Ne volim baš vjenčanja.
Pogotovo ona koja kreću od kuće mladoženje prema kući mladenkinoj u prisustvu barjaktara, kumova, supijanih prijatelja, zbunjene rodbine i raštimanih tkzv. tamburaša. Pa kad svi stignu onda izvode nikom smiješne skečeve prosidbe, dodatno se potoče pelinkovcima, jeftinim viskijima i gemištima, i krenu nakon strašno dugog vremena vike i sumnjivo jasnog pjevanja prema crkvi te stanu u duge redove sličnih njima. Svećenik u pravilu vjenčanja obavlja kao po Fordovoj traci. Nezanimljivo, brzo iščitavajući molitve i vjenčane savjete. Prsten, blagoslov, poljubac, pozdravi i čestitke. Huja – haj. Pa po stoti puta toga dana svi u automobile i put restorana. Sve nekako predvidljivo, uobičajeno, svi žure i jure kao da im se slučajno ne dogodi da nešto preskoče, zaborave ili negdje zakasne...
Tako je bilo i jučer.
S izuzetkom neviđene kiše koja mi je uništila odjelo. Ali ne i raspoloženje. Jer me ipak na kraju uvijek veseli jesti sva ona silna jela koja dolaze u slijedovima tijekom 7-8 sati. Ta duuugaaa večera s pogledom na ljude koji pjevaju i plešu po standardnim repertoarima ima neku čar koju treba s vremena na vrijeme uvijek isponova oprobati. Utoliko više što u pravilu nastojim od milijun posluženih jela pronaći barem jedno koje mogu nazvati politički korektnim. Na svakom vjenčanju to je nešto drugo. Nekad juha, nekad pohanac, nikad torta.
Muzičari najaviše prvi pjat. Pa rekoh, da se krene.
Dođe tako pladanj sa narezanim suhim industrijskim vratom (17,18 kn kg), pa nečim što su odlučno u jelovniku nazvali pršut, uz pridodatak nekoliko kiselih krastavčića, tri šnitice dimljenog sira i par hrpica francuske salate a'la Zvijezda. Sve to na nekoliko listova jedine zanimljive namirnice na stolu – zelene salate.
Liznuo sam po 0,01 mg od svega, pa tih par listova salate smotah kao rolicu i gut. Prvi slijed je prošao relativno bezbolno. Ali favorita večeri još nema na vidiku.
Nedugo potom najavila se juha.
Netko mudar podignuo je cijele svatove na noge pa krene niz molitvi na razglas prije konzumacije. I doista mi je trebala neka viša sila da provarim tu mlaku tekućinu.
Stvarno me naljuti kad tako jednostavna stvar kao što juha i uz uporabu piletine, peršina, mrkve, celera i soli postane majstorijom kuhara ništavna. Heh al tko mi šta može. Mene štiti molitva od probavnih smetnji. Favorita i dalje nema.
Ode juha, otplesaše šaljivci pokoje kolce, pa stiže plata kuhanog i plata neke velike kuharske majstorije. Promatram platu. Na kuhanoj šnite govedine (može bit loše samo ako je krava mrtva već 4-5 mjeseci i još k tome ležeći na suncu), pa par komada piceka (to je onaj iz juhe), hren u tekućem stanju (to stvarno nije lako napraviti) i hrpica restanog krumpira konzistencije palente. Malko se prerestao... ah.
Na drugoj plati malo teatra. Pržena slanina koja se obavila oko pilećih jetrica (to su ona iz kuhanog piceka koji je iz juhe), pa je drži čačkalica da se sve ne raziđe. Par komada pohanih bukovača i glave šampinjona nečim definitivno punjene. Hopa, rekoh. Kuhar odlučio dati obol riječi kreativnost. I vrag mi nije dao mira pa sam odmah pojeo jedan zalogaj slanine s jetricama. Ajajaj. Niti pohane bukovače koje sam odmah utrpao u usta, a bogme niti komad kuhanog piceka potom, nisu uspijeli odnijeti okus sirove pileće jetrice iz usta. Vjerujte na riječ – grozno.
Od muke sam se bacio na gemište. (Naravno naivno sam prvo probao kućno vino u čistom obliku). Razmišljao sam o tome kako sam baš prije neki dan uživao u sličnim rolicama. S malom razlikom što je su te bile fenomenalne. Naime umjesto sirove pileće jetre slanina je bila omotana oko suhih šljiva i oko suhih smokava. Tako pržene rolice i još poslužene tople činile su potpuno prehrambeno čudo... ali to je bilo prije neki dan.
Ja sam čekao slijedeći izazov. Kao da se stvorio neki most između mene i kuhinje. Kao neka rovovska bitka u kojoj je još daleko do pobjede. Tko će preživjeti ? Tko će biti uporniji... uznojio sam se kao rijetko kada. Sat nije pokazivao niti 22.00. A favorita još nema.
Stizala je glavna plata.
Pohance sam vidio već s kilometra. No kada je spuštena pred mene uočih još ponešto. Teleće pečenje preliveno vlastitim sokom, svinjsko pečenje preliveno telećim pečenjem, pohanci umočeni u teleće pečenje (pokazalo se da su pureći punjeni prešanom dućanskom šunkom). Uz to ponovo restani krumpir. Ovoga puta u nekom drugom obliku, ali iste boje kao onaj maloprije. I zdjela salate. Ogromna. Pa što tko uhvati među ribanim kupusima, zelenom salatom, paradajzom, krastavcima i svemu što je dopalo ruku salat majstora i njegove satare.
Teleće pečenje je naposljetku bilo ok. Kako ? Tako što je ono jedino imalo okus po sebi, a sve ostalo po njemu.
Gemištek je opet pomogao da sve klizne negdje daleko.
Bližio se vrhunac. Svadbena torta. U pravilu to nikada nije favorit svadbene večere.
Meni u stvari vrhunac misterije kako od puno materijala (čitaj jaja, putra, šlaga, oraha, biskvita, čokolade i sl.) učiniti nejestivu masu izvana oblikovanu u tornjeve i slične kreacije pedesetih. Nije dakle niti ovaj puta torta nije razočarala činjenicu.
Sad se samo moglo pričekati janjetinu&odojka s mladim lukcem. Favorita večeri do sada nije bilo. Dok je vrijeme odmicalo već vidno raspoložen sjajnom hranom zaplesao sam i ja u nekoliko navrata. Nagazivši me dvadesetak puta ostali ljuljajući i skačući parovi koji su mi se usput smješkali i nešto mumljali zaključio sam da je to bio prijemni ispit za ulazak u klub zgužvanih odjela i haljina, a koji sam s uspjehom položio.
Ugledah tada i čekani mesni zajutrak.
Kako bih rado da sam mogao reći namirisah mesni zajutrak.
Ali figa.
To su bili komadi mesa bez mirisa i okusa. Samo mi je izgled pomogao da odvojim odojke i janjaca. Ali što sam imao od toga. Uglavnom ništa...
Vozio sam do kuće dugo. Na zadnjem sjedalu ponio sam i dio ove gastronomske svadbene misterije sobom. Djelili su je gostima na odlasku.
Mislim da sam ja jedini znao da je to stoga što osoblje nije željelo da slučajno netko ujutro naiđe na ostatke te hrane i pomisle da je to njihov gablec.
Jer štrajkovi su danas dopušteni i u malim firmama.
A štrajk je opasna stvar.
Ja sam isto do daljega u štrajku za svadbe jer odoh sa večere ovoga puta bez ijednog jela koje bi bilo politički korektno.
|
