Koliko je trajala ova zima ? Oko dvije godine, jel ?
Nikada kasnije nisam posijao i posadio biljčice ...
Ok. Ima to i dobrih strana, jer sam u stvari duže ljenčario u ime hladnoće.
Ali ipak. Svrbe me već prsti za nekim nakuhavanjima, a vrt u tužnom stanju...
Kontra tome na placu hrpa vrijednih ljudi sa već spremnim sadnicama.
Kuna ili dvije i riješen problem sjemenke, kopkanja, zalijevanja, čekanja, presađivanja...
Ili ?
Pitam gospođu na štandu - imate mentu ?
Kak ne, evo...
Al gospođo to nije menta.
Ma je gospon...
Ali gospođo to stvarno nije menta. Liči prije na ...
A valjda ja znam gospon !!! Ja to prodajem već sto godina !!
Odustajem.
Štand dalje.
Vidim imate sadnica paradajzeka... Imate možda one male, znate Cherry...
A kaj budu vam ti mali... Imamo one prave, orijaše, te si zemite...
Pa da, ali ja bih ipak...
To vam nigde nema. Al ovi su vam moji pravi ...
Potpuno sam bio iznerviran takvim razgovorom likova iz Monthy Phytona i filma Glup i gluplji...
Kao da tražim piceka, a oni nude svinjski odrezak.
Ufffff.
Dakle ipak i uprkos pravac špajza pa vađenje sjemenja koje sam uostalom i pripremio prošle godine za ove dane.
I na poslić.
Teglilca, zemljica, sjemenka, vodica... pa nebrojeno puta...
Neka ima i viška. Ponijeti ću ih na tržnicu i podijeliti profesionalnim uzgajivačima sadnica zajedno sa natpisima: Ovo je menta, ovo je bosiljak, ovo je mali paradajz, ovo je mažuran ...
Neće im škoditi mala školica.
Barem oni gastronomi koji požele na balkonima uzgojiti veliki grm majčine dušice kupljen na placu, neće na kraju imati origana na bacanje.
|
