Gradska pahuljica

Kiša nakon sunca??

Zašto se svaki put nakon prekrasnog vikenda provedenog sa svojim dragim osjećam tako jadno, ostavljeno, napušteno? Pogledam svako malo kraj sebe i vidim tu veliku prazninu na kauču. Osluškujem, ali nije u kupaonici. Nije se ni iskrao na terasu da zapali jednu. Nema ga. Nije tu. I sama sam, tako sama. Osjećam se kao da mi je netko uzeo dio duše, teže mi je disati i borim se sa suzama. A bilo nam je tako lijepo. Zašto se onda sada osjećam tako grozno?

Kad je kraj mene, nekako mi je lakše disati... mirnije spavam, osjećam se sigurno, voljeno. Volim mu se ušuškati ispod ramena i pogledati prema gore, prema njegovim prekrasnim zelenim okicama. Obožavam kad me pogleda, a u očima mu vidim ljubav, pa me stisne jače i poljubi u čelo. I kaže mi "stvarno te volim, malena"... U tom trenutku ništa mi nije važno. Zaboravim na cijeli svijet. Samo sam njegova. I stišćem ga jače da se uvjerim da ne sanjam.

A sada ga nema da me zagrli, poljubi, stisne... Nema njegovih okica punih ljubavi... Sama... Ostavljena? Znam da nisam, ali osjećam se tako... I ne znam kako ispuniti tu novostečenu prazninu...
Najgore je što ne znam veselim li se sljedećem našem vikendu kada znam da ću se u nedjelju opet ovako osjećati, ili se bojim činjenice da nakon tog sljedećeg vikenda dugo dugo nećemo više imati zajedničke vikende (budući da je ljeto gotovo i roditelji će se ustaliti u Zg-u)...???
Znam samo da sanjam dan kada ćemo nas dvoje svaki dan provoditi zajedno i kad se nećemo morati rastajati... sada znam da to želim svim srcem i dušom :-)

27.08.2007., 00:00 || Komentari (4) || Isprintaj || ^ || #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.