Avanture u kuhinji i šire https://blog.dnevnik.hr/gurwoman
srijeda, 09.10.2013.
Povratak kolumne korijenima
Davno sam se zarekla da svojim postajanjem roditeljem blog neću pretvoriti u mama & beba kutak. Ali teško je iskočiti iz svoje mlohave suhe kože. Osim toga, ovih sam dana dobila presnažan razlog za uvođenje majčinskog žanra na ekrane domicilnog mi i jedinog bloga. Znali ili ne znali, škrabala sam zadnjih dvije godine kolumnicu majčinsko-gurmanske prirode za Dobru hranu, mjesečni podlistak Jutarnjeg lista, koji je u svojim počecima bio odlično štivo. E, pa sad je na aparatima, a moja je kolumnica deložirana. Kako je s vremenom uspjela skupiti čak i ponešto vjernih fanova, nastavit ću je ovdje, otprilike istim ritmom, jednom na mjesec. Dakako, obraćam se manjoj (ali probranoj!) publici, ali ima to i svoje prednosti - ne moram biti populistički (pre)pristojna i ne moram se autocenzurirati jer mi ovo ne čitaju starci 
Da biram aktualnu novu naslovnu fotku, bila bi to ova:
U protekla nekolumnirana dva i pol mjeseca svašta se izdogađalo. Na primjer, minibiće napokon je prohodalo! Ali pustimo sad to. Oni koji prate znaju da sam se često previše brinula oko toga jede li moje derle količinski i kvalitativno dovoljno ili ne i zašto dovraga ne u situacijama kad ocijenim da ne. Priznala to ili ne, svaka mama ima neku svoju opsesiju. Nekima je to higijena, pa sve na djetetu i oko njega mora stalno biti sterilno kao u operacijskoj sali i bile bi najsretnije da svi koji dolaze u doticaj s malim čistuncem budu u maskama i skafanderima kao radnici u nuklearki. Nekima je to moda. Na primjer, Victoria Beckham vjerojatno bi prije umrla nego dopustila da joj ćerce bude viđeno u nekoj ofucanoj no-name trenirci. Neke mame iz parka pomno paze da su na šmrkavcima boje i stilovi uvijek savršeno usklađeni, bez obzira na to što će već za nekoliko sati presvlačiti te iste krpice zasrane podnom prljavštinom, blatom, hranom i... pa, sranjem. Eto, meni je fetiš očito prehrana. Što reć, kud će suza neg na oko?
Pa ipak, fiksacija je nakon dobrih godinu i pol odjednom lagano popustila. Kako to? Osim što je do toga prije ili poslije svejedno moralo doći jer bi me iscrpilo, preporod se dogodio na moru. U uzavreloj metropoli tijekom ljeta imali smo tjedne, čak i mjesece čupanja kose jer je čedo prema hrani (točnije, prema ne-kruhu) iskazivalo interes otprilike kao i Mahatma Gandi prema airsoftu. Onda je napokon došao kasnokolovoški godišnji, mrdnuli smo guzice na more, opustili se, bili zajedno kao čopor, i dotadašnja uporna mala štrajkačica glađu počela je mic po mic jesti. Štoviše, istraživati nove okuse. Bilo je tu divnih trenutaka ponosa i slave mene kao majke gurmanke - npr. prizor mladunčeta zamusanog od crnog rižota! Uspješno odrađeni posjeti restoranima, prva skuša na žaru, prvi biftečić, čak i prva torta hrapačuša... Nakon dugo vremena vidjela sam svjetlost na kraju probavnog tunela!
Onda je uslijedio povratak u Zagreb i - dijete je projelo! Odjednom je hrana čak i zanima, ne moram se služiti akrobacijama i lukavim prevarama da uvalim žličicu u usta. Jede juhe, jaja, povrće, mesinu, špek, žgance, ječam, obožava ribu, paradajz, krastavac, slanutak i leću, klip kukuruza glocka sretno kao gladna panda orošenu grančicu bambusa, hoće i novo probati u većini slučajeva. Rado srkne koji guc bljutave makrobiotičke kave. Dobro, voće je i dalje na crnoj listi, ali neću sad sitničariti. Uglavnom, odjednom je to skroz drugo dijete. Taman mi duša sjela na mjesto, kadli nas je zadesio novi dramatičan trenutak u razvoju mlade izjelice: nemio odlazak u jaslice, u krhkoj dobi. Nemamo izbora i to je to. Eh, prehrana u gradskim predškolskim ustanovama... Noćna mora svake osvještene majke foodiejevke. Mislim, bogatija je nego u doba Olivera Twista, to svakako, ali opet. Nekome tko se dotad trudio nabavljati djetetu samo cjelovite žitarice, ekološko voće i povrće, organski jogurtić i slično jelovnik u jaslicama izgleda otprilike kao da zakleti vegan odjednom mora prehranjivati obitelj isključivo asortimanom iz hladne vitrine na benzinskim pumpama. OK, dramatiziram, ali to je moje autorsko pravo.
Uglavnom, u našim jaslicama nema običaja da je tjedni jelovnik negdje objavljen pa sam prvi tjedan nadobudno ispitivala tete što su dječica jela. I već prvi tjedan šok za šokom: sladoled, čaj, čokolino, napolitanke, salama, bijeli kruh u enormnim količinama uz svaki obrok... Očekivano, najjednostavniji ugljikohidrati, bijelo brašno, industrija, šećeri. Po svjedočanstvima teta, moja nasljednica tamo sasvim dobro jede. Prodana dušica! Mislim da sam suvišnim propitkivanjem o prehrani ispala malko ekscentrična u konzervativnom vrtičkom okruženju. Već drugi tjedan shvatila sam da nema svrhe postavljati pitanja o hrani i da je bolje prihvatiti surovu realnost. Čak i da odjednom imam uvid u jelovnik, mislim da bih zažmirila. I bolje da ne znam što jede jer to ionako ne mogu promijeniti pa čemu onda živciranje. I otkad sam potisnula temu jasličke hrane kao takve, nekako sam se i općenito opustila. Pače, tutnem maleckoj tu i tamo i malo džanka u usta. Da, nimalo ne sličim onoj nadobudnoj nutricionističkoj ratnici od prije godinu dana. I mislim da je to sve u redu dok god barem ono što doma dobiva kontroliram i trudim se da je zdravo i provjereno. Protuteža jasličkom napoju. Raznolikost u bebinom želucu može biti samo dobra. Bolje da sad u manjoj mjeri upozna sladoled, pizzu i grickalice nego da živi u izolaciji. Pa mi za koju godinu pobenavi kad otkrije te stvari na nekom rođendanu ili tako nečemu i onda si utuvi nadoknaditi propušteno pa da se moramo preseliti u mekdonalds u ime obiteljskog mira. Ježi ga, ipak ne živimo u nekoj idiličnoj samoodrživoj permakulturnoj hipi komuni nego u realnom svijetu pa mislim da sam sasvim racionalno postavila stvari. Ja sam stvarno svakakvo smeće jela kao mala pa evo me. Dobro, to i nije neki presuper argument, odmah bi me i Gajo Petrović poklopio. Ali ova mala sigurno već sad ima puno puno bolji start. Živi bili pa probavili!
I koja bi bila današnja pouka majkama hraniteljicama? Svemir počiva na ravnoteži, pa može i prehrana djetetine od desetak kila. Olabaviti malo, ne ići u krajnosti. Naravno, stalno nudiš svakakvu hranu i dosadna si kao baka (a znamo da je jedino Chuck Norris uspio reći baki da nije gladan). Kad god imaš mogućnosti, izabereš domaće, svježe, neprocesuirano. Ali imaš na umu da ne odgajaš budućeg Dalaj Lamu nego obično prosječno zapadnjačko gradsko dijete 21. stoljeća. Kako biste se vi osjećale da vam netko usred opakog PMS-a ukine čokoladu iz tajnih zaliha u kuhinji, ili da intenzivniji večernji izlazak morate završiti mariniranim seitanom umjesto masnim kebabom, ili da se odjednom morate odreći večernje čašice vina i sira uz omiljenu seriju? ... I ja mislim.
| < | listopad, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Komentari da/ne?
Opis bloga
Što je bilo prije: pečeno pile ili jaje na oko?