Civilizacijski a ne politički sukob

Ponešto o zabludama politike pomirbe ...

Svjetski ratovi (prvi i drugi) su pokrenuti zbog ubrzane industrijalizacije (potrebe za resursima i tržištima). Tako su i UN posebno naglasili kolonijalnu politiku kao uzrok Drugog svjetskog rata ...
U velikom sukobu različiti sudionici su sudjelovali s različitim ciljevima. Hrvatska je u Prvom svjetskom ratu sudjelovala kao dio AU monarhije ... U Drugom svjetskom ratu je sudjelovala tražeći nacionalnu državu (državu nakon tisuću godina državnih zajednica s drugim narodima).
Treba razjasniti učešće industrijskih i neindustrijskih zemalja prema velikom sukobu. Industrijske zemlje (Njemačka, Italija, Francuska, USA, UK, ...Japan, ...) su izazvale i vodile rat (po teoriji sociologije rata, zbog organiziranosti, sukob do tad neviđenih razmjera) nastojeći osigurati uvjete industrijskom zamahu (koji bi utvrdio dominantnu ulogu tih društava u svjetskim okvirima).
Ratni saveznici industrijskih država su imali svoje (neidustrijske) razloge. Primjerice, Kraljevina Srbija je u Prvom svjetskom ratu tražila izlaz na more ...

Carska Rusija je u Prvom svjetskom ratu sudjelovala braneći carevinu (prvenstveno vladajući carski aparat). U Drugom svjetskom ratu je SSSR sudjelovao braneći revoluciju (koja je zagovarala obranu revolucionarne vlasti, dakle prvenstveno vladajući revolucionarni aparat). (Tezi o komunističke zavjere pri obrani revolucije postavljanjem socijaliste Mussolinija na čelo antikomunističke koalicije (i stvaranja istovjetnoga, fašističkog komunističkog pokreta koji je trebao otkloniti organiziranu intervenciju na Sovjetski savez) treba posvetiti posebnu pozornost.)
Onaj tko je (partizanski-razbojnički) podupirao sudioništvo komunističko-zločinačko-diktatorskog Sovjetskog saveza u Drugom svjetskom ratu treba posebno razmotriti. Ratne konvencije su branile oružane akcije i ustanak nakon potpisivanja kapitulacije; branile su provođenje revolucije u ratu. Komunisti (titoisti) su u ratu (mada beznačajno) kršili konvencije i u jednom i u drugom slučaju (uz niz drugih kršenja). Odmazde nad civilima su ratnim konvencijama u Drugom svjetskom ratu bile dozvoljene. Titoisti su namjerno kršili te odredbe kako bi izazivali omraženost strane vojen sile kod civila.
Pri završnim ratnim operacijama Hrvatska (Jugoslavija) je potpala pod sovjetsko oslobađanje (izbjegnuto savezničko iskrcavanje na Jadranu). Time je Tito postao politički faktor (svojstven sovjetsko-ruskoj diktaturi i odnosu prema vlasti). U slučaju iskrcavanja amerikanaca i britanaca, Tito bi bio ratni zločinac ...
Slomom komunističkog bloka (propalog zbog neprihvatljivog oblika vladanja i posljedica proisteklih iz vladajućih odnosa), Hrvatska je krenula putem samostalnosti i demokracije. Politika pomirbe je proces koji trebao omogućiti izlazak iz totalitarnog sustava (zaogrnutog plaštom laži), ali nije jamčio potpun proces preobrazbe totalitarista. Najokorjeliji su ostali (titoisti).
Svi životi koji su spašeni, svi koji su zahvaljujući politici pomirbe dragovoljno napustili koncept totalitarizma (izgrađenoga na floskulama antifašizma, socijalizma, nesvrstanosti kao sredstvima prikrivanja prave naravi te vlasti) dokaz su uspješnosti politike pomirbe.
Ali za takav obrat mnogi su morali prihvatiti zločinačku narav sustava koji se branio lažima o humanosti ... Za razliku od onih koji i dalje sanjaju vlast na titoističkom konceptu (otuđenja političke moći) krvavog nasilja.
Hrvatska je prijemom u NATO savez i ulaskom u EU zajednicu prihvatila standarde po kojima je Tito zločinac (a titoisti neprihvatljivi). Ono što zapadne demokracije nisu uradile 1945. (prihvatile Hrvatsku kao državu), zaokupljene vlastitim (industrijskim) razvojem, prepuštajući Hrvatsku ruskoj interesnoj sferi, promijenile su prihvaćanjem Domovinskog rata kao pravednog i oslobodilačkog.

Uočavajući nemogućnost postojanja i provođenja takve politike u okvirima zemalja slobodnog svijeta, titoisti su se okrenuli politici relativiziranja i blaćenja HDZ-a kako bi moguću zabranu rada tumačili političkim sukobima (a ne civilizacijskim sukobom). Nužnost, ali nedostatnost lustracije (ako bi bila utemeljena na zabrani prokazanim jugoslavensko-komunističkim kadrovima) ukazuje na potrebu sustavnog obračuna s totalitarizmom. Borba za demokraciju je borba za civilizacijsku vrijednost.