Ustaše i pristaše (civilizacijska izdaja)

Doba komunističkog mraka, prozvanoga jednoumljem, obiluje povijesnim neistinama i nelogičnostima.

Partizanski pokret (korijen riječi partizan je francuski i označava pristašu ...), otklanjajući preispitivanje vlastitih civilizacijsko (neciviliziranih) ideoloških postavki, proglašavao je sva (ideološki) različita politička (i civilizacijska) nastojanja nenarodnim i kvislinškim ...
Naročito se okomio na stvaranje NDH i ustaški pokret (kao na kvislinški). Je li to utemeljena tvrdnja i optužba?
Ako prihvatimo da riječ kvisling označava onoga koji je izdajnički prihvatio suradnju (kolaboraciju) s neprijateljem, onda se partizanski pokret (pristaše)(za razliku od ustaša) koji je pristaša sovjetske vojno-političke doktrine može smatrati kvislinškim.
Izdajnička suradnja s neprijateljem (a sovjeti i komunizam jesu bili neprijatelji) se označava kvislinškom.
(O floskuli "domaći izdajnici" , koja je izraz primitivnosti sustava koji je koristio, ne treba trošiti riječi ...)

Ustaški pokret (ideološki usmjeren na stvaranje nacionalne države), znatno brojniji i organiziraniji, iskazao je političko htijenje i organizaciju na uspostavi nacionalne države. Upravo je ta vojna i organizacijska sposobnost proizvela odnos naspram žrtava Bleiburga i Križnog puta. Jasno iskazana težnja i uloženi napor u poništenju prijetvorne jugoslavenske tvorevine (nastale na usklađenim srpskim pučevima 1918. g.) ukazao je tvorcima nove Jugoslavije na organiziranu i čvrstu vojno-političku snagu protivnika jugoslavenske ideje. Kako su Sovjeti (Crvena Armija) i Tito (partizanska vojska) ustrajavali na novoj Jugoslaviji, zajedno su planirali i proveli pogubljenje (genocid) organiziranog vojno-političkog nastojanja uspostavi hrvatske nacionalne države.
Bleiburška tragedija i Križni put su produkt slamanja težnje ka stvaranju nacionalne države. (Poslije je nova Jugoslavija grozničavo tražila način proširiti utjecaj srpstva, pravoslavlja i komunizma kao podloge za trajne geopolitičke preinake (svojstveno sibirskim osvajanjima, danas ukrajinskoj krizi)). Sovjetski savez (danas Rusija) je koristio članstvo u UN-u kao izvor trajnih kršenja međunarodnih pravnih normi (prateći dosege međunarodnog prava i korištenjem nedorečenosti tog prava (iskazanih u raspravama prije usvajanja tih zakona)). U tom kontekstu, pravna neodgovornost jugoslavenske i srpske vojske za agresije i genocide (kako u tijeku 2. svjetskog rata, u poraću, u novoj agresiji izvedenoj slamanjem titove Jugoslavije je jasno vođena iz centra moći koji je (kvislinški) koristio i domaće stanovništvo ...
Hrvatski partizani su dvostruki kvislinzi. Služili su (izdajnički) sovjetima (Staljinu) i Srbima.

Ustaše su (za razliku od pristaša), organizacijski zreliji (ne nadajući se prodoru komunizma i sovjetske vojske tako duboko u europski kontinent) poduzeli nužne korake u pripremi za predstojeći rat.
U kontekstu neriješenoga hrvatskog pitanja, nepostojanja hrvatske države, hrvatske vojske i hrvatske diplomacije u osvit svjetskog (velikog) ratnoga sukoba pribjeglo se nekonvencionalnom postupku (vojno-logističkoga) organiziranja.
Suradnja s fašističkim režimom se nije odigrao kao izdajnički čin (već kao strateški korak u danim okolnostima) prema vlastitom narodu (stanovništvu). Prethodno je višestruko puta zatraženo rješavanje hrvatskog pitanja (države i opstojnosti) od strane međunarodne zajednice (koja je priznavala i podržavala države; hrvatsku državu nije željela). Svojim odbijanjem hrvatskih traženja, zapravo je ukazala na vlastite propuste i otvorila vrata nadolazećoj novoj podjeli svijeta ...
Teška stradanja Hrvata u vrtlogu 2. svjetskog rata su posljedica nepostojanja vlastite države, vojske, diplomacije i teško opterećuju međunarodnu zajednicu koja je onemogućavala Hrvate u pravednoj težnji ka ravnopravnosti i pravu na punu zaštitu vlastitog bića.
(Stradavanje Hrvata u okolnostima negiranja prava na državu, vojsku, diplomaciju teška je optužba tadašnje međunarodne zajednice, koja je vođena vlastitim interesima (dominatnih članica) iskazala neodrživost takvog sustava međunarodne zajednice.)

Poigravanje (s civilizacijskim granicama) na koje zagovornici nacionalne države nisu računali, podrazumijeva malthusove teorije rata (poticanje djelovanja prirode u stvaranju mortaliteta), u kojim su sudjelovali saveznici (civilizacijska izdaja) i neprijatelji (partizani, koji su pomagali civilizacijsku okupaciju neciviliziranih barbara s istoka).


O beznačajnosti partizanskoga pokreta (oslonjenoga na plaćene razbojnike i plaćene revolucionare, ponajviše oslonjenoga na poratne laži) bez pokolja na Bleiburgu i Križnom putu ne bi imali potrebe govoriti ...