gurwoman

petak, 30.09.2011.

Trudbene usudnice

Što je zajedničko meni, babuškama, Severini i Beyonce? Dakako, osim zamamnih oblina? Odgovor se, kao i tako često kod mene, krije u trbuhu - nosimo mladunčad! Pecivo je u pećnici! Osim što to znači ogroman i za sada još nesaglediv zaokret u životu te nove fokuse, drugo stanje uvelike će utjecati i na uređivačku politiku ovog skromnog blogovlja. U ova tri mjeseca avanture u kuhinji dobile su novu dimenziju. Nije lako biti gravidna gurmanka prvo tromjesečje. Sad željno iščekujem mitsko zlatno razdoblje drugog tromjesečja i žderanja svega i svačega u gigantskim količinama koje ne izazivaju ni tračak grižnje savjesti. No sad još stojim (lažem, više ležim) u nekom međuprostoru. Pa ću se danas dotaknuti iz osobnog iskustva nekih šokantnijih pojava koje mogu zadesiti buduću majku sladokusku.

Prvo je nov i čudan odnos s hranom, a povezan s hormonskim ringišpilom i mučninama. Svijet mojih gastronomskih navika je uzdrman, ali na prilično neočekivan način. Klišeji trudnoće iz filmova i s televizije uglavnom se svode na grljenje WC-školjke, prehrambenu hirovitost i sporadičnu nekontroliranu želju za neobičnim namirnicama, poput kiselih krastavčića, parizera ili majoneze. Srećom, intimna druženja sa školjkom izostala su, a mučnine su prolazile dosta glatko i podnošljivo. Nova supermoć u obliku njuha lovačkog psa ima pozitivne, ali i mnogo više negativnih strana. Popis olfaktivnih senzacija koje izazivaju mrštenje i bljak naglo se proširio te su na njemu mnoge stvarčice koje bi inače izazivale zazubice, npr. aromatična vina, pečena riba, rogač. Od svega što mi se moglo zgaditi za jelo, ta je kleta sudba zadesila moje nekoć velike užitke - svježi paradajz, čokoladu te ribu i morske plodove. I to usred ljeta! Popis novih favorita vrlo je začudan, za moje standarde: čokolino, koji nisam jela 25 godina, džank u svako doba i u raznim inkarnacijama, a posebno hamburger i biftek-ficlek iz Pingvina, pašteta... Dokle će to, ne znam. U međuvremenu, paradajz sad barem mogu vidjeti iz daljine, iako još ne i okusiti ili pomirisati, a od ribe sam se pomirila samo s dimljenim lososom i pohanim oslićem. Još jedna posljedica novonastalog stanja i turbulentnog odnosa s hranom je i čest nedostatak volje, ljubavi i motiva za kuhanjem. Logično, pretpostavljam. Eto, svaki novi dan je gastronomska avantura, izlet u nepoznato, neizvjesnost. Jedan dan omiljeno jelo, drugi dan prezrena smrdljiva splačina. Zasad mi je prirast (prekrasan izraz iz trudničke knjižice) dosta slab, tek jedva kilu žive vage. Dakle, binge-eating još nije počeo, a vidjet ćemo kako će se tamagoči u meni ponašati ubuduće.

Naravno, počela su i razmišljanja o tome utječem li ja svojim sadašnjim preferencijama i postupcima na buduće prehrambene navike i ukus svog potomka. I ako da, kako li će to ispasti? Osim što će imati fetiš na čokolešnik. Prvi mjesec, dok sam još živjela u blaženom neznanju glede blaženog stanja, bila sam valjda najneodgovornija buduća majka i radila sve što je u trudničkim priručnicima na popisu strogo zabranjenog. Tako su se na moru dan za danom pile poveće količine vina isprekidane rakijicama, jele su se kamenice, tuna, sirova riba, nepasterizirani sirevi... Dakako, kasnije me prala strašna paranoja i grižnja savjesti, ali čini se da je zasad sve OK. Pa se tješim da fetus barem izrasta u budućeg megagurmana koji je već u utrobi spoznao razliku između postupa i dingača.

Došli smo i do onog najtežeg za svaku trudnicu ispičuturicu - navikavanje na život bez plemenitih alkoholnih kapljica. Izoštren njuh divna je stvar za uživanje u vinu, ali i prokletstvo kad vino ne možeš piti, pa čak ti nekad i smrdi. Unatoč tihoj patnji, bez brige, u mozgu se prekidač odmah automatski okrene na off tako da nema šanse da poklekneš. Osim ponekad u mislima, pogotovo u veselim društvenim prigodama tipa roštilj na plus trideset, kad svi oko tebe cuclaju hladno, orošeno pivo. Ili kad si pozvana kao gost na vinski festival u mio i pitoreskan kraj prepun novih okusa u kojem bi te svi samo hranili i pojili. A vjerujem da će i skorašnji tradicionalni posjet smotri domaćih rakija u Humu biti jedno zabavno mazohističko čeličenje. Dobro, ponekad tješim svoje papile bezalkoholnim pivom, iako znam da je to samo industrijski otrov. I loša utjeha. Ali ne mogu si pomoći. Dobro, kavu ni inače baš ne pijem, a uz alkoholnu apstinenciju, ubijen mi je i svakodnevni ritual i užitak ispijanja zelenih čajeva, jer kad kreneš guglati i forumirati, ispada da nije dokazano da je štetan, ali nije dokazano ni da nije, možda ima moguće negativne nuspojave, neutralizira folnu kiselinu, bla, bolje izbjegavati. Za svaki drugi biljni čaj također negdje piše da bolje ne. Pa i za mnoge začine. I tako unedogled. Malo to frustrira. Ispada da je sve čega se zaželim i u čemu inače guštam opasno i potencijalno štetno. OK, uglavnom su to bapske priče i plašenje bez pokrića na razini hadezeovskih spinova na koje ne treba olako nasjedati. Ali opet, fetus u meni budi duboke strahove i opreze pa se userem i usučem. Poželim na trenutke biti trudna lička seljanka iz 19. stoljeća koja nije imala takve probleme, jela je sve što se imalo, kopala krumpir i vjerojatno u polju rodila zdravo i jedro mlado.

Inače, za one trbušno obdarene pripadnice graktavijeg spola, kako raspoznati trenutak kad škemba više nije samo pivska nego evoluira u pravu trudničku? Trudnička se ne može uvući. Pivsku sam prije mogla usukati barem na tri sekunde nedisanja, ali ova se ne da i ponosni strši. No, još uvijek ne dovoljno da mi se dižu u tramvaju i puštaju me preko reda na šalteru u MUP-u. Jedva čekam taj dan.

30.09.2011. u 21:50 • 10 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 05.09.2011.

Ljetni inspiratori

Oh, kako volimo njurgati i pljuvati sve što ne valja u ovoj kiseli-krastavac-državi te naširoko zdvajati nad svojom kletom i teškom sudbom. Priznajem, ja prva od svih! To posebno dođe do izražaja ljeti, u vrijeme godišnjih odmora, kad ispod kamenja van izmile spodobe, pojave i tendencije čiji je zajednički nazivnik "preveslati te uz minimalan trud oderati i namlatiti maksimum para za mirno hlađenje jaja u hladovini". Nu, da se sad slučajno ne bi oglasio Pauletić, ovaj tip ponašanja i djelovanja ne smatram ograničenim na jedno geografsko područje nego univerzalno raširenim. Politika aljkavosti i planskog bezdušnog deranja vrišteće je prisutna u turizmu, a napose na polju gastronomske ponude. Sigurno svatko u sjećanju ima bar jednu abnormalno masno plaćenu odvratnu jadransku pizzu teksture šperploče s dodatkom kečapa, podravca i ukiseljenih šampinjona, uz mlaku malu Žuju za 20 kn. Da ne govorimo o dubljim ožiljcima u gastrospomenaru putujućeg gurmana kao što je prava pašticada s domaćim njokima na papiru, a u stvarnosti Ledovi njoki-klonovi s mesom što se davi u kvasinom predoziranom saftu koji suhog voća vidio nije. Da se razumijemo, definitivno nije riječ o visokim očekivanjima istančanog gastrosnoba koji traži apsolutno savršenstvo. Deranje pogađa sve i svakog te stvarno moraš biti zatočenik pobjegao iz gulaga koji je godinama jeo mahovinu i žirove da stoički otrpiš naručene njoke s 4 sira koji dođu na stol otužno plutajući u golom bešamelu i onda te olakšaju za 60 kn. Itd., itd.
Dakako, ne mislim da su gastronomski zločini protiv čovječnosti, monotonija, bezobraština i pljačka prisutni samo u Hrvatskoj, niti mislim da je sve sipino crnilo. Ima tu čak i bijelog, dosta sivog, ali i puno Technicolora. Imamo ispodprosjek, prosjek i nadprosjek s pripadajućim debelim nijansama te ono što ovom prilikom nazivam inspiratorima. Kvalitativno oni u principu spadaju u nadprosjek iako uopće ne moraju biti vrh vrhova, ali od ostalih se razlikuju po luđačkom sjaju u očima, magarećoj tvrdoglavosti i upornosti, nepresušnoj energiji, nepatvorenoj strasti i jasnoj viziji. Obično u svojoj okolini strše kao Rojs u HNK ili Modni Mačak na sjevernoj tribini Maksimira. Redovito ne namlate brdo para nego pošteno i skromno guraju svoju priču, u konstantnoj borbi protiv birokratskih i poreznih minskih polja. Kad naletim na nekog takvog, a nisu baš jako česte pojave, osjetim se nekako toplije, ispunjenije i zadovoljnije svojom nebiranom egzistencijom među ljudskim rodom baš na ovom mjestu i u ovo vrijeme. Kažem u sebi "vau" i pomislim da stvarno i izvan filmskog scenarija možeš uspjeti ako ti puhne neka ideja, a ti imaš dovoljno muda i volje da je ostvaruješ. Imala sam čast nabasati na nekoliko takvih ovog ljeta, ali ovom prilikom ograničit ću se na glorificiranje samo dva trofejna primjerka. Mjesto radnje u oba je slučaja Korčula.

Cukarin

Cukerin je simpatičan i jedinstven mali dućan u gradu Korčuli koji na tom mjestu ponosno stoji od 1994. No Cukerin je zapravo teta Smiljana. Ljubiteljica tradicionalnih domaćih kolača htjela je uskrsnuti život bakinim receptima, ali i dodati dašak novog te približiti tu sladokusnu baštinu ostalim ljudima, od lokalaca s gastroamnezijom do posjetitelja iz svih krajeva kifle i svijeta. I tako ona dan za danom na posve prirodan način (umjesto sode bikarbone ili industrijskih sredstava za rahljenje tjesta upotrebljava starinsku recepturu - amonijak!) mijesi i peče drevne otočke kolačiće cukarin, klašun i amaretu, a smislila je i dva nova: harubicu i Marko Polo bombicu. Naglasak je na mediteranskim sastojcima: bademi, rogač, rakija, limun, naranča... Radi i jedinstvene ušećerene bademe na bijelo, albino verziju onih uobičajenih smeđih. Pritom je skromna, susretljiva i prirodna poput svojih slastica. Dakako, stranci su to prepoznali pa je već godinama uvrštena u Lonely Planet i o Cukarinu su pisali razni bjelosvjetski mediji. Ali ajde, i naši su je potapšali te joj uvalili pokoju plaketu. Kao što reče jedan novinski naslov, ono što je sacherica za Beč, to je Cukarin za Korčulu. Koliko uspijevam detektirati na slikama, teta Smiljana bila je još donedavno tamnokosa, a sad je skoro pa kompletno sijeda. Posljedice poštenog, upornog i kvalitetnog rada u bananastom okruženju? Samo da za koju godinu ne ostane bez kose.

(hvala Alenu Ravniću na fotkama, moje su ručice bile okupirane kolačima)

Bire

Striček Frano Milina Bire počeo je s klasičnim agroturizmom na brdašcima iznad Lumbarde. U lijepom kamenom zdanju usred idilične prirode dočekivao je grupe turista, hranio ih probranim autohtonim delicijama, pojio domaćim likerima i rakijama te vlastitim vinom sorti grk i plavac mali. No Biretu je uskoro proradio kliker i shvatio je da uspjeh i zadovoljstvo leži u proizvodnji, a ne tromjesečnom služenju turista i onda devetomjesečnom životarenju. Agroturizam postao je sekundarna, prateća djelatnost, a vinarstvo primarna. Zaslužan je, između ostalih, za otimanje korčulanske sorte grk zaboravu i njegov polagan ali siguran povratak na scenu. Iako, iskreno, mjesta napretku još ima. Unaprijedio je i modernizirao proizvodnju. Nije školovan enolog, ali trudi se i stalno uči. I sad ono najbolje - obnovio je drevne totalno zapuštene terasaste vinograde na rajskoj lokaciji na južnim padinama Korčule i od nule podigao nove nasade, prvi korčulanski ekološki vinograd. Njegov ponos i sreća dok nas je vozio na vrh brda da nam pokaže to čudo bili su opipljivi kao svjež ubod komarca. Inspirirajuće. A kad je skužio da je zaboravio ključ kamene brvnarice koju je podigao uz vinograd, nije mu bilo teško otruckati se sam nazad po njih. Na temelju tog dalekovidnog poteza (obnove vinograda, ne vraćanja po ključeve) Bire je postao prvi hrvatski mali poduzetnik koji je od UN-a dobio poticajni kredit u sklopu Programa za poticanje zelenog poduzetništva. I nije si odmah kupio Maybach! Vjerujem da su mu se u tom trenutku prestali smijati ili sumnjičavo mahati glavama. Još jedan dokaz da je budućnost u lokalnom, zelenom, održivom. Jedva čekamo plodove prve berbe.

(Da, moram naučiti smiriti ruku, a ne snimati kao da pratim finale u trčanju na 100 metara.)

Nadam se da su ovo bile dvije poučne i nadahnjujuće pričice. Ne želim sad nikoga osokoliti da sutra otkanta siguran poslić u državnoj upravi i krene u ostvarenje sna da proizvodi sir na Biokovu, plete ličke vunene šlapice ili tako nešto, ali kad bi se malo više vremena posvećivalo nečemu korisnom, kreativnom i ispunjavajućem, makar na intimnoj mikrorazini... Eh.