"Kako se osjećaš?"
"Ha?"
"Pitao sam te kako se osjećaš."
"A, dobro", htjela sam mu reći kako se stvarno osjećam.
Odbačenom, poniženom, zgađenom, zapetljana u gadostima koje su proizašle iz njegovih ustiju.
"Jesi li sigurna? Izgledaš rastreseno."
Namjestim na lice masku, smiješak zaljepljen na licu.
"Sasvim sam dobro. Hvala vam", još jedan osmijeh.
"Da li bi željela govoriti o nečemu. Majci? Ivanu? Crkvi? Toj nedjelji?"

Čim je rekao majci, isključila sam se.
Kako može uopće to biće zvati majkom? Ona je pokvarena, loša, maćeha, koje me nikad nije voljela. Samo se prišila mojem ocu. Koza glupa.
Shvatim da mu moram reći nešto, mržnja mi je ipak ispisana na licu.
"Tko? Ta živina od žene? Ta prokleta kuja koja samo želi zagorčati moj život!?
Ne, ne želim niti da diše, a kamoli da razgovaram o njoj. Vidite li vi što ona radi? Poslala me je ovdje, pa u ime boga nisam piromanka, niti bolesna!" podignem se iz stolice i krenem prema vratima.
"A zašto si onda zapalila crkvu?" upitao me je, izgledajući jako zbunjeno, kao malo dijete kojemu je upravo majka uzela čokoladu iz ruke.
"E, doktore to je jako dobro pitanje."