Mojoj radnoj kolegici i meni postavljena je slijedeća dijagnoza: imamo PPS.
I što je najvažnije, nema lijeka za taj sindrom!
I ona i ja imamo tako neke boleštine, vezane uz srce, kičmu, živce, mozak, noge, ruke, glavu, trbuh, jezik, oči, nos itd, ali neovisno o njima PPS vas može zateći svakog trenutka, ali ipak najčešće kad prijeđete pedesetu.
Ima nekih vanrednih situacija kad se taj sindrom može javiti i u ranijim godinama, no bio je više raširen poslije NOB-a pa do unazad par godina. Sad se ipak prorijedio u osoba mlađih od 50 godina.
Jedan od simptoma tog sindroma je okupiranost vremenom, ne ovim sunčanim ili kišnim već onim prolaznim, i to u rasponu od sata do godina.
Drugi simptom je učestalo započinjanje rečenica sa : jednog dana…uskoro…još toliko i toliko dana…kad dođe taj dan itd.
Zapravo simptomi tog sindroma su toliko karakteristični da ih sad moja kolegica i ja prepoznajemo bez problema i mi vam odmah možemo dijagnosticirati ako imate taj sindrom.
Pozitivna strana tog sindroma je što, mada može biti početne tugaljivosti, uzdisaja o sporosti vremena, na kraju ipak završite nasmijani, u vedrom raspoloženju. I tu vedrinu zarazno prenosite na svoju okolinu.
Moguća nuspojava tog sindroma je želja za kupovanjem oproštajnih poklona. Odlazi netko na bolovanje, vi bi kupili oproštajni poklon. Ide netko na godišnji, vi bi kupili oproštajni poklon.
A sve valjda podsvjesno da će i vama netko jednog dana kupiti oproštajni poklon, onog dana kad odete u penziju!
Jer tog dana će nestati taj sindrom: Pred Penzijski Sindrom!
|