srijeda, 25.05.2011.
Prilozi povijesti roditeljstva - ili: Tri priče koje propituju proljetnu zbilju
PRIČA I
Sjedi u parku i pokušava uživati u proljeću.
A proljeće je u Sarajevu doista lijepo. Ulice mirišu po raznom beharu, svaki dio grada ima svoj miris, jasan i intenzivan. Tako u nekim dijelovima miriše po divljoj trešnji, u drugima po jorgovanu, a najljepše je kad nakon lake proljetne kiše zavlada miris zove.
Mjesec je maj, on sjedi na klupi u Parku svjetlosti i pokušava uživati u mekom suncu.
Mogao bi tako uživati bilo gdje pod kapom nebeskom. Mogao bi gledati u neko more, ili rijeku...Mogao bi šutjeti i razmišljati o ko zna čemu. Ali on sjedi u sred Sarajeva i pokušava ostati smiren.
Ona stoji nedaleko od njega. Gleda ga svojim krupnim zelenim očima. Gleda ga i plače. Doziva ga, viče, urla, vrišti. On se pravi da je ne primjećuje. Ne smije je pogledati, mora gledati na drugu stranu, bilo gdje, samo ne u nju. Uzima mobitel, čita stare poruke. Lista imenik. Onda opet čita iste poruke. Ona ne prestaje. Vrišti, lice joj se više ne vidi od suza, djeluje kao da će se svakog trenutka ugušiti. Doziva ga glasom koji sliči klanju životinje. On pali cigaretu, treću zaredom i dubokim udisajima pokušava ostati na klupi. Jer ako ustane, ako krene k njoj, ako samo krene... Mora ostati smiren, mora biti dosljedan, ne smije se pokolebati. U tome je bit odgoja. Dosljednost. Jebena dosljednost. I jebeno roditeljstvo.
Ima 33 godine, a ona 3. I naravno da je sretan, to je neupitno, to je aksiom... To se ne smije pitati. Sretan je, mora biti sretan, ne smije... Ona vrišti i dalje, sada stišće svoje male šake i počinje se udarati po koljenima. Stišće i svoje male mliječne zube, one koji će joj se pokvariti prije negoli počnu ispadati, jer je naučila svaki dan pojesti nekoliko slatkica, u granicama normale, toliko koliko djeca u toj dobi smiju, moramo joj dati, nesnosna je, vrišti bez prestanka, moramo joj dati, a što bismo drugo, moramo joj dati, ali u granicama normale, mala je, ne zna, ne znamo...
Onda gasi cigaretu, ustaje, ide k njoj, prilazi joj, uzima je za ruku, stišće njenu malu šaku, trza joj ruku iz ramena, ona i dalje vrišti, ne prestaje, glas je gotovo izgubila. Onda joj zalijepi takvu pljusku od koje bi joj mogli izletjeti svi ti mali mliječni zubi, oni koji su se već počeli kvariti od slatkica koje jede svaki dan, za ovo bi negdje u Americi mogao otići u zatvor, no zubi joj ipak ne izlijeću, ali prestaje vrištati, onda joj se unosi u lice, stišće svoje zube, one koji su više puta popravljani, one na kojima je više plombi no prirodne tvari, cijedi kroz njih nešto neartikulirano, nešto neljudsko, onda joj još jednom stisne šaku, i – djevojčica prestaje plakati. Bit odgoja, bit roditeljstva.
Brzim hodom izlaze iz parka. Usput nailaze na velikog žutog psa. Ona ga gleda i smije se. Pas ganutljivo gleda u njih i maše repom. Djevojčica je ponovno sretna.
Idući doma, držeći je za njenu malu šaku, on shvaća da jebeno ne bi mogao živjeti bez nje, i shvaća da bi jebeno sada bio na nekom drugom mjestu, sam i sretan, da bi sjedio na pijesku i gledao u more, ili u rijeku, da bi sjedio kraj prozora i pušio, da bi otišao i možda se nikada više ne bi vratio. Ali sretan je, to je neupitno, to je aksiom...
Prilazeći zgradi, kod Kina „Prvi maj“, sretni otac osjeća da proljeće miriše ljepše nego ikad. Tu između zgrada procvjetala je stara zova. I ljudi koji prolaze, izgledaju tako smireno, sretnije nego ikad. Proljeće je u Sarajevu doista lijepo.
PRIČA II
Često sanjam da imam dijete, maloga petogodišnja dječaka.
U autu smo, samo on i ja. Vozim ga u vrtić. On je na zadnjem sjedištu, lijep i nasmijan. Plav je i ima krupne crne oči. Sliči dječaku sa filma, jednog od filmova koje sam gledao. Svi su američki. Ja sam mladi sretni otac, no sa svojim djetetom nikad ne razgovaram. Moj sin i ja ne umijemo govoriti. On je mali, plav i ima krupne crne oči – i uopće mi ne sliči. Možda sliči svojoj majci, no to ne znam. U snu smo uvijek samo nas dvojica.
Jednom smo bili za nekim velikim stolom. Sličilo je pravoj blagdanskoj trpezi. On sjedi točno naspram mene. Oko nas su neki ljudi, ali mi s njima ne komuniciramo. Gledamo se ravno u oči i smijemo. Između nas je velika staklena boca mineralne vode. On se skriva iza nje, pa onda izviruje. Ja radim to isto. Igramo se. I smijemo se. A onda, kao na zaustavljenoj traci, više se nitko ne pomjera, sve sliči fotografiji iz obiteljskoga albuma i mene više za tim stolom nema. Trpeza je slavska, ja poznajem ljude koji sjede. I taj dječak više nije moj sin.
Probudim se sretan, jer je sve to bio samo san. No lice toga dječaka pamtim, i njegov pogled. Čekam dan kada ćemo si nešto reći.
PRIČA III
Na trećem je katu srednjoškolskoga doma. S lijeve strane hodnika skupljaju se ljudi. Neke poznaje, mnoge nikad prije nije vidio. Svi šute. Hodnikom se širi nesnosni smrad. To je ona mješavina kolektivne kuhinje, zajedničkoga wc-a i znoja. Srednjoškolski domovi uvijek mirišu po toj mješavini. No, ovdje je po srijedi nešto posve drugo. Miris je gust i nekako težak, slatkast. Hodnik je već pun ljudi i djece. Svi samo šute i gledaju ispred sebe.
I on odlučuje prići. Probivši se kroz gužvu, prilazi niskom stolu na kojem je velika najlon vreća. Na stolu nema mjesta ni za što drugo. Stol je taman toliki da na njega može stati cijelo tijelo, da ni noge ni glava ne vise. U vreći je učenik. Najlon je debeo, prizor je nejasan. Lice je mutno. Ali on to lice zna, zaboga, taj mu je momak poznat.
Okreće se prisutnima. Onda ponovo gleda u lice u vreći. On vrlo dobro zna tko je mrtvi momak, mrtvo tijelo, velika najlon vreća koja širi nesnosan smrad hodnicima internata.
Razmišljanje mu prekide zvono koje javlja da je vrijeme za ručak, svi se žurno razilaze, guraju se jedni preko drugih, prolaze kraj njega ne gledajući ga. On ostaje sam sa mrtvim učenikom. Dva tijela u dugačkom hodniku. Odjednom shvata da ne može govoriti, da iz njega izlaze neki neartikulirani glasovi, čudni i neljudski. Onda poče osjećati miris zove, koja se širila cijelim internatom.
- Sine, što trebaš? – glas je žene koja riba hodnike.
On se ne pomjera. Gleda u veliku kantu punu mutne vode koju je ova ostavila kraj njega.
- Hajde, ako ne znaš što bi, otiđi. Nemaš što ovdje tražiti, sine. – dodaje žena i nastavlja ribati.
Vjetar nanosi mirise proljeća, a on sjedi na pijesku i gleda u more. A mogao bi tako uživati bilo gdje pod kapom nebeskom. No on je baš tu, pokraj mora, sam i sjedinjen s beskrajem. Proljeće je doista lijepo.
nedjelja, 22.05.2011.
Geršlo - ili crtica iz života
Uvod:
Dok drvenom varjačom mešam
Po dnu metalnoga lonca
Tvrdo zrnevlje
Iz tegle na kojoj piše
Geršlo
Razmišljam o
Bedi
Kulminacija:
Voda počinje da vri
Obrok se mreška
Obrok je nabubrio
Obrok samo što nije
A onda
Preokret:
Preko balkona
Dopire glas mujezina
Sve jače, jače, jače!
Iii... TUP!
Iskočio osigurač
Kontemplacija:
Dok se ringla hladi
A tvrdo zrnevlje tone u mir
Ja razmišljam
O bogu
Halucinacija:
O, bože, bože, bože
Ti, koji sve vidiš
I sve znaš
Iskoči, uskoči
Pomozi
Da odagnam teške misli
I prazan tanjir
Epilog:
Boga odavno nema, budalo!
ponedjeljak, 16.05.2011.
Dan pobjede nad fašizmom, daidža Keno i grobne muhe (ulomak)
Taj je 09. svibnja mogao biti kao i svaki drugi dan.
Ja ovo više ne mogu podnijeti, poludjet ću! – vikala je Lamija, sjedeći za svojim stolom. Nikako se nije se mogla usredsrijediti. Stan je bio okrenut ka Trgu, a otamo je u valovima, dopirala glazba. Veče pobjede, veče proslave. Svi skupa i nitko ni sa kim. Pučanstvo je izašlo obilježiti Dan pobjede nad fašizmom – koji nikada nije pobjeđen.
Tih je dana vijest o koncertu te cijelovečernjem programu na glavnome gradskom trgu bila u svim medijima. Lamiji se činilo da se ovaj datum nikada prije nije ovako srčano obilježavao.
Maša je već bila otišla, a Fak je sjedio u kutu i tužno promatrao Lamiju, pokušavajući da ju dobije ne bi li ga ova izvela van. Povremeno bi posve tiho cvilio, ne usuđujući se da pokuša lajati, svjestan da bi ga taj čin odveo u propast.
I kaj sad ti hoćeš?! Ić van?! Daj šuti...! Ušuti već jednom! Ne idemo – i točka! – urlala je Lamija već utonula u bunilo od glazbe koja je bila nesavladiva i koja se u valovima upijala u zidove i vršila okupaciju nad cijelim njenim prostorom.
Dev, daj dođi... – počela je dozivati Hudevskog.
Kaaaj...? – čulo se iz druge sobe.
Daj dođi, dođi, molim te... – ponovila je.
Hudevski je došao. Stao je kraj nje ne rekavši niti jednu riječ. Samo ju je gledao.
Hajmo nešto radit...hajmo nekud otić...hajmo učiniti bilo što...bilo što...ja ovo više ne mogu podnijet...jebla vas vaša pobjeda! Jebo vas koncert! Jebo vas bog da vas jebo...i deveti svibanj... – izgovorila je sve to i onda počela plakati.
Hudevski ju je uzeo u naručje i prenio na dvosjed. Sjeo je kraj nje i samo šutio. Gledao ju je dok je ona tiho plakala. Onda ju je zagrlio i duboko uzdahnuo. Suosjećao je s njom. Možda je mogao i više, no bolje nije znao.
Za nekoliko trenutaka oboje su tiho plakali, Fak je stajao ispred njih i cvilio, a sat je otkucao točno: 23h.
Dan pobjede nad fašizmom posljednjih se godina počeo obilježavati sve intenzivnije. A i sam fašizam, u svojemu novom obličju, svakoga je dana jačao i bivao sve prisutnijim u svakodnevnim radnjama. No ljudima to kao da uopće nije bilo bitno. Izgledalo je kao da im je najvažnije da se organizira koncert. Glazba se širila u valovima, a pučanstvo je tonulo sve doblje u svoju ugodnost.
Sljedećeg su dana Lamija i Hudevski odlučili otputovati u Sarajevo. Lamijin je daidža živio na Višnjiku. Bila je to prekrasna kuća smještena između tri stara hrasta. Granate su je nekako bile zaobišle, pa je ostala ista kao i prije rata. Daidža Keno živio je sam. Kad bi se netko najavio da bi mu došao u posjet, on bi od svojega doma, za samo nekoliko trenutaka, napravio nešto nalik odmaralištu. Da ljudima bude lijepo i ugodno – govorio bi. I uvijek bi svojim gostima, čim bi ušli, iznio svoj plan, koji su oni mogli prihvatiti ili odbiti, a ticao se – organiziranih obilazaka ovih i onih mjesta, poznatih i posve nepoznatih.
Prije rata daidža je Keno živio s Belkisom. Ali se ona za vrijeme rata ispalila za Njemačku. Belkisa, kraljica od Sabe, sa suzama koje su sličile dijamantima, odlučila je da se nikada ne vrati u Sarajevo. Ovdje mi nije ljepše, ali mi je dobro. A tu nije ni lijepo, ni dobro. Sarajevo više ne postoji. Oprosti mi, razumi me, Belkisa – pisalo je na cjeduljici koju je dobio točno pola godine nakon završetka rata.
Te je noći daidža Keno sanjao kako ide kroz šumu. U jednom trenutku nailazi na dječaka. Ovaj sjedi na zemlji, okrenut mu je leđima i kopa svojim dječijim prstima, raskopava meku zemlju, tako žutu, kakvu Keno nikad prije toga nije vidio. Dječak je smiren i ne okreće se. U jednom trenutku iz rupe počinju izlijetati muhe, krupne i crne. Keno ih gleda i ne pomjera se. Onda se dječak okrene i kaže – grobne muhe. Vidjevši njegovo lice, Keno se probudio.
Kasnije mu je netko rekao da grobne muhe doista postoje. Ako se u točno vrijeme, nekoliko mjeseci nakon pokopa, počne razgrtati zemlja, najvjerojatnije će, jedna za drugom, početi izlijetati velike crne muhe. Vjeruje se da one žive samo nekoliko dana, tek toliko da dožive ovaj svijet, a onda brzo nestanu.
Na putu za Sarajevo, Lamiji je zazvonio mobitel. U poruci je pisalo: Sinoć mi je u sobu uletjela leptirica, znaš ona crna, ogromna. Sletjela je na sred stola i tu ostala. Nisam smjela niti priviriti u sobu, spavala sam u kuhinji. Odvratni insekt nije mi dao spavati! Grlim, Mama
četvrtak, 05.05.2011.
Anđeo Čuvar i ljudi koji se vraćaju sa pijace i vuku cegere i metle - Odlomak o dvadesetsedmogodišnjem Momčilu, Nedi koja popravlja venecijanere i Hudevskom koji uredno klima glavom
(...)
Dvedesetsedmogodišnji Momčilo, brat tridesetpetogodišnjeg Hudevskog, završio je u Kovilju.
Jednog jutra, tek što je svanulo, njegova majka Neda, zatekla ga je kako stoji na ivici prozora, držeći se za ramove i gledajući u asfalt pet spratova niže. Prišla mu je tiho, no on ju je ipak čuo i okrenuo se. Stajali su i nemo se gledali, onda se on opet okrenuo prema ulici, a ona ga naglo povukla nazad.
Sve su to obavili bez ijedne jedine reči. Momčilo je pao i udario o brodski pod. Onda se skupio u položaj fetusa i tako ležao sve dok Neda nije skuvala kafu. Nekoliko minuta kasnije, ustao je i prešao u dnevni boravak. Ona je uključila tv, jutarnji program, voditelji su najavljivali međunarodni festival novog teatra, negde na Kosovu, a sat je otkucao tačno: 6.45h.
Hoćeš li? – pitala ga je smireno.
Kako hoćeš...ali ja za ovo više nemam snage – dodala je gledajući u veliki plazma ekran.
On ju je pogledao i klimnuo glavom. Pristao je.
Kovilj je mnogima poslednja šansa. Novosadski narkomani ga ostavljaju za kraj. Valjda zato što im je u komšiluku. Narkomani sve ostavljaju za sam kraj.
Taj je manastir poznat kao mesto za odvikavanje od narkomanije, za izlečenje i prosvetljenje. To odvikavalište, čistilište, vode sveštenici. Crkva je uvek imala svoje metode. Nekima uspe da se skinu, neki umru. Momčilu to nije bitno, kao ni bilo šta drugo.
Hudevski i on se nisu videli više od tri godine. Njihov poslednji susret je bio u zatvoru. To je bilo treće ležanje mladoga Momčila. Kada je došao, Hudevski ga je gledao kroz staklo, a kabina je smrdela na duvanski dim i neoprane zube. Razgovor je trajao tek nešto više od pet minuta. Predugo kad nema o čemu da se priča.
Hudevski je svom bratu doneo troje bokserica, petoro slip gaća, šest pari čarapa, dva velika i dva mala peškira, posteljinu, donji deo trenerke i tri majice kratkih rukava. Trenerku i majice je kupio u Zagrebu. Sve je bilo tamnoplavo, bez ijedne aplikacije ili znaka. Kad bi se saznalo da su iz Zagreba, Momčilo bi možda ostao bez prsta, bez dva prsta.
Stajanje u redu, višesatno čekanje, razmena reči koja liči na razgovor, ništa od toga mu nije teško palo. Ionako mu nije prvi put, a verovatno ni poslednji, mislio je.
Najteže je bilo sedeti u neprovetrenoj kabini i gledati s onu stranu stakla, u čoveka koji bi trebalo da je brat – a nije.
Momčilo se tupo smeškao i pričao nepovezano, bez početka i bez kraja, bez cilja i bez smisla. U sobi je bio sa još četvoricom. Možda su se družili, a možda i nisu. Pričalo se da imaju i televizor.
Hudevski je shvatio da samo klima glavom. Odobrava svaku Momčilovu reč, a ne sluša ga.
Tog petka uoči Uskrsa, Neda je svog dvadesetsedmogodišnjeg sina okupala i sredila za sutrašnji odlazak. Telo narkomana ima specifičan miris. Podseća na zadah iz usta izmešan sa ustajalim donjim vešom. Prvo ga je skinula, a onda, prebacivši mu levu ruku preko svojih ramena, polako krenula prema kupatilu. Nije se opirao. Hodao je polako, prativši njen tempo. Dovela ga je do kade, pomogla mu da uđe, pustila snažan mlaz tople vode i počela da ga pere. On se nije opirao, samo se tupo smeškao, pokrivajući šakom svoj penis.
Prala ga je kao što se peru prljavi tepisi, grubo i brzo. Prala ga je i plakala.
Sutradan, na Veliku subotu, tačno u šest ujutru, Neda je pozvala taksi. Odvezli su se do kraja grada, a tamo ih je čekao Anđeo Čuvar. Rastali su se bez reči. Momčilo je otišao sa Anđelom, a Neda se, gradskim autobusom, vratila kući.
Znaš, tog jutra dok smo stajali i čekali Anđela Čuvara, ja sam gledala sve te ljude kako se vraćaju sa pijace, sa svim tim cegerima, kesama, metlama i koječim. Svi mi, pali anđeli, čekali smo sutrašnji dan, Uskrs. Život ume da bude takva groteska. I, znaš, u tom trenutku sam se setila tebe i pomislila kako bi se ti osećao. Znala sam da bi sve ovo drugačije posmatrao i kasnije od toga napravio anegdotu. I to mi je dalo snage. I nisam zaplakala.
Veče uoči Uskrsa, Neda je Hudevskom preko skype-a javila da mu je brat sada u manastiru
Odveo ga je Anđeo Čuvar.
Onda su oboje samo ćutali.
Lamija i ja sad moramo da sredimo stan. Sutra nam dolazi prijateljica sa psom – nevešto je Hudevski pokušao da prekine tišinu.
A jeste li ofarbali jaja? – isto tako je dodala Neda.
Lamija i Momčilo su se sreli samo jednom, kad je on došao u Zagreb na neki koncert. Sačekala ga je na kolodvoru i odvela u stan. On je za manje od pola sata, uzevši dva sendviča i jedno pivo, rekao nešto, brzo i nerazgovetno, i samo istrčao. Trebalo je da prespava kod njih, ali se nikada više nije vratio. Kasnije je Neda javila da je sa prijateljima otišao negde u Istru.
Lamija je samo jednom bila u Novom Sadu. Tog je leta Momčilo bio negde u Bokokotorskom zalivu.
Tamo su već tri nedelje...znam da je dobro, ali se ipak brinem...mogao bi bar da se javi, bar dve rečenice... – govorila je Neda, nameštajući venecijanere.
Lamija se, sedeći za velikim trpezarijskim stolom, samo nasmejala, savijajući omot od bombona, Uzmi dve, od višnje.
Obe su čekale da se Hudevski vrati sa grožđem i da kasnije, svi zajedno, odu na Štrand. Leto je bilo tako toplo, nepodnošljivo.
(...)
