Gradska pahuljica

Grrrrr

Eto, bila danas na faksu, uspjela srediti tu jednu prijavnicu koja mi je nedostajala u dosjeu (ispit s 1. godine, nemreš vjerovat!!) i otišla k svom mentoru... Nije sigurno ni pročitao diplomski, napisao mi je na papir da ispravim:
- naslov knjige u fusnotu Bold --- to sam mu odgovorila da sam radila prema najnovijim "pravilima za citiranje" s web stranice fakulteta gdje piše da ne ide Bold nego Italic - pa je rekao da provjerim ipak da sve bude konzistentno - A JE JER SAM TO JOŠ PRIJE PROVJERILA
- još jednom provjeriti gramatiku i pravopis --- budući da sam tijekom faksa jako puno lektorirala, a još je dvoje ljudi pročitalo diplomski, vjerujem da nema grešaka... 99% sam sigurna

I to je to. Sadržaj samog diplomskog uopće nije komentirao. Bezveze. I ne može ovaj tjedan jer je u gužvi. Ali neka dođem opet u ponedjeljak, to traje samo 10 minuta. PA AKO TRAJE 10 MINUTA ONDA NAĐI VREMENA U SRIJEDU!!!! Ionako je u srijedu na faksu... Ma sere baš, ne da mu se... A to mi je tako bezveze.... Grrr.... Mene zna već tri godine, zna da nisam neka muljatorica, i zakaj mi ne izađe u susret da to sredim nego odugovlači samo da bi odugovlačio?!?!?! Baš sam bijesna....

Na poslu inače je sve super, tu nema problema. Dragi je danas otišao na put, i zabrinula sam se jer mi se nije javljao pa sam ga zvala maloprije, ali eto, upravo je sletio, kasnio je let, pa sad mogu mirno spavati kad znam da mi je dobro... Bojala sam se zbog ovog "nevremena" danas, prošla mi je misao glavom kako ne znam kako bih preživjela da mu se nešto dogodi. Ali neću misliti crno, dobro je i bit će on tu uz mene do duugo dugo u starost ;-))

Eto, morala sam se malo ispucati tu na blogu da ne bih počela razbijati čaše po kuhinji :-)) pozzz


22.10.2007., 20:13 || Komentari (11) || Isprintaj || ^ || #

Javljanje konačno

Evo i mene konačno... Dosad nisam jednostavno imala vremena i snage pisati... Budući da je dosad moj ritam izgledao tako da idem spavati iz 2 ujutro, i dižem se iza 11, buđenje u 7 ujutro je stvarno šok! Dobro, sad sam se već malo privikla, nasreću, radim od 9 ujutro pa se stignem relativno naspavati...

Što je novo? Na poslu je super, prolazimo razne edukacije, još nemamo konkretne zadatke... Ali super je. Mladi su svi oko mene, jako simpa, pristupačni, i tak... Uz mene su zaposlena i dva dečka koji su malo još izgubljeni u prostoru i vremenu (kak bi rekli) jer im je to prvi posao ikad, ali sve u svemu, jako mi je dobro...

U ponedjeljak idem vidjeti što mi je s diplomskim, nadam se da bih mogla čak diplomirati u srijedu, ali to ćemo još vidjeti... ništa više neću sa sigurnošću... ali bilo bi mi to super jer bih onda stigla riješiti radnu knjižicu i ostale stvari do 1.11. pa da mogu i ugovor potpisati... :-))

Dečko je dobro, super, opet ide na put sutra, neće ga biti do četvrtka navečer, ali eto... Proveli smo cijeli vikend zajedno, od petka navečer pa do prije sat vremena se nismo odvojili, što znači da će mi sutra još više nedostajati... Ali eto... Što se mora, nije teško :-))

Nadam se da ste mi sve dobro, pisat ću ja češće kad se malo ufuram u novi ritam, obećajem!!!


21.10.2007., 19:36 || Komentari (6) || Isprintaj || ^ || #

Nikad na zelenu granu

Danas je krenuo sasvim lijep dan... probudila sam se uz dragog... i, iako nije bio najbolje volje danas, nisam dozvolila da nam to upropasti vikend... i nije, bilo nam je lijepo... oko pola 8 krenula sam kući, natjerala njega da nazove prijatelje i ode pogledati utakmicu, i našla svog brata doma...

Otkad se odselio sa svojom "kokoši", slabo se vidimo... Nekoć najbolji prijatelji, danas smo potpuni stranci... Ne mogu reći da mi to teško ne pada. Ali, šta mogu?

Nego, naši odnosi bi možda bili i kakvi-takvi da se ne svode na viđanja jednom tjedno i njegova "komentiranja". Moj dragi braco inače nije za neke razgovore. Kad nije nešto njemu bitno. I tako ja mogu entuzijastično njemu pričati o ispitima, diplomskom, novom poslu... a on će tu i tamo klimnuti glavom, reći "odlično", "ma, super to tebi ide", "aha" i nastaviti gledati u TV. Nikad i to uistinu mogu reći - nikad on nije mene gledao u oči dok sam ja njemu nešto pričala i stvarno me slušao. Ali kad je njemu nešto bitno, on može razglabati o tome satima, hvaliti sam sebe kako je odlično postupio i očekivati od nas punu podršku. I, da, naravno, ako ja ovako nešto komentiram, ja sam ljubomorna.

Dragi moj braco, naš odnos je davno prešao ljubomoru i došao do puno goreg stadija - ravnodušnosti. Ili je na dobrom putu da tamo završi.

Zaboravih još spomenuti da moja mama obožava svog sina. Mene stvarno voli, ali njega... njemu nikad neće proturječiti, neće mu nešto uskratiti, gleda u njega ko u Boga... A ja sam, naravno, opet luda i ljubomorna.

I tako je to danas opet krenulo. Svi gledamo Big Brother, kao i uvijek. "Mama, daj prebaci na utakmicu da vidim rezultat". Ja mu odvraćam da je utakmica počela prije 2 minute i da nema još rezultata. Btw, imamo lude susjede i čut će pucnjavu kad padne gol. Ali, ne, moja mama poslušno prebacuje program (da ju je tata to zamolio, poslala bi ga u rodno mjesto), gleda sina, smješka se i meni govori: "Pusti ga neka vidi". Prolazi 30 sekundi, ja govorim dobro, vidio si, vrati sada. Mama opet, pusti ga. Ja odvraćam da ga neću pustiti, da ja hoću gledati Big Brother, da on ne živi više ovdje i neka ide doma gledati utakmicu. A budući da mu draga ne dozvoli, on uvijek dođe ovdje i maltretira sve nas. Imam jednako pravo, ako ne i veće budući da sam ipak rezident ove kuće, da gledam ono što želim. Na to moj najdraži braco komentira kako sam ja "ista Mirela" iz Big Brothera. I dodaje kako sam grozna prema njemu.

Ja pucam. Mirno, staloženo i ozbiljno okrećem se prema njemu i pitam ga smatra li da je zaslužio bolji tretman? Svaki put kad dođe doma, uzme si za pravo 10-15 minuta kritizirati me. I to tako zdušno radi. Ali kad me treba saslušati, ne može odvojiti niti 15 sekundi svoje pažnje. Pitam ga što je napravio kad sam mu pokazala svoj psihološki profil koji sam dobila nakon onih testiranja - smijao se, i komentirao kako sam vrlo dobro slagala na ispitu. Pitam ga što mi odgovori svaki put kad ga tražim pomoć - Ja ti to seka ne znam. U gužvi sam, ne mogu sad razmišljati. Joj, ja sam ti sad na godišnjem, ne mogu razmišljati. Ma, budeš ti to super sama napravila. A kaj to moram sada pročitati? itd. itd. itd.

Napad je najbolja obrana, naravno. Moj dragi braco uviđa da sve što sam izgovorila je istina i da se stvarno ponaša prema meni ko prema smeću u zadnjih godinu-dvije. I onda napada. Meni se to ne da slušati i odlazim u svoju sobu, on za mnom, no nakon nekoliko minuta što ga ignoriram, odlazi.

Meni su, naravno, oči pune suze jer osoba do koje mi je valjda najviše stalo na svijetu ponaša se prema meni grozno, i koliko god ja to negirala i tražila opravdanja, to je istina. Bili smo stvarno dobri prijatelji. Dok nije došla ona. Smatrala me, i smatra i dalje razmaženom klinkom ispod njenog nivoa. I tada, odjednom, i on je preuzeo njeno mišljenje. I što god ja napravila, to se ne može promijeniti. A svaki moj pokušaj ili me dodatno strpava u kategoriju "razmažena" ili u kategoriju "luda Mirela". A vjerojatno i jesam, kada me on i dalje može toliko povrijediti. I kad mi stalno nešto mora stajati na putu do sreće. Jedva čekam dan kada ću pobjeći odavde. Imati svoj život. I kada neću morati trpiti uvrede i komentare od njegove strane.


13.10.2007., 23:24 || Komentari (16) || Isprintaj || ^ || #

Strašno...

Kao i gotovo svake sezone, jučer sam bila na otvorenju Cro-a-portera... Revije su bile, kao i uvijek, fenomenalne, bile su Amarie i meni najdraže Boudoir koje jedine i pratim, moram priznati...

Malo mi je bilo bezeveze što smo mi smrtnici morali stajati... i nismo mogli ući u zgradu dok nisu prvo zvijezdice naše ušle! A neš ti zvijezda... u prvom redu ajde Tatjana Jurić, Vanja Halilović i Antonija Stupar (ali one su novinarke, njima je to praktički posao), Nenad Korkut (jedini zavrijedio prvi red po mom mišljenju), ona Fani Stipković u last-season haljini Dolce&Gabanna (znam jer smo prošle godine frendica i ja gledale ju u novinama na nekoj glumici) koja je pre-fancy da uopće zaplješće na kraju revije... Par glumica iz domaćih sapunica, među njima i Biba iz Bibinog svijeta!!! Ona mi je stvarno pravi glamur, nema šta... Ali ajde, mi smo bar stajali, jadni fotografi su morali sjediti na podu!!!

Ne znam zašto uopće forsiraju centar grada, mali su prostori, nema mjesta za parking, nema mjesta ni za izlaganje sponzora (inače uvijek Nokia ima svoje "akrobacije"), i nema mjesta za šank s cugom da pokupiš (besplatnu obično) ili kupiš vodu!! Velesajam je puno bolji, svi su tako komentirali... Nekako je kulturnije kad te netko ne gura cijelo vrijeme, kad ne morate svi proći kroz vrata širine 60cm pa se stiskate, kad možeš sjesti, popiti piće, malo proćakulati s ljudima poslije revije... a ne ovak, sam kaj te ne izbace iz zgrade!!

Nego, ono što me danas baš iznenadilo, i to jako neugodno jest članak na Javno.com, o reviji... Imaju fotoreportažu s našim "zvijezdicama" i sve ih uspješno pogode... za pola ja nikad čula, a stvarno dosta gledam TV :-) No, ispod slike Ana Marije Brkić iliti dizajnerice Amarie, stave "Tajanstvena ljepotica"!!!!! A ta tajanstvena ljepotica već 10. put izlaže ovdje i zato joj je i pripala "čast" otvorenja revija, pokazala se na kraju revije, dijelila intervjue... i nosila jednu od haljina iz nove kolekcije! Ali ne, zašto nju zapamtiti? Pa ovo nije NJENA NOĆ, nego noć za naše "zvijezdice"... Meni je to stvarno sramotno!!!

Evo par slikica - meni najdraže... btw, cipele se ne vide, ali bile su prekrasne!!!


misli




misli




misli




misli




p.s. Dragog ipak nije ulovila kriza - odlučio je jednom tjedno ići na trening čisto da se malo "istrči" i vidi dečke, i dvaput tjedno u teretanu... ajde, bumo vidli :-))



11.10.2007., 22:06 || Komentari (5) || Isprintaj || ^ || #

Opet kriza identiteta, ali ne moja...

Odnijela sam danas diplomski... ali mentor mi ide na neki put, nemam pojma, i naručio me tek za dva tjedna... I iako to nije ništa strašno, nekako me malo demoraliziralo...
Iako, možda nije ni to razlog. Nego, iscrpljena sam. Ova tri dana sam konstantno to radila, mučila se... i sada se osjećam nekako prazno, kao nakon napisanog ispita. Znam da je to nezrelo i naivno, ali htjela bih da netko odmah barem prelista taj diplomski i da mi neki feedback, oda barem neku trunku priznanja za trud... jer stvarno sam se potrudila... A ne da ga se stavi na hrpu papira i odloži za kasnije. Ni bravo, ni grozan je... Ništa... Baš mi je to nekako tužno...

I naljutila me malo frendica, čule smo se prošli tjedan i kako ja nisam nikako stizala na kavu, nazvala sam je u petak i rekla kako danas idem do faksa (ona živi blizu) pa da se možemo naći. I ona je rekla super, dogovoreno onda... I zovem ju ja danas, ne javlja se... Nakon sat vremena se javi da se tek probudila (bilo je iza 11) i da sada ne može jer ima dogovor. A znala je da ću ja biti u 10 ujutro na faksu na tim konzultacijama... A na moju poruku da nije bed, ali da sam mislila da smo se nas dvije dogovorile, nije odgovorila... Nikad mi nisu bili jasni takvi ljudi. Ako smo rekli utorak oko 11, onda se nemreš u 11.30 dogovorit s drugim... Ili mi bar javi dan ranije, a ne u zadnji tren! Ah eto...

Dragi je krenuo danas nešto trenirati... ali je on ozbiljno to sad zabrijao, i koliko god ja znam da to njega usrećuje (i to mi je važno), realna sam - i on nema vremena za svakodnevne treninge... pa on je jedva stizao 2 puta tjedno u teretanu... a sad su mu se i odgovornosti na poslu povećale, dobio je neke nove poslove, ići će često na put, realno, on nema vremena za to... i bit će razočaran i ljut... ali ja ne mogu ništa tu napraviti... Ne znam nikoga da radi na nekoj odgovornoj poziciji kao on i da ima vremena za ozbiljne treninge... Tenis jednom tjedno, teretana dvaput - to da, ali ovako... teško...

Ali šutila sam. On je isto bio vrlo iznenađen mojim ne komentiranjem, ni u pozitivnom ni u negativnom smislu jer smo prije godinu dana imali takve razgovore kad sam mu objašnjavala "svoju teoriju" pa smo se skoro posvađali... čak me pitao i "smijem li ići", u šali naravno, na što sam odgovorila da naravno da smije, smije raditi što god želi... Malo me uvrijedila njegova reakcija jer je rekao "pa ti meni uvijek nešto braniš" jer je to apsurdna laž! Samo sam što se ovog tiče realna. Ali opet, nisam ništa rekla, čak sam mu dodala da ako to njega veseli, neka ide i uživa...

On se cijeli život bavio nekim sportom, i prestao je (prije nego je mene upoznao - nisam ja razlog) pa mu sada to nedostaje... Jasno je to meni... Ali svake godine pokušava, pa skuži da nema vremena... čak i prije nego je počeo raditi... onda bubne blesave ideje da će kupiti role da se rola na Jarunu, a tak je prije 2 godine kupio neki strava bicikl, pa sad stoji i kupi prašinu... meni se samo ne da ponovno prolaziti krize identiteta njegovog... kad skuži da nema vremena... on nikako da prihvati da je odrastao, da ima odgovornosti i da to mora prihvatiti... a ja... ja ću mu bit podrška, štogod odlučio... a ako neće imati više vremena za mene, naći ću drugog :-))

misli


09.10.2007., 22:04 || Komentari (9) || Isprintaj || ^ || #

Zbrka u glavi

Eto, nismo zbog kiše ipak išli na more... i cijeli vikend sam provela u društvu s mojim diplomskim... Dragi mi je puno pomogao jer ga je cijelog pročitao, pomogao mi s uvodom i zaključkom, i formatiranjem teksta... koje je trajalo satima jer ovaj Word je stvarno za popizdit... Jasno mi je da ja, koja nisam preupućena u kompjutere, ali dosta dobro jesam u Office, ne kužim... ali moj dragi je stvarno polu-stručnjak... pa i njega zaje**...

Nije bitno, gotov je, sutra ga predajem na pregled... Držite mi fige da prođe dobro...

misli




, 00:19 || Komentari (7) || Isprintaj || ^ || #

Promjene

Danas sam nekako postala svjesna činjenice da sam na ogromnoj prekretnici. Diploma. Posao. I koliko god mi se to na prvi pogled činilo normalnim, jer kao... upisao si faks, znao si da ćeš ga završiti... naći posao... Znao si. Ali sada je taj dan tu, više nije neka daleka budućnost o kojoj razmišljaš...

Načula sam mamu kako na telefon govori prijateljici da sam se zaposlila... Bila je to mješavina sreće, ponosa, no i određene tuge, nostalgije. I ja u sebi nosim slične osjećaje. No, veselim se tome. Volim inače promjene, nove početke, izazove... A vjerujem da je ovo preda mnom najveći izazov dosad.

misli



Nagovorila sam mamu da mi kupi cipelice... Recimo da su mi stvarno trebale jer nemam previše "ozbiljnih" cipela... a nju nije bilo teško nagovoriti... mislim da bi danas pristala na sve... :-) Još sam je morala odgovarati da mi kupi blesavo skupu, ali jako lijepu DKNY torbu.... Baš je slatka...

Idem sutra ipak na more s dragim i njegovim best frendom. Nas troje. Hmm... Ne bude bilo previše znate čega, ali malo ćemo se odmoriti... i provest ćemo tri dana zajedno, više nego da smo ostali u Zg... A da smo ostali, trebali bi ići na jedan tulum u subotu na koji mi se taaaak ne ide... pa sam ga sada uspješno izbjegla :-))

Laku noć, čujemo se za koji dan :-))


06.10.2007., 00:07 || Komentari (7) || Isprintaj || ^ || #

Svašta po malo

Ne mogu vjerovati da je sutra već petak... Naprosto mi je ovaj tjedan proletio! U ponedjeljak sam nastavila škrabati svoj diplomski, izvukla još puno podataka, malo presložila neke stvari... napreduje... malo sam i dalje lijena, ali ide... kad sjednem, onda stvarno sjednem i napravim barem 5 stranica tesktića...

U utorak je bilo ono famozno testiranje cijeli dan... Od 8 ujutro... a izašla sam oko pola 8 navečer... Dobro je prošlo... zapravo, odlično! Iznenadila sam i sama sebe u nekim stvarima, a i njih! Tako da... dobila sam posao!!! Počinjem za 10 dana :-))

Jučer sam bila na faksu, predala papire za praksu i prijavnicu za diplomski, nisam znala da je to cijela procedura... moj najdraži mentor je pobjegao s faksa 10 minuta prije neg sam ja došla pa se nismo stigli konzultirati ni oko čega... ali nadam se da ću stići zgotoviti diplomski do utorka pa da mu odnesem... i ako mu bude ok, da to već sljedeći tjedan riješimo... Moram još vaditi radnu knjižicu... Btw, jel tko zna koja je shema s poreznom karticom?? Jel ju vadim prije nego me prijave ili poslije? I jel me mama mora prvo odjaviti sa svoje ili? Zbunjena sam... Baš bi mogli negdje na web staviti kratko i jasno objašnjene te postupke... Otkud to meni?? Moja mama isto nema pojma, rekla da će se raspitati...

misli



Bili jučer na koncertu, Hrabri ljudi... Kratko je trajao, Nina Badrić je otpjevala samo jednu pjesmu (kao i svi) ali u duetu s Tedijem Spalatom :-( Bezveze... Ali bilo je fora...

Ova zadnja dva dana sam nekako loše, vrijeme je čudno i dobila sam pa me "buba buša" :-(( Pa bih najradije preležala cijeli dan, što sam danas i napravila... A trebala sam ići u NSB... grrr... grozna sam... Bum sutra :-)

Eh, neobičan neki tjedan... Ne mogu vjerovati ni da je Dinamo pobijedio Ajax... Svaka čast... nisam se tome nadala... :-)


04.10.2007., 22:12 || Komentari (6) || Isprintaj || ^ || #

Ispitivanja i provokacije

U zadnje vrijeme nekako nemam više strpljenja prema svojim roditeljima. Naporni su i nekako jedva čekam da pobjegnem. Iako ih volim, i divni su, guše me. I otkad sam spomenula da dragi i ja planiramo useliti zajedno za godinu dana negdje, guše me još više. Pogotovo mama.

Znam da joj nije lako jer mi se brat nedavno isto odselio, ali ne znam zašto je takva. Ona, koja je od kuće otišla s 12 godina i preselila u Zagreb. Imam osjećaj kao da misli da srljam u nešto. Ali kako se useljenje nakon 5 godina veze (a toliko ćemo biti zajedno za godinu dana) može biti srljanje? Znam mu roditelje, baku i djeda, idem na obiteljske ručkove, rođendane od obiteljskih prijatelja, bratića... Išla sam i na groblje s njim za prošle Sisvete. Zar to ne znači da me dovoljno pustio u svoj život? Skoro svaki tjedan barem jednom prespavam kod njega... Zar to nije znak da želimo biti što više vremena zajedno? Provela sam 10 tjedana sasvim sama ovo ljeto, bez roditelja... Zar to nije znak da sam dovoljno odgovorna? Diplomirat ću i početi raditi... Zar to nije znak da sam odrasla?

Zašto moram preuzeti sve ružne odgovornosti odraslog života, a ne bih smjela preuzeti i one ljepše, poput zajedničkog života s voljenom osobom?

Ali ona mu stalno pokušava pronaći mane. Stalno provocira. Okoliša. Ispituje. Stalno nešto ne odobrava. Smišlja. Pa se izvlači kad ju ulovim u muljanju. Zašto je takva? Zašto mene pokušava okrenuti protiv njega i ocrniti njega? Zašto nije sretna što sam našla nekog tko me voli? Jer on mene stvarno voli... To je neupitno. Zar je sve ostalo bitno????

Mislim da se ona više boji za sebe, ostati sama, a to prikriva brigom za mene... Ali ja ne mogu ostati živjeti s njom da bih nju usrećila. Ne mogu vam to opisati. Ja toliko želim biti s njim, buditi se kraj njega, doručkovati s njim, šetati se s njim, jednostavno disati s njim... da to postaje bolno. Teško mi je kad dođe nedjelja poslije podne i kad se razdvajamo. Imam osjećaj kao da živim u nekom svom svijetu, čekajući vikende da budem s njim... A ne želim to. Želim normalno živjeti. Zar je to tako čudno??

Onda me provocira... Zašto on ne kupi auto?? Kao da je njen sin odmah kupio auto s prvom plaćom, sigurno... Sad je odjednom čudno i nelogično da netko štedi i pritom vozi auto od roditelja... A kako ću kad ću imati dijete? Kakvo glupo pitanje - a zna da ne planiram dijete još uhuhu godina... Je, ne možeš to planirati... A kako si ti majko draga planirala da mene ne želiš 5 godina nakon rođenja svog prvog sina?? Od prvog dana naše veze me provocira s tom djecom... A vidi, vidi, 4 godine veze i nema djeteta. Je li moguće da sam dovoljno pametna da ne zatrudnim?

Tako bih htjela da bude sretna zbog mene, a ne da stalno okreće očima i govori "ako je to tvoj izbor..." Ne želim se pitati je li dobar izbor, što mogu izgubiti?? Zar je sretan život moguć samo u bajci? Ili imamo svi pravo na njega?

misli




01.10.2007., 22:45 || Komentari (9) || Isprintaj || ^ || #

tišina...

Kako je vikend proletio... pih... u petak smo bili na tom rođendanu, zaružili do 4 ujutro... subotu i nedjelju smo proveli nekako mirno, odmarajući se, grleći... nismo pričali o nikakvim važnim temama, gotovo nismo uopće pričali... samo bih se stisnula uz njega i riječi su se doimale suvišnima (kako filmski...)... Ali je brzo proletilo... i sad je opet tjedan... ponedjeljak... on radi... ja bih trebala pisati diplomski... ajde, ajde, moram sad stisnuti, nema mjesta lijenosti...

Sutra me čeka finalno testiranje za posao... Dragi mi govori kako ne smijem previše očekivati. Znam. Ali... Ne mogu reći da neću biti razočarana ako ga ne dobijem. Jer bit ću. Jer moram biti. Jer ne znam što onda. Dobro, da, drugi posao. Ponovno testiranja. Razgovori. Razočarenje.

Tako da... ne očekujem puno. Vjerujem u sebe... Nadam se... Sve ima svoj razlog, vjerujem u to... Ako ne dobijem taj posao, nije bio pravi za mene, znam. Ali bit ću razočarana. Ne mogu to nikako spriječiti.

Nadam se da će se lijepo vrijeme zadržati :-) Iako svi šmrcaju, kišu i kašlju, uključujući i mene malo... Nadam se da ćemo uspjeti ovaj vikend pobjeći od grada, malo na more... na mir i tišinu... Gdje ćemo se opet zagrliti i šutjeti... jer riječi će opet biti suvišne...


, 14:21 || Komentari (3) || Isprintaj || ^ || #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se