si u bijelom svijetu porciju gotovog sušija mogao kupiti i iz aparata na aerodromu. Onda su stidljivo s take out varijantom krenula dva lokalčića koja su oba brzo propala, a i nije im bio nešto. Pa je došao Manzoku, Hanafuda... Moglo se naći sušija ako se potrudiš. No pravi val krenuo je tek nedavno, s debelim kašnjenjem za Zapadom. Sad po užem i širem centru ima bar 5-6 specijaliziranih sušionica. Iskreno, nisam se baš nakušavala pa ne bih dijelila ocjene. Ali smiješna mi je ta trendovska, pomodna ofenziva. Nema ovđeka tržišta za toliko sušija, opstat će samo najbolji i najsnalažljiviji, pa ostaje da vidimo tko je taj Pokemon.


Neprežaljena pokojna Hanafuda s Trešnjevke

3) Pjenušci
Prije sezonu-dvije glavni hit bila su rose vina, jednostavno su ih svi vinari morali imati i štancati pred ljeto. Rose je svakako još u điru, ali danas ga svaka šuša radi, nije više posljednji krik vinske mode. Nova pomama su pjenušci, rađeni po klasičnoj šampanjskoj metodi, dakako. Nema više monopola dvije-tri vinarije, sad si mnogi kemijaju svoje mjehuriće, makar samo za po doma.
Vinarija koja drži do sebe jednostavno mora imati vlastitu marku. Benchmark je klasični brut od mješavinice sorti. Iz tog izloga jako mi je prijao Meneghetti Classic. Oni više avanturističkog duha krenuli su potom u dva smjera. Prvo, rose pjenušac. Da, ružičasto i pjenušavo, a nije nešto čime se igraju barbike. Zacrtana mu je sudbina da bude party vino, welcome drink, aperitiv, ono što na fensi domjencima konobari u prvoj turi dijele okolo na tacnama. Mislim da je time malo klišeiziran, ali dobro. Prvaci ovog žanra su Šember i Trapan. Očito premalo idem po glamuroznim okupljanjima pa konzumiram porazno malo rose pjenušaca i samim time nisam kvalificirana za konkretnije ocjene stanja. Drugi i eksperimentalniji ogranak ovog trenda poslastica je za vinske geekove. To je malena ali rastuća niša pjenušaca od lokalnih autohtonih sorti za koje globalno tržište nikad nije čulo. Na primjer, Kraljica od sorte kraljevina (kužite foru?) vinarije Puhelek-Purek iz Zeline. Ili Cmrečnjakov pjenušac od pušipela iz Međimurja. Ili kuriozitet iz zagorske vinarije Petrač - pjenušac samo od graševine, i to godina 2002. (Nisam sigurna da se isti još može naći.) Aha, tu je i something completely different od plešivičkih Tomaca, najagilnije i najkompletnije pjenušačke kuće u Hrvata - Tomac Amfora, jedini pjenušac od vina koje je šest mjeseci dozrijevalo usamljeno i zakopano pod zemljom u amfori bez ikakvih dodataka. Ovaj draguljčić jantarne boje, dakako, ne može biti jeftin, ali ako ikad budete u prilici probati, stvarno je nešto posebno. Sve u svemu, uz ovu ekspanziju mjehurića neće više biti muka stajati neodlučno pred policama vinoteka pred Novu godinu. A pametni pjenušac ne piju samo za Novu godinu, porinuće tankera ili 50. godišnjicu braka, nego rado i često.


Istarski Geržinić, trenutačno osobni mezimac među roseima.


Izvan struje, fantastični pjenušac Tomac Amfora u čaši.


4) Craft pivo
Osim što sam vinska mušica, ja sam i pivska... zlatica? Uglavnom, ove sezone stižu krasne vijesti za nas pivske sladokousce čija nepca ne mogu trpjeti teror megakorporacijskih konfekcijskih vodica koje iskaču iz svih frižidera. A ne da nam se baš ni uvijek davati 20-ak kuna za fine engleske, irske i belgijske pivkane po Vrutku, Metrou i rijetkim specijaliziranim dućanima. Najgore je kad te spontano spopadne neutaživa žeđ za pivom oko 8 navečer i osuđen si na kvartovski dućan ili kiosk, a tamo izbor da te prođe volja. Što preostaje? Elem, osim već poznatih nezavisnih lokalnih pivica kao što su Medvedgradova paleta, Vukovarsko, Kasačko (obično Velebitsko odavno mi se srozalo), za supermarketske pojmove odlično Staročeško iz Daruvara, letvicu je nedavno opako dignula šminkerska Bujska pivovara s markom San Servolo. S obzirom na cijenu i furanje na ekskluzivu, San Servolo je u kategoriji "tejk it or liv it". No priznajem, za njihovo točeno crveno uvijek ću se podati (u Zagrebu točeni SS drže samo Potepuh i Yellow Submarine). A idemo sad jedan nivo više u ozbiljnoj pivskoj ponudi - na craft pivo! Kućni pivari hobisti izlaze iz svojih rupa, ne kemijaju više u kadi, spremni su za korak dalje, uozbiljili su se, rastu, planiraju, investiraju, stvaraju, idu u komercijalu. Na scenu stupaju zagrebačke mikropivovarice Nova runda i Zmajska pivovara, proizvod ljubavi suludih entuzijasta. No njihova pivca nećete naći flaširana na policama Konzuma, proizvode tek točeno za probrane birtije i pivnice. Trenutačno je American pale ale Nove runde u ponudi Tolkiena i birca Ro-Do, a za mjesec-dva i Zmajska izbacuje svoje divotice. Dakle, craft beer scena, obilno prisutna i popularna po Americi, Engleskoj, ali sve više i šire po Europi, napokon je izniknula i u ovoj maloj zemlji svedenoj na klišeje iz reklama Zagrebačke pivovare. Nikad ovaj trend neće biti masovni pokret, ali u tome je i bit.


Apsolutna krasotica zvana American pale ale od Nove runde. Rijetka kao nastupi Toma Waitsa, ali vrijedi svaka kap.



Zanimljiv i jako ukusan limitirani eksperiment Daruvarske pivovare - Staročeško napravljeno po izvornom receptu iz 1893.

16.06.2014. u 21:52 • 2 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2014  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            



Komentari da/ne?

Opis bloga

Što je bilo prije: pečeno pile ili jaje na oko?

Linkovi

www.tasteofcroatia.org


Free Hit Counters
Get a Free Hit Counters