25

srijeda

ožujak

2015

Pomirba i pomirenost

Hrvatska je još jednom na prelomnici ...

Politika koja je nametnula plansku (državnu) industrijalizaciju, industrijalizaciju na temeljima teške industrije, industrijalizaciju temeljenu na ovisničkoj ulozi (ovisnost o privredi SSSRa), industrijalizaciji na temelju državnog i društvenog vlasništva (marksističko-samoupravna) ima svojih (bitnih) nedostataka.

Planska industrijalizacija (tkz. petoljetke) stvarale su tržište rada i tržište roba pod kontrolom države. Država je kontrolirala protok roba i rada. Do tada je vrlo malen broj radnika ostvarivao ili ostvario mirovinu.
Pokretanje (ikakve) industrijske proizvodnje prouzročilo je znatnije zapošljavanje radnika u industrijskom sektoru. I postavilo pitanje ostvarivanja radničkih prava. Mnoga radnička prava nisu zadovoljavajuće riješena, ali glavno (po stabilnost države i sustava) pravo na mirovinu potpuno je neadekvatno riješeno.
Mirovinski sustav u narodnoj, kasnije socijalističkoj, federaciji je riješen na načelu solidarnosti. S vrlo malenim brojem prijašnjih umirovljenika, a naglim porastom radnika (koji izdvajaju u mirovinski/e fond/ove)(jer su postojali republički mirovinski fondovi) solidarnost je besmislena. Odvajanje u mirovinski fond je oblik životne štednje ...
Tek značajnijim odlaskom prvih socijalističkih generacija radnika u mirovinu ukazao se problem površnosti socijalističkog modela mirovinskog sustava (koji je prouzročio slom socijalističke Jugoslavije, a proteže se i na razdoblje neovisnosti RH). Nepostojanje istinske životne štednje (novcima mirovinskih fondova se socijalistički raspolagalo, njima se nije racionalno upravljalo i ulagalo s namjerom ostvariti novčane prinose) i pojavom hiperinflacije mirovinski sustav se uistinu (ideološki planirano) sveo na solidarni model.

U Hrvatskoj ustrajavati na konceptu teške industrije, za koju Hrvatska nema uvjeta je svjesni način krivog ulaganja ...

Planski razvijati industriju kao sastavni dio šire industrije (ovog puta industrije SSSR-a), pod državnom upravom je put stvaranja ovisničke privrede ... Sovjetsko-ruska praksa iskorištavanja podređenosti je najuočljivija na primjeru Ukrajine (iseljavanja, gladomor, ... Černobil, odvajanje Krima i istočnih pokrajina Ukrajine ...). Hrvatska (slavna, titova industrijalizacija), suočena s istim problemom odvajanja tkz krajine, s takvom privredom nije bila sposobna proizvesti tri oklopna borbena sredstva (već su oblagali kamione i autobuse čeličnim limom, od čega se vrlo brzo odustalo).

Ulaganja na temeljima društvenog vlasništva proizvela su socijal-utopijske probleme (neodgovornosti pri ulaganju) ...

Moderna (samostalna) hrvatska država tranzicijom je trebala riješiti probleme svoje privrede. Zaključujem, ili tranzicija nije završena ili je neuspješno provedena.
Nikakav oblik industrijalizacije se u Hrvatskoj ne nazire. Sva četiri (ključna) problema socijalističke (proruske) industrijalizacije (sustavno istovremeno stavljena u međusobnu ovisnost) su riješena. Ali ne tranzicijom, već ukidanjem takve privrede. (Ovo je, ujedno, odgovor kritizerima privatizacije (i tkz. privatizacijske pljačke)). Tranzicija socijalističke privrede nije postojala. Nepostojanje tranzicije u gospodarstvu ukazuje na vojni značaj tog gospodarstva. Titova industrijalizacija je proizvela vojnu privrede (što objašnjava zaposlenost svih, ali i nepostojanje roba koje bi zaposleni trošili).

Od navedenih problema (koji su sustavno i promišljeno uklonjeni) ostao je samo derivirani problem mirovinskog sustava. Taj je problem proistekao iz socijalističkog modela solidarne štednje (umjesto životne štednje mirovinskog osiguranika). Smanjenjem (ideološki i planski prevelikog) broja radnika solidarni mirovinski sustav se morao urušiti. Mada je bio urušen (i izazvao urušavanje SFRJota) prije nastanka samostalne RH.
Mirovinski sustav je izazvao slom SFRJota, i onemogućuje uzdizanje RH.

Zašto taj problem nije odgovarajuće riješen?
Tuđman je, protivno uvjerenjima, provodio politiku pomirenosti a ne politiku pomirbe. Politika pomirbe bi podrazumijevala katarzu i pomirbu na zajedničkoj ideji (stvorenoj priznavanjem pogrešaka). Politika pomirenosti (koju je Tuđman svjesno provodio) obuhvaća ravnopravnost političkih gledišta (i demokratsko ogledanje tih gledišta). To je prouzročilo (uz nelustraciju i nepostojanje kaznenenog progona totalitarista) povratak na vlast zagovornika proruske politike (gospodarske, političke i vojne ovisnosti u Rusiji; sa svim posljedicama totalitanog sustava koji raseljava i uništava narode ...).
Sama ideja "Crvene Hrvatske" i Josipovića kao nositelja anacionalnog (nedemokratskog) i krivog ("trećeg") puta je Tuđmanova politička ostavština (nesposobnosti razmimoilaženja s vlastitm političkim zabludama).
Pojam "domovinskog rata" (uzetog iz staljinističke kampanje pri mobilizaciji protiv hitlerovih snaga koje su nahrupile na SSSR, inače pojam carske Rusije ...), pojam "ropotarnice povijesti" (koju je Brežnjev koristio obraćajući se USA nagovještavajući skori kraj dominacije USA ...) ukazuju na Tuđmanovu (krivoideološku) vezanost (za grijehe mladosti).


(Sva razmatranja i zaključci podrazumijevaju isključivanje vojnih umirovljenika, kako partizanskih tako i braniteljskih ...)



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se