30

nedjelja

lipanj

2013

Titoizam i ropotarnica povijesti

UN su osnovani 1945.

Povelje UN reguliraju prava i obaveze članica.

Titova Jugoslavija je bila suosnivačica UN-a. Kao pripadnica istočnog (sovjetskog) bloka (koji se još nije formirao u formalni vojno-ekonomski).
Sve marionetske prosovjetske države i vlade tih država nisu poštivale osnovna načela i povelje organizacije kojoj su pripadale.

U titovoj Jugoslaviji se nisu poštivala ljudska prava, vjerske i političke slobode, pravo na vlasništvo ili slobodno kretanje. Diktatura, krvava diktatura s poptunim nepoštivanjem osnovnih prava.
Zašto su onda Tita držali (kao nesvrstanog i kao umjereno socijalističkog) uglednim političarem?
Nevjerojatno je da netko tko teško krši sve povelje može imati ikakav međunarodni ugled.


Današnji reformatori titoističkog puta (sdp sa svojim koalicijskim partnerima) služe novom skretanju pozornosti na promašenu i posljedičnu politiku gaženja ljudskih vrijednosti.
UN, osnovan nakon 2. svjetskog rata, obuhvatio je pripadnike i razvijenih demokracija i krvavih (poludespotskih) diktatura. Zadaća Organizacije je uspostava međunarodnog pravnog poretka.
Toleriranje despocija imalo je edukativni karakter. Unutar članstva je postojala mogućnost educiranja i unaprijeđivanja tih društvenih sustava.
Današnja vlast u Hrvatskoj ne poštuje većinu odredbi UN-a, ali Hrvatska više nije spremna tolerirati takvu vlast. Hrvatska nije dio istočnih (sociološki nerazvijenih) despocija.

Priče o Titovom ugledu i ugledu njegove Jugoslavije okopnile su na Općoj deklaracija UN-a o pravima čovjeka. I na svim ostalim Poveljama.
Hrvatska nije i neće biti dio zaostalih, neslobodnih državno-političkih sustava. Vladala je zločinačka organizacija, tolerirana nauštrb građana Hrvatske.
Vrijeme je da ih svrgnemo zauvijek i raskinemo s praksom političkog licemjerja (koje je uništio tolike ljudske živote).


Ropotarnica povijesti ...

Hrvatska mora biti slobodna!

28

petak

lipanj

2013

Poljud zove ...






Trube zovu ....




U boj! U boj! ....








26

srijeda

lipanj

2013

Lenjin - Baldasar

Lenjin - Staljin

Dana 26. lipnja 1907.g. u Tbilisiju je skupina boljševika (koje su vodili Lenjin i Staljin) imala namjeru izvesti pljačku napadom na kola koja su prevozila novac u banku. Cilj pljačke je bio namicanje sredstava za revolucionarne aktivnosti. Kako su kola prolazila preko glavnog trga na kojem je bilo mnogo ljudi, u pucnjavi i eksplozijama je smrtno stradalo 40 a ranjeno 50 ljudi.
Ukupno je ukradeno oko 341,000 rubalja, što bi danas vrijedilo gotovo 3,500,000 dolara.


Jurjević - Baldasar

90-ih godina, desetak članova splitskog ogranka SKH/J, pod vodstvom Jurjevića, osniva tvrtku koja je obavljala trgovačku djelatnost (veleprodaja). U vremenu (oko godinu i pol) postojanja , ostvarili su promet od oko 12 milijuna (današnjih) kn. Svrha te djelatnosti je osiguravanje sredstava za opstanak članova partije. Baldasar je, kao član te skupine koji je preselio u Italiju, u humanitarne svrhe skupljao tjesteninu koju su u Splitu prodavali trgovinama (mješovite robe). Partija.

Boljševizam (kao ideologija), način širenja i održavanja (boljševizma) (koji je potrošen i ostao je boljševizam samo kao etiketa neprihvatljive politike nametanja i oblika društvenog uređenja i održavanja društvenog uređenja) karikaturalno živi i danas. Naša je obaveza zaustaviti takvu praksu, takvu politiku i posljedice takve politike/prakse.

Ropotarnica povijesti.

22

subota

lipanj

2013

Dosta nam je antifašizma!

Komunistička partija jugoslavije (KPJ) organizirala je revoluciju u toj državi. Dvojbena je organizacijska sposobnost komunističkog kadra (sposobnost pokrenuti narod).
Dolaskom Crvene armije, partija koja je prije rata rukovođena iz Moskve, postaje oslonac i vlast. Oslonac sovjetskoj Moskvi.

Provođenje revolucije u ratu je vrlo zahtjevan čin. Međunarodnim pravom zabranjen. Revolucija je, u međunarodnom ratu (i unatoč takvom ratu), građanski rat.
Komunisti i njihova paravojaska partizani su vodili građanski rat. Po proklamiranim ciljevima, održavanja jugoslavije na načelima socijalističke/komunističke doktrine, vodili su prvenstveno građanski rat.

Antifašizam služi kao paravan za zločinački čin nametanja Jugoslavije, genocidnog obračunavanja na kraju rata sa svim protivnicima jugoslavenstva. Služi kao paravan za provođenje revolucije u ratu, zabranjene međunarodnim konvencijama.
Sve je usloženo komunističkom nesposobnošću, nemoću i otvaranja vrata Crvenoj armiji koja je pod okriljem ratnog sukoba, vojno ušavši u Jugoslaviju (koja tada nije postojala), postavila nesposobnu marionetsku vlast i podržala umjetnu tvorevinu (održavanu krvavim nasiljem). (Izdajom.)

Antifašizam je zabluda, koju su pametni šutke otrpjeli a glupi prihvatili kao izvor vlastitih novih frustracija ...

Antifašizam je zastava sa sedam boja (a niti jedna nije ona prava ...)

20

četvrtak

lipanj

2013

Samo ubojica

Digredi d6


Dne 20. lipnja 1928. godine, Puniša Račić (zastupnik Radikalne stranke) revolverskim hicima u Narodnoj skupštini (u Beogradu) usmrćuje zastupnike HSS-a Pavla Radića i Đuru Basaričeka, smrtno ranjava Stjepana Radića te ranjava Ivana Granđu i Ivana Pernara. ...

Po stenogramima prethodna tri dana zasjedanja Narodne skupštine, zastupnik Stjepan Radić je vulgarnim riječnikom kritizirao Srbe i Srbiju. Na dan ubojstva, dobivši informaciju da Račić pijan po beogradskim kavanama prijeti ubojstvom Radića, zastupnici nagovaraju Radića, koji se nalazio u stranačkom klubu unutar Skupštine, kako ne bi išao na rasprave na što je Radić to odbio. Nakon te odbijenice, nagovorili su ga na suzdržanost ...
Što je Radić taj dan poslušao ... Uzalud. Krvoproliće se odigralo.

Radićevo ponašanje je bilo usmjereno na provociranje tog krvoprolića, bio je spreman položiti vlastiti život kako bi pokrenuo rješavanje hrvatskog pitanja unutar Kraljevine SHS (ubrzo nazvane Kraljevina Jugoslavija).
Žrtva vlastitog života (u pacifističkoj namjeri) za ostvarenje političkog interesa (hrvatskog naroda). Povijest je pokazala da je to krvoproliće bitno ubrzalo povijesne događaje (koji su se protivno Radićevoj intenciji odvili nepacifistički).

Povijesno preskakanje Radićevog suicidalnog čina, u želji usporiti povijesni razvoj (danas to prešućivanje pomaže prikrivanju pogubnosti i bespotrebnosti jugoslavenske ideje), samo je pokušaj zaustavljanja radićeve vjere u hrvatske samostalnosti. Radić je samoubojica.

(Iz mog kuta osluškivanja povijesti koja protiče ispred nas, a trajno određuje budućnost ...)


18

utorak

lipanj

2013

Zašto je HDZ velika hrvatska stranka!?

Digredi d5

U posljednje vrijeme sustavno traju pokušaji sotoniziranja HDZ-a. Nedopustivo.

HDZ je hrvatska, državotvorna, nacionalna, demokratska, kršćanska, starčevićanska, radićevska, socijalna stranka/zajednica centra. Pokret (koji skrbi o svekolikom hrvatskom puku).
Okrenuta/okrenut tržišnoj privredi. (Čitaj: reforma društva od državne, društvene privrede ka tržišnoj, liberalnoj privredi u kojoj država ne kontrolira radna mjesta već služi kao javni servis.)
Gospodarske poteškoće nisu plod HDZ-ovih promašaja, već ustrajavanja na državi koja ne kontrolira tržište rada i tržište roba (kako je to radila okupatorska, ideološki nakrivljenja tvorevina prije samostalnosti Hrvatske).
(Tvrdnja o sustavnosti reforme (sloma) socijalističke privrede je lako dokaziva i dokaz je o veličini HDZ-a.)

Kritike o krivoj privatizaciji, korupciji i pljački pod plaštom hrvatstva su povratak na politiku politikanstva. Jugoslavenstva ili europejstva. Balkanstva ili europstva. Komunizma ili konzumerizma.

HDZ je uistinu velika hrvatska stranka (bez mogućnosti da joj tko ugrozi veličinu ili značaj ...)


(Uz javne istupe HDZ-ovog predsjednika Karamarka o nedopustivosti sotoniziranja HDZ-a)

17

ponedjeljak

lipanj

2013

ICTY i sudac Harhoff

Digredi d4

Frederik Harhoff, jedan od sudaca na međunarodnom tribunalu u Haagu, u pismu svojim kolegama ukazuje da sud ne dijeli pravdu, već provodi političke odluke...
Harnoff se posebno osvrće na posljednje presude Gotovini, Markaču, Perišiću, Simatoviću, Stanišiću.


Kad jedan sudac ukazuje na nefunkcionalnost visokog suda (čiji je član) potrebno je obratiti pozornost.
Republika Hrvatska je suosnivačica ICTY-a, pa je kao suosnivačica u Statut suda navedena kao jedina država (s područja bivše Jugoslavije, za čije je novonastale države privremeni sud osnovan) od koje ICTY mora tražiti i dobiti pismeno odobrenje za sudske procese koje bi ICTY vodio protiv građana RH.
Statutom je uređeno kako se ta suradnja odvija. Vlada RH je zadužena za tu suradnju i mora napismeno dostaviti ovlaštenje o ingerenciji i pravu progona, suđenja i kažnjavanja građana RH.
Po pitanju hrvatskih osumnjičenika za vojno-redarstvenu operaciju "Oluja", za vrijeme predsjednikovanja Franje Tuđmana, na upit ICTY-a, Hrvatska vlada je negativno odgovorila (provodeći predistražne i istražne radnje protiv osumnjičenika) na traženje odobrenja voditi proces protiv osumnjičenika.

Tada nastaje neviđeni pravni presedan.
Tužiteljstvo suda vrši politički pritisak prijetnjama sankcijama, odlaganjem predprestupnih pregovora s EU o punopravnom članstvu, tihom međunarodnom blokadom, ...
Ustrajavanje ne preuzimanju sudskih procesa protiv hrvatskih generala je/nije prvo mjesto kad je sud postao politički (sud). Pokazao je i više od namjere ne dijeliti pravdu.

Frederik u bačvi ...


(Odstupanje povodom teškog poigravanja suca jedne ustanove koja je produbila ratne podjele, povećala ratne traume ...)

06

četvrtak

lipanj

2013

Rijeka pluta

Sociološkim pojmom otuđenja političke moći provest će se na još jedom primjeru rasčlambe izbornih rezultata.
Rijeka.Drugi krug.

U drugi krug za gradonačelnika Rijeke ušli su Vojko Obersnel (SDP) i Hrvoje Burić (HDZ).
Vojko Obersnel je dobio 20.821 glasova (67,67 %), a Hrvoje Burić 9.237 glasova (30,02 %). Ukupan broj glasača u Rijeci iznosi 113.394, a na izbore u drugom krugu je izišlo 30.768 (27,13 %).


Rijeka je bila lučko i industrijsko središte. Pod Ugarskom vladavinom (koju je omogućila čuvena riječka "krpica") se razvijala kao mađarska luka (luka na jadranu za mađarske potrebe). Nakon raspada AU monarhije, u sustavnom zanemarivanju hrvatskih interesa, Rijeka je pripala (nagodbom Kraljevine Jugoslavije i kraljevine Italije) Kraljevini Italiji.
Austrijska, ugarska, talijanska vladavina je u Rijeci ostavila (industrijskog) traga. Paradoksalno, dolaskom boljševičke Jugoslavije, Rijeka je nastavila "razvoj" kao lučko središte (s popratnom industrijom). Ali ne na tržišnim temeljima. Rijeka je u sklopu jugoslavenskog monopola na istočno tržište služila transportu roba na to tržište. Nešto popratne industrije je popunjavalo trgovinsku sliku Jugoslavije s članicama Varšavskog pakta.
Brodogradnja je (kao i cjelokupna hrvatska/jugoslavenska) bila vezana za SSSR, Kinu i domaću trgovačku flotu (vezanu za trgovački put između članica NATO-pakta i Varšavskog pakta).
Zamjerka te privrede i trgovine (na primjeru Rijeke se najbolje vidi) nije u iskorištavanju trenutka (Rijeka i jest zamišljena kao mađarska luka, odnosno jadranska luka namijenjena srednjoj Europi), već u potpuno podređenom položaju Jugoslavije naspram SSSR-a. Ništa nije zarađeno i akumulirano. Preko 40 godina smo trgovali (i oružjem) za jednu stranu, a nismo akumulirali nikakva sredstva. Da li je taj trud plaćen sovjetskim oružjem, koje je ostalo u posjedu JNA/Srbije ili je ta nagodba podrazumijevala širu upletenost SSSR-a u postojanje Jugoslavije, ostavi ću za neko drugo razmatranje. Svakako, riječki gospodari nisu bili bez spoznaje o nekorisnosti riječkog gospodarstva samoj Rijeci.



Šovinizam, nacionalizam i netrpeljivost, koju su hrvatima spočitavali, u eruptivnim razmjerima je jugoslavenska opcija koristila proganjajući upravo nehrvate, nositelje financijske i industrijske moći.
Koristili su uvijek kadrove (kakvi su upravljali i Rijekom) koji su podobni i provode naredbe. Kadrove koji su koristili potencijal bez adekvatne nagrade.

Sustavno, desetljećima provođenje politike uništavanja klica industrijalizacije (te nadomjestak surogat industrijalizacijom socijalističkog tipa) politika je zasnovana na spoznaju da Hrvati nisu nositelji nikakvih moći, niti podržavaju procese koji te moći produciraju.
Komparativna prednost Rijeke nije zbog takvih kadrova (a oni nastavljaju upravljati gradom) iskorištena, pa nije moguća ni modernizacija željezničko-cestovnog i lučkog kompleksa u modernu luku, kao nositelja gospodarske aktivnosti).



Rijeka je uistinu (sudbinom pogođen/a) primjer otuđenja političke moći. I očit primjer izborne krađe. SDP-ovi kandidati nisu sposobni prepoznati procese koji su negativni. Rijeka pluta. Otuđenje političke moći, na štetu onih kojima ta moć pripada.

Nakon opetovanih objavljivanja upisa na temu otuđenja političke moći, bilo je vrijeme da tu teoriju primijenim u praksi ..Rijeka pluta. Uskliknuh: Riječka sudbina!
Zaključujem (eh, još jednom ...): bez rušenja sdp-ova vlast se neće izborima poraziti.

05

srijeda

lipanj

2013

Osijek tone

Sociološkim pojmom otuđenja političke moći provest će se na još jedom primjeru rasčlambe izbornih rezultata.
Osijek.Drugi krug.

U drugi krug za gradonačelnika Osijeka ušli su Krešimir Bubalo (HDSSB.) i Ivan Vrkić (nez. kan.).
Ivan Vrkić je dobio 23.620 glasova (52,82 %), a Krešimir Bubalo 20.166 glasova (45,10 %).


Ivan Vrkić je sudjelovao 1971. u Hrvatskom proljeću, te bio sudionik događaja u Karađorđevu. Nekadašnji član HNS-a, HDZ-a, ravnatelj HRT-a. Dugovječni (politički) kadar.
Osijek je bio industrijsko središte Slavonije. Za vrijeme NDH bio je veliko uporište domobrana i ustaša, te je sustavno zanemarivan u novoj Jugoslaviji.
Najveći krimen Osijeka je bio što se klica industrije zametnuta stranim kapitalom i htijenjem trebala ugasiti.
Šovinizam, nacionalizam i netrpeljivost, koju su hrvatima spočitavali, u eruptivnim razmjerima je jugoslavenska opcija koristila proganjajući upravo nehrvate, nositelje financijske i industrijske moći.
Koristili su uvijek kadrove (kakav je i Ivan Vrkić) koji su podobni i provode naredbe.

Sustavno, desetljećima provođenje politike uništavanja klica industrijalizacije (te nadomjestak surogat industrijalizacijom socijalističkog tipa) politika je zasnovana na spoznaju da Hrvati nisu nositeji nikakvih moći, niti podržavaju procese koji te moći produciraju.


Kaskadno i s mnogo laži, izvitoperili su hrvatsku stvarnost na štetu Hrvata.


Osijek je uistinu primjer otuđenja političke moći. I očit primjer izborne krađe. Pobijedio SDP ili nezavisni Vrkić (koji je karijeristički služio bilo kojoj vlasti i kao nezavisni kandidat nije sposoban spoznati procese koji su negativni te je zauzeo mjesto koje mu po sposobnostima ne pripada), Osijeku je isto. Osijek tone. Otuđenje političke moći, na štetu onih kojima ta moć pripada.

Nakon opetovanih objavljivanja upisa na temu otuđenja političke moći, bilo je vrijeme da tu teoriju primijenim u praksi ..Osijek tone. Uskliknuh: Nismo dozvolili!
Zaključujem (iznova): bez rušenja sdp-ova vlast se neće izborima poraziti.

04

utorak

lipanj

2013

Zagreb gori

Lokalni izbori u RH, 2013.

Sociološkim pojmom otuđenja političke moći provest će se na još jedom primjeru rasčlambe izbornih rezultata.
Zagreb.Drugi krug.

U drugi krug za gradanočelnika Zagreba ušli su Milan Bandić (nez. kan.) i Rajko Ostojić (SDP, koal.).


Milan Bandić je politikant s diplompm politologa. Rajko Ostojić je politikant s nekom drugom diplomom.
Zagreb je bio industrijsko, financijsko, kulturno, prosvjetno,sportsko, znanstveno, sveučilišno, političko i svekoliko središte u Hrvatskoj. Zašto nije bio središte Hrvata?
Zato što su industriju i financije držali nijemci, austrijanci, židovi i mađari (uglavnom).
Elementi stvaranja moći su bili u rukama nehrvata. Raspadom AU monarhije nastojanja (manje Kraljevine Jugoslavije, a znatno više FNR pa SFR Jugoslavije) razbijanja središta industrijalizacije i svekolike druge moći su ucrtala Zagreb u perfidnu (međunarodnim poveljama zapriječenu) politiku uništavanja (moći).
Komunisti su Zagreb postepeno rastakali i uništavali. Poslije Titove smrti, hiperinflacijom (produciranom na Topčideru, u Beogradu) izvučena je posljednja nada u spas Zagreba. Bez financijske moći, Zagreb je trajno onesposobljen za restrukturalizaciju, za tranziciju.
Globalnim preustrojem gospodarskih tokova (izmještanje industrije na Daleki istok) ionako slabašna zagrebačka privreda nije imala rezervnog plana. Osnovni plan komunista/boljševika je upravljanje gradom na njegovu štetu. Tu se Milan Bandić jako dobro snalazi. Ali ni Rajko Ostojić ne bi zaostajao.

Uništavanjem Zagreba i njegove moći, u želji oslabiti Hrvate, planeri su učinili uslugu Hrvatima. Oslobodili su ih teške zablude. Oslobodili su ih lažnog centra hrvatstva.
Sam grad, teško unazađen posljednjom vladavinom sdp/bandić vlašću, u tih posljednih petnaestak godina je poprimio fizionomiju bosansko/srpskih varoši (u koje spada i Beograd).

Komunisti/boljševici su uspjeli u naumu. U demokraciji su nastavili urušavanje Zagreba, kao što su to radili i za doba jednoumlja. Pokušaji da sve svedu na HDZ-ovu pljačku u pretvorbi je činjenično netočno. Jer bi uz pad industrije, koji se ne bi smio tumačiti vezanošću za zatvoreno istočno tržište koje se otvorilo zapadu, pri toj pljačku sve ostalo funkcioniralo (i kako je nastalo kao popudbina te industrije, jednako bi industriju štitilo i revitaliziralo).
To jasno upućuje na teže strukturalne pogreške te industrije, do tumačenja o kriminalnoj privatizaciji.
Provoditi sve te radnje, nakon demokratskih promjena, uz podršku birača je perverzija.
Nikad (što je vidljivo) Hrvati nisu bili poluga bilo kakve moći (u tom Zagrebu).
Vrijeme je (gledajući tu crvotočinu kako rastače Zagreb) da Hrvati uspostave svoje poluge moći (u kojima takav Zagreb nema što tražiti).



Zagreb je uistinu primjer otuđenja političke moći. I očit primjer izborne krađe. Pobijedio SDP ili nezavisni Bandić (koji je vjerno služio SDP-u i kao nezavisni kandidat nije sposoban prestati služiti istoj partiji, s kojom je zauzeo mjesto koje mu po sposobnostima ne pripada). Otuđenje političke moći, na štetu onih kojima ta moć pripada.

Nakon opetovanih objavljivanja upisa na temu otuđenja političke moći, bilo je vrijeme da tu teoriju primijenim u praksi ... Zagreb gori. Uskliknuh: Nismo se za to borili!
Zaključujem (opet): bez rušenja sdp-ova vlast se neće izborima poraziti.

02

nedjelja

lipanj

2013

Split su pokrali

Lokalni izbori u RH, 2013.

Sociološkim pojmom otuđenja političke moći provest će se na jedom primjeru rasčlamba izbornih rezultata.
Split. Splitsko-dalmatinska županija. Drugi krug.

U drugi krug za gradanočelnika Splita ušli su Ivo Baldazar (SDP, koal.) i Vjekoslav Ivanišević (HDZ, koal.).
U drugi krug za župana Splitsko-dalmatinske županije ušli su Zlatko Ževrnja (HDZ, koal.) i Ivan Grubišić(kan. gr. birača).

Ivan Grubišić ima osebujan životopis, ali ne i političku karijeru. Stoga, nitko ne bi povjerio županiju raspopljenom, starom i ishlapjelom Grubišiću. A, po izbornom povjerenstvu dobio je 48,44 % glasova, naspram Ževrnjinih 49,03%. SDP-ov trkač (bez izgleda, koji će svojim dobrim rezultatom kao novak pokriti rezultate Ive Baldazara (49,08%) naspram Ivaniševića ( 48,18%).

Ivo Baldazar je nestručna, politikanstska osoba. Ratni dužnik.
Uistinu, birači odabiru zaštitu vlastitih interesa. Čiji su interesi birati Baldazara za gradonačelnika Splita? Prosječnog birača svakako ne.
Političkom igrom (krađom glasova) došlo je do otuđenja političke moći.

Split je uistinu primjer otuđenja političke moći. I očit primjer izborne krađe. Pokušaji političkog rasčlanjivanja i objašnjavanja rezultata političkim nadnmetanjem uistinu nema smisla. Split je pretrpio direktna ratna razaranja, ljudstvom popunjavao bojišnice diljem Lijepe naše. Čovjek bez ratne povijesti u takvom gradu, bez stručnog programa (samo sa partijskim sloganom Split je bitan), i požurivanjem potraživanja podrške za mandat (kroz ostvarivanje programa? čijih?) je krajnje neukusan igrokaz za građane Splita.

Nakon opetovanih objavljivanja upisa na temu otuđenja političke moći, bilo je vrijeme da tu teoriju primijenim u praksi ... Split je prvi. Uskliknuh: Split su pokrali!
Zaključujem: bez rušenja sdp-ova vlast se neće izborima poraziti.

01

subota

lipanj

2013

Tuđmanov paradoks

U vrijeme raspada sfrjota, nitko sa sigurnošću nije mogao znati kako će raspad završiti.
Pregovori, vođeni u smjeru mirne transformacije diktature u demokratsko društvo bez zadrške su pokazali srpsku volju za vojnim rješavanjem jugoslavenskog problema.

Unutar te jugoslavije, problematične same po sebi, postojao je i hrvatsko-srpski problem. Doticao se teritorijanih problema (Zapadni srijem sa Zemunom, Vojvodina, Baranja, krajevi sa značajnijim postotkom srpsko/pravoslavnog stanovništva i BiH) te međusobnih povijesnih odnosa (hipoteka prijevarnog ujedinjenja 1918. sa kasnijom posvemašnom pljačkom i zločinima prema čovječnosti, hipoteka NDH,poratni genocid, hipoteka sfrj i diktature koju je provodila na štetu hrvatskog naroda/nacije).

Od svih problema, osvrnuti ću se na pitanje BiH. Samo parcijalno.
U osvit nemogućnosti rješenja problema mirnim putem (srbi su se u jugoslavenskoj diktaturi militarizirali i prigrabili svu oružanu silu te države, te se u tom kontekstu nisu namjeravali prepustiti demokratskim procesima bez prethodnog rata).
Državnički i strateški, Tuđman je trebao odabrati opciju (svakako je morala biti ratna, nametnuta). Za BiH je odabrao opciju oslanjanja na bošnjake/muslimane. U sklopu međunarodnog prava, zbog učestalih napada sa teritorija susjedne zemlje, imao je pravo vojno i drukčije djelovati na teritoriju susjedne zemlje. Neosporno.
Ali, zbog povijesti BiH, jugoslavija i hrvatsko-srpsko-bošnjačkog pitanja koje je u sebi kompleksno. Nijanse.
Tuđman je pri raspadu jedne umjetne tvorevine i nastanku novih država morao odlučivati. Bošnjake je morao (znajući moguće učinke nasilja i politike Beograda) pridobiti za političke i vojne saveznike.
Bošnjacima je morao osigurati dovoljno (političke samostalnosti) kako bi se usudili nenaoružani pristati na rat protiv naoružane Srbije i srba (bosanskih i srpskih), koji su vršili agresiju. Ali, bošnjačka država muslimanskog stanovništva okružena kršćanstvom nije imala budućnosti. Bez Hrvatske podrške, političkog savezništva. Znači i bez BiH Hrvata.
Hrvatska je morala ostvariti tijesnu vojno-političku suradnju s osamostaljenim bošnjacima ... Tuđman je morao odgurati bošnjake na distancu, s koje bi se oni i Hrvati tjesnije vezali. Bošnjaci su morali u demokratskom sazrijevanju pristupiti vlastitom dobru. Sami demokratski odlučiti.
To je tuđmanova šahovska partija u BiH.

Sve zbrojeno, nameće zaključak, da je integralna BiH sa demokratskim pravima njenih građana, nacionalno osviještenim i okupljenim oko svoji nacionalnih stožernih stranaka tuđmanova politika u BiH. Upravo onakva kakvu zagovara međunarodna zajednica.

Detuđmanizacija je u BiH preokrenula demokratsku volju BiH Hrvata (uglavnom hercegovaca) ka oslanjanju ne na vlastita demokratska prava, već na političko savezništvo s rušiteljem integralne BiH, srbima republike srpske i Dodikom. A pokušala nametnuti tuđmanovu krivnju za rušenje integralne BiH. Paradoks.
Tuđmanov paradoks.
Svojstven specijalnom ratu (koji se vodi protiv naroda napaćene BiH).


(U kontekstu prikaza politike unutarnje okupacije i modela kojim su srbi i srbija sijali preko jednog stoljeća ratove i nasilje na ovim područjima ... te u kontekstu optužbi na tuđmanov račun o agresiji na BiH ...)



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se