Vidi, vidi kako se sve izmjenilo dok me nije bilo...
A ima tome sada skoro godina dana !
Dobra je vijest da je ovo moje piskaranje nedostajalo samo meni, a hvala Bogu rijetki posjetitelji ovog bloga su se mogli osloniti na desetke tisuća novih gastro blogera koji niču kao gljive. A bome niču i novi blog sajtovi.
Potpuna je to ludnica koja me u osnovi i ne zanima pretjerano.
Mene i dalje zanima samo jedna stvar - klopica i pokoja kapljica.
Pa kad smo već kod toga eto baš posljednjih mjeseci prođoh ponešto kontinentalne Lijepe naše u kojoj se, gle čuda, poprilično malo toga novoga zbiva. Pozitivno je jedino to što nisam vidio do sada niti puno toga staroga, pa se uvijek nešto iskopa što mi zaokupi pažnju...
Makar to bio i neki sociološki fenomen.
Kao što je to primjerice bijeg iz tkzv. sela u tkzv. grad (pri čemu naravno mislim na najčešći primjer seobe u ovaj moj glavni).
Ma kad ti vidiš divote uživanja u životu u primjerice Iloku, čemu jbih a trebao ludilo glavnoga grada ?
Evo recimo Ilok.
U Iloku kupiš kuću, ma što kuću, imanje sa nekoliko kuća i po koje jutro zemlje za 30-40 iljada jura. Nasadiš kokice, patke, zečeke, puževe, začinski vrt... popikaš po koju jabuku, višnju, krušku, marelicu... i haj haj uživaj !
Tvoji susjedi, dobri i topli ljudi, imaju pajceke, koze, janjce, rade sireve, skupljaju med, sade vinograde i bave se mirisnim vinima - najmirisnijim u nas...
I sve je tamo na noge. Na noge si u dućanu, u školi, na obali Dunava, u kafiću, na tržnici, u vinariji.
Sad će me, naravno, civilizacijski osvješteni pitati dali sam ja normalan.
Pa gdje mi je tu kazalište, 32 shoping centra, 90 kino dvorana, prometni kolapsi od 0-24, najskuplji parking u Europi, najsporiji javni prijevoz na planeti, buka, gužva, kaos, smog, stanovi po 2000 eura kvadrat u kvartovima bez ijednog stabla i dječjeg parka, trošak goriva od par iljada jura godišnje, pretrpane bolnice i mrzovljni doktori u ambulantama... preskupi odvjetnici, uobraženi zubari, preptarački restorani s umjetnom hranom i lošim vinima, džepari i mafijaši, penzioneri po tržnicama koji probiru plastično "domaće" povrće, snobovsko prešetavanje nove gaderobe krcatim ulicama...
E stvarno bi mi to moglo nedostajati... Punih dva dana mjesečno.
Koje bi si, da sam u Iloku, mogao priuštiti boraveći u hotelu kad god bih to poželio, pa nakon zasićenja sadomazo poriva života u tom i takvom gradu odmah put pod noge u moj idilični zdravi raj...
Da, zamišljam se u tome.
I ozbiljno o tome promišljam.
Promišljam o doručku uz čašu tek pomuženog mlijeka, uz mirisni domaći kruh namazam domaćim džemom i putrom, uz pokoju šniticu šunke, kobasice i slanine, te naravno uz kao dukat žuto pečeno tek donešeno jaje iz vlastitog kokošinjca... uz čašu dobrog pjenušca.
Promišljam i o gablecu uz paprikaše, perklete i gulaše i čašu fine rakijice.
Promišljam i o ručkiću na kojem na stol slažem juhu od domaće govedine iz koje sam prethodno izvadio komad mirisnog govedskog vrata i pojeo ga onako s hrenom tek usput, a potom nakon juhe u kojoj su se migoljili netom ukuhani domaći rezanci na svinjsko pečenje iz masti, pokoji krumpir iz peke, fetu kruha koja hrska pod zubom i čija šnita teži kao cijeli kruh iz gradske pekare, te na kraju sve začinim komadom pite od jabuka i štrudle od višanja. O graševini, pinotu i sauvignonu koji uz to putuju kroz moje nepce da i ne govorim. Kao niti o dobrom slatkom tramincu na kraju balade.
Promišljam i o večerici na kojoj uživam mirisnu janjetinu, lešo povrće iz svog vrta i na kraju slavonske vruće buhtle s pekmezom.
Pa se i tu razveselim uz kakav zweigelt ili frankovku. Ma neka i uz neki porto.
Pa kada dođe tren uzmem pred spavanje i dobru knjigu te ponekad pomislim o televizoru koji bi ugašen i pokriven prašinom stajao zaboravljen u mračnom kutu sobe...
Baš mi je zazvonio mobitel.
I to je izgleda, u ovom životu - to.
|
