Prvo jednotjedno kuhanje u prepečenom Zagrebu, a potom ljigavi vikend. U nedjelju oko podneva rekoh: e neće to tako!
Pa okrenuh ključ u bravi djipeka i pravac more.
Tamo je, navodno, bolje.
No problem se pojavio nakon sata vožnje u brdima Gorskog kotara.
Želudac nije imao razumijevanja za moje ludorije i uporno se bunio što sam i danas preskočio doručak, marendu, gablec, snek... Slutio je da će mu i ručak izbjeći i baš se nešto uznervozirao...
Nije bilo ni prve ni druge nego žmigavac (koji ne radi... pas m...) pa u prekrasne Fužine.
Parking pred mojom omiljenom konobom "Volta".
Prvo malko ludo dobrog sireka (mmmmmmm), pa potom glavna divota: srneći gulaš sa goranskim "zemlknedlama". Uuuuu. Doduše inzistirao sam na medvjedovini, ali eto... Nije sezona lova...
Čuveni su specijaliteti goranskog kraja vezani uz divljač. No ukrug ih probah i uvijek se vraćam ovom klasičnom. Jer eto, nekad me i klasika pali. Gorani ovo jelo pripremaju često i tijekom cijele godine. I ja sam se hrabro okušao u tom poslu. I navedeno jelo sada činim na slijedeći način:
Kada mi padne s neba kilogram srnećeg buta nasjeckam ga na veće kocke i stavim u marinadu na 24 sata. Marinadu ne kuham. Promiješam samo jednaki omjer kvasine i obične vode, nasjeckam u sve par režnjeva češnjaka i u to umiješam kocke mesa.
Drugi dan, u približno isto vrijeme, na svinjskoj masti pocaklim jedno dva-tri veća luka narezana na sitno, dodam im meseko da uhvati smeđe boje na svim stranama, pa krenem sa daljim dodavanjem dvije velike mrkve (koje naribam na ribež), dva lovor lista, četiri-pet komada suhih šljiva i na kraju padne i žlica borovica (ili brusnica kupljenih u Ikei, blažena bila).
Lagano se sad sve i popapri i posoli pa na vatrici pirja uz podlijevanje oko sat i pol do dva. Podlijevam pretežito s vodom, iako mi svako malo pobjegne i malko crnog vina... (C-c-c)
Nakon jedno sat vremena umiješam i iscjeđenu konzervicu pelata ili žlicu koncentrata rajčice bez konzervansa ili moje omiljene male chery rajčice.
I to bi bilo otprilike sve...
Naravski uz to kombiniram nekada knedle od kruha, nekada njoke, nekada palentu...
Al o njima ipak nekom drugom prilikom.
Možda onom kada doznam kako to gorani pripremaju svoje knedle sa domaćom slaninom i još ponekim dodatkom koje još nisam sve prokljuvio.
Pitanje je sekunde !!!
P.S. Put se nastavio do Dramlja (nikad bio, slučajno skrenuo). I nije bilo loše. Već u 4 popodne sam se lijepo brčkao.... A u 10 ponovo bio doma u mračnom, kišnom gradu.
Aaaa, what a day – rekao bi Yocker...
|
