Ustaše

Kada je Berlinski Kongres ovlastio Podunavsku Monarhiju, da okupira Bosnu i Hercegovinu, turska je vlada, doduše prosvjedovala, nu nemoćna oduprieti se, povukla je svoje posade u času, kada je austro-ugarska vojska dobila zapovied, da predje preko Save. Da Turskoj bude lakše podnieti taj udarac, Berlinski je Kongres svoju odluku prividno ublažio time, što je bilo rečeno, da Bosna ostaje i dalje pod vrhovničtvom Turske, a Austro-Ugarska da će samo izvršavati vrhovnička prava, dok ne bude podpuno uzpostavljen red, iako je svakome bilo jasno, da okupacija ima biti trajne naravi i da je Turska time konačno izgubila ove dvie zemlje.
Nu ako se je Turska sa tom mišlju pomirila i od odpora odustala, nisu se time mogli pomiriti bošnjački muslimani. Oni su se odmah spremili na davanje odpora oružanom rukom. Najugledniji begovi stavili su se na čelo odpora i podigli obći ustanak. Borbene jedinice, koje su u ustanku i odporu sudjelovale, prozvaše se ustaška vojska, a borci ustaše. Oružje, kakvo je onda bilo u uporabi, uglavnom puške i kubure, što su se od napried nabijale puščanim prahom i olovom, te sablje i handžare imali su, nu nema dvojbe, da su im i turske posade, prije nego su se povukle, ostavile nešto oružja, napose topova. Te su ustaške jedinice bile postrojene gotovo po cieloj zemlji, nu neprijateljska je vojska naišla na jak odpor uglavnom u dva mjesta, to jest kod Doboja i na Borcima kraj jezera, gdje su ustaše dali velike i u poviesti ovjekovječene bitke. Kod Doboja je bila podpuno uništena jedna ciela austro-ugarska konjanička postrojba, a na Borcima je u bitci, koja je trajala nekoliko dana, neprijatelj bio zaustavljen i pretrpio je velike gubitke.
Odmah ispod mjesta Jezera, to jest tik do mosta, što je spajao glavnu cestu Jajce-Varcav sa središtem mjesta, razširuje se Pliva u malo jezero, a koji kilometar niže u veliko jezero, ili "gjol", kako su ga Jezerani turskom riečju zvali. Ono se nakon kojih pet kilometara u bučnim slapovima opet suzuje u rieku. Duž ciele desne obale jezera uzdiže se Otomalj-planina, a lievu obalu ogradjuje strma stjenovita uzvisina, na kojoj je puklo valovito polje Borci. Tim je poljem morala proći okupaciona vojska u pravcu Jajca, i tu su je dočekale jezerske ustaše. Put, koji je vodio uz jezero izprepleli su žicom i zatrpali zaprekama, pa je tako moralo bezuvjetno doći do bitke na Borcima.
Ustašama je zapoviedao najugledniji jezerski beg Filipović. Bitka je bila vrlo žestoka i krvava. Nakon započete bitke bia se je na bojište spustila magla, pa su okupacione jedinice izgubile orientaciu, te su pucale jedne na druge, dok ranarnici nisu po olovu u ranjenicima ustanovili zabunu, nakon čega je vatra prestala, i bitka se nastavila kada se magla digla. Pod Filipovićevim zapovjedničtvom nalazili su se osim brojnih jezerskih ustaša i znatan broj ustaša od Jajca, nu unatoč tome i unatoč hrabrom i junačkom držanju, te unatoč velikih gubitaka na strani okupacione vojske, morali su ustaše podleći. Okupaciona je vojska imala puške s nabojima, što joj je davalo veliku prednost pred ustaškim "kuburama" i puškama, koje je trebalo puniti prahom i nabijati, a osim toga je vojsci pristizalo pojačanje, dočim su ustaški borci bili jedni te isti u cieloj bitci, neprestano u borbi na sablje i "handžare".

Ova je bitka u glavnom i odlučila s odporom odnosno s okupaciom, jer je odpor poslije toga u drugim krajevima bio manji. Na njezinu su uspomenu ostali obzidani grobovi častnika okupacione vojske, nad kojima je podignut i mali spomenik nedaleko ceste pri svršetku jezera, ana njemu uklesana ustaška pjesma, koju je narod spjevao i još mnogo godina kasnije pjevao kao koračnicu na melodiju, koja je pola vieka kasnije u ustaškoj oslobodilačkoj borbi ua uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske postala ustaškom koračnicom i u Državi službenom koračnicom iza Narodne Himne. U Jezeru, za tihih večeri, kada bi Otomalj bacao svoju sjenu na tiho jezero, što se zrcalilo poput srebrnog ogledala na jasnoj mjesečini, tajnovito bi brujili i gubili se nad bljeskavom plohom, reći bih, nepomične vode, zvuci pjesme:

U ranama na Borcima, leži ranjenik
Ne plaši ga grom pušaka ni topova rik
Puška puca, a top riče
Barut miriše,
A ustaša na Borcima
Mirno izdiše ...



Kad bi jezerske age i begovi mirno sjedili na kavanskoj "hasuri" i zamišjeno odbijali dimove iz dugačkih "čibuka", sigurno su njihove turobne misli lutale po Borcima, gdje su ponosno odbijali okupacionu vojsku, i jamačno je u njihovoj podsviesti tinjao žižak uvjerenja, da su se ondje borile ne za Tursko Carstvo, nego opet jednom, kao i njihovi pradjedovi u davnoj prošlosti, proti tudjinskom kralju, na čijoj je glavi sjala kruna svetog Stjepana, za čiji je sjaj, eto, opet morala teći hrvatska krv, kao da joj nisu bili dovoljni svi oni potoci hrvatske krvi, što su natopili europska polja - od njemačkih ravnica do Balkanskog gorja i Jadranskog mora. A i ovoga je, kao toliko puta, tekla hrvatska krv na obje strane, krv bošnjačkih ustaša i krv hrvatskih vojnika, krv Hrvata, koji ne traže ništa drugo, nego da žive slobodni u svojoj vlastitoj domovini i državi, a koje je sudbina od vremena do vremena opetovano bacala u krvave bitke u suprotnim taborima.

Da ova žalostna činjenica dobije i vidni biljeg, nije mogla izostati ni okolnost, da je s jedne strane zapoviedao s okupacionom vojskom Hrvat, general Filipović, a s druge strane s ustašama Hrvat, vojvoda, jezerski beg, Fiipović.
Nu krv nije voda. Nakon što je general Filipović okupirao cielu Bosnu - Hercegovinu je okupirao general Šokčević - nije mu dalo junačko srdce mira, da se navrati u Jezero i da se ne vidi svojim hrvatskim bratom, suparnikom begom Filipovićem. I sastali su se u Jezeru, kao da su stari znanci, kao pravi rodjaci i prijatelji.

- Što bi ti, beže, bio od mene učinio, da si me živa uhvatio? - upitao je general bega.
-Vjere mi, brate, da sam te u bici sreo, bio bih ti odsjekao glavu, a da sam te iza bitke uhvatio, bio bih ti pružio bratsku ruku, da ti stisnem junačku desnicu, k´o što si je ti meni stisnuo.

Dva Filipovića su se zagrlila i razstala kao dva prava hrvatska viteza - a očito se u njihovim hrvatskim glavama nije mogao poroditi nakazni pojam - ratnih zločinaca.



(A. Pavelić, Doživljaji I, Zagreb, Naklada Starčević, 1996.)