Odluka...?
Danas sam dobila na faxu dvije odlične vijesti... Srela sam dimnjačara... I engleskog bulldoga... I svaki put mi je on prvi pao na pamet. Nedostaje mi. Ne mogu lagati. Ne mogu to nijekati. Svaki put kad se nečega sjetim, nešto vidim, poželim ga nazvati. Morala sam se danas svom snagom suzdržavati da ne otipkam njegov broj...
Ne mogu ovako. Muči me... što on misli, što radi... nemojte se ljutiti na mene, biti razočarane... želim se i ja boriti za svoja prava i prava svih nas cura... ali ne mogu negirati ono što mislim i osjećam.
I ja želim da on bude povrijeđen, da pati malo, da se zamisli, da se trudi... Ali želeći da on pati, tjeram samu sebe da pati također. Ubija me to neznanje. Je li njemu ovako bolje? Ili je spreman promijeniti se i vratiti mi se? Želim znati. Moram znati.
Uopće nisam produktivna... Trebala bih učiti za ispit u ponedjeljak, a ja ili traljam po netu, ili blejim (doslovce) u TV, ili spavam i trudim se da to traje što dulje... jer se ne želim probuditi, ustati i opet se truditi ne misliti o njemu, o nama...
Valjda me popustio bijes, i konačno nakon svih onih groznih stvari vidim milijun i jednu lijepu... svašta smo zajedno prošli... stvarno jesmo... i obrazi mi se iz plača pretvaraju u smiješak, pa natrag u plač... i tako stalno...
Odlučila sam. Nazvat ću ga sutra predvečer. Moram ga vidjeti. Razgovarati s njim. Otvoreno. Moram saznati što misli. Jedino ću tako naći neki mir. Nadam se da me podržavate. Teško je biti pametan i proračunat kad je riječ o nekome do koga ti je stalo. Ne namjeravam se poniziti. Ne, prošli smo to. Dapače, ja ću ispasti ona jaka u vezi, hrabra i snažna. A on slab. Jer nije imao snage predložiti susret koji će promijeniti sve.
Kako dalje?
Hej... jučer sam bila stvarno preumorna jer sam malo spavala, išla na onaj razgovor... Koji je prošao super, samo kaj bi oni baš htjeli nekog studenta (da ga mogu preko SC-a "iskorištavat"), a ja ću diplomirati uskoro... Pa ćemo vidjeti... Rekoh, sad je loptica na njihovom terenu. Ja sam napravila sve da im se svidim, a oni najbolje znaju mogu li me poslije ljeta normalno zaposliti ili ne. Ako ne... onda bolje da ni ne započinjem sada.
Što se tiče dragog, on se ne javlja. A ne javljam se ni ja. Moram priznati da me malo bijesni to što si je uzeo za pravo duriti se i ne javljati se, kad je on i njegovo ponašanje jedini i glavni razlog naše svađe. Inače, zadnje riječi koje sam mu izgovorila bile su: "Nas dvoje više nismo zajedno". I poklopila sam slušalicu. Ovi preklopni mobiteli su idealni za to... Samo poklopiš, u afektu, ne moraš tražiti crveni gumb... Samo paff... I gotovo četiri godine veze nestanu u trenu.
Ne znam ni sama što da mislim, i radim. Moram vam priznati, malo sam plakala. Nisam puno, samo malo. Teško mi je praviti se da mi ništa ne znači sve to, kad znači. Teško mi je biti jaka i snažna... Koliko god se trudili da se to ne dogoditi, u tako dugom periodu postaneš malo ovisan o toj osobi. Ipak ste donedavno sve dijelili zajedno... Da barem oboje nismo toliko prkosni. Kad bi se on pojavio na mojim vratima s cvjetićem u ruci, sve bih mu u trenu oprostila. Ne bih mogla biti više prkosna. Ali on to neće napraviti. Predobro ga poznajem. A ja bih toliko željela da se jednom on pokuša izboriti za mene, za našu ljubav ako ona i dalje postoji... da mi na taj način pokaže da mu je stalo... da ne može živjeti bez mene...
Ali može, zar ne? I ja mogu. Pitanje je samo želimo li to. A djevojke moje, ja nemam pojma što želim.
Pokušavam ne misliti na njega stalno. I ide mi, koliko - toliko. I ne gledam stalno na mobitel. No onda kad pogledam nakon puno vremena i vidim pozive i poruke, no nijedna od njega, još mi je teže... Ne znam kako da budem jaka. Ne znam odakle crpiti tu snagu. Suzdržavam se da ga ne nazovem. Razmišljala sam čak nazvati ga s nekog drugog broja samo da mu čujem glas. Sram me to uopće priznati. Zanima me kako je on sada. Kako se ponaša, o čemu razmišlja... Muči li se i on kao ja? Ili ne? Ili je to sve samo u mojoj glavi i zapravo sam ga spasila tako što sam ga "pustila"?
Iako sam se bila zainatila, i rekla da želim pokušati bez njega mjesec dana, jučer mi je jedna prijateljica rekla nešto što me nagnalo da razmislim ispočetka. Budući da je jedina bila u sličnoj situaciji, vjerojatno se jedina i mogla povezati s ovime što osjećam. Uglavnom, objasnila mi je kako je i ona bila u sličnoj situaciji i prekinula s dečkom kojeg je voljela oko gluposti. Oko dvaput ponovljene iste greške... Pokušala sam joj objasniti kako ovo nije glupost oko čega smo se posvađali, a ona me pogledala toliko smireno i rekla: "Jesu, vjeruj mi. Ne želiš pustiti ljubav svog života zbog takve sitnice." Objasnila mi je da ako se ja zainatim, ja ću njega zaboraviti i na jedan, i dva i tri mjeseca... ali da će mi cijeli život ostati u glavi i srcu. I da je njoj jako žao što je tako pogriješila te da živi s time svaki dan.
I znam da je u pravu. Ali osjećam se stvarno povrijeđeno. I ne želim njega moliti da to ne radi. Želim da sam dođe do tog zaključka. Da me moli da ja njemu oprostim, ne obrnuto... Ne znam, stvarno ne znam... Obećala sam sama sebi da ga neđu zvati prije ponedjeljka... Dat ću nam oboje tjedan dana da razmislimo o svemu. Nadajmo se da ću do onda biti pametnija.
Pogodak strijelom... ali ne Amorovom
Eto, svojim optimizmom očigledno sam odaslala kozmički signal... sretna sam, nemojte to dopustiti... i moralo se nešto dogoditi...
Ne da mi se prepričavati, jednostavno: dragi me opet povrijedio... I ne znam je li me pogodilo to što se dogodilo ili to što se to baš danas moralo dogoditi... Sada kad sam konačno pronašla neku sreću... I sve probleme koje sam potisnula u našoj vezi sada su se vratili... I odjednom sve vidim. I nisam sigurna da želim ovo nastaviti. Želim se posvetiti sama sebi. Dugujem si to. Ne želim razmišljati u čemu sam pogriješila, mučiti se, biti tužna... zbog njega. I tako svako malo. Prvi put ozbiljno razmišljam prekinuti, i čak mi na tren i ne izgleda ta odluka preteško. Snašla bih se ja. Sigurno. I možda bih bila sretnija nego što sam sada. Ne treba mi netko tko me svako malo baca u depresiju, zar ne?
Bila sam s frendicom na kavi odmah poslije, i ona me upitala nešto od čega sam se zamislila... Pitala me: "Je li on svjestan koliko je sretan što te ima? I da te može izgubiti?" Iskreno, ne znam. Mislim da jedno drugo uzimamo nekako zdravo za gotovo. I onda uvijek u svim njegovim dogovorima i kombinacijama ja ispadnem na zadnjem mjestu. Ili u potpunosti izvisim. A kako bi rekli u L'Orealu: Ja zaslužujem bolje.
Odlučila sam se ne javljati, uopće. I uzeti si vremena. Vidjeti kako mi ide bez njega. Nemam više snage za ovaj mazohizam...
Znam da sam sada skroz promijenila ploču od noćas, ali eto... Kad me pere optimizam, vidim samo najbolje... A sada, kad me po stoti put povrijedio, vidim samo ono loše... Ne znam ni sama što da mislim, što da radim... Otvorena sam za sugestije... :-(
Pjesmica...
A few questions that I need to know
how you could ever hurt me so
I need to know what I've done wrong
and how long it's been going on
Was it that I never paid enough attention?
Or did I not give enough affection?
Not only will your answers keep me sane
but I'll know never to make the same mistake again
You can tell me to my face or even on the phone
You can write it in a letter, either way, I have to know
Did I never treat you right?
Did I always start the fight?
Either way, I'm going out of my mind
all the answers to my questions
I have to find
My head's spinning
Boy, I'm in a daze
I feel isolated
Don't wanna communicate
I'll take a shower, I will scour
I will rub
To find peace of mind
The happy mind I once owned, yeah
Vexing vocabulary runs right through me
The alphabet runs right from A to Z
Conversations, hesitations in my mind
You got my conscience asking questions that I can't find
I'm not crazy
I'm sure I ain't done nothing wrong, no
I'm just waiting
'Cause I heard this feeling
won't last that long
Never ever have I ever felt so low
When you gonna take me out of this black hole?
Never ever have I ever felt so sad
The way I'm feeling yeah, you got me feeling really bad
Never ever have I had to find
I've had to dig away to find my own peace of mind
I've Never ever had my conscience to fight
The way I'm feeling, yeah, I just don't feel righ
I'll keep searching
Deep within my soul
For all the answers
Don't wanna hurt no more
I need peace, got to feel at ease
Need to be.
Free from pain - going insane
My heart aches, yeah
Izvještaj 1 :-)
Samo da najavim, planiram vam svaki dan (ili skoro svaki dan) pisati izvještaje mog "mršavljenja"... Vidjela sam da to ljudi rade na forumima i mislim da je to dobra psihološka motivacija jer dobiješ feeling da nećeš iznevjeriti samo sebe ako posustaš, nego i one koji te "prate". Obećajem (svečano) da neću biti prenaporna, i da ću ubaciti i ostale elemente svog života u blog, a ne samo dijetu i vježbanje :-)) Nadam se da ćete me podržati...
Budući da mi je danas drugi dan dijete, i prvi dan detoksikacije, neću biti smiješna i komentirati kako vidim rezultate :-)) Nego, bojala sam se da će taj tonik za detoksikaciju biti odvratan, ali nije tako strašno... Ima kao okus crnog ribizla, pomiješa se s puno vode i malo je bljutav, ali... bum izdržala 10 dana... Kao 10 dana pijem tonik, i onda 15 dana tablete neke i to mogu sa ili bez tonika... Budući da sve to i nije prejeftino, vidjet ću dal ću kupovati još jednu bocu tonika... hmm...
Nego, taj moj tonik ima u sebi kao ekstrakte hrpe nekih biljaka i to s 4 različite namjene, bla bla... Nije da previše vjerujem u sve to, ali trenutno sam u fazi života kao u onom crtiću Asterix i Obelix kad im je ponestalo magičnog napitka, pa im je Asterix dao običnu vodu, a oni su mislili da su popili magični napitak i postali snažni. E to sam ja. Ako ja povjerujem da će to meni pomoći, onda sigurno hoće...
Anyway, u njemu, među ostalim, postoje i ekstrakti zelenog čaja, guarane i yunnan čaja... a tih ekstrakata ima i u onom tekućem L-Carnitineu kojeg pijem prije vježbanja... Valjda se nemrem predozirat zelenim čajem :-)) Ha??
Inače, sutra idem na neki razgovorčić za poslek prije ljeta, malo da skupim lovice... Zvuči mi zanimljivo, došla sam po preporuci frendice jer oni, nećete vjerovati, ne traže preko MojPrviPosao ili slično, nego ovako interno... tko koga zna... Toliko o tome. U svakom slučaju, oni traže baš studenticu, za part-time, i sa, navodno, slobodnim ljetom... pa zvuči zgodno. A i firmica mi je zanimljiva, pogotovo s ovog mog marketinškog aspekta :-) Držite fige da bude ok... I da preporuka od neke druge cure ne bude jača od moje :-))
Inače bih trebala učiti jer sljedeći tjedan u ponedjeljak imam još jedan predrok, a potom još i 3 ispitića, ali nekako sam malo lijena po tom pitanju... Nije mi stres valjda, sad sam se ufurala u to da imam 2 dana po ispitu, tjedan mi je odjednom previše :-))
Idem sada... svima želim jako lijepi i ugodan dan :-)) i da ne padne kiša opet...
Užitak, optimizam...
Nakon uistinu napornog prošlog tjedna s tri predroka čije rezulate još nestrpljivo čekam, uzela sam si ovaj vikend malo vremena za ugodni odmor... i rad na svom tenu :-) Budući da sam vikend prije bila "na servisu", vikend prije izvan Zagreba, a vikend prije je pak bilo ne sjećam se ni sama više... možete i same izračunati da je prošlo duuugo vremena bez da smo proveli kvalitetno vrijeme zajedno :-) Nije ni čudo da sam bila u polu-depresiji... Dogovorili smo se da će ovaj vikend prespavati kod mene, sve sam lijepo isplanirala... cijeli tjedan sam se suzdržavala, tj. on se suzdržavao da to ne napravimo na nekoj klupici u centru grada... Stvarno već dugo nisam bila tako napaljena... Kombinacija valjda vrućeg zraka i svega...
A onda... kad je došao kod mene... nekako mi se "nije dalo". Mislim, vodili smo ljubav, nekoliko puta, i bilo je stvarno lijepo, ali ona sva moja napaljenost nekako je nestala. Mislila sam da ćemo skočiti jedno na drugo od silne želje, no nismo... Bilo je to mirno, nježno, ugodno... ali ne strastveno.
Zar je stvarno istina da mi žene želimo nešto samo dok nam to nije na dohvat ruke?? Skroz mi je to čudno. Prve godine kad smo bili zajedno nismo se mogli zasititi jedno drugoga. A sada... I dalje ga želim, i dalje mi je super, ali nije tako intenzivan osjećaj. Mora li to biti tako? Znam da smo mi zajedno sad već stoljećima, ali...
Ako ćemo biti iskreni, nas dvoje smo malo drukčiji po pitanju tog seksa. U smislu da nam postoje puno bolje stvari od njega... Možda je to to neko objašnjenje... Prvu godinu kad smo prohodali, samo smo to imali. Nismo prespavali jedno kraj drugoga, provodili 24h dnevno zajedno, kuhali zajedno, spremali, šetali, gledali TV... Seks nam je bio jedini način da se toliko približimo jedno drugome. A kad sam otkrila koliko je lijepo gledati ga dok spava, uvaliti mu se u zagrljaj pod poplonom, zezati se s njim u kuhinji kad nijedno ne zna zapravo kuhati, već isprobavamo recepte, čitati zajedno subotnji Jutarnji i gledati oglase za nekretnine radeći planove za zajedničku budućnost... Sve te stvari meni pružaju toliki (psihički) užitak da se ovaj fizički ne može nekako uspoređivati... Iako su si međusobno lijepa nadopuna :-)
Eh, ne znam ni sama. Taman kad pomislim da sam se malo ohladila, skužim da sam i dalje kao neka zaljubljena 15-godišnjakinja... Evo, maloprije, otvorim mail i vidim porukicu od njega... da me voli... Inače sam ja sklona takvim porukicama, on u principu samo reply-a, ali sad ju je sam napisao. I srce mi je odmah zatitralo kao da smo tek bili na drugom spoju i ja čekam da se javi :-) Je li to blesavo? Jesmo li mi blesavi?? Ne znam. Ali ne zanima me. Uživam. Na sve moguće načine.
Kako vidite, optimizam mi je malo porastao. Vraćam svoju vjeru u ono "sve ima svoj razlog"... I uistinu sam uvijek vjerovala u to da nema slučajnosti, i da sve što se dogodi, bilo dobro ili loše ima svoj dublji razlog. Našla sam djetelinu s 4 lista, slučajno, kad smo išli u teretanu u subotu. Spustila sam pogled i ugledala je. Zakoračila sam već instinktivno prema naprijed, maknuvši pogled, vratila se korak natrag i ponovno je ugledala.... To je to cure... Znak. Koji sam čekala. Da će sve biti u redu. Trebam samo vjerovati u sebe i u ljude oko sebe.
Radim i dalje na sebi. Bila sam u nedjelju sama samcata u teretani. Inače kad nitko neće sa mnom, to mi je odlična isprika da ne moram ni ja, ali ne ovaj put. Uzela sam si MP3 player, pustila muziku i stala na Orbitrek... Na kojem mi btw ide bolje i bolje svaki dan...
Krenula sam danas i s dijetom, UN naravno, prvi dan prošao OK... spremno u nove pobjede :-) Kupila sam si i neke preparate u ljekarni za detoksikaciju i mršavljenje (ono kaj reklamiraju na telki, 4.3.2.1) i sutra počinjem s detoksikacijom :-) Držite fige... Do ljeta sam tip-top. Moram još i na kvarcanje malo. Ko prava zagrebačka puca :-))
Eto, nadam se da ću uspjeti malo svog novostečenog optimizma prenijeti i na vas... to bi bilo super... :-))
Držite fige...
Ej cure, evo krenula ja ovaj vikend u teretanu, borim se protiv sprava, posebno onog Orbitreka :-) I zasad mi je fora, nadajmo se da će me držati još neko vrijeme...
Inače sam ova dva dana zatvorena u kući i štrebam za kolokvije - imam sutra jedan i preksutra odmah ujutro još jedan... Držite figice da sve dobro prođe...
Čujemo se...
Čudan osjećaj
Hej cure... znam da sam se ulijenila, i moram priznati otkako se ne družim svakodnevno s vama, sve mi je naopako krenulo u životu... i dok je ljubav relativno u redu, sve ostalo se nekako poremetilo... Nekako sam tužna... I ne znam odrediti točno zašto, ali nekako sam već sama sebi postala teretom. Iz dana u dan sam sve deblja i sama sam sebi ružna. I što više pokušavam ne jesti i vježbati, to ovaj izostanak puberteta djeluje na način da se debljam kontinuirano. Idem si sama na živce, kad mi je život tako (ne)organiziran da ne mogu ja na onoj UN dijeti jesti kad piše, što piše... Pa tko će mi to kuhati? Mene cijeli dan doma nema, i onda ti ne jedi poslije 18h. Pa ne jedem prije!!! A vježbanje... ograničava me ono - uto, čet u 20.30. I nema mijenjanja termina, i ovo i ono... a da ne pričam kolika je to pljačka... uzimaju nam novce ni za što... a kad ne mogu doma vježbati, skakala bih teti po glavi kad je ona kat ispod...
Ma, nije ni ta moja nesnosna debljina i celulit toliko problem... Koliko se ja jednostavno nekako ne osjećam dobro u svojoj koži. Psihički. Ispiti su mi svi nekako... znam da ćete se sad smijati, ali stalno dobivam četvorke neke... što je meni baš grozno... navikla sam da ako izađem na ispit nespremna, dobim 3. Ako se spremim, dobim 5. A sad... trudiš se, radiš na projektima, učiš... i 4?!?!? Mogla sam onda udariti high-life i dobit 3. Tak je isto...
Ne znam što ću sama sa sobom. Trebalo bi diplomirati. Nedavno sam se veselila tome. Imala planove. Sada? Ne znam što ću, kako ću. I to je najgore. JA NE ZNAM ŠTO ŽELIM. Navikla sam u životu dobiti sve što stvarno želim. Ali kako dobiti nešto, kad ne znaš što to nešto jest?
Joj, cure moje, nedostaje mi neki entuzijazam, želja, borba... fali mi motivacije... Gdje da ju nađem?
