*design: Lucija ^^

Da/Ne

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

..evo me nakon dugo vremena ...sjedila sam i razmisljala ...
puno se toga dogodilo ...prosla godina je bila burna ..bilo je tu svega ...
nista nije zaboravljeno ...donesene su nove odluke ...trudim se ostvariti ih ...tezim ka' necemu boljem ..u novom sam okruzju ..fale mi stari ljudi ...stare stvari ...stara vremena ...mnogo je ljudi proslo kroz moj zivot ...no,samo je jedna ostavila ono nesto ...neki trag ...ta osoba mi je pokazala sto znaci biti prijatelj ...bila je tu kad mi je bilo najteze ...ublazila je najvece boli ...prihvatila me ovakvu kakva jesam ...no,te osobe vise nema ...otisla je svojim putem ...zaboravila me ..ne javlja se ...zao mi je ...
no valjda je tako moralo biti ...zao mi je jer me ta osoba istinski voljela i poštivala ...dizala me kad sam pala ...pruzila mi ono sto nitko do sad nije ...samo mi je ta osoba pokazala sjaj zivota ...samo mi je ta osoba bila sve na svijetu ..no svi odu da bi se vratili .. * >
.sve se promijenilo ...imam ja jos prijatelja ...koji su sad uz mene ..kad mi je dosta tesko ...kad se borim s okolnostima ... zahvalna sam im na svemu ..
...pozdrav .. *******

Tu su uvijek dani kada nam nesto ne ide, kad se pozelimo sakriti negdje gdje nas nitko ne moze naci.. gdje cemo biti sami sa svojim razmisljanjima, osjecajima.. tamo gdje nas nitko nece nista pitati, gdje cemo moci o svemu dobro razmisliti.. jer inace, kaos svakodnevnice nas tjera da zakljucke donosimo prebrzo, bez previse razmisljanja.. a to je nekad velika greska.. lakse je kada samo mi ispastamo zbog toga, ali drukcije je kad su i neke osobe ukljucene.. kada i oni pate zbog nekih nasih odluka, zelja.. trenutno sam ja ta koja pati zbog tuđih nepromisljenih odluka.. nadam se da ce se ipak sve srediti..
***
E da, optimizam i vjera u ljude su u jednu ruku moja dosta velika greska.. previse vjerujem ljudima kad kazu da ce se promjenit, da ce biti bolji.. zato dosta puta budem povrijedena, patim duboko u sebi.. mozda tiho, da ne bi uznemirila nekog..ali ipak mi nije svejedno, pogodi me ponasanje nekih ljudi.. uvijek sam za oprost, za pruziti novu sansu, ruku pomirenja.. ali neki to zaista ne znaju cjeniti, ne znaju prepoznati ono nesto.. to je njihov problem makar tako povrijede i onu drugu stranu.. Ja za sebe mogu reci da sam osoba sa vise-manje dobrim osobinama koje neki ljudi nazalost ne mogu prepoznati..mozda djelujem umisljeno ..ali ipak i ja sam covjek,.zar ne???

Poklonila sam se..
Zahvalila im svima na lažnom pljesku ...
Blještavilo pozornice mojih puteva nestalo je..
Svjetla su se ugasila..
I stojim pognute glave mislima dalekih na obali..
U tami sumraka mojih nada..
Sa prevelikim kostimom moga lika što oblači bol...
Preveliki sloj šminke na mom licu kao da pada...
Otkriva moje krhko i umorno lice...
I znam da su povjerovali...
Znam da u njihovim odajnim mislima sve je u redu..
Ona stara ja...
Podižem glavu..
I sudaram se sa svojim strahovima koji odišu željom potisnuća...
U lice me šibaju osjećaji nošeni zaboravom..
I u mojoj glavi redaju se poput vojnika...
Još te volim..
Scenarij nije pisan bio tim slovima..
To je ostajalo izmedju redaka duše parane tugom
Tijelo moje bježalo je pred istinom
Bježalo je samo pred sobom
I nakon svega
Ponora, tame, rijeka suza, sloma
Srce te još uvijek voli
Vapi za tobom
A moja uloga...
Zapamćena
Odglumljena
Zaboravljena

Pogledaj me živote u oči,
u kojima sto tuga se krije,
pogledaj me, pa ćeš znati zašto,
do tebe mi više stalo nije...
Pogledaj me živote u oči,
pogledaj me, ako snage imaš,
pogledaj me, pa mi reci zašto
sve što volim meni uzimaš??...

...pada noć, odlazim ti ja,
svatko svom, a ja nemam kom,
možda negdje vjetar sreće zalupit na vrata neće,
možda negdje nađem svoj mir...
...sreća mene nikad nije voljela,
oduvijek je druge birala....
...čija me to ruka proklela da sve što sam imala,
baš sve sam izgubila??


..nema veze s mojim trenutnim dogadanjima u ziFotuu ..!pozz ..!

...vraćam se ponovo stazama kojima sam nekad davno prolazila…
stazama koje sam tako dobro poznavala…
mogla sam po njima hodati i zatvorenih očiju i stigla bih do svog jedinog cilja…do svoje stanice…
danas sam se vratila ponovo toj stazi,
ali bez ikakvog posebnog osjećaja da te nađem tu,
na dobrom starom putu, da ti uputim pokoju riječ i osmjeh…
vratila sam se da sretnem druge drage mi ljude,
da sa njima krenem na neki drugi put...
nisam se vratila da pričam o tebi, da sve svoje riječi posvetim tebi…
postao si neka daleka prošlost…
vrata koja su se zatvorila i koje više ne želim tako brzo otvoriti…
jer onda bih bila suviše slaba i opet bih pala, na vlastitom pragu…
postala sam druga osoba..koja više bol ne osjeća…
ništa novo….
...već naučeno…
...već viđeno…
...navikla sam…
...život me proba…
ne mazi me… uzima, a tako malo daje…
neću žaliti zbog toga..nema koristi…
pokušati ću samo svakim novim padom biti što jača i tješiti se da je tako moralo biti…
svaka zvijezda gubi sjaj… moja ga je odavna izgubila…
postala je to blijeda zvijezda sa nijemim licem, bez osmjeha…
zvijezda koja svake noći zalazi u isto vrijeme, na isto mjesto ne bi li srela neku drugu zvijezdu koja bi joj pomogla ovome životu vratiti svjetlo,
koje je nekad davno netko uzeo
i do danas ga još nikada nije vratio...

Postoje noći u kojima su
ti misli opterećene
pitanjima, zagonetkama...
Neprestano se pitaš, znajući da
odgovra nećeš dobiti...
Obuzme te neki strah,
počinješ razmišljati,
previše razmišljati...
Neke stvari shvatiš...

U to doba noći
sam si prepušten sebi..
Svaki odgovor otkrivaš sam,
svako rješenje tražiš
duboko u sebi
pokušavajući stalno moliti Boga
da ti pomogne...

Ali kakvog smisla ima to?
Razum nam je Bog dao
upravo da sami pronađemo
tajnu, skrivenu vezu
između mozga i srca,
taj pravi put koji vodi do svih odgovora...

Znojiš se,
još uvijek ti nije jasno...
Toliko mogućnosti,
samo jedan pravi odgovor...

Tada upoznaješ
onu mračnu istinu samog sebe,
ne znaš više ni smisao svog života,
u biti,
shvaćaš da ga nikad nisi ni znao,
više ni samog sebe ne poznaješ...
jasno ti je da si na ovom svijetu
nitko,
ništa...

Nakon tih spoznaja želiš pobjeći,
o da pobjeći...
ali sada...
Sada te misli ne puštaju,
zarobili su te...
Duboko u sebi te to sve boli,
ali ostaješ suzdržan...
Noć još nije gotova...ta tama vodi te
u svoje najmračnije tajne,
koje si nesvjesno znao
(ali mi smo egoisti koji skrivamo mane
umjesto da ih uništavamo)

Pitaš se: ''Volim li zbilja
one za koje MISLIM da ih volim?''
to su tajne srca
koje ćeš otkriti jedino
spomenutom skrivenom vezom
između mozga i srca...

Počinješ sumnjat u tuđe osjećaje
pitajući se: ''Da li sam od ikoga voljen?''
Tu možeš u jedan odgovor biti siguran:
Da te Bog voli...
Svi smo voljeni...
S Njegove strane jesmo....

...prijatelju,

…znam da sam te povrijedila onoga dana
kada sam rekla da je još uvijek moje sve…
…usprkos tome, nisi mi okrenuo leđa i otišao… ne… ti ostao si uz mene…
…sasvim nesebično… bez da tražiš išta zauzvrat…
…baš kao što to čine pravi prijatelji…
…ali znaš… ja nisam zaboravila…da sam te povrijedila…
…priznaj, jesam te…
…ja znam da te boli…jer i mene boli..
..poznaješ me, znaš da to nije bila moja namjera i da je to sve bilo izrečeno nesvjesno…
…zašto?...
…htjela sam stvoriti jedan zid oko sebe, kojeg nitko neće moći srušiti…
…htjela sam se zatvoriti od ponovnog mogućeg pada…
…oprosti mi što si u onom trenu bio ti taj koji je ostao povrijeđen,
i to od mene, tvoje prijateljice…
…molim te, anđele, oprosti mi…
…obećajem ti da će on postati treće lice u mom životu…
obećajem ti da ću opet biti ista kao prije…

…

…noćas imam potrebu da ti kažem „Hvala“…
…hvala što u tvojim očima uvijek mogu pronaći svjetlo da mi pute osvijetli…
…hvala ti što si na mojoj strani uvijek kada zatrebam prijatelja…
…vjeruješ u mene i kroz tamu me vodiš, pružaš mi ruke kao štit od oluje…


Znaj, da mi je tvoja blizina itekako važna…
Uvijek me znaš nasmijati kada mi je to stvarno potrebno,
uvijek znaš pokazati pozitivne stvari kada je loše…
…ne mogu ti riječima opisati koliko mi znači tvoje prijateljstvo…
…na ovom svijetu sve je manje pravih prijatelja, zato ću se ja nastojati truditi da te nikada ne izgubim, i da tvoj osmjeh bude zauvijek prisutan u mojem životu…

Zaplači noćas gitaro jer ljubavi nema više,
a duša mi bolno plače jer samo za njega diše...
Zaplači noćas gitaro i zaboravi vremena stara,
umrla je ljubav jedna i nema više žara...
Zaplači noćas gitaro jer on me volio nije,
ja sad odlazim daleko da ga zaboravim što prije...
Još večeras volim ga gitaro,
zato plači još i više,
umrla je ljubav jedna i vratiti se neće više!

…slomile su me bure života,
a oluje tuge opustošile moju dušu do same iznemoglosti…
voljela sam te, živote moj, a vidi što si mi vratio?...
sve sam lijepe dane potrošila, a da i sretna zapravo nisam bila…
..previše sam tu mrvu tvoje ljubavi platila…
znaš, mislila sam kada sam te srela da ću tebe voljeti do kraja,
al sada vidim da se srce moje prevarilo, jer tu nema više ljubavi ni sjaja…
moram poći iz života tvoga, jer bi sutra boljelo još jače…
sada mi ostaje samo nada da će tuga jednom prestati,
da će suze jednog dana i sa moga lica nestati..
znaš, ma ne boli me što povrijedi mene, možda je i bolje tako,
al što moja majka plače, to ti neću oprostiti lako..
s drugom si sada sretan, a mnoge suze sam zbog tebe lila,
i kako da sve to shvatim, kad tako malo sam od tebe tražila??…
zaboraviti zar si mogao, sve one dane, sve pjesme i suze??
sjećaš li se više ičega?
sjećaš li se i pamtiš li što smo jedno drugom rekli,
sjećaš li kad smo ljubav jedno drugom obećali?? …
možda je ovo dan da ti jednom zauvijek kažem da ideš..
idi...
idi svijetom nek te život nosi, i u nekoj drugoj ljubav prosi,
al kad jednom zatrebam ti ja, ti se sjeti da si prvi otišao…
idi, ako voljet nisam znala, srce je moje ionako već naviklo da gubi,
al jednom će ti ipak biti žao, kada shvatiš kako druga ljubi…
i kunem ti se ovim posljednjim suzama,
tugo moja jedina,
od danas sam druga žena ja,
jer ti si me slomio...
ti...
..ti si mi dušu uzeo...

...vraćam se ponovo stazama kojima sam nekad davno prolazila…
stazama koje sam tako dobro poznavala…
mogla sam po njima hodati i zatvorenih očiju i stigla bih do svog jedinog cilja…do svoje stanice…
danas sam se vratila ponovo toj stazi,
ali bez ikakvog posebnog osjećaja da te nađem tu,
na dobrom starom putu, da ti uputim pokoju riječ i osmjeh…
vratila sam se da sretnem druge drage mi ljude,
da sa njima krenem na neki drugi put...
nisam se vratila da pričam o tebi, da sve svoje riječi posvetim tebi…
postao si neka daleka prošlost…
vrata koja su se zatvorila i koje više ne želim tako brzo otvoriti…
jer onda bih bila suviše slaba i opet bih pala, na vlastitom pragu…
postala sam druga osoba..koja više bol ne osjeća…
ništa novo….
...već naučeno…
...već viđeno…
...navikla sam…
...život me proba…
ne mazi me… uzima, a tako malo daje…
neću žaliti zbog toga..nema koristi…
pokušati ću samo svakim novim padom biti što jača i tješiti se da je tako moralo biti…
svaka zvijezda gubi sjaj… moja ga je odavna izgubila…
postala je to blijeda zvijezda sa nijemim licem, bez osmjeha…
zvijezda koja svake noći zalazi u isto vrijeme, na isto mjesto ne bi li srela neku drugu zvijezdu koja bi joj pomogla ovome životu vratiti svjetlo,
koje je nekad davno netko uzeo
i do danas ga još nikada nije vratio...

Katkad se sjetim proslosti, nekih davno izrecenih rijeci, nekih davno ucinjenih dijela.. nekih osoba.. nekih prijasnjih vremena.. kako je sve bilo drukcije..
sjetim se kakvi su bili moji pogledi na svijet.. tada.. a kakvi su sada.. drukciji.. skroz.. da li sam se ja promjenila? Odrasla sam, sazrijela, shvatila neke stvari.. dali je samo to? mozda. puno me toga promjenilo.. neke rijeci, neka dijela.. neke osobe.. puno toga.. rijeka zivota me nosi daleko od proslosti.. al me opet neka cestica u zraku vuce ka njoj.. nemogu shvatiti.. zasto jednostavno nemogu zaboraviti? mozda jer mi je to bilo najbolje razdoblje zivota do sada? Da. Fale mi neke osobe.. jaako mi fale.. bili smo svaki dan zajedno.. radili svasta.. a sada je svako krenuo svojim putem.. ne susrecemo se vise tako cesto.. samo prolaz i pokoja izmjenjena rijec treba popuniti onu prazninu u meni.. u nama.. svi se zelimo vratiti.. ali za to nema vise prilike.. nema temelja.. nema razloga.. razlozi su samo u nama.. trebamo se pomiriti.
GUBITAK.



Osjecam se jadno. Totalno jadno. Zato jer su me neke osobe razocarale malo.. neke rijeci nisu trebale biti izgovorene i neka dijela nisu trebala biti napravljena.. jedno prijateljstvo unisteno ..ali sada je kasno.. Neke sam stvari shvatila.. neke nepotrebne poteze napravila.. ali i dalje je okej..barem se pravim da je sve okej..
Ne zelim vidjeti nesto..
Mozda zatvaram oci za neke stvari?



"...Svatko ima svoj san...
mi smo zajedno sanjali isti san...
svatko ima svoj cilj...
mi smo rame uz rame išli prema našem zajedničkom cilju...

Ako pogrešno odlučiš cijeli život ćeš žaliti za tim i
htjeti da si drugačije odlučio...
Da li je ono što sad radimo greška...?
Dali treba biti drugačije..?
Da li griješimo...?"tko ce nam dati odgovoree ..??

Sjećam se kada mi je rekla. Kada mi je pokazala taj “dokaz”. Ne sjećam se kada sam zaplakala. Ali taj trenutak, zaboravila sam na sve. Suze su same potekle. Sve je se skupilo u pogrešan trenutak. Do tog trenutka potiskivala sam osjećaje. Potiskivala sam suze.
Pitala sam samu sebe zašto te je to pogodilo? Pa ti to znaš. Ti se samo trebaš pomiriti sa tim. Pomiriti. Kako teška riječ za osobu kao što sam ja.
Bolje da nikada nisam vidjela svojim očima. Bolje je da je to ostalo zauvijek daleko od mene. Kako boli kada pogledam. Kako boli kada se trudiš. Trudiš. Ali ne možeš protiv srca.
Ja ne mogu.


Ja se ne mogu pomiriti sa uspomenama. I ja to ne poričem. Moji prijatelji to razumiju, i zahvalna sam im, jer trpe mnoge moje hirove koje bi rijetko ko trpio. Treba mi vremena.
Istog trena kada sam to čula, izašla sam iz kafića. Možda, jer ne mogu .. Ne mogu da podnesem.
Lako je njoj reći, proći će. Lako je pitati tako cinično je li istina.
Par dana je previše boljelo. I na sam spomen. Ali poslije je prošlo. Nastupilo je ono stanje koje zovu nijema bol. Bez suza, bez jecaja. Dođeš u situaciju da nemaš suza. Ne možeš više. Znaš da moraš da ideš dalje iako si u duši slomljen.
Još uvijek se ne mogu pomiriti sa tim. Još uvijek me boli sam spomen tog imena. Još uvijek nešto u duši se sruši svaki put kada vidim sliku pred očima.
I još uvijek drhtim u strepnji..



Ipak, da se to nije dogodilo, nikada nebi naučila. Nikada ne bi cijenila. Nikada ne bih vidjela svoju grešku. Nikada ne bih sebi priznala.

Neki ljudi uče brzo i lako. Ja sam svoju lekciju naučila kroz vrijeme i svoje pogreške. I još uvijek učim..

I još uvijek ne znam zašto u ovakvim trenutcima slušam Igra bez granica.


I had a friend many years ago
One tragic night he died
The saddest time of my life
For weeks and weeks I cried
Through the anger and through the tears
I've felt his spirit through the years
I'd swear, He's watching me
Guiding me through hard times

..ne da mi se blebetati guposti ..ne da mi se nista ..nemam volje ...
..kommajte i dalje ...vratit cu ih ..(I hope ..)*
.pusa ...

Više te ne volim...
Sada to dobro znam...
Prolazimo kao da se nikada nismo poznavali....
I više me ne boli ko prije....
Više me to ne pogadja...
Više me to ne vraća na dno...
Ne dopuštam ti da me više raniš...
Izdigla sam se iz pepela svoje ljubavi...
Ljubavi zbog koje sam se nekada uzdizala na nebo...
ALi i ljubavi koja me bezbroj pouta srtmoglavila na zemlju....
I dalje nastavljam da živim...
Sjećanja više ne bole...
I ništa me više ne podjeća na tebe...
Na spomen tvog imena više ne skrivam pogled...
Postala sam vjerna sama sebi....
Okanila sam se biti robom svoje ljubavi....
Promijenial sam se...
Osmjeha na mom licu sev je manje...
Bol je ostavial ožiljke u meni koje ne mogu isprati kiše...
Dijete u meni polako nestaje...
Postajem odraslija...
Postajem zrelija...

evo mene opet ...OK sam ...razmislila sam o onome od jucer ...
ne znam ...vise ...necu to napraviti ...ne zelim to roditeljima radit ....
nisu zasluzili da ih unistavam ....pa eto ...razgovorala sam s frendom ...pomogao mi je ..kao i obicno ...na svoj nacin ...zahvalna sam mu ... toliko od men za danas ... pusa .*

because of you ...

I will not make the same mistakes that you did
I will not let myself
Cause my heart so much misery
I will not break the way you did,you fell so hard
I've learned the hard way
To never let it get that far

Because of you ,
I never strayed too far from the sidewalk
Because of you ,
I learned to play on the safe side so I don't get hurt
Because of you ,
I find it hard to trust not only me, but everyone around me
Because of you ,
I am afraid

I lose my way
And it's not too long before you point it out
I cannot cry
Because I know that's weakness in your eyes
I'm forced to fake
A smile, a laugh every day of my life
My heart can't possibly break
When it wasn't even whole to start with

Because of you ,
I never strayed too far from the sidewalk
Because of you ,
I learned to play on the safe side so I don't get hurt
Because of you ,
I find it hard to trust not only me, but everyone around me
Because of you ,
I am afraid

I watched you die
I heard you cry every night in your sleep
I was so young
You should have known better than to lean on me
You never thought of anyone else
You just saw your pain
And now I cry in the middle of the night
For the same damn thing

Because of you ,
I never strayed too far from the sidewalk
Because of you ,
I learned to play on the safe side so I don't get hurt
Because of you ,
I try my hardest just to forget everything
Because of you ,
I don't know how to let anyone else in
Because of you ,
I'm ashamed of my life because it's empty
Because of you ,
I am afraid

Because of you...yeah...
Because of you...mmh....

Film je završio.
Kazeta se sama od sebe počela premotavati na početak...
Tupo sam gledala u ekran.
Zagrlio* me, čvrsto.
Spustila sam glavu na njegovo* rame...
Nakon toliko vremena osjećala sam se sigurno...
Uzeo* je daljinski i pritisnuo* tipku za presnimavanje.
U samo nekoliko sekundi cijela prošlost bila je izbrisana.
..i postala stvarnost ...sve je opet bilo tu ...kao nekad ...*



..pa da pocnem ...ja i frendica smo odlucile napraviti nesto ...tj.glupost ...
svjesne smo sto radimo ...Imamo neke svoje razloge za to ...Ne znamo sto da radimo vise ...u ovom prokletom gradu ...ne mozemo vise trpiti ovu gamad ..koja nas neprestano unistava .ustv.pokusava unistit ...gazit ..Blate nas bezveze ..bez razloga ...i dosta nam je toga ...odlucile smo se povuci ...i otici odavde ..
zelimo zivjeti same ...uzivati u zivotu na neki dr,nacin kad ovakom nismo mogle ...
..znamo,mislite da smo otisle psihicki ...mozda! sve ..zbog vas ....Nea veze ...sve je u redu ...cujemo se neki dr.put ...p0z ...
P.S. -necu pisat blog ..
bY* VOLI VAS GRIZZ ..
pOOZ : ivani ..INES ...I OSTALIMA KOJI NAS VOLE ...

*napomena: ne očekujem da ćete razumijeti. ako nećete, nie važno. bitno da ja razumijem.

* * *

"Pljesak gomile vratio me u stvarnost.
Tupo sam gledala u zastor;
koji se nalazio preda mnom...
Tek nekoliko sekundi dijelilo me od nastupa.
Osjetila sam kako me obuzima neopisiv strah...
Strah od promjena...
Strah od okretanja nove stranice...
Čiste i netaknute.
Strah od reakcije publike...
Strah od samoće.
Glasovi u mojoj glavi postajali su sve glasniji.
Sjeta je stezala srce;
ispisano riječima tuge...
Prošarano bolju...
Obljepljeno izblijedljelim slikama, onih prošlih dana...
Srce puno pustih nada...
I prašnjavih snova;
za koje znam da se nikad neće ostvariti.

Ponovno sam proživljavala trenutke;
za koje nisam znala da ih pamtim...
Ponovno sam sanjala snove;
za koje sam silno željela da postanu stvarnost...
Ponovno sam dopustila prošlosti;
da pokuca na moja vrata...
I donese sa sobom miris sjete...
Obris tvoga lica...
I zvukove naše pjesme.

Na trenutak mi se učinilo;
da sam se ponovno izgubila u labirintu prošlosti...
Bez kompasa...
Bez ijednog pravila.
Koliko god se trudila;
nisam mogla pronaći niti jedan zemljovid...
Kao i svaki puta kad se dogode ovakve stvari.
Na trenutak mi se učinilo;
da ću ipak odustati od daljnje borbe...
Da ću se prepustiti željama drugih...
Da ću ponovno žrtvovati svoju sreću za njihovu...
Na trenutak mi se učinilo;
da nemam dovoljno snage za promjene...
Da nemam dovoljno hrabrosti;
kako bi ispisala novu stranicu sretnijim slovima...
Na trenutak mi se učinilo;
da ću stati...
Da ću se prestati kretati kroz maglu...
Prestati tražiti izlaz iz labirinta...
Prestati tražiti svijetlo, na kraju tunela...
Na trenutak, kažem.

Zastor se podigao.
Glasovi su utihnuli...
Stajala sam na pozornici;
obasjana svijetlima reflektora...
Uplašeno sam gledala u publiku.
Odjednom, u gomli nepoznatih lica...
Ugledam njegovo*...
Srce je zatreperilo...
Više nije bilo dvojbe.
Nije postojala nikakva sumnja...
Nije postojala nikakva želja za odustajanjem...
Znala sam da se moram nastaviti kretati prema naprijed...
Bez obzira na to, što mi sunce udara u oči...
Bez obzira na to, što mi se tlo topi pod nogama...
Nastaviti.
Dugovala sam mu* to...
Dugovala sam mu* i mnogo više od toga.

U pozadini je zasvirala uvodna pjesama naše drame.
Drame dobro uvježbane...
I toliko puta odigrane...
Glavni glumac je izašao na pozornicu...
Popraćen gromoglasnim pljeskom.

Treća čin. Prvi prizor. Prema scenariju.



Stajali smo na rubu litice.
Litice na koju nas je glavni glumac odveo.
Primio me za ruku.
"Hajde, skoči..."
"Bojim se. Bojim se, da će boljeti..."
"Neće. Vjeruj mi..."
"Obećaješ?"
"Da, obećajem. Obećajem da neće boljeti..."
Vjerovala sam mu.
Vjerovala sam mu da neće boljeti.
A boljelo je...
O, kako je samo boljelo...
Boljelo je čak i u samom padu...
Čak i prije nego što sam dotaknula dno.
Tišina.
Reakcija publike je izostala...
Naklanjam se...
Reflektori se gase....
Spušta se zastor.
Predstava koju ste gledali; danas je završena...
Znam, očekivali ste da će trajati duže.
Ali kraj je došao ranije...
Glavna glumica je odustala od prikazivanja."

* * *

Sam mi te Bog poslao........
Ne znam što bih rekla,ne znam kome zahvalila..
Hvala ti što si došao u moj život..
Hvala što si mi pokazao da ima dobrih ljudi..
Hvala na pažnji i svemu što si tako nesebično dao..
Hvala što sam gledala u tvoje oči i bila sretna..
Hvala što sam u tebi našla i više od prijatelja..
Sam mi te Bog poslao........

O Bože,nakon toliko razočaranja...
Jedno muško srce toliko je sreće donjelo...
O,kako je lijepo smijati se...
Sjediti satima i gledati tvoje velike,nesebične oči...
Kako je dobro osjetiti tvoj topli pogled..
Bože,ja zaboravljam na kišne dane...
Hvala Ti za ovo najljepše sunce nakon dugo vremena...


Hvala.

Zalutala sam
među zvijezde
beskrajna svemira,
zaspala sam
lijepima snovima
a' l probudi me udar groma
i javi se čežnja
prošlih mjeseci
k' o jeka daleka.
I opet sam djevojka
nejaka i ranjiva
s rukama ispruženim
sanjiva.

Prazan list papira. Nova stranica u njenom životu. Ne. Ovo nije tekst koji bi trebala pisati u trećem licu. Nova stranica u mom životu. Bijelina kao da čeka da bude ispisana nekim novim događajima, ljudima, novim osjećajima.

Iako nisam mnogo toga u životu prošla, slomljeno srce nisam izbjegla. to sam i ja osjetila. I još uvijek ono nije sastavljeno. Kažu da slomljeno srce može sastaviti nanovo samo osoba koja ga je slomila. Ne slažem se s time. Da je ta osoba vrijedila, ne bi ga nikada ni slomila.

Zašto neke ljude u svome životu srećemo u krivo vrijeme? Dok smo tako mladi i nemirni. Balavi, da se tako izrazim. Toliko sam puta poželjela da su neke ljubavi kroz moj život prošle puno kasnije. Tada bi izdržale. U nekom drugom vremenu neke se stvari ne bi dogodile. Ne bi boljele. Ne bi povrijedili jedni druge. A možda i ne. Možda ne bi izdržale. Možda bi scenarij bio jednak. Svaka scena u pojedinost ista. Bilo kako bilo, nema drugog vremena. Desilo se sada ili prije, ne za toliko i toliko godina. Vjerojatno je tako moralo biti. Kada bi se neke stvari mogle izbrisati. Ali i sama znam da ne mogu. Može se oprostiti, ali ne i zaboraviti. Katkad je to ne zaboraviti vrlo velika prepreka. Prevelika. Ništa se ne bi promijenilo. Ne vrijedi truda.

Sjećate li se moje ladice sa velikim ružičastim slovima PAST ? I kutije gorkih bombona? Ladica je još uvijek zatvorena, kao i kutija bombona koja je unutra zarobljena. Odoljela je iskušenju ponovnog otvaranja. Vjerojatno mi je to iskušenje i trebalo. Shvatila sam da bez obzira na sve stvari koje sam prošla u zadnjih godinu dana, emocionalni se svijet sveo na bježanje. Od bilo kakvih osjećaja. Od rizika da bi možda opet mogla biti povrijeđena. Što i jest, na neki način, logično ponašanje. Obrambeni mehanizam. Oklop. Vrlo smo često spremni naivno vjerovati da će taj oklop neka sedma sila potpuno razbiti i opet ćemo gledati svijet kroz ružičaste naočale. U stvarnom svijetu, daleko od dječjih snova, nema sedme sile. Ja sam ta sila. Ja sam ta koja mora reći stop bježanju. Odlučiti kada je vrijeme da se suočim sa svojim strahovima. Možda će neke nove stvari boljeti, ponovno povrijediti, no bar ću osjećati, zar ne? Tipično ljudsko tješenje. Koliko god da je isprazno, drugo nam ne preostaje. Želim prave emocije, ne lažne. Zavezane s jedne strane za kamen koji vuče prema dnu. Vrijeme je da prerežem uzicu. Bježeći od emocija, njegujem slomljeno srce i zapravo dopuštam osobi koja me povrijedila da na neki način još uvijek ima neku vlast nadamnom. Kao neka kočnica kada postigneš ubrzanje. Danas je to vrijeme kada izgovaram stop bježanju. Dosta.
Početkom godine sam donijela samo jednu odluku. Ovu godinu neću započeti ni završiti u suzama. Ni provesti u suzama. I zaista nisam, ali nešto sam i zaboravila. Ne želim ju provesti ni njegujući slomljeno srce. Vrijeme je da se krene dalje. Da se ključ ružičaste ladice još jednom okrene. Vrata je uvijek bolje zaključati dva puta, zar ne? Za svaki slučaj. :)

"...hvala ti.
Što si uvijek bio tu;
iako ponekad nisi bio blizu...
Što si mi olakšao teške trenutke;
a one sretne učinio još ljepšima...
Što sam znala da ti se u svakom trenutku;
mogu povjeriti, bez obzira na razlog...
Što si me svaki put razumio;
ili barem pokušao razumjeti...
Što si mi pomagao riješiti probleme;
čak i kada si imao svoje...
Što si me trpio;
i kad više nisi mogao...
Što si mi uspio izmamiti osmjeh na lice;
i onda kada su tekle suze...
Hvala ti...
Za svaku sekundu naših razgovora...
Za svaku poruku koju si mi poslao...
Za svaki savjet koji si mi dao...
Za svaki zagrljaj kojim si me utješio...
Za svaku suzu koju si obrisao...
Za sav strah koji si otjerao...
Hvala ti...
Što se još uvijek trudiš pronaći tračak svijetlosti...
Što mi pomažeš da preživim...
Što me slijediš;
kako ne bih bila sama...
Što me vodiš stazama;
Čvrsto me državši za ruku...
Što vjeruješ u mene...
Što mi govoriš da nije sve tako crno;
kako se čini...
Što mi pokazuješ da, usprkos svemu;
život može biti lijep...
Što me učiš da uvijek negdje postoji sunce...
Što si rekao;
da uvijek postoji netko...
Tko me voli više nego što mislim.
Što si najbolja osoba na svijetu...
Moja anđeo čuvar;
koji me prati...
Moja najsjajnija zvijezda...

..Ova pjesma me potakla na pisanje ...
ma k' vragu .. : (..ovo je nevjerovatno ...kako je neke osobe tesko izbacit iz glave ...ajme ..kao ih mrzis ..a ono ...osjecaji sve izdaju ..
vise ne znam da li ga volim kao prijatelja ili ...sve se pomutilo ...
proslost ..opet je tu ...prisutna ...nakon tolikog vremena ...
opet ..njegov pogled ...bio je dovoljan ..da mi vrati film ...
sjecanja opet naviru ... samo jedan pogled ...koji mi toliko znaci ...
tako je bilo neki dan ...sama sebi dokazujem sve vise da nije kao ostali ...-beznacajni putnik ...on je puno vise od toga ...i to sam probala zatiskat u sebi ..ali ne ... ..sve izade na vidjelo ...
pozelim ga poljubit .zagrlit ...priznat mu sve ...ali ne ..nemam hrabrosti ...
znam ..saslusao bi me ...ali ..to ne bi islo ...znam i zasto ..ali ne zelim sad o tome ...shvatila sam da ce uvijek biti neki dio mene .poseban ...ne mogu sebe uvjeravati vise da ce ista biti ...jer znam da nece ..izgubila sam nadu ..
pala u zagrljaj nekom strancu ..nije islo ...za mene je on samo stranac u noci ...jer moje srce nikog ne prihvaca ..osim njega ..*


I ne,neću ti reć da me potražiš ako se predomisliš...
Jer možda onda ja neću bit tu za tebe...
Život je prekratak da bi plakala i zadovoljavala se mrvicama,nadajući se...
I tu je kraj...
Bilo je lijepo dok je trajalo...
Sjetit ću se nas s radošću...
Nadam se samo da je obostrano...
...toliko za danas ..

... svaki put kad pogledom preletim ovu stranicu...
.. sjetim se...
.. podsjete me svi ovi stihovi na tebe...
... na to koliko sam te voljela...
.. koliko sam patila...
... koliko me sve ksupa boljelo...
.. možda još uvijek poričem da će te jedan dio mene uvijek te voljeti...
... ali mirim se s time...
... kako vrijeme prolazi...
... moje rane zacijeljuju...
... ali ožiljci su još ovdje...
... i zato napuštam ovu stranicu...
.. sve moje misli koje sam poklanjal tebi...
... sve moje snove...
.. i gradim iznova svoj život...
.... iznova gradim svoju ljubav...
... koja će pripasti nekome drugoime...
.. koji će je prihvatiti ili odbiti...
... onako kako si učinio i ti...
... oprostila sam ti...
... ali nisam zaboravila...

... uzimam svoju torbu...
... i spremam u nju sve svoje boli...
... sve svoje uspomene i sve svoje tuge...
... vise se moj pogled nece gubiti u daljini smiraja dana...
.. vise moje usi nece osluskivati zvuk tvojih koraka...
... jer torbu bacam u rijeku zivota...
.... neka ju valovi ponesu proslosti jer tamo i pripada...
... izgubio si moc nad mojim zivotom...
... sada vjerujem u sebe...
... i mogu i bez tebe...
... krecem iz pocetka...
... slobodna i sretna...
... slobodna od svake boli...
... jer bio si grana zimzelena koja ne pozuti....
... krecem u zagrljaj novih valova...
... onakva kao nekada...
... nasmijesena...
... iako znam da cu mnogo puta pozeljeti sve tvoje...
... vise si ne mogu dpustiti da me lomis...
... kao krhotinu stakla...
... jer ono sto imam vrijedno je ...
... a to je moj zivot...

..SRETAN MI RODENDAN ..*
he he .. ..pusa ..!

ee ...
evo mene ...napokon s normalnim postom =)
..dosta bi bilo pjesama ..! ; )
..ja sam ok ...sinoc bili kod ivane u stanu ...
ja ,MaKy .,IvaNa i Nela ...bilo je pre jebeno ...kasnije otisli do Kundre ...
i tako ...danas slavim rodendan ... , ) (inace mi je 1.9.-og ..) !
nastavljamo veceras ...he he ... i to bi bilo to ..ne da mi se pisat o drugim
stvarima .. uzivajte mi ...
pOoz ..* Grizz

... Polako nestajem na svakom koraku.. Svaki dio mene rasprsuje se i odlazi... Odlazi daleko u nepovrat... I nema povratka... Svaki dio mene nesataje zajedno sa mnom... U meni je sve zaspalo, sve j eutihnulo, svuda vlada neka tisina i mir.. Sve je otuojelo od boli... Jer bol je nemoguca da se s njom bori... Kao da malom ladjicom brzamo ususret velikoj oluji na moru... Ostaje nam samo vjera i nada da cemo uspjeti... A ja ne znam da li je to jos u meni ostalo... Da li postoji jos tracak svjetlosti u meni... Postoji... ON postoji dok je jos ovdje, dok jos ima vremena, dok nas ne bude dijelilo tisuce kilometara... Iako ce on uvijek biti blizu mene, u mom srce, njegove oci, njegov lik ostajat ce u sjecanju... A sjecanja nose bezbrojne trenutke srece i tuge, ali nedovoljno je da zbog njih zivimo, jer to bi znacilo da zivimo u proslosti.. A proslost treba ostajati iza nas.. Treba je preboliti... To nije lako jer mnogi prozive svoj zivot, a ne prebole svoje uspomene i ostaju zivjeti u njima, a to znaci zivjeti na mjestu i ne pomaknuti se... Ja zelim ici dalje, ali ne znam kako... Ono sto hrani moju dusu i daje snagu ovom tijelu da se pokrene je dovoljan smao jedan njegov slucajni pogled ili osmjeh upucen meni, a ni toga jos malo nece biti, a toga se najvise boli... On je jedina nada za ovaj moj zivot ludi, jedini kljuc koji otvara sva vrata.. Koja rasprsuje sva zla, boli i tuge...
Bez toga ja se svog zivota bojim... Bojim se kako cu nastaviti dalje, tko ce mi davat snage... Svi govore o novoj ljubavi, ali to nije lako.. Ne moze se tek tako nekoga zavoljeti.... Kad bi se moglo bilo bi lase... Da bar postoji gumica kojom bi mogli izbrisati sve te osjecaje koji nas ubijaju, ali koji nam donose srecu, koji nas ozivljavaju, koji nas vracaju u zivot od kojeg smo vec davno podigli ruke... A to moze ljubav.. Ljubav koja stvara... koja ozivljuje, a pritom i ubija...
Opet se bojim novog dana, bojim se novog susreta s njim, spoznaje da cu shvatiti da je on jedini u mom srcu i da smao za njega postoji da beskrajna ljubav koja me vine do Boga u visine, i u trenutku vraca na dno...
Toga se bojim.. DA cu osjetiti ono sto ne bi smjela, da se moja ljubav prema njemu povecava svakog dana, a sve je to uzalud... ALi ipak mora se tu pronaci neki smisao...
U svemu tome mora postojati nesto dobro..
Iako me me sve toliko boljelo, iako nisam imala snage... Ali sve se u trenutku promijenilo... Jer sam uhvatila njegov pogled koji ej bio upucen samo meni.... Da me je zamijentio... U tom trenutku ponovno sam osjetila kako ljubav covjeka moze uciniti najsretnijim na svijetu, tada sam ponovno okusila okus te ljubavi, te predivne srece.. Sve to trajalo je msao trenutak.. Jer opet se vratila ona bol u srcu, opet je nestalo sjaja iz ociju, samo je ostao sjaj suza...
Opet se vratila ona spoznaja da on ce otici i da ga vise nikada necu vidjeti.. Njegov pogled koji je u toj cijeloj gomili upucen bas meni.. Taj trenutak srece... Nece ga vise biti.. Jer ce ga on ponijeti daleko, tisucama kilometara daleko od mene...
Do tada zivjeti cu samo za taj malo tren u kojiam cu ugledati njegov lik... Iako ce se poslije tuga vratiti u njoj ce zivjeti jedna mala iskrica koja mi nece dopustiti da se potpuno predam tugi, da moje tijelo potpuno klone...
Iako znam da on mene ne voli onoliko koliko ja njega voli, bar znam , bar dio mene vjeruje da sam mu draga i znam da mi on ne bi dopustio da isparim, da nestanem...
Zato necu i ne smijem dopustiti da kad se nase oci susretnu u mojima spozna i osjeti toliku bol jer znam da mu nece biti svejedno pogotovo ako je zbog njega...
I zato moram izdrzati jos malo dok ej on ovdje, dovoljno blizu da ga vidjam...
Samo se bojim da necu prezivjeti onog trena kad ga budem susrela i kad budem spoznala da on stvarno odlazi....
A do tada se moram drzati.. Ne smijem dopustiti da svi oko mene vide kako propadam... Kako svoj smijeh pretvaram u suze...

...putujem cestama bez kraja..
..oko mene samo daljina...
... samo beskraj...
...beskraj snova..
... jer odkad sam tebe upoznala samo sanjam...
... sanjam dok sam budna..
... jer moj život je san..
... a s tobom postao bi stvarnost..
... ali na toj cesti bez kraja ja samo mali nevidljivi prolazni putnik..
... koji odlazi...
... koji se ponekad vrati..
.. da li ću se ja ikada vratiti...
... neću..
... jer ja samo samo sanjar koji sanja svoj život..
... biće koje ne postoji bez tebe...
... a tebe nije briga...
... ne diraju te moje suze koje su već presušile za tobom u očima..
.. i vapaj koji već polako utihnjuje...
... na cesti bez povratka...
.. na cesti nade...
...na cesti snova...
...na cesti sreće...
...ili pak...
...na cesti samoće...
... na cesti tuge...
... na cesti suza...
...na cesti izgubljenih i usamljenih...
... na cesti nevoljenih...
... na putu slomljenog srca...
... na cesti bez povratka...

..Grizz*

. promatrala sam te iz kutka...
...upijala sam svaki tvoj detalj, svaki dio tvoga lica, tvoga lika...
.... da te zapamtim, da ucrtam tvoj lik...
... bojeći se da ću te zaboraviti kada odeš...
... da mi sjećanja neće biti dovoljna, jer će previše boljeti..
... a suze će samo teći, teći, i teći...
...a usne će samo dozivati tvoje ime..
... u nadi da i tvoje srce bar na tren pomisli na mene...
..da se sjeti...
.. da spozna da jedno srce žarko kuca za njega iako je daleko...
... a kad jednom odeš više se nećeš javiti...
... kad budem nestajala iz tvog vidika, tako ću se i gubiti iz tvog života...
... ako sam ikada i postojala u njemu...
... a meni ništa neće ostati..
...bit će rupa u mom srcu..
...suza u oku..
...drhtaj na usnama...
...bolna sjećanja...
...ostat će samo kiše jesenje koje će me podsjećati na tebe...
...hladne zime koje će u led pretvoriti moje srce...
... a proljeća ni ljeta neće biti jednaka...
... neće biti topla...
...ništa neće biti isto jer neće biti tebe...

Sve oko mene nestaje,
samo ova nemoguca bol ne prestaje...
Kao okovima svojim me zarobila...
Unistila mi snove za koje sam se borila....
Ne preostaje mi nista vise,
samo suza niz lice spusta se sve tise tise...
Pruzi mi sada ruku, to je ono sto mi treba....
Dopusti dusi mojoj da se vine sve do kraja neba...
U zagrljaj me stopi mili...
Sjeti se samo sto smo samo na tren mi ipak bili...

Sada lako mi nije,
polako spusta se noc..
umorno kazaljka od kazaljku bije..
a ja u prazan krevet moram poc...
na usnama poljupca zivi jos tvoj trag...
u srcu sijeva pakleni jad...
ali samo ti si mom srcu vise nego drag...
ali opet iznova moji snovi dozivljavaju samo pad...
mozda je sudbina tako htjela..
znala sam da ti nitko nece ravan biti od trena kad sam te srela...
grijeh je bio sto mi je tvoj osmijeh jos uvijek tako mio...
kaznu bolnu sada placam...
jer ne mogu da zivim...
i uvijek se iznova tamo ja vracam...
jer ne mogu meni u nemir vlada i nema nacina da se smirim...
tajnu cuva ona klupa stara...
ona pamti obecanja tvoja, tvoje rijeci...
od kojih se moje srce poput lista papira nad snagom ljudskom para...
tamo za me pociva sreca ali i bol najveca...
jer ono za mene rajsko je mjesto...
jer tamo poljubio si me ti i tamo cu se vracati cesto...