Gourmet

srijeda, 14.05.2008.

Danas nista iz mojih usta

... ali stoga uzivam u ...

"Kod Ane" se zakuhao pravi skandal: protiv Ugarkovičkine volje Nova TV je njenoj emisiji za sponzora postavila "Vegetu", gotovi začin koji Ana još nikada nije koristila prilikom kuhanja pred kamerama (a po svoj prilici, ni inače).

Da stvar bude gora, glas u offu je povezao Vegetu i Anu, koja u pravilu koristi samo svježe začine.

Zgrožena postupkom TV-kuće, Ana je na Facebooku osnovala grupu "Ljudi koji ne koriste Vegetu", putem koje želi među svojim istomišljenicima provesti internetsku akciju.

Silovanje
"U emisiji "Kod Ane", koja se emitira subotom oko 17h, na Novoj TV, "Vegeta" je nametnuta kao sponzor emisije usprkos protivljenju autora i producenata i činjenice da se u emisiji nikad nije, niti će se koristiti taj ili njemu slični proizvod. Autori takve postupke komercijalnog i vrlo sirovog iskorištavanja njihovog znanja i ljubavi prema onom što rade doživljavaju kao silovanje" istaknula je Ana na grupi, kojoj se do sada priključilo gotovo stotinu korisnika Facebooka.

Diana Tušek, glasnogovornica Nove TV, za Tportal.hr ovaj je skandal komentirala vrlo "skulirano".

- Nova TV otkupila je prava na emisiju "Kod Ane" i osigurala oglasne poruke unutar emisije koje se uvrštavaju narudžbom klijenta. Prema domaćoj i svjetskoj praksi, produkcijske kuće i autori sadržaja emisije nemaju utjecaja na izbor oglasa - kazala je Tušek.

Nepošteno
Iz produkcijske kuće Drugi plan na njenu su izjavu odgovorili kako Nova TV nije otkupila i autorska prava na emisiju.

"Nova TV može prije, u prekidima i nakon emisije staviti reklamu i sponzora po svojoj želji. No, zaista nije primjereno da uz emisiju "Kod Ane" vežu brand "Vegeta" jer se taj začin u Aninoj kuhinji ne koristi. To je nepošteno i prema Ani i prema gledateljima koje se dovodi u zabludu, kao i prema samoj "Vegeti" , naglasili su producenti.


t. sumić (izvor Slobodna Dalmacija)

- 12:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 26.03.2008.

Krenulo iznova

Iako se čini da proljeće ne postoji - briga prirodu za naša gunđanja.
Padalo, nepadalo, datum ne stoji.
Pa su tržnice uprkos i opet kao i proslih godina u ovo doba zablistale mišancijama, šparogama... u mene pupaju trešnje, zeleni moj začinski vrt.
I na javnom prehrambenom planu divote.
Grga i Žuti otvorili svoju novu avanturu - restoran u restoranu. Teatar u gostima u restoranu Zec.
I tamo prosuli nisku takvih jela da bi se i Michelin ekipa zapitala trebamo li u Hrvatskoj možda početi od - Karlovca ? Da, da od Karlovca ! Jer je Tetralna kuhinja upravo tamo uglavljena. Komentar završavam - kao niti do sada, niti nadalje mi neće biti teško na gablec skočiti do obližnjeg grada.
Gastro-wine festival u Mimari je pun pogodak. Za prvu godinu održavanja iznad očekivanja. NEMOJTE STATI. Tek u slijedećim godinama mijenjati će se kalendari dodavanjem novog praznika i neradnog dana.
Gastronomadi pokrenuli eno-gastro turizam. To je pravi team building. Tri dana na desetak neobičnih tura i pokoja kilica više. Build yourself bi bio dobar podnaslov za novonastala putovanja u Hrvata.
Skradinjani nakuhavali tri dana u Peoplesu. Uh, uh, uh... Čokalice, juha od cipala u tisno, skradinski rižoti... kao kod malih beba prizivaju mi osmijeh na lice u snu.
Gablao sam jučer u Jaderi. Pada kiša i snijeg. Nikola neraspoložen - kakvo je ovo vrime?... Ma aj' k vragu. Imam ti marinirani steak tune, blitvu, bićerin vina, smokve, fritulice...
Pa ajde sad gunđaj ako možeš ?

- 13:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 08.02.2008.

Novo doba

Vidi, vidi kako se sve izmjenilo dok me nije bilo...
A ima tome sada skoro godina dana !
Dobra je vijest da je ovo moje piskaranje nedostajalo samo meni, a hvala Bogu rijetki posjetitelji ovog bloga su se mogli osloniti na desetke tisuća novih gastro blogera koji niču kao gljive. A bome niču i novi blog sajtovi.

Potpuna je to ludnica koja me u osnovi i ne zanima pretjerano.

Mene i dalje zanima samo jedna stvar - klopica i pokoja kapljica.

Pa kad smo već kod toga eto baš posljednjih mjeseci prođoh ponešto kontinentalne Lijepe naše u kojoj se, gle čuda, poprilično malo toga novoga zbiva. Pozitivno je jedino to što nisam vidio do sada niti puno toga staroga, pa se uvijek nešto iskopa što mi zaokupi pažnju...
Makar to bio i neki sociološki fenomen.
Kao što je to primjerice bijeg iz tkzv. sela u tkzv. grad (pri čemu naravno mislim na najčešći primjer seobe u ovaj moj glavni).

Ma kad ti vidiš divote uživanja u životu u primjerice Iloku, čemu jbih a trebao ludilo glavnoga grada ?

Evo recimo Ilok.

U Iloku kupiš kuću, ma što kuću, imanje sa nekoliko kuća i po koje jutro zemlje za 30-40 iljada jura. Nasadiš kokice, patke, zečeke, puževe, začinski vrt... popikaš po koju jabuku, višnju, krušku, marelicu... i haj haj uživaj !
Tvoji susjedi, dobri i topli ljudi, imaju pajceke, koze, janjce, rade sireve, skupljaju med, sade vinograde i bave se mirisnim vinima - najmirisnijim u nas...
I sve je tamo na noge. Na noge si u dućanu, u školi, na obali Dunava, u kafiću, na tržnici, u vinariji.

Sad će me, naravno, civilizacijski osvješteni pitati dali sam ja normalan.

Pa gdje mi je tu kazalište, 32 shoping centra, 90 kino dvorana, prometni kolapsi od 0-24, najskuplji parking u Europi, najsporiji javni prijevoz na planeti, buka, gužva, kaos, smog, stanovi po 2000 eura kvadrat u kvartovima bez ijednog stabla i dječjeg parka, trošak goriva od par iljada jura godišnje, pretrpane bolnice i mrzovljni doktori u ambulantama... preskupi odvjetnici, uobraženi zubari, preptarački restorani s umjetnom hranom i lošim vinima, džepari i mafijaši, penzioneri po tržnicama koji probiru plastično "domaće" povrće, snobovsko prešetavanje nove gaderobe krcatim ulicama...

E stvarno bi mi to moglo nedostajati... Punih dva dana mjesečno.
Koje bi si, da sam u Iloku, mogao priuštiti boraveći u hotelu kad god bih to poželio, pa nakon zasićenja sadomazo poriva života u tom i takvom gradu odmah put pod noge u moj idilični zdravi raj...

Da, zamišljam se u tome.

I ozbiljno o tome promišljam.

Promišljam o doručku uz čašu tek pomuženog mlijeka, uz mirisni domaći kruh namazam domaćim džemom i putrom, uz pokoju šniticu šunke, kobasice i slanine, te naravno uz kao dukat žuto pečeno tek donešeno jaje iz vlastitog kokošinjca... uz čašu dobrog pjenušca.
Promišljam i o gablecu uz paprikaše, perklete i gulaše i čašu fine rakijice.
Promišljam i o ručkiću na kojem na stol slažem juhu od domaće govedine iz koje sam prethodno izvadio komad mirisnog govedskog vrata i pojeo ga onako s hrenom tek usput, a potom nakon juhe u kojoj su se migoljili netom ukuhani domaći rezanci na svinjsko pečenje iz masti, pokoji krumpir iz peke, fetu kruha koja hrska pod zubom i čija šnita teži kao cijeli kruh iz gradske pekare, te na kraju sve začinim komadom pite od jabuka i štrudle od višanja. O graševini, pinotu i sauvignonu koji uz to putuju kroz moje nepce da i ne govorim. Kao niti o dobrom slatkom tramincu na kraju balade.
Promišljam i o večerici na kojoj uživam mirisnu janjetinu, lešo povrće iz svog vrta i na kraju slavonske vruće buhtle s pekmezom.
Pa se i tu razveselim uz kakav zweigelt ili frankovku. Ma neka i uz neki porto.
Pa kada dođe tren uzmem pred spavanje i dobru knjigu te ponekad pomislim o televizoru koji bi ugašen i pokriven prašinom stajao zaboravljen u mračnom kutu sobe...

Baš mi je zazvonio mobitel.

I to je izgleda, u ovom životu - to.

- 12:13 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 25.05.2007.

Žif, o da!

E dojadilo mi da me se (oni koji me znaju ofkors) pita dali sam (ili da li sam) živ. Ne objavih bloga stoljećima pa eto zabrinuli se...
Daklem ovim putem objavljujem svim (troje) zabrinutim ljudima da sam živ. Samo sam malko putovao posljednjih mjeseci, pa ondak malko i mudrovao, puunoooo sam pisao ali ne na blogu džabe već za ....... khmkhm i uzeo neke novčiće.
Novčići su meni važni.
Jer na stolu mora biti svega pred put. Kaže "prvo fruštuk, ondak na put".
I ispravno kaže.
Dakle sve u svemu da se vratim na bazu priče.
Živ sam, razmišljam da napišem i ovdje gdje sam sve bio i što sam sve finoga radio (naravno njam njam pričice)...
I vjerovatno hoću - čim uhvatim zalet.
Do tada ostaje ova potvrda, certifikat, izvadatak iz knjige blogera, i to kao svojevrsni dokaz mojem živom biću.
Sada ostaje još i da se pojmovno prožmem živošću, pa da se opet i ponovo krene u lagane pisanije ...
Toliko.
Serbus.

- 02:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.09.2006.

Dan nakuhavanja

Žali Bože svakojakih gastro ludorija koje se ujedno i ne zapišu. Pa ostanu skrivene među četiri zida, lonca i poklopca, tanjura i želuca...
Sve u naravi počinje nabavkom ogromnih količina paprike i rajčice kojih sad već ima u izobilju i za relativno malu lovicu. Tu je i čuveni začinski vrt. Na vrhuncu svoje moći. Daje signale da ga treba rabiti sad ili nikad.
Radnji je dakle puno.
Uff.
Stoje tako preda mnom brda paprike i rajčice, a ja razmišljam što bih iskombinirao...
First means first.
Neki ručkić.
Čisto da se prikupi snaga.
Padne mi na pamet da u frizeru (kojeg ionako treba ponekad prazniti, a ne samo u njega tovariti), stoji jedno 2-3 kile smrznutih očišćenih muzgavaca.
I eto idejice.
Punjena paprika s muzgavcima.
Koriste se dakle svi resursi. Jer papriku anyway treba očistiti, paradajz ispelatirati za pasiranje i šalšu. A odnekuda treba početi.
Pa je daklem to bila prva današnja radnja. Odledili se svi muzgavci (biti će i koja ćuftica), pripremio komad slavonske slanine, rižicu.
Muzgavce treba prvo skuhati, pa ohladiti. Kroz mašinu za meso protjeraju se dva puta. Prvi puta sami, drugi sa nasjeckanom slaninom i začinima (sol, malo papra, ruzmarin, bosiljak, mažuran, peršin).
Indmintajm sva se rajčica ubaci u vrelu vodu da opusti koža, ista se oguli, rajčice se narežu na kocke pa se stave kuhati na lagano.
Paprike se očiste.
Sad je bio red na razne odvojene radnje.
Odvojih desetak paprika. One će biti za punjenje. Ostale rasporedih na dva dijela. Prvi diosam stavio kuhati u bijelu kvasinu u koju sam ulio malo maslinovog ulja, svježe listove celera i par režnjeva češnjaka u komadu. Tako su se kuhale petnaestak minuta, potom sam ih ocjedio i složio okomito u staklenke. Ocat sam stavio hladiti....
...Drugi dio paprika idu u pripremu za sve ostale punjene paprike koje će zatrebati kada će im cijena biti 50 kuna kilogram. A u stvari ih treba samo očistiti, staviti po dvije (ja po 8 u veliku staklenku) u manju staklenku, preliti pasiranom i ohlađenom rajčicom, začepiti i sterilizirati jedno dvadeset minuta (temperatura vode u loncu za steriliziranje ne veća od 80 stupnjeva !!)
U tim radnjama prošlo je dosta vremena iako se ne čini tako.
Jer sam u međuvremenu pohodio i začinski vrt sa škaricama.
Ode hrpa bosiljka, majčine dušice, mažorana, estragona, origana i pokoji chili. Odoše i mladi listovi dalmatinske ljutike i par grančica ružmarina. A sve u svrhu znanosti naravno...
...Rajčica je polako poprimala nakon silnih sati komprimirajući oblik. U zdjeli sam je stalno pasirao, dodavao malko šećera, po šaku sjeckanih začina...
...Ocat se ohladio, njime sam prelio kuhane paprike i hermetički zatvorio staklenke pa na policu u špajzu...
...Došlo vrijeme i da se krene s ručkom.
U zdjeli sam zamješao već pomenute dva puta mljevene muzgavce, zajedno sa solju, paprom i dva jaja (razbijena prije narafski), te napola kuhanom rižom. S tim napunih desetak odvojenih paprika, zatvorih ih poklopcima od šnita krumpira, a od ostatka mesa nastalo je i pet ćufti. Svi su zajedno završili u zloncu, pa preko sebe dobili preliv od dijela ukuhane i procjeđene rajčice i poklopac na koncu.
Kuhao se tako ručak jedno 45 minuta na blagoj vatri. Uz njega se pripremio i kuhani krumpir koji se pretvorio u pire uz dodatak domaćeg putra i malo soli.
A dok se on kuhao, ostatak rajčice je također bio zgotovljen i polako je ličio na šalšu. Maknuo sam je sa vatre, umiješao hrpu sjeckanih začina i podosta pasiranog češnjaka. Stavio sam je u posude od cca pola kilograma prostora i ostavio hladiti. Jer kasnije će posude u frizer...
... Kasno je popodne. Ručak na stolu na terasi. Preko punjenih paprika sa muzgavcima i ćuftama od muzgavaca uz pridodan pire krumpir nagratalo se Gligorinog paškog sira, pa i pokoja kap istarskog mladog maslinovog ulja.
Čaša divnog, hladnog rizlinga zaključila je ovaj gastro sunčani dan.
Ah.
Život je lijep, a dan gotov.

- 21:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.09.2006.

Svadbeni štrajk

Ne volim baš vjenčanja.
Pogotovo ona koja kreću od kuće mladoženje prema kući mladenkinoj u prisustvu barjaktara, kumova, supijanih prijatelja, zbunjene rodbine i raštimanih tkzv. tamburaša. Pa kad svi stignu onda izvode nikom smiješne skečeve prosidbe, dodatno se potoče pelinkovcima, jeftinim viskijima i gemištima, i krenu nakon strašno dugog vremena vike i sumnjivo jasnog pjevanja prema crkvi te stanu u duge redove sličnih njima. Svećenik u pravilu vjenčanja obavlja kao po Fordovoj traci. Nezanimljivo, brzo iščitavajući molitve i vjenčane savjete. Prsten, blagoslov, poljubac, pozdravi i čestitke. Huja – haj. Pa po stoti puta toga dana svi u automobile i put restorana. Sve nekako predvidljivo, uobičajeno, svi žure i jure kao da im se slučajno ne dogodi da nešto preskoče, zaborave ili negdje zakasne...
Tako je bilo i jučer.
S izuzetkom neviđene kiše koja mi je uništila odjelo. Ali ne i raspoloženje. Jer me ipak na kraju uvijek veseli jesti sva ona silna jela koja dolaze u slijedovima tijekom 7-8 sati. Ta duuugaaa večera s pogledom na ljude koji pjevaju i plešu po standardnim repertoarima ima neku čar koju treba s vremena na vrijeme uvijek isponova oprobati. Utoliko više što u pravilu nastojim od milijun posluženih jela pronaći barem jedno koje mogu nazvati politički korektnim. Na svakom vjenčanju to je nešto drugo. Nekad juha, nekad pohanac, nikad torta.
Muzičari najaviše prvi pjat. Pa rekoh, da se krene.
Dođe tako pladanj sa narezanim suhim industrijskim vratom (17,18 kn kg), pa nečim što su odlučno u jelovniku nazvali pršut, uz pridodatak nekoliko kiselih krastavčića, tri šnitice dimljenog sira i par hrpica francuske salate a'la Zvijezda. Sve to na nekoliko listova jedine zanimljive namirnice na stolu – zelene salate.
Liznuo sam po 0,01 mg od svega, pa tih par listova salate smotah kao rolicu i gut. Prvi slijed je prošao relativno bezbolno. Ali favorita večeri još nema na vidiku.
Nedugo potom najavila se juha.
Netko mudar podignuo je cijele svatove na noge pa krene niz molitvi na razglas prije konzumacije. I doista mi je trebala neka viša sila da provarim tu mlaku tekućinu.
Stvarno me naljuti kad tako jednostavna stvar kao što juha i uz uporabu piletine, peršina, mrkve, celera i soli postane majstorijom kuhara ništavna. Heh al tko mi šta može. Mene štiti molitva od probavnih smetnji. Favorita i dalje nema.
Ode juha, otplesaše šaljivci pokoje kolce, pa stiže plata kuhanog i plata neke velike kuharske majstorije. Promatram platu. Na kuhanoj šnite govedine (može bit loše samo ako je krava mrtva već 4-5 mjeseci i još k tome ležeći na suncu), pa par komada piceka (to je onaj iz juhe), hren u tekućem stanju (to stvarno nije lako napraviti) i hrpica restanog krumpira konzistencije palente. Malko se prerestao... ah.
Na drugoj plati malo teatra. Pržena slanina koja se obavila oko pilećih jetrica (to su ona iz kuhanog piceka koji je iz juhe), pa je drži čačkalica da se sve ne raziđe. Par komada pohanih bukovača i glave šampinjona nečim definitivno punjene. Hopa, rekoh. Kuhar odlučio dati obol riječi kreativnost. I vrag mi nije dao mira pa sam odmah pojeo jedan zalogaj slanine s jetricama. Ajajaj. Niti pohane bukovače koje sam odmah utrpao u usta, a bogme niti komad kuhanog piceka potom, nisu uspijeli odnijeti okus sirove pileće jetrice iz usta. Vjerujte na riječ – grozno.
Od muke sam se bacio na gemište. (Naravno naivno sam prvo probao kućno vino u čistom obliku). Razmišljao sam o tome kako sam baš prije neki dan uživao u sličnim rolicama. S malom razlikom što je su te bile fenomenalne. Naime umjesto sirove pileće jetre slanina je bila omotana oko suhih šljiva i oko suhih smokava. Tako pržene rolice i još poslužene tople činile su potpuno prehrambeno čudo... ali to je bilo prije neki dan.
Ja sam čekao slijedeći izazov. Kao da se stvorio neki most između mene i kuhinje. Kao neka rovovska bitka u kojoj je još daleko do pobjede. Tko će preživjeti ? Tko će biti uporniji... uznojio sam se kao rijetko kada. Sat nije pokazivao niti 22.00. A favorita još nema.
Stizala je glavna plata.
Pohance sam vidio već s kilometra. No kada je spuštena pred mene uočih još ponešto. Teleće pečenje preliveno vlastitim sokom, svinjsko pečenje preliveno telećim pečenjem, pohanci umočeni u teleće pečenje (pokazalo se da su pureći punjeni prešanom dućanskom šunkom). Uz to ponovo restani krumpir. Ovoga puta u nekom drugom obliku, ali iste boje kao onaj maloprije. I zdjela salate. Ogromna. Pa što tko uhvati među ribanim kupusima, zelenom salatom, paradajzom, krastavcima i svemu što je dopalo ruku salat majstora i njegove satare.
Teleće pečenje je naposljetku bilo ok. Kako ? Tako što je ono jedino imalo okus po sebi, a sve ostalo po njemu.
Gemištek je opet pomogao da sve klizne negdje daleko.
Bližio se vrhunac. Svadbena torta. U pravilu to nikada nije favorit svadbene večere.
Meni u stvari vrhunac misterije kako od puno materijala (čitaj jaja, putra, šlaga, oraha, biskvita, čokolade i sl.) učiniti nejestivu masu izvana oblikovanu u tornjeve i slične kreacije pedesetih. Nije dakle niti ovaj puta torta nije razočarala činjenicu.
Sad se samo moglo pričekati janjetinu&odojka s mladim lukcem. Favorita večeri do sada nije bilo. Dok je vrijeme odmicalo već vidno raspoložen sjajnom hranom zaplesao sam i ja u nekoliko navrata. Nagazivši me dvadesetak puta ostali ljuljajući i skačući parovi koji su mi se usput smješkali i nešto mumljali zaključio sam da je to bio prijemni ispit za ulazak u klub zgužvanih odjela i haljina, a koji sam s uspjehom položio.
Ugledah tada i čekani mesni zajutrak.
Kako bih rado da sam mogao reći namirisah mesni zajutrak.
Ali figa.
To su bili komadi mesa bez mirisa i okusa. Samo mi je izgled pomogao da odvojim odojke i janjaca. Ali što sam imao od toga. Uglavnom ništa...
Vozio sam do kuće dugo. Na zadnjem sjedalu ponio sam i dio ove gastronomske svadbene misterije sobom. Djelili su je gostima na odlasku.
Mislim da sam ja jedini znao da je to stoga što osoblje nije željelo da slučajno netko ujutro naiđe na ostatke te hrane i pomisle da je to njihov gablec.
Jer štrajkovi su danas dopušteni i u malim firmama.
A štrajk je opasna stvar.
Ja sam isto do daljega u štrajku za svadbe jer odoh sa večere ovoga puta bez ijednog jela koje bi bilo politički korektno.

- 22:00 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 12.09.2006.

Stiže jesen pajceki moji

Nije da nema baš ništa na gastro sceni kod mene, ali u stvari i nema ništa spomena vrijednog.
Otvorio se doduše pokoji restorančić, ali svi redom niš specijalno.
I dalje ostajem vjeran starim prostorima. Jer lijepo ih je vidjeti ponovo sve otvorene i u punom jesenskom zamahu, nakon što su prošli ljetni dani odmora i nerada.
I baš kad razmislim, o jednom takvom nisam nikada napisao niti redka, a to je stvarno svinjarija. Prije svega zato što mi je to jedno od najdražih gablaonica u Zagrebu.
U stvari to je jedina konoba koju doista držim da u gradu smije jedina nositi takav nazivnik.
Reče jedan moj kolega po djelu: konoba je dalmatinski klub gentlemana. To bi prevedeno u riječnik muškaraca značilo – mjesto za finu spizu, dobru bevandu i muško nadmetanje u riječima bez prisustva spola koji o takvom druženju i nema baš pozitivno mišljenje. A takva je upravo mala špelunka na tržnici Dolac, prva uz ribarnicu, gdje malo prolaznika zna da posjeduje i veliku prostoriju na katu sa nekoliko stolova. Skrovito mjesto dovoljno da se u njemu sakrije nekoliko gladuša koji vole briljantne pržene srdelice, gavune ili papaline, kakav steak od tune ili palamide, platu blitve, dobru riblju juhu, i žmulj crna vina za izradu dobre bevande. Da ne pričam da nema kvalitetnijih razmjena misli upravo na tom mjestu i upravo uz takvu hranu i piće. I upravo danas na tom mjestu rasplela se priča o jesenskim gastronomskim temama. Protresli smo vrganje, spomenuli dolazak tartufa. Počeli raspravu o nadolazećim maslinovim uljima. Pominjalo se kolinje, šunkice, svježe povrće, kestenje, kuhana rakija... Moj dio predjesenskog ekspozea odnosio se na proteklu subotu. Početak berbe grožđa u Kutjevu.
Bio je to dan sa očekivanim događajima. Početak berbe grožđa uvijek ima sličnu priču.
Već dolazak u rano prijepodne nije obećavao pametno ponašanje. Na dugačkim stolovima uočio sam svježe iscjeđene čvarke, kulen i suhi jezik. Odmah se krenulo sa otvaranjem graševine... A podne još nije odzvonilo. Stvari su se brzo toliko zakomplicirale da sam dolaskom na gradski trg ubrzo našao istomišljenike, donijeli se stol i stolice na sam ulaz u poslovnicu FINA-e i pod kamerama nastavilo se otvarati buteljke. Pazite nije to bilo opijanje. Radilo se naime o ocjenjivanju kvalitete vina !
A što sam ja pa kriv što vina ima toliko da ga čovjek treba dugo kušati, pa reprizirati kušanje ne bi li potvrdio ocjenu.... I tako dok ne suzi krug na najbolje...
Uskoro je butelja bilo toliko da se mi međusobno nismo vidjeli preko gomile boca. Polazak zacrtan za sedam navečer, otegnuo se do pola deset. Vožnja do Zagreba bila je toliko duga (busom i šoferom koji pije mineralnu vodu, da se razumijemo) da doista ne znam dali sam u stvari i sada kod kuće ili još putujem...
Priča je to po ničemu posebna, da u stvari nije u svojoj srži nosila potku jesenske gastronomske tematike. Jer eto vino je dakle na putu, ulja će za koji mjesec, smiješe nam se svježi špekovi, kobase, šunkice...
Pa svečano objavljujem: drage naše školjkice, škrpine, murine, orade, zubatčići... množite se i volite do slijedeće godine. Do tada ćemo vas samo malko i povremeno grickati. Jer glavni prostor na stolovima pripada sada nekim drugim veseljima. Isto tako srcu nam draga.

P.S story

Stojim neki dan pred jednom zalogajnicom i mislim si što bih s nogu ugrizao. Priđe mi lik i pita: e, stari, imaš kunu ? Nemam, rekoh uobičajeno. Nije bio previše potresen odgovorom. Odšetao je dalje s istim kratkim upitom, a ja se opet koncetrirah na narudžbu. I odredim nešto što se zove ficleki bifteka u pogači. Cijena 25 kuna. Dadoh 30, dobih 5. Kovanih. Istog trena evo lika ponovo uz mene. E, stari, imaš sad kunu ? Lagano iziritiran upornošću pogledam ga i velim: e, stari, ovo je 5. Malo puno za užicati, zar ne ? Tip me promotri, ušuti, i nakon par sekundi izvali na glas: e, a može 3 za 5 ? Prisutni popadaše na pod od smijeha uključujući i mene. Dakle nuditi 3 užicane kune za mojih 5, to je doista genijalna ideja. Pristao sam naravno. To je ipak najneobičnija trgovina koju sam ikada obavio.

- 23:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 09.08.2006.

Tko o čemu...

Ok.
Postavilo se pitanje zašto ja stalno o hrani.
I fakat. Ispada da nikada i ne vidim i ne čujem ništa osim jela i pila... A nije baš tako. Vidim ja i čujem i druge stvari. Samo me pretjerano ne zanimaju. I o njima stoga ne razmišljam previše. Kako je to moguće, reklo bi se. Hm.
Evo, primjerice, bila sinoć nogometna utakmica. Doista bi se reklo predmet interesa nacije. I svih onih kojima je bilo premalo mjesec i nešto dana svakodnevnog kotrljanja lopte i trčkanja amo tamo po Njemačkoj. Pa čitam po novinama već par dana. Navalili rvati na ulaznice. Pomama. Rastrgalo se da se navija. Jer ako već nisi na moru i odmoru, onda nema druge nego biti na stadionu. Fascinantno. Kad se već ne ide u crkvu, jer to više očito nije moderno kao prije deset godina, pronađoše mase novi kult. I dok se svi oni ustremiše na karte, a poslije i na kladionice, meni misli odlutaše na neke okolne teme.
Evo recimo na goste.
Svi odreda važno nose majce Fly Emirates. A bogme i novi im stadion krasi naftaški miris u imenu. Malo čudno. Nama, a ne njima. Jer pomislih, što bi bilo kada bi recimo neko u nas zamislio da proda ime&prava korištenja stadiona Obrovac, pardon Maksimir, recimo američkom lancu brze hrane McDonnalds. Pa lijepo nogometaši Dinama na majcama nose velikog klauna (što bi im baš dobro stajalo), na ulazu u velelebnu nogometnu građevinu otvori se nekoliko hamburger centara, a cijeli se stadion pofarba u žive crvene i žute boje. Na sred livade, pardon travnjaka, moglo bi se montirati dječje igralište s toboganima i ljuljačkama, a oko njih stolovi, stolice i posude za odlaganja praznih tacni. Hojla koja uživancija za klince i roditelje za čijim prisustvom na utakmicama teže nogometni magovi. Da ne spominjem koliko bi stotina milijuna nečega ostalo u kasici grada, pa bi se lijepo mogli utrošiti na jeftiniji taxi, bolje gradske ceste, novu vodnu infrastrukturu, besplatne knjige i gablece djeci u školama... ili pak na više gradskih policajaca koji bi branili takav stadion od navale gnjevnih 65 navijača Dinama u pohodima uništavanja takvog sponzorskog ugovora.
Ali ne. Nebi to rvati. Imamo mi para za sebe dosta. Šta će nam investitori u stadione i nogometne klubove. To kaj su britanci bankrot, pa se moraju slizati sa mrskim tuđim novcima, njihov problem.
Pa kad sam već spomenuo grad i gradske pare, evo još malko na tu temu.
Promatram ja dakle i tu utakmicu. Vrište naši, a bogme i njihovi. Na tribinama se sve plavi, al kad kamera zumira navijače, vidi se da većina pojma nema gdje su, što ovdje rade i zašto oni dečki idu vamo-tamo, a povremeno i netko padne na pod. Djevojke u TV kadru najčešće imaju lutajući pogled u krug, a u očima im se vidi sat na velikom semaforu koji samo što nije odzvonio kraj nastave, pa se trkom može u najmilije kafiće i na špicu pokazat svoju novu majcu s natpisom "I love Zagreb", a ne neki Fly Emiratesi... E, a da se vratim na grad. Gledam malko i sponzore koji blješte sa reklamnih panoa uz teren. Ima ih raznih. Nezaobilazni T-com, pa Porsche, pa Cedevita i slični... Ok. Ima rezona. No usred srede stoji veeeeliiiki natpis: "Turistička zajednica grada Zagreba". I to nekoliko puta. Čemu sad to ? Ma jeli to ona organizacija koja prima pare od grada da bi ih investirala u urede, turističke letke, ljude koji pomažu turistima u gradu da se snađu... To su oni isti koji moraju na sajmove promovirati lijepi nam Zagreb, koji bi trebali financirati projekte vezane za boljitak turizma ? Pa što onda, kojeg vraga, rade na stadionu ? Kome ? Mislim ako se obraćaju stranim turistima, kojih je ovog puta došlo čak 150 sa svojom reprezentacijom, onda su barem mogli oglasiti neku reklamnu poruku. Naravno na nekom razumljivom jeziku za strance. To također vrijedi i ako se obraćaju onima koji utakmicu gledaju preko stranih satelitskih kanala. A ovako, ništa. Potrošilo se hrpa love iz reklamnog budžeta (pouzdano znam da je hrpa u pitanju), a ukupno koristi ništa. Za ikoga. Osim za stadion koji je ionako dužan trilijarde nečega, pa eto da i oni malko izađu u susret... da malo promoviraju i grad... Nikome i nizašto.
Bilo mi to sve skupa toliko smješno da sam ogladnio. Pa se digoh i odoh u kuhinju napraviti knedle sa šljivama u šlafroku od lavandinog meda i putrića. I bijahu izvrsne. Jer ponovo sam bio na svom terenu.

- 09:51 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 26.07.2006.

Dijeta u izmaglici

Doista ne znam kaj se ja sam sebi bunim. I s kojim pravom. Kao nemrem vjerovat koliko sam se udebljao u zadnje vrijeme. U stvari to je friška figa u omjeru s onim koliko sam pojeo. O tekućim navadama mogle bi se dodatno knjige izdati. A moja jadna vagica se s vremena na vrijeme samo lagano pomakne i nemam pojma na koji način anulira sve te tone koje izjedem.
Evo primjerice odletio sam do Dubrovnika pa otplovio do Šipana neki dan.
Lijep otok.
Još ljepši je tamo hotelčić.
I najljepši restorančić sa nenormalno dobrim kuharom i njegovom ekipom.
Ne treba niti spominjati da sam čitav petak jeo razno-razne divote na bazi tune, pa rimske njoke, pa kruh sa sipinim crnilom. Naravno probali se i tortelini sa sirom u umaku od otočkih trava, da se ne spominje desertić. Uz svaki slijed, novo vino. Uz svaku čašu nova boca. Petak započeo poslijepodne, a završio u suboti ranoj.
Što ne znači da se preskočio doručak.
Domaće marmelade od otočkog limuna, brusnica, peciva i croassant-i. Potom kavica i juicek, kratka pauzica pa pripreme za ručak. Koliko se sjećam i ručak i večera su više manje bile sljednice petka, ali s osvrtom na domaće salame, pa sireve, pa divljač sa njokima. Na kraju kupine. Vino naravski popratilo sve te višesatne veselice.
Noć je bila blaga, jer je umor odredio da započne ranije nego dan prije.
Ali zato nedjelja nije.
Jači doručak obilat jajcima trajao je nešto duže, pa se lijepo spojio sa ručkom koji je učinjen ranije. Jer valjalo je poći prema kopnu. Slijed hobotnice, pa slijed juhice. Malko pašte, pa tuna sa žara. Desert dijetalni. Čokoladni mousse. Pa kad je dijetalni, ode čak dva puta. Pa na jahticu put Cavtata. Vjerovali ili ne, na njoj se nije jelo ništa. Od tuge se samo pijuckalo vinčeko.
A od gladi sam spašen nakon više od sata glisiranja u Cavtatskoj konobi na rivi. Nestao je tamo pregolem beefsteak sa pridodanom mu prilogom. I jajce na kraju, nek se nađe.
Pa kad već avion kasni u polasku, lagano se i to proslavilo uz kapljicu crnog.
Ponedjeljak jutro.
Vagica moja draga gleda me odozdo. Posljednji puta smo se vidjeli prije par dana kada mi je pokazala brojku 85. Sada, danas, skočila je na 86. I pol.
Kako joj to polazi za rukom, nemam pojma. Meni se učinilo da sam kroz sebe propustio barem deset puta više raznih jela i pila.
Možda je ipak u prilog brojci išla činjenica da sam dosta dugo gledao u more i hranio ribice tijekom jedne od nabrojanih noći... To nemrem tvrditi. Ne sjećam se svega baš najbolje...

- 20:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.07.2006.

Nečim izazvan dan

Prvo jednotjedno kuhanje u prepečenom Zagrebu, a potom ljigavi vikend. U nedjelju oko podneva rekoh: e neće to tako!
Pa okrenuh ključ u bravi djipeka i pravac more.
Tamo je, navodno, bolje.
No problem se pojavio nakon sata vožnje u brdima Gorskog kotara.
Želudac nije imao razumijevanja za moje ludorije i uporno se bunio što sam i danas preskočio doručak, marendu, gablec, snek... Slutio je da će mu i ručak izbjeći i baš se nešto uznervozirao...
Nije bilo ni prve ni druge nego žmigavac (koji ne radi... pas m...) pa u prekrasne Fužine.
Parking pred mojom omiljenom konobom "Volta".
Prvo malko ludo dobrog sireka (mmmmmmm), pa potom glavna divota: srneći gulaš sa goranskim "zemlknedlama". Uuuuu. Doduše inzistirao sam na medvjedovini, ali eto... Nije sezona lova...
Čuveni su specijaliteti goranskog kraja vezani uz divljač. No ukrug ih probah i uvijek se vraćam ovom klasičnom. Jer eto, nekad me i klasika pali. Gorani ovo jelo pripremaju često i tijekom cijele godine. I ja sam se hrabro okušao u tom poslu. I navedeno jelo sada činim na slijedeći način:
Kada mi padne s neba kilogram srnećeg buta nasjeckam ga na veće kocke i stavim u marinadu na 24 sata. Marinadu ne kuham. Promiješam samo jednaki omjer kvasine i obične vode, nasjeckam u sve par režnjeva češnjaka i u to umiješam kocke mesa.
Drugi dan, u približno isto vrijeme, na svinjskoj masti pocaklim jedno dva-tri veća luka narezana na sitno, dodam im meseko da uhvati smeđe boje na svim stranama, pa krenem sa daljim dodavanjem dvije velike mrkve (koje naribam na ribež), dva lovor lista, četiri-pet komada suhih šljiva i na kraju padne i žlica borovica (ili brusnica kupljenih u Ikei, blažena bila).
Lagano se sad sve i popapri i posoli pa na vatrici pirja uz podlijevanje oko sat i pol do dva. Podlijevam pretežito s vodom, iako mi svako malo pobjegne i malko crnog vina... (C-c-c)
Nakon jedno sat vremena umiješam i iscjeđenu konzervicu pelata ili žlicu koncentrata rajčice bez konzervansa ili moje omiljene male chery rajčice.
I to bi bilo otprilike sve...
Naravski uz to kombiniram nekada knedle od kruha, nekada njoke, nekada palentu...
Al o njima ipak nekom drugom prilikom.
Možda onom kada doznam kako to gorani pripremaju svoje knedle sa domaćom slaninom i još ponekim dodatkom koje još nisam sve prokljuvio.
Pitanje je sekunde !!!
P.S. Put se nastavio do Dramlja (nikad bio, slučajno skrenuo). I nije bilo loše. Već u 4 popodne sam se lijepo brčkao.... A u 10 ponovo bio doma u mračnom, kišnom gradu.
Aaaa, what a day – rekao bi Yocker...

- 23:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 30.06.2006.

Skradinski demi-glass

Bio sam neki dan u Skradinu.
Kažu tamo domaći da im smeta most i autocesta. Da su narušili mir, pogled, prirodu...
Sorry ljudi ali vrlo sebično izjavljujem da je meni to nešto najbolje što se Skradinu moglo desiti.
Jest da mi je Skradin ostao u memoriji kao mjesto gdje sam dolazio jedrilicom kroz uski prolaz u Šibenski zaljev, pa pod most preko sliva Krke u Prukljansko jezero i dalje kroz uski rukavac slatko-slane vode napokon do cilja. Jest da su u to, ne tako davno, vrijeme Skradin posjećivali doista pravi zaljubljenici prirode. Ali sada kad pogledam da mi sa autoceste treba samo pet minuta do srca tog divnog mjesta, nekako mi komocija malko potisne romantiku...
Pogotovo kada znam da sam sada vrlo, vrlo brzo za nekim od stolova sa nevjerovatnim jelima kakve Skradin ima. I da sve vrijeme ovoga svijeta mogu utrošiti na uživanje u njima.
I tako bi.
I bi više od toga.
Jer svaki puta kad odlazim u Skradin, prvenstveno mislim samo jedno jelo – čuveni Skradinski rižot.
To endemsko čudo od jela rijetko je kao i svaki endem. Doduše nema baš i neku vezu sa primjerice izumiranjem, više bi se reklo da ga ubija današnji stil i ritam života.
Naime Skradinski rižot, jedini pravi "demi-glass" u Hrvata, priprema se oko 8-9 sati. Kažu neki ponekad i nevjerovatnih 11.
Kroz povijest su ga uvijek i isključivo radili muškarci. Nije mi baš poznato dali zbog toga što je to ženama bilo predosadno ili iz nekog drugog razloga, ali to su fakti.
Recept je pak u osnovi jednostavan.
Za početak se koristi jednaka količina (težina) teletine i crvenog luka iliti kapule. Ova potonja se prvo pirja na vrlo blagoj vatri i to isključivo na svinjskoj masti dok ne postane želatina, a potom se u nju stavlja meso. Od teleta se koristi isključivo i samo tkzv. ruža.
Od začina je sigurna samo sol, papar i muškatni oraščić, a dalje svaki majstor ima svoju tajnu. Na moju pregolemu žalost doznao sam da neki koriste i vegetu.
Kako god, kad su namirnice spremne počinje borba sa strpljenjem.
U svim daljim satima, i dalje na vrlo blagoj vatri, meso se pirja i pirja i pirja i pirja i povremeno podlijeva juhom od piletine ili junetine, doda se čak i malo drniškog pršuta, pa se ponovo i opet pirja i pirja i pirja...
I na kraju se meso pretvori u mesni bitak, u sama mesna vlakna. Kao neka vrlo gusta mirisna pašteta.
Tu se tada doda riža, ponovo podlijeva, i tik pred kraj stavlja se tvrdi ribani sir, u današnje moderno vrijeme parmezan.
Sada je najvažnije biti blizu kuhara i teće.
Jer se rižot mora jesti odmah.
Nema podgrijavanja, nema popravnog za one koji kasne...
... a ja baš naletih na taj trenutak !
Božanski, reklo bi se.
I iako sam taj dan tamanio i drnišku janjetinu i juhu od cipla, i cipla samog, i domaći sir, i domaće kolače... rižot je postojano ostao nad svime.
I tu stoji i sada.

- 19:59 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.06.2006.

Zen

Zamisli. Nije me izgleda bilo skoro mjesec dana. Nije isprika, ali raduckalo se pomalo. Pa za trenutke blogovske i nije baš ostalo nešto slobodnih sivih stanica u kombinaciji sa utroškom minuta za piskaranje.
Do danas.
Jer trenutak to zaslužuje.
Krenulo se naime po moru.
I to kao što vidim i na zakrčenim cestama, a i ovdje na blogu, masovno.
Meni je masovno = mrsko.
Kroz godine pronađoh drage punktove vrlo vrlo daleko od očiju, al najbliže moguće srcu.
Na tronu te liste smjestio se Senko.
Dragi moj Senko, najveći literata kojeg sam upoznao. Priče koje piše, život koji živi, misli koje nosi i rado ih dijeli prijateljima... e to su ljudi moji pravi dragulji.
Pogled iz Senkovog kraljevstva puca prema pučini. Negdje daleko može se zamisliti obala Italije, a miriše ponekad blizina Palagruže, Sveca, Biševa, Jabuke...
Do Senka se može morskim putem od Komiže manjim plovilom u smjeru istoka put uvale Mala Travna gdje su na povišenom mjestu duboko u uvali dvori Senkovi.
Drugi je put tek probijeni makadam koji nije za svačiji automobil, ukupno vožnje od Visa četrdesetak minuta. Naravno ako znate kuda, jer natpisa i pravaca nema.
Tko želi, naći će.
O Senku se dalje ne ufam više pisati. Postoje stvari za koje treba imati hrabrosti, a ja je za ovog Čovjeka još nisam prikupio dovoljno. Za sada o njemu samo promišljam.
Ali ću se drznuti kazati riječ-dvije o hrani koju Senko stvara.
Dogovorio se sa prirodom oko sebe, pa se poštujući međusobno čuvaju prehranjujući jedni druge.
U uvali su se sakrili ježinci i njihove dame. Zagadilo se poprilično Jadrana, pa se bodljikavci posakrivali u posljednja utočišta divljine, jer njima odgovara samo najčišće more.
Senko otima dame iz plićine i poslužuje ih kao predjelo u izvornom obliku. S okusom mora, uz kap divljeg limuna.
Šutio sam i srkao.
Počele su se brzo zatvarati ladice u glavi u kojima su stajali brojevi telefona, imena raznih ljudi, raspored sastanaka i dogovora, obaveze, plaćanja računa, cijena goriva, političke i sportske zabave za mase... Puf ! Svaki srk – ladica manje. Neobjašnjiva toplina i ugoda sve veća.
Donosi brzo Senko prvu teću. U njoj divlji puževi u moru šalše. Miriši šalša otočkih poma, gusti se maslinovo ulje oblice na površini. Izviruju pužići i smješkaju se.
Jedem. I dalje šutim.
Mjenja mjesto teća sa novopridošlom. U njoj paštafažol na brudet. Trpam mirise prvo u tanjur, pa u sebe.
Mislim si – koja nepotrebna radnja prljanja tanjura i prebacivanja vamo tamo. Najrađe bi odmah prigrlio tećicu i bacio se na uživanje bez granica.
Brže od tih misli izgurala je i ovu teću nova posuda. Sad puna škampa i riba u premirisnom toću. Na krajevima posude velika glava velikog gofa. Obrazine mu meke kao tek ulupani putar. Škampi špricaju po meni, po stolu, po zidu kuće...
Uživanje ulazi u fazu od kojih bi se nespremni mogli onesvijestiti.
Senko to osjeća.
Padaju barijere reda i discipline jela. Ako ih je uopće i bilo.
Donosi za probu, na test, komad ribe iz ulja učinjene na način starih otočana, konzervirane nakon tjedna marinade u soli. Okružuju je masline. Prave, neznalicama mrske jer izgledom ne izgledaju kao pravilne pikule već kao umorni smežurani mornari.
I dalje nova čuda.
Kavijar od murine, tek stavljene na divlji zrak dan ranije. Panceta od sušenog ugora rezana na tanke šnitice...
Ne da Senko da guštima dođe kraj.
Jedem, stenjem, priroda mi se smije. Jer je uživam a ona uživa mene.
Ne bi dan nikada završio da u uvalu nije uplovila jedrilica. Dovikuju neki ljudi sa drugog planeta i pitaju ima li televizija na kojoj mogu gledati neku utakmicu.
Upućujemo ih dalje. Do mjesta gdje je struja donijela ljudima takav oblik navodnog uživanja.
Kod Senka toga, hvala mu, nema.
Svi smo spremni izginuti da tako ostane još milijun godina.

- 15:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 30.05.2006.

Spori šampioni

Odmah da rasčistimo. Ovaj napis odvaja gurmane i hedoniste od onih koji uživaju hranu kao sredstvo utaživanja gladi pri tome se vodeći pomodarstvom i nekim preopćim društvenim ogradama. Zašto ovakav uvod ? Zato jer slijedi slavljenje puževa mesa kojeg se mnogi neznalice gnušaju.
Da, da dame i gospodo, navodni poklonici gurmanluka.
Nema tu uvrede.
Najčešći grintavci kontra puža na tanjuru su upravo oni koji ih nikada nisu kušali, a kamoli o njima malko promislili...
A ja evo upravo danas potamanih prve ovogodišnje prave, domaće, friške u jednom od meni najdražih zagrebačkih restorana "Didov san" na Kajzerici.
Koliko je samo trebalo čekati... Čitava zima i dobar dio hladnog proljeća skrivali se ti mali slasni zalogaji ukopani dvadesetak centimetara duboko u zemlji i ne mrdaju. Spavaju. Srce im udara jedan puta u minuti i boli ih briga što su nam tavice prazne.
Doduše ima ih preko zime nabaviti i konzerviranih, ali to su puževi uzgojeni u nekoj žici i redom im je meso neslasno, gnjeckavo, bezukusno.
Ovi koje sam danas uživao su imotski, divlji vragovi, kompaktni i slasni, prodinstani na domaćoj ljutiki i složeni na pladanj u suradnji sa domaćom purom na panceti... uh. I dok ovo pišem najrađe bi prekinuo i vratio se natrag na još jednu porciju... (što ne znači da to neću učiniti odmah zorom !).
A zašto toliko u stvari slavim meso puža ?
Prije svega, osim osobnog doživljaja hrane uopće, zato što je puževo meso najzdravije meso za konzumaciju. Nema štetnog kolesterola, nema masnoća. Samo zdravlje, kažem vam. I dobra nutricionistička isprika za klopanje, naravno.
Drugo i stoga što recepti za jela sa puževima dišu originalnošću. Bilo da se radi o puževima na burgonjski način, (Escargots a`la Bourguignonne), koji se lijepo ušuškani u maslac od puževa u svoje kućice peku u pećnici, pa kasnije uživaju kao mali zalogaji uz neko dobro crno vino i prepečenac ili pak o nekom receptu kao što su oni najjednostavniji koji potiču još iz vremena Rimljana, a danas su se zadržali u Provansi i Kataloniji, pečenjem na roštilju bez prethodnog kuhanja.
Zanimljivo, baš si sad razmišljam, mogao bih u stvari nabrojati i dvadesetak recepata za jela od puževa koji su svi vrlo originalni.
Na puno manje načina mogao bih, recimo, pripremiti obične svinjske krmenadle, koji u ovom slučaju postaju dosadna mesina (iako to nikako nisu, pardon !!).
A eto kad već spomenuh one na burgonjski način i receptića za one koji se odluče ući u klub obožavatelja.
I to korak po korak.
Prvo se uputite (već danas ! jer kiša pada, puževa na sve strane) u šetnjicu po nekoj livadici u blizini. Gledajte pod noge i hvatajte maratonce u vrećicu. Ako je livada na kopnu (Slavonija, Zagorje...), budite sigurni da ćete skupiti puževe vinogradare, a ako je pak nekgdje uz more ili na otoku (blago vama sretnicima) tu će se naći i u prirodi vrlo, vrlo rijetkih vrsta puževa koji pripadaju rodu Helix aspersa. Kućica im je manja i šarenija od onih vinogradara, a boja stopala siva. Oni potonji, otočki, uz navedeno su i genetski autohtoni (paški, brački, viški... svi različiti, svi divota jedna).
Pa kad ih nakupite jedno 40-50 komada većih ili pak 60-70 komada manjih, slijedi njihova priprema.
Ako niste strašno gladni, puževe prvo pustite da se "očiste" jedno tjedan dana. Stavite ih u mrežastu vreću od krumpira, zavežite, pa negdje u dvorište (nikako na sunce i nikako na zemlju) da lijepo gladuju i izbacuju iz sebe ono što su pojeli u dosadašnjem životu.
Ako ste strašno gladni, ovaj korak preskočite, pa ćete ih lijepo očistiti tijekom prokuhavanja.
Kojih u oba slučaja ima tri.
Prvo ih treba dobro, dobro isprati hladnom vodom od nečistoće izvana.
Potom ih treba oprati u vodi u kojoj je velika koncentracija soli i octa.
I na kraju ponovo isprati običnom, hladnom vodom.
U prvom slučaju cijela priča će trajati kraće, a u drugom duže.
Sad ima puno načina za dalju pripremu.
Ja predlažem da se zajedno s kućicama prvo blanširaju jedno pola sata (stave u vrelu posoljenu vodu da puste sluz i pjenu), potom sa tankom viljuškom izvade iz kućica, nožem im se odreže samo stopalo, a ostalo se baci.
Kućice se dobro operu, kratko prokuhaju i potom steriliziraju.
Sad je vrijeme da se učini putar.
I tu ima nekoliko recepata, ali meni je najdraži slijedeći;
125 g. maslaca (koji je omekšan) zamiješa se sa sitno kosanim peršinom (dvije žlice), sitno kosanom dalmatinskom ljutikom (jedan komad), dva sitno kosana režnja češnjaka, malo soli i papra.
I kada su kućice sterilizirane u njih se prvo ugura malo maslaca, pa se stavi stopalo puža, pa se na kraju ponovo kućica zatvori sa malo maslaca.
Pećnica se ugrije na 200 celzijusa, puževi se stave u nju peći kratko, desetak minuta, i potom se serviraju zajedno sa hrskavim prepečencem.
A sad kad sam se već zalaufao, evo još jedan recept za one s manje strpljenja.
Puževo očišćeno i prethodno blanširano meso poprži se na maslinovom ulju. Potom se umiješa i pola kilograma sitno kosane dalmatinske ljutike zajedno sa krupnije rezanim listovima, pa se dalje pirja pola sata, uz dodatak pola decilitra bijelog vina.
Sad je vrijeme da se doda desetak dekagrama na sitne kockice narezane dimljene slanine ili pancete, pa nakon minutu-dvije i šest kratko razmućenih jaja. Sve se posoli, popapri i miješa na vatri dok se jaja ne ispeku.
Na kraju slijedi vruće posluživanje i prelijevanje sa maslinovim uljem...
I da vidim sad onoga tko će frknuti nosom nakon što navedeno proba !
wave

- 18:35 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.05.2006.

Ep o pizzi

Iako su ljudi od kada je brašna (prvo od sjemenki divljih trava, a tek kasnije od razno-raznih kultiviziranih žitarica) radili pogače pekući ih na vrućem kamenju ili čak na užarenim štitovima između dvije bitke, ono što danas nazivamo pizzom formiralo se tek prije par stotina godina.
Iako nerado lamentiram o povijesnim činjenicama u koje se ubrajaju i one da za mene nema pizze bez rajčice (a ona je stigla u Italiju u 16-tom stoljeću), pa i bez prave "water buffalo" mozzarelle (koja je u Italiju stigla u 18-tom stoljeću sa prvim vodenim govedom iz Indije), ovoga puta to činim radi podizanja ugleda pizze općenito.
Onakva kakva je stekla svjetsku slavu rodila se 1889 u Napulju kad je kraljica Margherita poželila kušati seljačku hranu (pizzu) koju je vidjela vozeći se kočijom kroz grad. Za nju je pekar Rafaele Esposito učinio recepturu pizze koja je i danas poznata kao Margarita.
I pizza je ušla u legendu na velika vrata.
Amerika ju je prvi puta okusila 1895 kada je otvorena prva pizzerija u New Yorku. Naravno otvorio ju je talijanski emigrant.
I ja kroz sve svoje godine življenja živim povremeno s pizzom. Kušao sam ju i po Italiji i po Americi, pa čak i na čudnim mjestima u Rusiji i Hong Kongu. Svugdje je imala svoje okuse, mirise, kvalitete.
Naravno one pizze po Italiji su bez premca i razne inačice (pogotovo američke) veze nemaju sa pravim recepturama i vrijednostima.
Besramno su je strpali u red jela zvanih "fast food", što je obzirom na vrijednost i povijest ovog jela doista svinjarija. Po toj logici bi svako jelo koje se može učiniti u vremenu kraćem od pola sata mogli nagrditi tim nazivnikom, pa bi očekivano i prženje slasnih i zdravih srdela i girica, pečenje povrća na roštilju, izradu mnogih pašta i umaka lako ubacili u isti koš sa smrdljivim industrijskim hamburgerima i krumpirićima koji vide samo vrelo ulje i prema njima nema niti malo poštovanja koje krumpir zaslužuje.
No na tragu "fast food" nazivnika prema pizzi se sve češće odnose i sami njeni proizvođači u podnebljima u kojima se to ne bi od njih očekivalo. Kao što je ovo naše primjerice.
Mi si ne smijemo dopustiti da proizvodimo smeće od dobrih namirnica, kvalitetne vode i dobrih recepata.
Pizzi se to ipak događa.
Takozvani pizza majstori uspijevaju raspolagažući sa izvrsnim tjestom, sjajnim rajčicama, dobrim sirevima, kvalitetnim uljima, vrhunskim gljivama i doista ekskluzivnim šunkama, te dobrom opremom uprskati svojim bahatim i neinventivnim ponašanjem krajnji rezultat.
Promislite.
Ima li pizzerija u vašoj blizini ikakav odnos prema pizzi.
Njeguje li pravu recepturu i kvalitetu.
I u Zagrebu koji broji milijune duša sklonih pizzi samo je jedno mjesto koje razumije o čemu se tu doista radi.
To je čuvena pizzerija "Kariola" kod hotela Plava Laguna.
Samo je tamo uložen velik trud u izradu krušne peći, filozofija postizanja prave temperature postala je pravilo dnevnog rada, promišljanje o tjestu tabu tema kojoj se mogu u razgovor uključiti samo poznavatelji pravog brašna i oni koji razumiju što znači tvrda, a što meka voda.
O dodacima da se ne govori. Prava mozzarella buffalo, svježi bosiljak, umak od rajčice koji nije vidio konzervans...
Sve to čini krajnji proizvod doista dostojnim kušanja.
A što činiti sa ostalih stotinjak pečenjara tjesta i konzerviranog paradajza koji nose slavno ime pizzerije ?
Na žalost zakonski ništa. Samo mi i mi jedino možemo odlučiti o njihovom nestajanju.
Ako ih dovoljno dugo ignoriramo ostaće im jedino mogućnost da učine nešto sa svojim znanjem i poslom kojim se bave. Ili da stave ključ u bravu i bave se nekim drugim stvarima.
Možda da otvore trgovine cipelama ili sportske kladionice.
Slutim da im je taj posao bliskiji umu i srcu.

- 09:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 12.05.2006.

Vinoni(š)ta

Kuda svi tu i ćoravi Mujo. Svake me godine nasade na... i isponova posjetim nekoliko "međunarodnih" sajmova Zagrebačkog velesajma.
I uvijek se isponova razočaram.
Auto show se pretvorio u modnu reviju u kombinaciji sa promocijom hrvatskih ljepotica. Auto se danas naime cijeni bolje što je zgodnija djevojka koja se šetka oko njega. Kakvi kubici, kakvi bakrači. Samo duge noge, širok osmjeh, zlatan zub... Nasuprot tome boat show prednjači naguravanjem pregolemih brodusina u paviljone iako to izgleda smješno jer na jedrilicama nema jarbola, a božićno novogodišnji sajam je sjajna promocija za nacionalnu proizvodnju Indije i Šri lanke.
I sve je to u onih prvih nekoliko paviljona na ulazu u Velesajam, a ostali su misteriozno nedostupni, zaključani i prazni.
No baš me briga za pobrojane sajmove. Njih više ne posjećujem. Meni srcu drag je uz sajam knjiga (svaka mu čast), ovaj koji upravo traje.
Vinovita.
Već se jetra vesele na pomisao degustiranja svih tih divnih kapljica koje postanu prvo potočići, potom rijeke, pa slapovi.... njam !
Jer kako uopće i pomišljati da u zemlji vina i vinarstva, sa svim tim velikim i malim proizvođačima i uvoznicima, sommellierima i vinotekama neće biti vinčeka u veeeliiikim količinama.
Pa se naravno zaputih i opet prema zdanju međunarodnog sajma.
Ponese me adrenalin i zablokira zdrav razum koji sve tiše šapće "ne idiiii. Ne idiii. Sjeti se svih promašenih i jadnih sajmova na kojima se razočaraš!"
Ali ne. Tko šljivi zdrav razum. Jetra je glasnija (a izgleda i veća od mozga).
Ulaz 40 kuna. Hm. U kućici vidim sjedi lijepa djevojka naslonjena glavom na pult i odmara. Oči napola zatvorene. Spava jadna. Umorila je navala posjetitelja pa odmara. Neka jadnica. Naradila se.
Nježno kucam, ona se budi. Snenu je obrlatih pričom da idem u srednju školu već dvadeset godina, pa mi naravno pripada učenička karta za 20 kuna.
Sneno je pristala na tu malu prevaru. Dala uz kartu čak i katalog koji završava u prvoj kanti za smeće, već pretrpanoj katalozima prijašnjih posjetitelja.
Kod ulaza - ništa. Prvi paviljon prazan. Drugi također. U daljini, prema kineskom paviljonu, vidim neko komešanje. Desetak traktora i dva-tri kombija stoje ničim izazvani na putu prema masi ljudi koja broji čak pet osoba na jednom kupu.
Ulazim napokon u izložbeni prostor nakon višesatnog hodanja među golemim praznim zgradama.
Prvi pun jedva do pola. Ili prazan. Ovisi kako se gleda. Tamo stoji neki čamac, prodaje se ribički pribor. Sa strane lukovi i strele. Nigdje vina, samo kao neka rekreacija. Bježim u drugi paviljon. Taj je pun. Skladno i planski jedan uz drugoga stoje proizvođači bačava, trgovci traktora i firma koja prodaje software za kompjutorsko pucanje iz sportske puške.
Ne vjerujem očima.
Naprosto me strah ući u treći paviljon na čijem se ulazu prodaju originalni hrvatski proizvodi. Gumeni bonboni, lizalice i ostale zanimacije za zube na dekagrame i kilograme.
Razum je konačno probio do svijesti, jer se jetra u međuvremenu povukla u kućicu i pustila mu prednost.
Ponovo sam nasanjkan.
Sajam je naravno i ponovo katastrofalan. Izgubih i vrijeme i učenički novac za ulaz.
Nigdje ništa nova, nigdje ništa veselog.
Vinari zbog skupoće kvadratnog metra nastupaju zajedno sa trgovcima kemikalija za pranje bačava i špricanje vinograda.
Rijetka poznata lica crvenih noseva.
Ne vesele se ljudi, već piju od tuge.
Pridružih im se grabeći čašu i dopola ispijenu bocu.
U misli prizivam nedavno prošli sajam Vinistra, pa sve divne sajmove vina po Italiji.
Boca je brzo popijena.
Iako dolazi nova, nije mi baš gušt. Dođoh, vidjeh, pozdravih prijatelje i nakon sat vremena odoh.
Vani je sunce, u kućici i dalje spava djevojka koja prodaje karte.
Ajmo doma. U kutiji me čekaju već nekoliko dana puževi s kojima treba nešto učiniti.
A i na policama u stanu veća je Vinovita nego ona koju sam posjetio.
Da naplaćujem možda i ulaz ?

- 10:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.04.2006.

Bilo pa prošlo

Zanimljivo je u restoranskom biznisu. Neki restorani za koje se čovjek može zakleti da su stvarno prehrambena fantastika, ničim izazvani potpuno popi.... i preko noći postanu u najmanju ruku prosječni.
Izmišljam ?
Evo prije desetak dana otišao sam po 1435 put u jedan od svojih omiljenih mjesta, posljednji kultni Tip-top (nekadašnje Blato, povijesno poznato utočište Tina Ujevića i tisuća pjesnika i neimara). Kunuo sam se sve te nabrojane pute u najbolji bakalar u Zagrebu, u sjajne pržene girice, u jedinstvene janjeće tripice, u korčulanske klašune... hej, hej odmah zaigra srce (a i trbuščić... koji doduše nije kao onog momčića na fotkama mojeg omiljenog blog kolačića, ali bolje se ljuljati... hehe). No eto navratih ja u taj termin, prije navedenih desetak dana, i unaprijed vesel kao malo dijete sa pet frendova sjedoh za stol. Bakalar !! Bakalar mi dajte !!- otelo mi se na glas. Ekipa pak navalila na jadranske lignje i na neku ribicu. Oradu mislim. Slina nam na ustima, rupa u želucu. Sve je slutilo na dobro.
Ali...
Prvi dolazi bakalar.
Aj aj aj.
Ne znam odakle bi počeo bacati drvlje i kamenje na tu kašu od krumpira, lošeg maslinovog ulja i vrlo, vrlo rijetke ribe. Izgledao je kao frutek. Prvi griz (ili srk možda) toliko me potresao da mi je počela trnuti ruka. Predinfarktno stanje, kažem vam.
Malo sa zavišću gledao sam platu sa ribom koja je dolazila ostatku ekipe. Ali na njoj tri (čitaj 3) smežurane lignjice. Napaćene, tužne, umorne. I jedna (čitaj 1) ribičica oko 30 dekagrama velika. Odmah na prvi pogled vidljivo iz uzgajališta. Snuždili se i ostali za stolom.
Od muke poručismo vina. Prosječnog. U litrenkama. I nakon dvije boce odlučismo otići. Neki od nas zauvijek. Jer za to jadovansko objedovanje naplatiše nam tisuću i nešto kuna. One tri gumene lignje 200, a i riba jednako toliko. Moj frutek bakalar 2 x 40...

Zbogom Blato, nek te hvale neka druga usta.

I opet prošle subote.
Mjesto zločina Vodnjan u Istri. Restoran Vodnjanka. Razvikan i hvaljen kao cool (čitaj kul) mjesto za prave uživaoce istarske kužine, pogotovo na temu gljiva.
Pa tko sam onda ja da u to sumnjam.
Sjedosmo.
"Imate smrčaka ?" (vrlo vrlo cijenjena i ukusna gljiva kojoj se sada ful sezona).
"Nemamo" reče osoba koja nam se približila nakon deset minutnog samovanja u praznom restoranu. "Ali imamo vrganja"! (vrganj je gljiva koja još mjesecima neće rasti u našim šumama jer mu naprosto nije vrijeme.)
"Pa vrganjima nije vrijeme..." reče neko. "Pa nije, ali imamo smrznute" - reče osoba.
Uf. Ostade konverzacija bez komentara.
"A što još imate"
"Fuže na gulaš, njoke sa rikulom i pršutom, lakjsdfljksjdfkj lsaklklakb bla bla bla..."
"OK. Dajte nam onda jedne fuže na gulaš i jedne njoke".
"Naravno" reče osoba i ode u 14.10.
tik-tak tik-tak tik-tak...
14.50
Ubrzo, dakle, dolaze dva pladnja sa kojih se vijori dim, ali ne i miris.
Pogledasmo se. Pa oprezno piknusmo malo fuža (industrijskih sto posto) sa malo gulaša. I okus se pridruži mirisu. Nije ga naime uopće bilo.
Piknusmo potom i malo njoka sa rikulom i pršutom. Njoki domaći (priznajem), ali raskuhani (a zašto bi nešto bilo dobro). Rikula tužna, opuštena, neukusna (prilog mojoj tezi da rikula vrijedi naprosto onakva kakva se ubere iz vrta i nikako drugačije). Pršut rijedak, ali ukusan. Umak od vrhnja (valjda Dukatovog). Potpuno smiješno jelo. Na razini kvalitete pizzerija iz Prepuštovca (floskula !! a ne uvreda ako tamo ima možda koja).
Od jada nismo niti pili. Željeli smo platiti i otići plakati nad sudbinom nekada kultnog restorana negdje gdje nas nitko neće vidjeti.
Al ne može čovjek danas niti plakati kad mu padne na pamet. Jer prije toga mora platiti. A to smo željeli u 15.30. Pa u 15.45. Pa u 16.00... Ostavismo jednoga od nas da dočeka račun. Mislim da je došao u Zagreb dan kasnije.

Pa zbogom Vodnjanka, nek te hvale neka druga usta.

Bilo vam dakle i jednom i drugom.
Pa prošlo.
no

- 22:34 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 19.04.2006.

Red lignje, pa red krumpira

Iako mi se činilo da nikada više neće doći ljeto & sunce, pa tako niti miris mora u mojim nosnicama, eto do takve kataklizme nije došlo.
Hip hip hura!
Protekli su mi dani ipak bili tamo gdje sunce ne pada u livadu već u nešto mokro, plavo i duboko. Joj uživancije. Narafski većina mi ushićenja dolazi iz hedonističkih poriva koji uvijek redom počinju aperitivom, pa finim predjelom, preko glavnih jela do deserata, a koji su neskromno podlijevani vinotama (pića nastala kombinacijom vina i finota).
I svega je tu bilo...
I repova škampi i koktela od istih i mariniranih skuša i slanih inćuna... I kovača pod pekom i kokota u škrovadi i tune sa gradela... Pa sve to uz fini babić i pokoji teran... Doručci obilno jajčani uz liz travarice i kap pjenušca uz kavu...
Razmjenjivali su se i recepti testirani preko zime.
Sad im je vrijeme da ožive, da vide svjetlo dana i miris žara.
A evo i jedan dragim blogerima, pa da se uživa !
Kupite ili ulovite kilogram liganja. Nakon što ih očistite narežite ih na sitne komadiće. Na tavi ugrijte maslinovo ulje pa prvo lagano popržite sitno kosanu cijelu glavicu češnjaka. Na to stavite lignje, popaprite i posolite, pospite na sve mrvičicu cimeta, ali puno više od toga raznih finih trava kao što su kadulja, ruzmarin, origano, bosiljak... Sve lijepo lagano treba dinstati poklopljeno jedno petnaest minuta, pa potom dodati i sjeckani peršin. Dinstanje se tu nastavlja još desetak minuta uz dolivenih pola decilitra bijelog vina. Tavici u susjedstvo prisajedinite lonac u kojem uskuhajte posoljenu vodu i u njoj skuhajte pola kilograma neoguljenog krumpira.
Kad već sve gori, upalite i pećnicu na 200 stupnjeva. Krumpir sada ogulite, narežite na deblje ploške i slažite u vatrostalnu posudu ili bolje keramičku terinu na čije ste dno samo malo nakapali maslinova ulja. Na red krumpira ide red liganja, malo krušnih mrvica, peršin i malo ulja i soli, pa tako sve dok na kraju ne ostane red krumpira. Njega treba samo posuti raznim začinskim travama i preliti maslinovim uljem. Još nedostaje pola decilitra vode s kojom treba podliti složenac te se potom preko posude prevuče alu folija.
Posuda ide u pećnicu na petnaest minuta s folijom, a onda deset minuta bez nje.
Prije uživancije neka prvo složenac malo odstoji.

A sad palim prema frižideru potamaniti zadnje zimske zalihe kobasa, čvaraka i sličnih djetnih divota kako bi otvorio prostora namirnicama koje dolaze...
zujo

p.s.
Bilo je nekih primjedbi na recept od prije par tjedana onih koji ne vole hobotnicu jer im liči na strašna mitska bića koja će ih ugristi za... E pa ako vam se ne igra sa hobotnicom, učinite to sa inćunima. Od jednog kilograma istih koje ćete prvo oprati i posušiti pa iskosati ili samljeti, te 25 dag grožđica, 25 dag pinjola, 3 žlice ribanog parmezana, i krušnih mrvica napravite smjesu povezanu sa jednim jajetom. Svemu još dodajte i u to umijesite i sitno kosani češnjak, peršin i sol i papar po ukusu, kao i dva kuhana krumpira učinjena kao pire.
Dalji postupak je već viđen. Pržite u vrelom ulju prethodno oblikovano u okruglice, pa u polpete i klopnite vruće samo malo pokapano sa limunovim sokom.smokin

- 16:53 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 12.04.2006.

Vani kiša a meni toooplooo

E jesam se našljakao zadnjih dana...
A na sve me nagonio hedonistički poriv da u svako doba dana i noći slijedećih mjeseci imam razno-razne travice i biljčice za zdjele, lonce, teće, tavice, protvanje, gradele i roštilje koji vape za mirisima bez kojih većina jela ne bi vrijedila ni pišljiva boba.
Imam sreće (nevjerovatno) da mi ispred terase stoji pregolema zemljana površina puna raznih voćki (da ne spominjem, mnoge sam i sam upiknuo), pa si mogu dopustiti prčkanje po istoj.
Dosadašnjih sam godina to radio skromno, pomalo. Što iz neznanja, što zbog lijenosti.
A ove sam odlučio posijati, posaditi i podignuti masu svega i svačega.
Pa prvo omeđih livadu prostorom samo i isključivo za začine i srodne im biljke.
Ideja je bila simpa, ali kad sam krenuo sa realizacijom upoznao sam istinu. Nisam rođen za hortikulturu. Jer za razliku od dosadašnjih godina, ove odlučih da će mi vrt biti omeđen drvenim oblicama kojih imam brda nakon što se posijekla stara trešnja. A i kako mi je najgora stvar na svijetu pljevljenje trave između biljčica, odlučih da ću na ovaj način s novom zemljom, ogradom i vrtom višim za tridesetak centimetara od nivoa travnjaka izbjeći tu nevolju (osim ako nemam na livadi travu skakačicu koja će preskočiti te prepreke i ponovo se nasaditi među moje začine).
Ali nakon gotovo tonu zemlje koju sam vukao što iz Bauhausa, što iz dna vrta gdje stoji humus, jezik mi je bio kao u mravojeda (navodno je to dobro za skidanje kila!?). Uglavnom sadnja i sijanje su krenuli nakon nekoliko mukotrpnih dana. Prvo sam presadio ogroman grm kadulje koji je rasao na neprimjerenom mjestu, potom ogromnu površinu origana. Paralelno s tim u raznim posudicama posijao sam majčinu dušicu, mentu, mažuran, cherry paradajzek. U vrt je direktno posijan vlasac, dvije vrste čilija od kojih sam jedno sjeme dobio iz Šri Lanke, pa potom bosiljak, crveni bosiljak, estragon. I tu sam se toliko zalafuao da je oko začinskog vrta posijan matovilac, rikula, ukrasne tikvice, lubenice, dinje, velike buće...
Ponijelo me, što ću...
I tik pred jučerašnju kišu presadih crveno-crnu kupinu.
Pa jučer dok je kiša lila i mrgodila većinu puka, stajah tako iza staklenih vrata i sa smiješkom promatrah cijelu tu površinu. U dnu vrta već ozbiljno vire prošlogodišnje sadnice dalmatinske ljutike. Trešnje su full u cvatu, stara marelica već kreće prema formiranju ploda.
Svima hladno, a meni toooplooo. Oko srca narafski, jer eto zalijevanje mogu odgoditi za neko vrijeme smokin

- 10:55 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 08.04.2006.

Spasimo brizle

E dragi moji rijetki, ali velecjenjeni posjetitelji, opet se posljednjih dana jeduckalo i pijuckalo u većim količinama.
Ponešto bolje, ponešto lošije, ponešto više, ponešto previše ...
No ništa od toga posebno hvale vrijedno ili spomena važno.
Do sinoć.

Dugo nisam bio u "Guštima" (restoran pod Sljemenom u Zagrebu).
Ne bi niti sinoć tamo završio da nije taj prijedlog došao od prijatelja koji često obitava u tom prostoru.
I navrla mi sjećanja na mnoge stolove ogrebane mojim cipelama i na mnoge čaše koje su otišle na reciklažu nakon veselijih noći uz tamburaše i opušteno društvo.
Već na ulazu kao da je vrijeme stalo. Ista ekipa na šanku, isti zvuci prostora i mirisi iz kuhinje...

I spiza...

Fritaja sa šparogama (onim pravim, trganim na nekom škrtom dalmatinskom polju).
Teletina u janjećoj maramici iz koje se cijede sokovi otopljenog kajmaka.
Fantastični kroketi kojih inače nisam ljubitelj.
Salata od mladog luka nasjeckanog na kolutiće i pomiješanog sa domaćim vrhnjem.

ali i...

...BRIZLE SA ROŠTILJA !

Koje su razlog zbog kojeg ovo danas i pišem umjesto da se posvetim svom začinskom vrtu i zubatom suncu.

Dragi moji te brizle iliti latežin, timus, učinjene na žaru su nešto što pripada samom vrhu ljestvice mojih hedonističkih poriva. Jer prije svega su rijetke. Nema ih. Kako bi kad u hrvata nema niti mladih telića, niti mladih janjića koji su otišli prema našim stolovima prije negoli su kušali travnjake i ispašu. A samo od takvih se mogu dobiti te male količine prsne žlijezde (timusa), koje se onda pažljivo očiste od žilica, pa se na žaru uz kasniji dodatak češnjaka pojave na nepcima kao kakav poseban deliciozo nama predatorima i mesožderima (ma koliko se mi trudili glumiti gljive i štovati tofue i alge).

Zapodjenula se i raspra oko tužnog stanja domaćeg agrara koji nas opskrbuljuje pilićima plug and play, komadinama mesa bez podrijetla, paškim janjcima iz bugarske i makedonije. Tako se lijepo zaboravilo na bijele bubrege, brizle, t-bone stekove... ej ej nedajmo se gurmani !!!

I pred jutro evo prijedloga.
Od sada prije svih narudžbi (u boljim restoranima naravno) prvo ćemo se malko raspitati oko ponude tih rijetkih delicija kod konobara i gazde. Pri čemu ćemo inzistirati da se za drugi put obavezno nabave. Možda taj pritisak stvori dovoljan zamašnjak da se pokrene kotač u kojem se zajedno vrte gurmani - ugostitelji - mesari dobavljači - uvoznici i uzgajivači, pa nam se na kraju ipak vrate naši divni specijaliteti u svakodnevnu ponudu.

To je jedini način da neki novi klinci ne misle da je čovjek preživač trave, da je sušena hobotnica strašilo za ptice na ribarskim brodovima, a da su brizle neka bobičasta voćka koja ne uspijeva u našim krajevima...

smijeh

- 12:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 31.03.2006.

Kad je bal nek je iz mora

Planiram leć' u neku lovu idući tjedan. Znam da bi većina ljudi odmah pomislila na novi kauč, tv, kompjutor, gume za auto, proljetnu obleku i slično.
Ali ne i ja. Meni lovica ode uvijek na isto mjesto. Put peškarije.

Na njoj ću tako lijepo kupiti jedno dvije i pol kile prave hobotnice (jednu od kilograma i pol, a jednu od kilograma), pa onda jednog jastoga ili hlapa od oko kilograma, jedno pola kile repova grdobine, i desetak pravih velikih škampi. Naravno i ponešto povrća, ali i par kartona istarske malvazije. Neka se nađe.

Pa na posal.

Prvi dan onu hobotnicu od kilogorama i pol staviti ću na led.
Onu drugu ću pak za početak u express loncu kuhati jedno petnaest minuta, pa pustiti da se ohladi.
Za to vrijeme u pet litara zasoljene vode ubaciti ću mrkvu, korijen celera, bijeli papar u zrnu i nešto narezanih vrhova poriluka. To će se lagano kuhati petnaestak minuta, a potom se u juhicu treba uroniti nadam se jastoga, a ako ne onda ipak hlapa. Kad zakipi pustiti ću sve petnaestak minuta kuhati, pa vatru ugasiti i ostaviti još desetak minuta da jastog (hlap) odstoji u loncu. Na kraju ću juhu procijediti i sačuvati je.
Dok se cijela stvar hladila očistiti ću sirove velike škampe i narezati repove grdobine na komadiće. Tada ću kuhanoj hobotnici odrezati cijele krakove i oguliti joj kožu, a kuhanom jastogu (hlapu) izvaditi meso iz ljušture.
Zakuhati će se tada ponovo sedam decilitara juhe u kojoj se već kuhao jastog (hlap), ali ovaj puta sa onim već kuhanim celerom prethodno narezanog na kockice, pa tako i s mrkvom a i sa dva po dužini prerezana poriluka. Malo će se to posoliti, kuhati desetak minuta, pa će se dodati još i očišćeni repovi škampi i grdobina na još pet minuta zajedničke kupke.
Juha se tada treba ponovo procjediti i u nju staviti petnaest dekagrama želatine u listićima, koja se pak prije toga razmekšala u malo hladne vode.
E sad treba naći neku četvrtastu dugačku posudu.
Listovi poriluka se rastvore kao plahte i slažu jedan do drugoga tako da krajevi za jednaku dužinu vire vani kao dugi rezanci.
Kada je posuda potpuno ispunjena listovima, na njih se u posudu počnu slagati po dužini krakovi hobotnice, pa komadi narezanog hlapa, pa grdobina, pa kuhane kockice povrća, i na kraju se preko svega nariba jedan crni tartuf. Sve će se zaliti juhom u kojoj je otopljena želatina, potpuno prekriti krajevima poriluka i staviti u hladnjak da se stišće...

Drugi dan odlediti će se ona smrznuta hobotnica pa staviti kuhati u vrelu vodu pola sata. Sitno će se nasjeckati tri glavice luka, dva-tri češnja češnjaka i peršin. Kad se hobotnica ohladi u mašini za mljevenje mesa lijepo će se samljeti na krupno, pa pomiješati sa povrćem i još jednim jajetom. Smjesa će se posoliti, dodati papra i mravinca, kadulje, ruzmarina... Na kraju se od svega rade polpete (okruglice spljoštene kao hamburgeri), pa se uvaljaju u krušne mrvice i prže na lagano na maslinovom ulju.

A ona fina riblja hladetina od jučer će se narezati na debele kriške i biti hladno predjelo.
Polpetama će se pak pridružiti salata od kuhane raštike sa maslinovim uljem i češnjakom.
A svima zajedno bočica fina vina...

I sad tko može bolje potrošiti lovicu od mene a ? cool

- 22:13 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se