Gradska pahuljica

Grešnica

Danas sam bila na kavi s onim dečkom kojeg sam vam već spominjala – onaj koji mi dijeli jako puno komplimenata. Budući da je uporan, našla sam se s njim i prije puta u London, i ok mi je jer smo trenutno u sličnoj fazi života – on upravo prolazi pakao zvan traženje posla, a kakao smo slične struke, zanimljivo mi je čuti njegova iskustva. Inače, čim me upoznao, nakon dva dana počeo je brijati kako sam ja ona prava za njega na što sam mu odgovorila da ne bude tako siguran. Naime, on je „zadrti“ (ne mislim ništa loše pod time, već mi nedostaje drugi izraz) katolik i Hrvat. Ja nisam sigurna u što vjerujem, no znam da Crkva kao institucija sigurno nije to... A i vjerujem u reinkarnaciju. Što je onako nekako kritičan segment ne-katolištva. U principu, ne opterećujem se vjerom u životu. Smatram da su sve vjere stvorene da pomognu čovjeku da nađe neku nadu, nešto što će mu olakšati kroz životne probleme. I nikad mi nije bilo bitno tko je kakve vjere. Budući da imam prijatelje diljem svijeta, znam ih stvarno svih vjera – od budizma, hinduizma, židova, svih silnih oblika kršćanstva... I shvatila sam da su svi oni zapravo vrlo slični, i da je vjera tu više-manje da prenese neka etička načela koja su u principu univerzalna. I on – taj dečko to zna.

Nakon sat i pol ugodnog razgovora, naišli smo na temu djece jer se neki klinac zabio u mene dok smo hodali ulicom. Došli smo do toga da ja nisam preluda za djecom i da, iako ću ih jednog dana sigurno imati, trenutno nikako ne želim. Na što me on upitao „pa nećeš valjda roditi s 30?!?!“ Pogledala sam ga i rekla jasno da hoću. I da ne znam što je tu tako čudno. Pa zna da želim sljedeće godine na postdiplomski i kaj ću sad baciti svo to obrazovanje u vodu da bih rađala djecu? Uglavnom, oprao me kako to nije u skladu s njegovim razmišljanjima, kako mogu karijeru staviti prije obitelji i bla bla bla. Objasnila sam da želim obitelj – JEDNOG DANA. Da ne želim rađati djecu sada pa da ih odgaja moja mama dok ja naknadno pokušavam ganjati karijeru i da budu nesretna. Onda je rekao nešto na što sam pukla. Pitao me „Znači odričeš se obitelji do 30-te radi razvijanja karijere? Zašto se onda ne odrekneš seksa?“ I dodatno insinuirao kako moje korištenje kontracepcije „oduzima život nekom djetetu“. Poludila sam. Mislim, otkud njemu pravo da mi tako nešto kaže???? Sad sam i ubojica??? Ne znam na koji način – zato što pijem tablete i „ne proizvodim jaja“????
Rekla sam mu da ovakav razgovor ne želim uopće voditi s njim i da me iritira što se tako obraća meni, nekako propovjednički. Rekla sam da ja ne vjerujem u pakao, i da ako ću završiti u njemu jer se ševim sa svojim dečkom s kojim sam gotovo 4 godine i planiramo brak, ali jednog dana – da me boli ona stvar. Iako je on pokušao izgladiti situaciju i ispričao se, toliko me izbacio iz takta da sam i dalje bijesna. On ne želi voditi ljubav s curom prije braka i ne bi joj „dozvolio“ da koristi kontracepciju – i ja se moram njemu opravdavati?????!!!! Moj izbor je moj izbor i nitko nema pravo meni suditi i držati prodike. Pogotovo ne on koji me poznaje dva mjeseca!
I kakve su to gluposti – ne bi joj dozvolio kontracepciju??? Ma, poslala bih ga ja neću ni reći kamo da mi dođe s tim. Moje tijelo. Moj život. Ja i samo JA odlučujem kada ću roditi i koliko ću djece imati. I ako ću htjeti, vodit ću ljubav sa svojim dečkom svaki dan, ujutro, popodne i navečer. I ne osjećam ni trunke grižnje savjesti.

Grrr... baš me izbacio iz takta... Ne znam cure, jesam li ja luda?? Stvarno ja imam „uzoran“ život... oboje smo zrelo pristupili tome i umjesto da to odobravaju, mene kritiziraju?


29.08.2007., 17:28 || Komentari (16) || Isprintaj || ^ || #

Win-Lose-Win

Gledam se jučer u ogledalo cijeli dan... i čudno mi je nešto, ne mogu skužiti kaj... Spremam se danas ujutro jer sam išla konačno malo do grada, na kavicu s frendicom i skužim... blistam! Kosa mi je sjajna iako je nisam oprala duže nego što želim priznati u javnosti :-) Ten čist, umjerene jednolične nijanse s malo sjaja... Oči također sjaje... Doslovce sreća izvire iz mog tijela preko lica!
Ne znam je li to od sreće što mi život u zadnje vrijeme teče neočekivano dobro, ili od zavidne količine vođenja ljubavi u proteklom tjednu, ili mi se lice naprosto oporavlja od Londonskog smoga :-)
Štogod bilo, sviđa mi se... Danas sam stavila malkice maskare i malo svijetlog rumenila i izgledala stvarno svježe i sretno :-)

Dragi je danas otputovao u Rim, i koliko god mi fali, drago mi je da je otišao. Znam koliko mu to puno znači, ipak je on još uvijek na početku svoje karijere i ovo mu je odlično iskustvo. A i novi grad... to je uvijek odlično.

Danas sam bila s frendicom na kavi i uznemirena je jer joj dečko počinje raditi sljedeći tjedan te je već sad počeo dramiti oko toga. Vjerujem da netko tko nije "proživio" prijelaz sa studiranja na rad, bilo osobno ili putem dečka, ili oboje, ne može razumijeti da je riječ uistinu o velikoj promjeni. Htjeli mi to ili ne, posao će doći na prvo mjesto. Jer on/ona mora doći ujutro raditi svaki dan. Mora ostati duže ako situacija zahtijeva, a ako ste manager bilo kakve vrste, situacija to gotovo svakodnevno zahtijeva. Ovdje treba uračunati i vrijeme koje se troši na put do posla i kući. I činjenicu da više ne spava duže od 8 sati dnevno, već vrlo često puno manje. Rezultat: umor.
Kad smo dečko i ja oboje počeli raditi, naši susreti su se razrijedili. Prije je to bilo svakodnevno, i mislila sam da bih umrla dva dana bez njega. A onda... kad se nađete na kavi i ne možete skužiti koji je umorniji od vas dvoje, kad cijelo vrijeme šutite od umora i truda da držite oči otvorenima, držite se za ruku i nemate snage za ikakav strastveni poljubac... onda shvatite da mučenje druge osobe i sebe nije ljubav.
Ali nije sve tako crno. Razrijeđeni posjeti dovode do jedne odlične stvari - zaželite se jedno drugoga. I vikendi odjednom postanu vaše posebno vrijeme kada razmišljate samo o tome da udovoljite jedno drugome. Najčešće se to svodi na satima dugo ležanje jednog kraj drugog uz nježne dodire i poljupce. A to je stvarno preslatko :-)

Tako da sam prijateljici objasnila da se ne boji, ali da se pripremi da će prijelazno razdoblje biti teže... Ali svaki put kad izgubiš nešto, dobiješ nešto drugo... što nije nimalo manje vrijedno :-) I počneš više cijeniti ono što imaš... A mislim da svi mi premalo cijenimo ono što imamo...


28.08.2007., 22:50 || Komentari (2) || Isprintaj || ^ || #

Kiša nakon sunca??

Zašto se svaki put nakon prekrasnog vikenda provedenog sa svojim dragim osjećam tako jadno, ostavljeno, napušteno? Pogledam svako malo kraj sebe i vidim tu veliku prazninu na kauču. Osluškujem, ali nije u kupaonici. Nije se ni iskrao na terasu da zapali jednu. Nema ga. Nije tu. I sama sam, tako sama. Osjećam se kao da mi je netko uzeo dio duše, teže mi je disati i borim se sa suzama. A bilo nam je tako lijepo. Zašto se onda sada osjećam tako grozno?

Kad je kraj mene, nekako mi je lakše disati... mirnije spavam, osjećam se sigurno, voljeno. Volim mu se ušuškati ispod ramena i pogledati prema gore, prema njegovim prekrasnim zelenim okicama. Obožavam kad me pogleda, a u očima mu vidim ljubav, pa me stisne jače i poljubi u čelo. I kaže mi "stvarno te volim, malena"... U tom trenutku ništa mi nije važno. Zaboravim na cijeli svijet. Samo sam njegova. I stišćem ga jače da se uvjerim da ne sanjam.

A sada ga nema da me zagrli, poljubi, stisne... Nema njegovih okica punih ljubavi... Sama... Ostavljena? Znam da nisam, ali osjećam se tako... I ne znam kako ispuniti tu novostečenu prazninu...
Najgore je što ne znam veselim li se sljedećem našem vikendu kada znam da ću se u nedjelju opet ovako osjećati, ili se bojim činjenice da nakon tog sljedećeg vikenda dugo dugo nećemo više imati zajedničke vikende (budući da je ljeto gotovo i roditelji će se ustaliti u Zg-u)...???
Znam samo da sanjam dan kada ćemo nas dvoje svaki dan provoditi zajedno i kad se nećemo morati rastajati... sada znam da to želim svim srcem i dušom :-)


27.08.2007., 00:00 || Komentari (4) || Isprintaj || ^ || #

Karijera?

U nedostatku volje za učenjem i zanimljivog programa na TV-u, pogledala sam treći put film Vrag nosi Pradu (budući da sam sve sezone Seks i grada odgledala već 4 puta, uhh). Ne znam jeste li gledale ili ne, ali ja nikako ne mogu stvoriti neko svoje mišljenje o tom filmu. Andrea, glavni lik, želi cijelo vrijeme postati "ozbiljna" novinarka, no ipak se uvlači u svijet mode i napreduje na tom poslu. U jednom trenutku, kasni satima dečku na njegovu proslavu rođendana, kad joj se ukaže prilika da ostane još kratko i upozna urednika nekih dnevnih novina u kojima bi željela raditi. I ona odbija. Trči dečku. Iskreno, ja ne znam bih li tako postupila. I u trenutku gledanja se uvijek ljutim na nju što je tako blesava... Kad već kasniš satima, pola sata je sim-tam, zar ne? I ovo je onaj dio tvog života za koji bi tvoj dečko trebao imati razumijevanja, zar ne? A opet... Meni uvijek smeta kad meni moj dragi nešto tako napravi... Koji dupli standardi. Uvijek se trudim imati razumijevanja, no teško je... Ali, to nije sada tema.
Moje pitanje jest... koliko je važna karijera? Zar je nužno birati između uspješne karijere i sretnog privatnog života?? Ne možemo imati oboje???

Dosad sam uvijek vjerovala da bih odabrala karijeru prije svega. Jer sam toliko uložila u to. Bilo bi besmisleno baciti sav taj trud u vodu zbog... ljubavi? Djece?

Znam da smo svi drugačiji i da različiti ljudi žele različite stvari. Jasno mi je to. Ono što mi nije jasno jest... koji sam ja tip? Tako je teško reći što želiš kad imam osjećaj da uvijek trebaš nešto žrtvovati da bi to dobio... I bojim se da bih cijeli život žalila i razmišljala - što da sam odabrala ono drugo?

Iskreno, želim biti uspješna. Želim da me ljudi prepoznaju po mojim nekim dostignućima, uspjesima - da znaju za mene oni koji trebaju znati. Ne želim biti slavna u estradnom smislu, nego želim biti prepoznata u poslovnom svijetu. Željela bih ići na domjenke, prijeme, konferencije... Željela bih da o meni napišu članak u Cosmu pod uspješne žene ispod 30 :-) Jesam li strašno nerealna?? :-)
Ali željela bih da je i moj dragi uz mene. Da i on samostalno dosegne svoj uspjeh. Da se razumijemo. Da prolazimo kroz život zajedno. Je li to moguće? Ili živim u snovima?

Malo sam izgubila vjeru u sebe, moram priznati. Ulijenila sam se nekako ove godine kako nisam radila. I sada nisam sigurna kako krenuti ispočetka. Znam da je u onom trenutku ono bila prava odluka. Jer sam bila nesretna. I na temelju toga bih trebala donositi svoje odluke, zar ne? Osjećaji? Ili razum? Možda bi bilo razumnije da sam ostala i pregrizla jezik. Ili?

Toliko pitanja. A odgovori?? Eh, eh... Gdje se oni nalaze? Znam, znam, vrijeme će pokazati. Samo teško je čekati.
Sutra ozbiljno krećem s učenjem, obećajem vama i sebi. Ne mogu sada popustiti, jedan ispit pred kraj... Ne mogu. Ne smijem.


23.08.2007., 01:08 || Komentari (8) || Isprintaj || ^ || #

Back to reality

Ne mogu vjerovati da je ljeto gotovo... iako sam ga iskoristila do maximuma, 3 tjedna na moru, 12 dana lutanja po Irskoj i UK, ipak mi je teško što je gotovo... Sad me čeka učenje za taj ispit koji mi je jedini ostao, i diplomski, i traženje posla! Već sam se javila na par natječaja jer znam da to traje mjesecima pa bolje da krenem odmah! Inače sam švorc, moram ionako tražiti mamu da plati AMEX račun kojeg sam nabila u Londonu... nadam se da hoće :-) Mislim, hoće ako će imati dovoljno love... Valjda bu ok.. uvijek mogu žicati dečka, ali to ne volim... lakše mi je mamu...

Pa da krenemo... Irska je prekrasna, ali Dublin mi se ne sviđa -- gužva je, prljav, ima dosta beskućnika, i nije me ničime fascinirao... Belfast je preslatki mali gradić, vrlo ugodan za šetnjice, ima prekrasno sveučilište u stilu Harry Pottera (ili obrnuto) :))
A London je ostvarenje svih mojih snova! Prekrasan ogroman urbani, a opet tradicionalni grad... Već sam navalila da bih tamo išla na magisterij i poslije živjeti... Dragi se slaže sa mnom :-)

Dragi - sve je predobro da bi bilo istinito :-) Ne želim previše pričati da se ne ureknem, ali konačno smo na dobrom putu... nismo se posvađali nimalo otkad smo se pomirili (dakle skoro 2 mjeseca :-)), planiramo sve zajedno... Počeli smo ponovno pričati o zajedničkom životu, a kad smo se vraćali, na aerodromu kad smo morali izvaditi njegove stvari iz mog kofera jer smo se ondje razdvajali - šapnuo mi je: "Da živimo zajedno, ne bi imali ovakvih problema".
Sad je ponovno na poslu, i osjećam kao da me ponovno pustio u svoj život, dozvolio mi da imam utjecaja na njegove odluke. Sljedeći tjedan ide na poslovni put i bila je opcija da ga ne bude za vikend u ZG, a tad mu je rođendan pa sam ja bila razočarana. Rekao je kako on to ne želi, na što sam ja odgovorila da ne želim da mi laže - ako želi, neka ostane, ali neka mi kaže istinu. On je na to reagirao potpuno nepredvidivo... Mirno je rekao kako će pogledati kakve karte može nabaviti za avion pa da će me nazvati i da ćemo ZAJEDNO odlučiti koja je najbolja solucija. I sada će ipak provesti vikend ovdje :-)

Jedino što me muči trenutno je traženje posla... Javila sam se na par natječaja i, prvi put u životu, frka me... Ne znam zašto... Trebalo bi biti tako jednostavno... Imam super prosjek, radno iskustvo u praksi, hrpu dodatnih aktivnosti na faksu, dodatne seminare... Trebala bih biti idealan kandidat... ali ne osjećam se tako... Zgrozilo me što imam frenda koji traži posao već jako dugo... I što je jako puno mojih poznanika s faksa već nabavilo poslove... Dobro, ja nisam htjela tražiti prije ljeta da ne izgubim ljeto, ali ipak... panika me... :-(

U svakom slučaju, javljajte mi što je novo, čitamo se :-)


22.08.2007., 00:21 || Komentari (0) || Isprintaj || ^ || #

Passing through

Evo mene u dobrom starom Zagrebu, ali ne zadugo... prekosutra putujem u hladnije nam krajeve ;-) Dobro, nisu tako hladni, ali hladniji jesu... Nadam se da nam neće stalno padati kiša jer bi me to fakat zdeprimiralo :-((

Inače je sve super super, sve ide nekako dobro... pa nemam se kaj žalit!!
Istina da mi se ne da ni učiti ni pisati diplomski ni tražiti posao... ali... sve ostalo supač :-))

Čujemo se kad se vratim... Budite mi dobre, lijepe i pametne :-)) I nemojte skidati pločice sa zida u kupaoni!


06.08.2007., 23:59 || Komentari (9) || Isprintaj || ^ || #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.