Kuda svi tu i ćoravi Mujo. Svake me godine nasade na... i isponova posjetim nekoliko "međunarodnih" sajmova Zagrebačkog velesajma.
I uvijek se isponova razočaram.
Auto show se pretvorio u modnu reviju u kombinaciji sa promocijom hrvatskih ljepotica. Auto se danas naime cijeni bolje što je zgodnija djevojka koja se šetka oko njega. Kakvi kubici, kakvi bakrači. Samo duge noge, širok osmjeh, zlatan zub... Nasuprot tome boat show prednjači naguravanjem pregolemih brodusina u paviljone iako to izgleda smješno jer na jedrilicama nema jarbola, a božićno novogodišnji sajam je sjajna promocija za nacionalnu proizvodnju Indije i Šri lanke.
I sve je to u onih prvih nekoliko paviljona na ulazu u Velesajam, a ostali su misteriozno nedostupni, zaključani i prazni.
No baš me briga za pobrojane sajmove. Njih više ne posjećujem. Meni srcu drag je uz sajam knjiga (svaka mu čast), ovaj koji upravo traje.
Vinovita.
Već se jetra vesele na pomisao degustiranja svih tih divnih kapljica koje postanu prvo potočići, potom rijeke, pa slapovi.... njam !
Jer kako uopće i pomišljati da u zemlji vina i vinarstva, sa svim tim velikim i malim proizvođačima i uvoznicima, sommellierima i vinotekama neće biti vinčeka u veeeliiikim količinama.
Pa se naravno zaputih i opet prema zdanju međunarodnog sajma.
Ponese me adrenalin i zablokira zdrav razum koji sve tiše šapće "ne idiiii. Ne idiii. Sjeti se svih promašenih i jadnih sajmova na kojima se razočaraš!"
Ali ne. Tko šljivi zdrav razum. Jetra je glasnija (a izgleda i veća od mozga).
Ulaz 40 kuna. Hm. U kućici vidim sjedi lijepa djevojka naslonjena glavom na pult i odmara. Oči napola zatvorene. Spava jadna. Umorila je navala posjetitelja pa odmara. Neka jadnica. Naradila se.
Nježno kucam, ona se budi. Snenu je obrlatih pričom da idem u srednju školu već dvadeset godina, pa mi naravno pripada učenička karta za 20 kuna.
Sneno je pristala na tu malu prevaru. Dala uz kartu čak i katalog koji završava u prvoj kanti za smeće, već pretrpanoj katalozima prijašnjih posjetitelja.
Kod ulaza - ništa. Prvi paviljon prazan. Drugi također. U daljini, prema kineskom paviljonu, vidim neko komešanje. Desetak traktora i dva-tri kombija stoje ničim izazvani na putu prema masi ljudi koja broji čak pet osoba na jednom kupu.
Ulazim napokon u izložbeni prostor nakon višesatnog hodanja među golemim praznim zgradama.
Prvi pun jedva do pola. Ili prazan. Ovisi kako se gleda. Tamo stoji neki čamac, prodaje se ribički pribor. Sa strane lukovi i strele. Nigdje vina, samo kao neka rekreacija. Bježim u drugi paviljon. Taj je pun. Skladno i planski jedan uz drugoga stoje proizvođači bačava, trgovci traktora i firma koja prodaje software za kompjutorsko pucanje iz sportske puške.
Ne vjerujem očima.
Naprosto me strah ući u treći paviljon na čijem se ulazu prodaju originalni hrvatski proizvodi. Gumeni bonboni, lizalice i ostale zanimacije za zube na dekagrame i kilograme.
Razum je konačno probio do svijesti, jer se jetra u međuvremenu povukla u kućicu i pustila mu prednost.
Ponovo sam nasanjkan.
Sajam je naravno i ponovo katastrofalan. Izgubih i vrijeme i učenički novac za ulaz.
Nigdje ništa nova, nigdje ništa veselog.
Vinari zbog skupoće kvadratnog metra nastupaju zajedno sa trgovcima kemikalija za pranje bačava i špricanje vinograda.
Rijetka poznata lica crvenih noseva.
Ne vesele se ljudi, već piju od tuge.
Pridružih im se grabeći čašu i dopola ispijenu bocu.
U misli prizivam nedavno prošli sajam Vinistra, pa sve divne sajmove vina po Italiji.
Boca je brzo popijena.
Iako dolazi nova, nije mi baš gušt. Dođoh, vidjeh, pozdravih prijatelje i nakon sat vremena odoh.
Vani je sunce, u kućici i dalje spava djevojka koja prodaje karte.
Ajmo doma. U kutiji me čekaju već nekoliko dana puževi s kojima treba nešto učiniti.
A i na policama u stanu veća je Vinovita nego ona koju sam posjetio.
Da naplaćujem možda i ulaz ?
|
