Gourmet

Planiram leć' u neku lovu idući tjedan. Znam da bi većina ljudi odmah pomislila na novi kauč, tv, kompjutor, gume za auto, proljetnu obleku i slično.
Ali ne i ja. Meni lovica ode uvijek na isto mjesto. Put peškarije.

Na njoj ću tako lijepo kupiti jedno dvije i pol kile prave hobotnice (jednu od kilograma i pol, a jednu od kilograma), pa onda jednog jastoga ili hlapa od oko kilograma, jedno pola kile repova grdobine, i desetak pravih velikih škampi. Naravno i ponešto povrća, ali i par kartona istarske malvazije. Neka se nađe.

Pa na posal.

Prvi dan onu hobotnicu od kilogorama i pol staviti ću na led.
Onu drugu ću pak za početak u express loncu kuhati jedno petnaest minuta, pa pustiti da se ohladi.
Za to vrijeme u pet litara zasoljene vode ubaciti ću mrkvu, korijen celera, bijeli papar u zrnu i nešto narezanih vrhova poriluka. To će se lagano kuhati petnaestak minuta, a potom se u juhicu treba uroniti nadam se jastoga, a ako ne onda ipak hlapa. Kad zakipi pustiti ću sve petnaestak minuta kuhati, pa vatru ugasiti i ostaviti još desetak minuta da jastog (hlap) odstoji u loncu. Na kraju ću juhu procijediti i sačuvati je.
Dok se cijela stvar hladila očistiti ću sirove velike škampe i narezati repove grdobine na komadiće. Tada ću kuhanoj hobotnici odrezati cijele krakove i oguliti joj kožu, a kuhanom jastogu (hlapu) izvaditi meso iz ljušture.
Zakuhati će se tada ponovo sedam decilitara juhe u kojoj se već kuhao jastog (hlap), ali ovaj puta sa onim već kuhanim celerom prethodno narezanog na kockice, pa tako i s mrkvom a i sa dva po dužini prerezana poriluka. Malo će se to posoliti, kuhati desetak minuta, pa će se dodati još i očišćeni repovi škampi i grdobina na još pet minuta zajedničke kupke.
Juha se tada treba ponovo procjediti i u nju staviti petnaest dekagrama želatine u listićima, koja se pak prije toga razmekšala u malo hladne vode.
E sad treba naći neku četvrtastu dugačku posudu.
Listovi poriluka se rastvore kao plahte i slažu jedan do drugoga tako da krajevi za jednaku dužinu vire vani kao dugi rezanci.
Kada je posuda potpuno ispunjena listovima, na njih se u posudu počnu slagati po dužini krakovi hobotnice, pa komadi narezanog hlapa, pa grdobina, pa kuhane kockice povrća, i na kraju se preko svega nariba jedan crni tartuf. Sve će se zaliti juhom u kojoj je otopljena želatina, potpuno prekriti krajevima poriluka i staviti u hladnjak da se stišće...

Drugi dan odlediti će se ona smrznuta hobotnica pa staviti kuhati u vrelu vodu pola sata. Sitno će se nasjeckati tri glavice luka, dva-tri češnja češnjaka i peršin. Kad se hobotnica ohladi u mašini za mljevenje mesa lijepo će se samljeti na krupno, pa pomiješati sa povrćem i još jednim jajetom. Smjesa će se posoliti, dodati papra i mravinca, kadulje, ruzmarina... Na kraju se od svega rade polpete (okruglice spljoštene kao hamburgeri), pa se uvaljaju u krušne mrvice i prže na lagano na maslinovom ulju.

A ona fina riblja hladetina od jučer će se narezati na debele kriške i biti hladno predjelo.
Polpetama će se pak pridružiti salata od kuhane raštike sa maslinovim uljem i češnjakom.
A svima zajedno bočica fina vina...

I sad tko može bolje potrošiti lovicu od mene a ?

Koliko je trajala ova zima ? Oko dvije godine, jel ?
Nikada kasnije nisam posijao i posadio biljčice ...
Ok. Ima to i dobrih strana, jer sam u stvari duže ljenčario u ime hladnoće.
Ali ipak. Svrbe me već prsti za nekim nakuhavanjima, a vrt u tužnom stanju...
Kontra tome na placu hrpa vrijednih ljudi sa već spremnim sadnicama.
Kuna ili dvije i riješen problem sjemenke, kopkanja, zalijevanja, čekanja, presađivanja...
Ili ?
Pitam gospođu na štandu - imate mentu ?
Kak ne, evo...
Al gospođo to nije menta.
Ma je gospon...
Ali gospođo to stvarno nije menta. Liči prije na ...
A valjda ja znam gospon !!! Ja to prodajem već sto godina !!
Odustajem.
Štand dalje.
Vidim imate sadnica paradajzeka... Imate možda one male, znate Cherry...
A kaj budu vam ti mali... Imamo one prave, orijaše, te si zemite...
Pa da, ali ja bih ipak...
To vam nigde nema. Al ovi su vam moji pravi ...
Potpuno sam bio iznerviran takvim razgovorom likova iz Monthy Phytona i filma Glup i gluplji...
Kao da tražim piceka, a oni nude svinjski odrezak.
Ufffff.
Dakle ipak i uprkos pravac špajza pa vađenje sjemenja koje sam uostalom i pripremio prošle godine za ove dane.
I na poslić.
Teglilca, zemljica, sjemenka, vodica... pa nebrojeno puta...
Neka ima i viška. Ponijeti ću ih na tržnicu i podijeliti profesionalnim uzgajivačima sadnica zajedno sa natpisima: Ovo je menta, ovo je bosiljak, ovo je mali paradajz, ovo je mažuran ...
Neće im škoditi mala školica.
Barem oni gastronomi koji požele na balkonima uzgojiti veliki grm majčine dušice kupljen na placu, neće na kraju imati origana na bacanje.

Daklem nemresh bulivit. U roku keks vratio sam sve skinute kile iz proteklih mjeseci... Kako ? Kako se to desilo ?
A opet...
Jučer je i službeno otvorena sezona roštiljada na mojoj terasici. Ekipa je okupljena u zanimljivom broju. I točno se vidjelo da su svi jedva dočekali taj dan povratka roštiljade u naše živote. Jer svi su ponešto pripremili, da ne usfali.
Naložih tako najveću vatru koju je moguće naložiti. I pečenje krene već oko podneva s prvim gostima.
No prije pečenja, priprema salatica. Rikula, rotkvice, mladi luk, raštika na blitvu... Već je i salata bilo preko mjere. Uz put se pijuckao Chimay (Ribafish gdje si bijo bijo bijo kad je jučer grmiloooo), i to kao aperitivčić.
Napokon krene grilada.
Prvo pileći file punjen sirom i omotan špekecom.
Pa bijeli bubrezi lagano marinirani u limunu.
Odmah potom i ždrebeća marinirana rebrica.
Sa strane lagano ruzmarinom posuti svinjski kotleti.
A do njih slanina sa kožicom.
Za vegetarijance (naknadno ustanovljeno da takvih nije bilo) tikvice i patlidžani.
I na kraju prvoklasni bifteci natrljani košticama šipka i medom.
I čitavo vrijeme crna, crna vina... razna... od Visa, preko Istre, do Francuske...
Već podmrak na jarki žar bacile se šnite orehnjače i makovnjače polivene rumom i posute šećerom, a do njih banane umotane u foliju zajedno sa sokom od naranče i pošećerene te prelivene konjakom.
Jer tko je vidio ručak bez deserta...
E da.. To je bila dostojna proslava otvorenja sezone roštilja.
A danas...
Nemrem bulivit.
Vratilo se brdo kila !!!! Kako ?
Kako se to desilo ??

Svojedobno sam istraživao najbolje roštilje u gradu. Radio sam ozbiljne analize, pisao prednosti i mane. Ipak, priznam, neka sam mjesta u startu svrstao u kategoriju "posebno".
Takav je i svima poznati Labus. Iako je ime u stvari stvarno ime vlasnika, a lokali, jedan iza Kraša na Savici kod tenis terena i drugi prostor na Črnomercu, se drugačije nazivaju, to nikako ne brine. Onaj na Savici mislim da nitko ne zna po imenu, a u Črnkasu se radi o nekadašnjoj i današnjoj Mitnici.
I majstori su tamo, roštilj majstori...
A glavni roštilj majstor, Vojo, u genima ima usađenu umjetnost spravljanja raznih mesnih kombinacija. Koristeći tursko-srpsko-mađarske varijacije stvara čuda. Kojima se uvijek i isponova klanjam.
Tako i danas.
Ogladnio sam, naime. A miris proljeća u zraku skrenuo mi misli prema zdravoj roštiljskoj prehrani. Pa pravac Mitnica. Tamo bjaše i gazda i njegov sin i majstor Vojo i jedva jedan mali prazni stol.
Za mene.
Bezobzirno sam se bacio na "mazalice" (šnite kruha u koje je utisnuto mljeveno meso i tucana ljuta paprika, pa su zapržene kao tost na roštilju), potom na kobasice u janjećem crijevu, pa na ljute grudice od mljevenog mesa, potom na pljeskavicu sa kajmakom, vrele lepinje, zapečeni grah, šopsku salatu...
Hehehe, skromno a?
Ipak, nije to bilo sve.
Jer Vojo nije spavao preko zime. Smislio je on i poneki novi specijalitet. Koji još nije na meniju, ali biti će za koji dan.
Jedan od njih prvo mi je pokazao fotografiranog na mobitelu (e što ti je tehnika), a onda ga otišao i učiniti. Neka ga ja probam. Nema veze što sam već pojeo kao omanja gladna regimenta nakon dva dana oštrog hoda.
I dođe to čudo.
Svinjski zarolani odrezak punjen sirom, pa zapečen u hrpetini sjajnog sataraša, te povrh svega još na to naribano brdo sira...
Pogađate, pojeo sam i to. Što iz pristojnosti (kakva jeftina isprika), što naravno iz užitka.
Jer je jelo naprosto sjajno.
I sada još imam samo toliko snage da ovdje upozorim blogere da to jelo nikako ne propuste...
Sorry Vojo, ja ću sad jedno vrijeme ipak postiti od tvoje kuhinje.
Ali ipak ne predugo.

Teško me na kuhanje i pisanje o o tome nagovorit ko' i prasca na korito natjerat
I tako čim sam pročitao komentar žene ratnice koji uključuje i jedno pitanjce, odmah sjedoh i potičem dotičnu, a i naravno svakoga posjetitelja ovog bloga, na neke moje prljave rižoto igrice...
No prvo treba raščistiti ponešto oko moje filozofije kuhanja.
Na vrhu pravila stoji teorija koju sam preuzeo od gastro maestra Radovana Marčića da su mjerila u receptima u stvari izmislile žene želeći od pravih majstora kuhinje, svojih muževa, prekopirati barem mrvičak tajne oko pripremanja jela. Oni pak (muškarci iz prapovijesti u kojoj nije bilo metro-mega-nano-piko-turbo muškaraca) su kuhali uvijek po sistemu; ovoga malo više od onoga, ovo dulje, ovo kraće, ovo blaže... Nigdje kile, grama, žlice, kapi i bilo koje egzaktne mjere. Samo filing...
Dakle, ukratko, ja pripadam soju tih već izumrlih, pa su mi takvi i recepti kada ih pišem. Više opisni, reklo bi se.
Odmah ispod tog pravila postoji i spoznaja vezana samo i isključivo za rižote.
Pobacao sam ja kile i kile finih i skupih arboria, ribea, vialone nanoa i sličnih riža, a kako bi naučio zašto vrhunski talijanski kuhari priznaju majstore rižota samo i isljučivo ako učine rižot ala ondo i al dente... (što bi značilo da je riža na kraju kao val, a svako zrno skuhano izvana, a tvrdo na zub iznutra).
Kad se pobroji moje prvo pravilo sa spoznajom o pravom rižotu mogu eto početi i sa receptom kojeg posvjećujem Red Sonji...

Šparoge se potrgaju na mjestu gdje same od sebe najlakše puknu. Gornji njihov dio je mekaniji, a donji tvrđi.
Tada treba zakuhati posoljenu vodu i iste kuhati par minuta da puste miris i boju, pa ocijediti. Voda se nikako ne baca, a gornji dio šparoga nasjecka se na kolutiće. Donji pak treba u mikseru samljeti u kremu uz dodatak nekoliko listića bosiljka i žličicu maslaca.
Sad se lijepo ugrije maslinovo ulje na dubljoj tavi pa sa na njemu poprži sitno sjeckana glavica crvenog luka i par sitno sjeckanih mladih lukića koji se već motaju po tržnicama i to zajedno sa dijelom zelenih listova. Čim omekšaju na njih se dodaje riža (ajd sad ipak malko omjera. Idealno je naime imati jednaku količinu riže i šparoga), smanji se vatra, pa se miješa dok riža ne proradi na ulju. Tada je treba podliti sa bijelim vinom i miješati. Čim vino napola ispari, nastavi se sa podlijevanjem riže, ali ovaj puta sa vodicom u kojoj su se kuhale šparoge, i naravno sa daljim mješanjem. Ova cijela operacija se ponavlja dokle god riža ne bude al dente. Čitavo vrijeme je važno da se riža ne smije prelijevati tekućinom, već pomalo podlijevati, tako da uvijek pod kuhačom postoji osjećaj da se miješa krema, a ne riža koja pliva u vodi.
Nakon dvadesetak minuta umiješa se dobro i pasta od miksanih šparoga.
Desetak minuta nakon toga treba početi s kušanjem riže da bi se dobilo zrno al dente. Test je jednostavan. Na drvenoj daščici cvikne se zrno ili dva i pogleda u presjek. Ako je ovojnica kuhana, a u sredini zrna tamna (nekuhana) sitna točkica, situacija je skoro na vrhuncu.
Sad se umiješaju i sjeckane šparoge, sve se pospe sa još svježeg bosiljka, posoli se po ukusu, podlije sa vrlo malo juhice i nakon par minuta miješanja dobija se savršen proizvod.
Odmah poslužena riža biti će kremasta i "kao val", a zrna riže "na zub".
Rižot će biti pak vrlo mirisan i lagano zelenkast.
Sada mu nedostaje samo malo ribanog parmezana, čaša dobrog vina i pravo društvo...

Ovaj naslov mi je ko neka (meta)fora za jednu pričicu o pokvarenim lopovima koji bi kruha bez motike. Na žalost zbog našeg neznanja to im lagano ide od ruke...
A evo i o čemu se radi.
Nekako u isto doba svake godine, a to je upravo sada, znam da će me na tržnici mojoj dragoj dočekati jedna od najvećih mi gastro biljnih ljubavi - divlja šparoga. Bože koja je to divota od biljke... Ne znam da li mi je draža u fritaji sa mirisnim enormno rijetkim the best istarskim maslinovim uljem ili možda u rižotu... A tek juhica ! A u u u u u
I baš danas, eto, na ovaj kišni dan ugledam prve na Dolcu. Smješkaju se uspravno i vesele iako vezane u male buntove kao roblje. Nije to neki sadomazohizam specifičan za svijet šparoga, to je smješak zadovoljstva zbog vlastite vrijednosti od sitnih 60 kuna po bunteku...
No kako sam već davnih dana zamrzio te socijalne spike...joj kako je skupo... za namirnice koje MORAJU (jer je deca draga svijet ipak okrutan i podijeljen na one koje imaju i nemaju) biti skupe, to me nije nešto pokosilo. Umjesto nekih blesarija tipa novine, cuga na špici i sl., buntić je završio u vrećici. I tek što odmakoh par koraka do susjednog štanda, primjetim jednu zgodnu damu koja se također nakačila na odluku šparoge ili cipele. A što zbog dame (ah eto otkrih svoju manu), što manje da vidim da li će cijena ostati ista ili ne, primjetim jednu svinjariju. Pod pultom stoji sanduk sa šparogama, a posebno izdvojeno i buntovi kuke. I kao što sam sumnjao jedan od njih završi u vrećici umjesto šparoga.
E sad znam da pada pitanje - kuke?
Kakve fucking kuke?
Tu sam vas čekao ! Kuke su naime isto tako jestive biljke, vrlo slične šparogama. Ali samo po površnom izgledu. Ukus im je ponešto različit, a ima ih puno više od šparoga. Već početkom svibnja postaju sve tvrđe i krajem svibnja su već zbog tvrdoće nejestive. Iako se i beru kao šparoge, a i rastu na sličnim mjestima, ipak to nisu šparoge.
I u tome je problem.
Jer ih naši dični trgovčići pod tim imenom prodaju za velike pare. Doduše, kako sam već rekao, ne želim komentirati nikakve cijene ovakvih delikatesa, ali do vraga zašto naprosto ne prodaju kuke kao kuke, motike kao motike, a šparoge kao šparoge !!!
Naravno da sam začas bio uz damu (eto prilike !!) i javno obznanio da je kupila - falšu. Rasprava sa trgovkinjom, ljuti pogledi, lagana vrijeđanja... Na kraju trgovkinja podmitila i damu i mene sa pravim buntom šparogica. Kuke su nestale pod pultom, a meni je moralna dilema oko toga da li sam trebao pozvati tržnišnu inspekciju ili uzeti šparoge trajala sve do kuhinje...
A sada nakon što su šparoge nestale, dileme nema.
Tko ne pročita ovaj blog, neka plati šparoge, jede kuke i možda, ako sve ovo dozna, pukne od muke.

...i P.S. rijetki čitatelji. Kuke, kao što im ime i fotka govori, izgledaju kao kuke. Zavinute. Šparoge su u pravilu uspravne kao svijeće. Već na ovaj način lakše ćete raspoznati prevaru. U pravilu svaki bunt šparoga na tržnici ima skriveno barem deset posto kuka...

Kao neću u grad automobilom, jer nema šansonjere da se bilo gdje parkiraš u bilo koje doba dana, osim možda Banu pod rep. A i ako parkiraš, kad te krene plaćanje na kraju ispadne da je jeftinije doći taksijem u kojem ti za tu lovu taksista još i pjeva i kuha kavu.
No ipak je drugačije kada trebaš malo dalje od centra. Tamo gdje ljudi žive samo noću ili ih uopće nema, pa je parkinga napretek, a i još se ne naplaćuje (dok naravno to netko ne skuži).
Jedna od takvih lokacija je parking iza Cibone.
Odluka da se do tamo vozikam već je u startu smrdila na grešku. Jer, gle čuda, parking krcat. Auto na autu. Shit. A trebam samo desetak minuta posla u T-mobil neboderčini za koju je graditelj predvidio parking samo za zaposlene. Stranke nek se lijepo slikaju. Ipak ukazao mi se prostor na rizolu (ispred i iza mene deseci automobila, znaka zabrane nigdje...), pa se ja naravski ušuljio.
Taj trenutni tračak sunca deset minuta iza toga prerasao je u grozni, tamni, crni oblak.
Jer ja natrag, a automobila nigdje...
Gotovo je, pomislih. Maznuli su ga. Znao sam da ću i ja jedan dan doći na red (teorija brojeva i vjerovatnosti), samo sam se nadao da to neće biti za mog života. Ali ipak je...
U glavi košmar. Mobitel, pa zovi policiju. A oni pak strpljivim (ili možda nezainteresiranim) glasom upućuju na - pauka.
Hm. Pauk. Ovdje? Zašto? Nigdje znaka, nigdje nikoga...
Ali ajde. Tračak nade. Pa zovimo onda, jelte...
Dobar dan, da li je možda... Je, je. (Hura!? Sreća !?) A onda evo mene... A dođite...
Taxi, pa pravac Radnička.
Sistem je dobro organiziran. Auto vidiš već s ulaza, pa ti odmah dođu zazubice da brzo kreneš dalje i vratiš se u svoj redoviti život. No narogušeni tip u kućici sa nekoliko prozora zahtjeva prvo 500 kunića ! To je cijena transporta, jelte. I maše sa fotkom mojeg auta na kojoj je ucrtan i neki metar. Veli, to je razlog što smo odnijeli auto. Između auta i ograde (koje ograde? tamo je bila samo neka živica koja je nekad opasavala kuću koja je danas ruševina...) mora biti prostor od jednog metra ! A eto na slici se lijepo vidi da je to u mom slučaju 82 centimetra. Dakle što bi bilo da je neki deblji prolaznik krenuo i zapeo između auta i živice. Pa tamo ostao i skončao od gladi...
Hm. Sumnjiva teorija. Ali nema pogađanja. Plati pa vozi je jedina teorija koja pali.
No tu tek počinje sisaonica. Nakon 500 kunića, pomičeš se na susjedni prozor. Tamo sjedi policajac i još neki čovjek. Bace pogled na moj papir, pa pogledaju jedan drugog, i policajac izjavi da za prekršaj po članku sdfkajsdlkfjldksjačslkdjfkl jčlaksčldfjč čaksjdfčlkj jkla dugujem još 400 kuna !
Kako... Kako ??? Pa nemam, pa nemrem, pa ovo, pa ono, pa nije bilo nigdje mjesta osim na livadi...
A-a-a, kaže čovjek iz kućice, da ste stali na livadu to bi bilo 100 ili 200 kuna. Jer to nije policijski prekršaj, nego komunalni. Niža tarifa.
Dakle nisam vjerovao svojim ušima.
Ako se parkiram na rizol onda je to 400 kuna, a ako parkiram na livadu kod HNK onda je maksimalno 200 ??!!!
Klonuo sam nad tom informacijom. I platio naravno...
Klopajući poslije u sjajnom novom roštilj-restoranu Marinero (čevap, Duvanjska pita, ražnjići !!!! suuuupeeeer) smišljao sam na koju ću livadu prvo testirati naučeno...
Oduvijek sam naime želio parkirati u Botanički vrt.
Samo da prikupim par stotina kuna i krećem u parkirni pohod.

Ludilo ili ne stvarno mi nije jasno kako ljudi mogu mrtvi hladni protrčati kraj mesnih elemenata kao što su recimo teleći bubrezi ili teleća jetrica ?? Pa molim lijepo ako se i zanemare niske cijene (stvarno te stvari su badava u odnosu na ostalo meso), od njih se rade stvarno fine papice.
Ajte ljudi nemojte se samo bezrazložno uplašiti. Evvo, recimo, meni stvarno dojadilo pečeno ovo i kuhano ono i danas sam uz nevjericu na cijenu (desetak kuna za pregolemu teleću jetru) skočio na pomisao drugačijeg okusa.
Naravno ne spominjem ovdje klasično prženje pobrašnjenih odrezaka od jetre. Za toplo predjelo (a može biti i dobar ručak) odmah učinite...
... JETRICE ALLA VENEZIANA !
Eto uzmite kilogram jetre i narežite na kockice.
Uzmite i jedno pola kilograma kapule i nasjecite je na tanke kolutove.
Potom na malo maslinova ulja popržite kratko kapulu uz dodatak lista lovora i vrlo malo vode. Čim zastakli maknite s vatre i izvadite na tanjur kapulu, a u tavu ubacite pobrašnjene komade jetre. Vratite pržiti, pa kad zazlati istresite natrag i kapulu, posolite, popaprite i podlijte sa jednom jušnom žlicom kvasine (od bijelog, a ne od crvenog vina). Još kratko pirjajte i the end.
Uz to skuhajte palentu, a na tanjuru i palentu i jetrica još začinite sa ribanim parmezanom ili još bolje ribanim paškim sirom.
Pa da vidim konkurentsko jelo ?! :-)

Razvezla se neki dan temica uz kavu kako i u 21. stoljeću znamo lijepo zabaviti stranog gosta koji zasjedne u neki naš restoran. Poznata praksa "gazda zna sve" od uređenja restorana, preko dizajna do prijevoda jelovnika, zna završiti baš zanimljivo...
Evo par primjera za uveseljavanje puka:
Talijanske goste ugostitelji znaju razveseliti prijevodom RIBE I klase koju često prevedu PESCHI I qualita' što znači da ih nude breskvama prve klase ! Ili pak Žestokim pićima koje nazivaju Bevande spirotose što znači duhoviti napitci... Ima tu i kruha koji se naziva Panne što u stvari znači kvar (ispravno je pane), zatim Capuchina (umjesto Capuccino), pizze calcone (umjesto calzone), pa i jela po narudžbi postanu piatti al ordine (što su u stvari jela u redu ?!)
Salve smijeha nisu pošteđeni niti njemački gosti. Njima sušena vratina postaje trockener hals, što je u stvari suho grlo, ražnjići se prevode kao kebab što nema nikakve veze s mozgom jer je kebab sasvim drugo jelo, salata od radića postaje radieschensalat što je u stvari salata od rotkvica, a odojak na ražnju napisan kao spannferkel postaje napeti odojak
Kod odojka začuđeni su i britanci. Njima je u stvari roasted pig roaster duplo pečeni prasac, a teleća koljenica istaknuta kao veal knee pad je teleća zaštita za koljeno...
E stvarno nije čudo da ljudi dolaze u sve većem broju. Nikad ne znaju što će pojesti, pa je to određeni gastronomski avanturistički turizam, a takve ludorije postaju sve popularnije...

Nije da je novo, nije da je nepoznato, ali nekako kao u zapećku zvučnih japansko-tajvansko-kinesko-brmbljitrmblji kuhinja koje su sad jako in, nešto ne čujem previše za legendarna mjesta kao što je samoborski Gabrek....
E a ja sam ti legendo opet jučer došao. Kao na gablec...
Pa se krenulo s domaćom juhicom s još domaćijim rezancima (dođe lijepo na stol zdjela u kojoj se smeđe i komadi mesa pa ti grabi koliko ti paše), potom teleće pečenje u umaku od gljiva uz krumpirske police i narafski krvavice s blago ukiseljenim zeljem i restanim krumpirekom...
Pa kupica vina (nula promila ? pa platio sam neki dan prolazak kroz ZELENO 500 kuna. Jer je zeleno bilo, kao, samo meni. Dečkima s kontra strane raskršća udaljenim dvijesto metara bilo je pred očima ŽUTO s tendencijom na CRVENO... E sad smo kvit !), i najveća od svih najvećih gastro čuda ovog dijela Europe - Gabrek palačinke.
E toga ljudi nema stvarno nigdje. Tijesto posebno, debelo, mekano... a vinecream (iliti fonetsko-hrvatski vajnšato) ulupan taj tren, a ne već odavna pripremljen ili umiksan mikserom. Punjenje domaći orah. Mirisan i sladak.
Osjećam okus i sada nakon 24 sata na nepcima, stoga je pala odluka da ovo i napišem i nagovorim vas da krenete odmah i sada - pravac Gabrek.
Tko požali hitno u ponedjeljak kod doktora. Onoga naravno koji te polegne na kauč pa popriča s tobom o tvom teškom djetinjstvu i promašenom životu...

Zove me prijatelj i inzistira da mu pronađem davno posuđen časopis GoodFood. Njegova memorija seže u daleki siječanj 2005 kada je datumirano posuđeno izdanje, jer se prisjeća da je negdje unutra članak o pečenju kobasica sa pire krumpirom na neki način.
Ne budi lijen, pronađem ga. I čitam: Kako napraviti perfektne kobasice - da bi dobili bojom bogate i lijepe hrskavom koricom obložene kobasice ne trebate previše masnoće za prženje. U tavi ugrijte 1-2 velike žlice ulja, a tada ga blago ugrijte i pržite kobasice 20-25 minuta povremeno ih okrečući.
Da ne povjeruješ receptu...
Ali ima i dalje oko krumpira: Kaže - ogulite 900 grama King Edwarda (vrsta krumpira), raspolovite ga ili raščetvorite. Stavite u zdjelu, pokrijte vodom i uskuhajte. Dodajte sol i kuhajte 20-25 minuta. Ocijedite, vratite u zdjelu i na vrlo blagoj temperaturi ih pustite da se prosuše. Potom ih grubo nasjeckajte i smrvite u pire. Dodajte 40g. maslaca i 50-75 ml vrućeg mlijeka.
Ne znam što bih rekao...
Ipak sad mi je jasnije što je svojedobno jedan mladac koji obožava uzgajati bosiljak na svježem zraku centralnog Londona sa vanjske strane svoga prozora u kuhinji, a kojega elegantnim manirima trga i direktno baca u jela, postao britanska kulinarska legenda...
Jedino me muči što je postao to i u nas.

Umalo sam bio jučer ponosan na naše političare ! Kakva mudrost, kakva spretnost, čovječe najjači stratezi nakon Aleksandra Makedonskog i Viljema Osvajača...

Storija je u stvari započela u jednom od mojih ludih stanja unutar kojih si zabijem u glavu da MORAM izjesti ovo ili ono, a najčešće nešto za što nema namirnica u frizeru. Pa onda narafski putevima šopinga. Sinoć je na redu bilo pile u senfu. OK, ne bi trebao biti neki problem pronaći obično industrijsko pile sa trake (okrutna li uzgoja). Ta se teza u Konzumu na Britancu pokazala odmah krivom. Istomišljenika je bilo previše i piceki su razgrabljeni. Oni koji su bili u komadu. Piceki s manje sreće koji su nakon eutanazije prošli i obdukciju i seciranje još su se nazirali po policama, ali cijelih niti za lijek...
Naravno da nisam odustao. Put Bille je bio preda mnom.
Tamo već, klasika, puna košara svega i svačega, jer su piceki naravno na kraju dućana. A ti prođi slijep kroz šarene police ako možeš.
I na kraju eto došlo se i do picekovine. I do mojeg iznenađenja večeri ! Na polici su stajali uredno posloženi i zapakirani pilići Perutnine Ptuj ( za neupućene prekrasno mjesto u Sloveniji ), a na njima velika naljepnica IZVORNO HRVATSKO !?
Šok i nevjerica !
Ma zamislite kakva je to lukavost naših vođa. Dok nama i njima mažu oči zaljevima, uvalama i prijevojima koji su malo sim, malo tam, u isto vrijeme na sjeveru naših zemalja prevrat bez najave. Ptuj završio u Hrvatskoj.
Ma bravo dečki i cure, bravo !
Došlo mi je da odmah kupim svih pet piceka koliko ih je još stajalo na polici, samo da pomognem novopečenu hrvatsku privredu na friškom nam teritoriju. Dobro doduše da nisam jer me pola sata kasnije zaustavila policija tvrdeći da sam "ušao u raskršće u žuto svijetlo, a to je isto kao da sam ušao i na crveno, a ako i nije bilo žuto kada sam ušao u raskršće, sigurno je bilo kada sam iz njega izlazio, a to je, pogađate, isto kao da sam ušao u crveno..." Kako me zaboljela glava od tih kombinacija boja (jer se ja sjećam samo zelene), zadnje kunice ostavio sam za kaznu.
Ma nema veze, i to je pomaganje domovine koja će sad s proširenim teritorijem i te kako trebati dodatne novčiće za upošljavanje novih policajaca za čuvanje i održavanja reda i mira po Celjskoj županiji.

Dakle naravno da se meni moralo dogoditi da mi BLOG nestane i sva moja četiri mudra tekstuljka otišla u dim.

U ovom kratkom omageu vlastitim mudrostima koristim priliku zahvaliti komentatorima, a posebito chewbakkka-i i z.l.e.v.A.n.k.a.-i na podršci u mojim samim ranim radovima :-)))

Toliko o prošlosti...

A sad, narafski, idemo dalje :-)))