Zanimljivo je u restoranskom biznisu. Neki restorani za koje se čovjek može zakleti da su stvarno prehrambena fantastika, ničim izazvani potpuno popi.... i preko noći postanu u najmanju ruku prosječni.
Izmišljam ?
Evo prije desetak dana otišao sam po 1435 put u jedan od svojih omiljenih mjesta, posljednji kultni Tip-top (nekadašnje Blato, povijesno poznato utočište Tina Ujevića i tisuća pjesnika i neimara). Kunuo sam se sve te nabrojane pute u najbolji bakalar u Zagrebu, u sjajne pržene girice, u jedinstvene janjeće tripice, u korčulanske klašune... hej, hej odmah zaigra srce (a i trbuščić... koji doduše nije kao onog momčića na fotkama mojeg omiljenog blog kolačića, ali bolje se ljuljati... hehe). No eto navratih ja u taj termin, prije navedenih desetak dana, i unaprijed vesel kao malo dijete sa pet frendova sjedoh za stol. Bakalar !! Bakalar mi dajte !!- otelo mi se na glas. Ekipa pak navalila na jadranske lignje i na neku ribicu. Oradu mislim. Slina nam na ustima, rupa u želucu. Sve je slutilo na dobro.
Ali...
Prvi dolazi bakalar.
Aj aj aj.
Ne znam odakle bi počeo bacati drvlje i kamenje na tu kašu od krumpira, lošeg maslinovog ulja i vrlo, vrlo rijetke ribe. Izgledao je kao frutek. Prvi griz (ili srk možda) toliko me potresao da mi je počela trnuti ruka. Predinfarktno stanje, kažem vam.
Malo sa zavišću gledao sam platu sa ribom koja je dolazila ostatku ekipe. Ali na njoj tri (čitaj 3) smežurane lignjice. Napaćene, tužne, umorne. I jedna (čitaj 1) ribičica oko 30 dekagrama velika. Odmah na prvi pogled vidljivo iz uzgajališta. Snuždili se i ostali za stolom.
Od muke poručismo vina. Prosječnog. U litrenkama. I nakon dvije boce odlučismo otići. Neki od nas zauvijek. Jer za to jadovansko objedovanje naplatiše nam tisuću i nešto kuna. One tri gumene lignje 200, a i riba jednako toliko. Moj frutek bakalar 2 x 40...
Zbogom Blato, nek te hvale neka druga usta.
I opet prošle subote.
Mjesto zločina Vodnjan u Istri. Restoran Vodnjanka. Razvikan i hvaljen kao cool (čitaj kul) mjesto za prave uživaoce istarske kužine, pogotovo na temu gljiva.
Pa tko sam onda ja da u to sumnjam.
Sjedosmo.
"Imate smrčaka ?" (vrlo vrlo cijenjena i ukusna gljiva kojoj se sada ful sezona).
"Nemamo" reče osoba koja nam se približila nakon deset minutnog samovanja u praznom restoranu. "Ali imamo vrganja"! (vrganj je gljiva koja još mjesecima neće rasti u našim šumama jer mu naprosto nije vrijeme.)
"Pa vrganjima nije vrijeme..." reče neko. "Pa nije, ali imamo smrznute" - reče osoba.
Uf. Ostade konverzacija bez komentara.
"A što još imate"
"Fuže na gulaš, njoke sa rikulom i pršutom, lakjsdfljksjdfkj lsaklklakb bla bla bla..."
"OK. Dajte nam onda jedne fuže na gulaš i jedne njoke".
"Naravno" reče osoba i ode u 14.10.
tik-tak tik-tak tik-tak...
14.50
Ubrzo, dakle, dolaze dva pladnja sa kojih se vijori dim, ali ne i miris.
Pogledasmo se. Pa oprezno piknusmo malo fuža (industrijskih sto posto) sa malo gulaša. I okus se pridruži mirisu. Nije ga naime uopće bilo.
Piknusmo potom i malo njoka sa rikulom i pršutom. Njoki domaći (priznajem), ali raskuhani (a zašto bi nešto bilo dobro). Rikula tužna, opuštena, neukusna (prilog mojoj tezi da rikula vrijedi naprosto onakva kakva se ubere iz vrta i nikako drugačije). Pršut rijedak, ali ukusan. Umak od vrhnja (valjda Dukatovog). Potpuno smiješno jelo. Na razini kvalitete pizzerija iz Prepuštovca (floskula !! a ne uvreda ako tamo ima možda koja).
Od jada nismo niti pili. Željeli smo platiti i otići plakati nad sudbinom nekada kultnog restorana negdje gdje nas nitko neće vidjeti.
Al ne može čovjek danas niti plakati kad mu padne na pamet. Jer prije toga mora platiti. A to smo željeli u 15.30. Pa u 15.45. Pa u 16.00... Ostavismo jednoga od nas da dočeka račun. Mislim da je došao u Zagreb dan kasnije.
Pa zbogom Vodnjanka, nek te hvale neka druga usta.
Bilo vam dakle i jednom i drugom.
Pa prošlo.
|
