Gradska pahuljica

Nikad na zelenu granu

Danas je krenuo sasvim lijep dan... probudila sam se uz dragog... i, iako nije bio najbolje volje danas, nisam dozvolila da nam to upropasti vikend... i nije, bilo nam je lijepo... oko pola 8 krenula sam kući, natjerala njega da nazove prijatelje i ode pogledati utakmicu, i našla svog brata doma...

Otkad se odselio sa svojom "kokoši", slabo se vidimo... Nekoć najbolji prijatelji, danas smo potpuni stranci... Ne mogu reći da mi to teško ne pada. Ali, šta mogu?

Nego, naši odnosi bi možda bili i kakvi-takvi da se ne svode na viđanja jednom tjedno i njegova "komentiranja". Moj dragi braco inače nije za neke razgovore. Kad nije nešto njemu bitno. I tako ja mogu entuzijastično njemu pričati o ispitima, diplomskom, novom poslu... a on će tu i tamo klimnuti glavom, reći "odlično", "ma, super to tebi ide", "aha" i nastaviti gledati u TV. Nikad i to uistinu mogu reći - nikad on nije mene gledao u oči dok sam ja njemu nešto pričala i stvarno me slušao. Ali kad je njemu nešto bitno, on može razglabati o tome satima, hvaliti sam sebe kako je odlično postupio i očekivati od nas punu podršku. I, da, naravno, ako ja ovako nešto komentiram, ja sam ljubomorna.

Dragi moj braco, naš odnos je davno prešao ljubomoru i došao do puno goreg stadija - ravnodušnosti. Ili je na dobrom putu da tamo završi.

Zaboravih još spomenuti da moja mama obožava svog sina. Mene stvarno voli, ali njega... njemu nikad neće proturječiti, neće mu nešto uskratiti, gleda u njega ko u Boga... A ja sam, naravno, opet luda i ljubomorna.

I tako je to danas opet krenulo. Svi gledamo Big Brother, kao i uvijek. "Mama, daj prebaci na utakmicu da vidim rezultat". Ja mu odvraćam da je utakmica počela prije 2 minute i da nema još rezultata. Btw, imamo lude susjede i čut će pucnjavu kad padne gol. Ali, ne, moja mama poslušno prebacuje program (da ju je tata to zamolio, poslala bi ga u rodno mjesto), gleda sina, smješka se i meni govori: "Pusti ga neka vidi". Prolazi 30 sekundi, ja govorim dobro, vidio si, vrati sada. Mama opet, pusti ga. Ja odvraćam da ga neću pustiti, da ja hoću gledati Big Brother, da on ne živi više ovdje i neka ide doma gledati utakmicu. A budući da mu draga ne dozvoli, on uvijek dođe ovdje i maltretira sve nas. Imam jednako pravo, ako ne i veće budući da sam ipak rezident ove kuće, da gledam ono što želim. Na to moj najdraži braco komentira kako sam ja "ista Mirela" iz Big Brothera. I dodaje kako sam grozna prema njemu.

Ja pucam. Mirno, staloženo i ozbiljno okrećem se prema njemu i pitam ga smatra li da je zaslužio bolji tretman? Svaki put kad dođe doma, uzme si za pravo 10-15 minuta kritizirati me. I to tako zdušno radi. Ali kad me treba saslušati, ne može odvojiti niti 15 sekundi svoje pažnje. Pitam ga što je napravio kad sam mu pokazala svoj psihološki profil koji sam dobila nakon onih testiranja - smijao se, i komentirao kako sam vrlo dobro slagala na ispitu. Pitam ga što mi odgovori svaki put kad ga tražim pomoć - Ja ti to seka ne znam. U gužvi sam, ne mogu sad razmišljati. Joj, ja sam ti sad na godišnjem, ne mogu razmišljati. Ma, budeš ti to super sama napravila. A kaj to moram sada pročitati? itd. itd. itd.

Napad je najbolja obrana, naravno. Moj dragi braco uviđa da sve što sam izgovorila je istina i da se stvarno ponaša prema meni ko prema smeću u zadnjih godinu-dvije. I onda napada. Meni se to ne da slušati i odlazim u svoju sobu, on za mnom, no nakon nekoliko minuta što ga ignoriram, odlazi.

Meni su, naravno, oči pune suze jer osoba do koje mi je valjda najviše stalo na svijetu ponaša se prema meni grozno, i koliko god ja to negirala i tražila opravdanja, to je istina. Bili smo stvarno dobri prijatelji. Dok nije došla ona. Smatrala me, i smatra i dalje razmaženom klinkom ispod njenog nivoa. I tada, odjednom, i on je preuzeo njeno mišljenje. I što god ja napravila, to se ne može promijeniti. A svaki moj pokušaj ili me dodatno strpava u kategoriju "razmažena" ili u kategoriju "luda Mirela". A vjerojatno i jesam, kada me on i dalje može toliko povrijediti. I kad mi stalno nešto mora stajati na putu do sreće. Jedva čekam dan kada ću pobjeći odavde. Imati svoj život. I kada neću morati trpiti uvrede i komentare od njegove strane.

13.10.2007., 23:24 || Komentari (16) || Isprintaj || ^ || #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.