Nije da nema baš ništa na gastro sceni kod mene, ali u stvari i nema ništa spomena vrijednog.
Otvorio se doduše pokoji restorančić, ali svi redom niš specijalno.
I dalje ostajem vjeran starim prostorima. Jer lijepo ih je vidjeti ponovo sve otvorene i u punom jesenskom zamahu, nakon što su prošli ljetni dani odmora i nerada.
I baš kad razmislim, o jednom takvom nisam nikada napisao niti redka, a to je stvarno svinjarija. Prije svega zato što mi je to jedno od najdražih gablaonica u Zagrebu.
U stvari to je jedina konoba koju doista držim da u gradu smije jedina nositi takav nazivnik.
Reče jedan moj kolega po djelu: konoba je dalmatinski klub gentlemana. To bi prevedeno u riječnik muškaraca značilo – mjesto za finu spizu, dobru bevandu i muško nadmetanje u riječima bez prisustva spola koji o takvom druženju i nema baš pozitivno mišljenje. A takva je upravo mala špelunka na tržnici Dolac, prva uz ribarnicu, gdje malo prolaznika zna da posjeduje i veliku prostoriju na katu sa nekoliko stolova. Skrovito mjesto dovoljno da se u njemu sakrije nekoliko gladuša koji vole briljantne pržene srdelice, gavune ili papaline, kakav steak od tune ili palamide, platu blitve, dobru riblju juhu, i žmulj crna vina za izradu dobre bevande. Da ne pričam da nema kvalitetnijih razmjena misli upravo na tom mjestu i upravo uz takvu hranu i piće. I upravo danas na tom mjestu rasplela se priča o jesenskim gastronomskim temama. Protresli smo vrganje, spomenuli dolazak tartufa. Počeli raspravu o nadolazećim maslinovim uljima. Pominjalo se kolinje, šunkice, svježe povrće, kestenje, kuhana rakija... Moj dio predjesenskog ekspozea odnosio se na proteklu subotu. Početak berbe grožđa u Kutjevu.
Bio je to dan sa očekivanim događajima. Početak berbe grožđa uvijek ima sličnu priču.
Već dolazak u rano prijepodne nije obećavao pametno ponašanje. Na dugačkim stolovima uočio sam svježe iscjeđene čvarke, kulen i suhi jezik. Odmah se krenulo sa otvaranjem graševine... A podne još nije odzvonilo. Stvari su se brzo toliko zakomplicirale da sam dolaskom na gradski trg ubrzo našao istomišljenike, donijeli se stol i stolice na sam ulaz u poslovnicu FINA-e i pod kamerama nastavilo se otvarati buteljke. Pazite nije to bilo opijanje. Radilo se naime o ocjenjivanju kvalitete vina !
A što sam ja pa kriv što vina ima toliko da ga čovjek treba dugo kušati, pa reprizirati kušanje ne bi li potvrdio ocjenu.... I tako dok ne suzi krug na najbolje...
Uskoro je butelja bilo toliko da se mi međusobno nismo vidjeli preko gomile boca. Polazak zacrtan za sedam navečer, otegnuo se do pola deset. Vožnja do Zagreba bila je toliko duga (busom i šoferom koji pije mineralnu vodu, da se razumijemo) da doista ne znam dali sam u stvari i sada kod kuće ili još putujem...
Priča je to po ničemu posebna, da u stvari nije u svojoj srži nosila potku jesenske gastronomske tematike. Jer eto vino je dakle na putu, ulja će za koji mjesec, smiješe nam se svježi špekovi, kobase, šunkice...
Pa svečano objavljujem: drage naše školjkice, škrpine, murine, orade, zubatčići... množite se i volite do slijedeće godine. Do tada ćemo vas samo malko i povremeno grickati. Jer glavni prostor na stolovima pripada sada nekim drugim veseljima. Isto tako srcu nam draga.
P.S story
Stojim neki dan pred jednom zalogajnicom i mislim si što bih s nogu ugrizao. Priđe mi lik i pita: e, stari, imaš kunu ? Nemam, rekoh uobičajeno. Nije bio previše potresen odgovorom. Odšetao je dalje s istim kratkim upitom, a ja se opet koncetrirah na narudžbu. I odredim nešto što se zove ficleki bifteka u pogači. Cijena 25 kuna. Dadoh 30, dobih 5. Kovanih. Istog trena evo lika ponovo uz mene. E, stari, imaš sad kunu ? Lagano iziritiran upornošću pogledam ga i velim: e, stari, ovo je 5. Malo puno za užicati, zar ne ? Tip me promotri, ušuti, i nakon par sekundi izvali na glas: e, a može 3 za 5 ? Prisutni popadaše na pod od smijeha uključujući i mene. Dakle nuditi 3 užicane kune za mojih 5, to je doista genijalna ideja. Pristao sam naravno. To je ipak najneobičnija trgovina koju sam ikada obavio.
|
