Gradska pahuljica

Karijera?

U nedostatku volje za učenjem i zanimljivog programa na TV-u, pogledala sam treći put film Vrag nosi Pradu (budući da sam sve sezone Seks i grada odgledala već 4 puta, uhh). Ne znam jeste li gledale ili ne, ali ja nikako ne mogu stvoriti neko svoje mišljenje o tom filmu. Andrea, glavni lik, želi cijelo vrijeme postati "ozbiljna" novinarka, no ipak se uvlači u svijet mode i napreduje na tom poslu. U jednom trenutku, kasni satima dečku na njegovu proslavu rođendana, kad joj se ukaže prilika da ostane još kratko i upozna urednika nekih dnevnih novina u kojima bi željela raditi. I ona odbija. Trči dečku. Iskreno, ja ne znam bih li tako postupila. I u trenutku gledanja se uvijek ljutim na nju što je tako blesava... Kad već kasniš satima, pola sata je sim-tam, zar ne? I ovo je onaj dio tvog života za koji bi tvoj dečko trebao imati razumijevanja, zar ne? A opet... Meni uvijek smeta kad meni moj dragi nešto tako napravi... Koji dupli standardi. Uvijek se trudim imati razumijevanja, no teško je... Ali, to nije sada tema.
Moje pitanje jest... koliko je važna karijera? Zar je nužno birati između uspješne karijere i sretnog privatnog života?? Ne možemo imati oboje???

Dosad sam uvijek vjerovala da bih odabrala karijeru prije svega. Jer sam toliko uložila u to. Bilo bi besmisleno baciti sav taj trud u vodu zbog... ljubavi? Djece?

Znam da smo svi drugačiji i da različiti ljudi žele različite stvari. Jasno mi je to. Ono što mi nije jasno jest... koji sam ja tip? Tako je teško reći što želiš kad imam osjećaj da uvijek trebaš nešto žrtvovati da bi to dobio... I bojim se da bih cijeli život žalila i razmišljala - što da sam odabrala ono drugo?

Iskreno, želim biti uspješna. Želim da me ljudi prepoznaju po mojim nekim dostignućima, uspjesima - da znaju za mene oni koji trebaju znati. Ne želim biti slavna u estradnom smislu, nego želim biti prepoznata u poslovnom svijetu. Željela bih ići na domjenke, prijeme, konferencije... Željela bih da o meni napišu članak u Cosmu pod uspješne žene ispod 30 :-) Jesam li strašno nerealna?? :-)
Ali željela bih da je i moj dragi uz mene. Da i on samostalno dosegne svoj uspjeh. Da se razumijemo. Da prolazimo kroz život zajedno. Je li to moguće? Ili živim u snovima?

Malo sam izgubila vjeru u sebe, moram priznati. Ulijenila sam se nekako ove godine kako nisam radila. I sada nisam sigurna kako krenuti ispočetka. Znam da je u onom trenutku ono bila prava odluka. Jer sam bila nesretna. I na temelju toga bih trebala donositi svoje odluke, zar ne? Osjećaji? Ili razum? Možda bi bilo razumnije da sam ostala i pregrizla jezik. Ili?

Toliko pitanja. A odgovori?? Eh, eh... Gdje se oni nalaze? Znam, znam, vrijeme će pokazati. Samo teško je čekati.
Sutra ozbiljno krećem s učenjem, obećajem vama i sebi. Ne mogu sada popustiti, jedan ispit pred kraj... Ne mogu. Ne smijem.


23.08.2007., 01:08 || Komentari (8) || Isprintaj || ^ || #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se