Tuđman je svetac

Liga Naroda nastala na inicijativu tadašnjeg predsjednika SAD-a Wilsona sa sjedištem u Ženevi. Imala je zadaću osiguranje mira i međunarodne suradnje. Nastala je iza Prvog svjetskog rata. Temeljni propis lige naroda bio je Pakt od 26 članaka usvojen na mirovnoj konferenciji 28. travnja 1919. Zalagala se za razoružanje, međunarodni sustav sigurnosti i rješavanje međudržavnih problema putem pregovora.

Preuzimajući ulogu međunarodnog arbitra propustili su na području jugoistočne Europe pokazati svoju pravičnost i uspostaviti željeni međunarodni pravno-državni poredak. Na mirovnim pregovorima su međunarodno priznali pravno neutemeljeno ujedinjenje Države SHS i Kraljevine Srbije, koja je prethodno u balkanskim ratovima okupirala Sandžak, Makedoniju, Kosovo.
Prva zgoda u kojoj je međunarodna organizacija napravila težak propust.
Nakon proboja Solunskoga fronta, 1918. srpska vojska zauzima Crnu Goru i u Podgorici postavljaju prijelaznu protuustavnu tzv. Podgoričku skupštinu na vlast koja optužuje Nikolu I. za izdaju, zbacuje ga sa prijestolja.
26. studenoga 1918. ista "skupština" izglasuje sjedinjenje Kraljevini Srbiji.
Hrvatsku su, prijevarno, uz pomoć nekolicine političara pravno neutemeljeno i po presedanu pripojili Kraljevini Srbiji u novu državu (koju tako nastalu međunarodna zajednica nije bila dužna priznati) Kraljevinu SHS, kasnije znanu kao Kraljevina Jugoslavija.

U tom ujedinjenju su sudjelovale Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, te su (iz vrlo znanih ili neznanih razloga) propustili izvršiti ujedinjenje (za koje je pitanje da li je bilo po volji većine stanovništva) definirajući vlastiti teritorij i zaštiti vlastite interese.

Hrvatski pacifisti okupljeni oko Stjepana Radića su dugo u takvoj tvorevini pokušavali smanjiti ili otkloniti posljedice tog i takvog ujedinjenja/okupacije. Potraživali su podršku i kod međunarodnih čimbenika.
Uviđajući da ta okupacija prerasta u trajnu, S. Radić je žrtvovao svoj život samoubilačkim višednevnim vrijeđanjem srbijanaca i srpske politike, što je dovelo do krvoprolića u Skupštini 1928.
Međunarodna zajednica se i tada oglušila o svoju zadaću posredovati i između malih naroda uvesti međunarodni pravni poredak. I tada su tolerirali srpski hegemonizam i ekspanzionizam. Nisu štitili međunarodno pravo.

Želeći stvoriti pravne okvire, koji nisu postojali, 1939. Kraljevina nudi Hrvatima i HSS-u Banovinu Hrvatsku u sklopu te Kraljevine. Granice te banovine, s elementima autonomije (djelomične državnosti) obuhvaćale su Hrvatsku (bez današnjih dijelova koji su bili pod talijanskom vlašću), Srijem sa Zemunom, dijelovi Posavine, dijelovi Hercegovine.
Međunarodna je zajednica još jednom propustila osuditi ekspanzionističku politiku Srbije, neutemeljene na željenim međunarodnim pravnim normama.

Godine 1941. je nastao raspad Kraljevine Jugoslavije. Pojedine, nesrpske cjeline su odvojene od Srbije. Liga naroda se raspala u tijeku rata, ali su na samom početku rata trolist SAD, SSSR i VB odlučili da neće priznati promijenjene granice. Međunarodna zajednica, jer se kasnije pokazalo da su Saveznici ratni pobjednici, prvi put ratom mijenjane granice ne žele priznati (iako su mali akteri tog rata uglavnom sudjelovali u ratu zbog granica).
Međunarodna zajednica je još jednom pokazala netaktičnost i neprincipijelnost tolerirajući zaobilaženje međunarodne pravne norme. Propustila je na ovim područjima uspostaviti države na međunarodnoj pravnoj normi.


Ujedinjeni narodi ili skraćeno UN, je međunarodna organizacija za održavanje mira i sigurnosti u svijetu, razvijanje dobrosusjedskih odnosa, ekonomsku suradnju, širenje tolerancije i promicanje poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda čovjeka.

Prihvaćanjem postratne Jugoslavije, pod Titovim vodstvom, unatoč nebrojenim ratnim zločinima koje je počinio, u članstvo UN-a (kao osnivačicu) međunarodna je zajednica još jednom pokazala potpunu nekompetentnost obzirom na vlastite ciljeve.
Tolerirajući titovu diktaturu i jednoumlje, skriveno iza samoupravljanja i nesvrstanosti (iako je naočigled te međunarodne zajednice poticao oružane sukobe diljem svijeta), protivno osnovnim načelima te organizacije, jasno su nam davali do znanja da je ta organizacija i međunarodni poredak u dubokoj krizi.
Titovo uplitanje u formiranje muslimanske nacije, dekretom, još je jedan atak na principe međunarodnog prava i povelje UN-a. Nikad nitko nije uputio negodovanje i izrazio nezadovoljstvo takvim postupcima čelnika jedne (vrlo neprilagođene) članice.

Padom socijalističko-komunističkog bloka i komunističkih diktatura (izvedenih mimo međunarodne organizacije), u revolucionarnom zanosu potlačenih na udaru promjena se našla i SFR Jugoslavija.
Nesavjesno ponašanje međunarodne zajednice se očitovalo u rezolucijama kojim su uspostavili embargo na uvoz oružja (s obrazloženjem kako je oružje JNA ravnomjerno raspoređeno po republikama, zanemarujući činjenicu da je služilo samo velikosrpskoj agresiji ...) još jednom su iskazali nedoraslost proklamiranim ciljevima.

Mi smo, građani te države, koristeći vlastita prava po zakonima te države i prava po povelji UN-a, bili mitraljirani, granatirani, napadani, izloženi brutalnoj sili. To nam je međunarodna zajednica priznala tek kad smo se, tko zna kakvim putevima, uspjeli oduprijeti toj zločinačkoj sili.
Priznanje Republike Hrvatske nije označio kraj agresije na Hrvatsku.

U sklopu takvog povijesnog odnosa međunarodne zajednice, koja je svojim nečinjenjem ili krivim činjenjem, prouzročila skoro stoljeće patnje postavlja se pitanje: Tko vjeruje da je Franjo Tuđman sudjelovao u zločinačkom pothvatu u BiH s namjerom da trajno raseli i pripoji dio međunarodno priznate države?

Tvrdnja: Tuđman na razmeđi pavelićeve politike cjelovite BiH u sklopu Nezavisne Države Hrvatske i mačekovog prihvaćanja pravno-hibridnog po prvi put teritorijalnog cjepkanja BiH, u suglasju s ponašanjem međunarodne zajednice prema takvim činima, u BiH nije vršio nikakve zločinačke pothvate, već je neodređenost međunarodne zajednice kroz povijest sublimirao u humanitarno djelovanje umanjujući ratnu krizu koju su prouzročili srbi, potaknutu međunarodnom pasivnošću.
Na skliskom tlu međunarodnog prava koje je uobličilo poprilično neprincipijelne odnose na ovim prostorima, Tuđman je ostao USPRAVAN. Zaista se moramo zapitati u ime čega je međunarodna zajednica tako bezdušno kršila vlastite principe i tolerirala zločin, proganjajući one koji su mu se suprostavljali!


Nakaradno je Tuđmana prozivati za zločinački pothvat u BiH za koju nije imao političke vizije ni snage za razrješenje te krize do humanitarno sudjelovati u ublažavanju krize.

Naime, na razmeđi pavelićeve opcije o cjelovitosti bosne u sastavu Nezavisne Države Hrvatske i mačekove (HSS) opcije Hrvatske banovine i međunarodne zajednice koja je propustila reagirati i 1918. i 1928. i 1939. i 1941. i 1947. po pitanju Jugoslavije i granica koje je trebalo priznati nakon raspada AU i turskog carstva nije imao niti jednog argumenta ni pretpostavke o budućnosti BiH.

U takvom loncu Tuđman nije imao stavova niti želja, ostavio je to pitanje budućim generacijama.

Sveo je svoj političko-vojni angažman na humanitarno ublažavanje krize u BiH.

Nakon sramne presude vodstvu Herceg-bosne, Tuđman je ostao USPRAVAN, putokaz za buduća pokoljenja po svojoj patničkoj ulozi, mirotvorac, humanist, SVETAC.

Međunarodna zajednica se još jednom (u nizu povijesnih zabluda) pokazala kao nedostojna pouzdanja u pravdu i nedostojna oslanjanja kao čimbenik mira.

Njihove su greške katastrofalne i imale su za posljedicu patnju mnogih nevinih žrtava, te će i ubuduće izazivati na isti tragikomični način podjednako stradanja.

FRANJO TUĐMAN JE SVETAC!


(Svakako će uz ovaj tekst biti objavljen i tekst mnogih paradoksalnih činjenica koje se ne uklapaju u tezu o zločinačkom pothvatu Franje Tuđmana ...)