gospon profesor

petak, 08.12.2017.

Olga Slavnikova: 2017.

Roman suvremene ruske spisateljice Olge Slavnikove, 2017. (Sandorf, 2017.), nije lako žanrovski odrediti, kao što se kroz njega čitateljski nije jednostavno probijati. Možemo reći da se radi o svojevrsnoj provokativnoj distopijskoj satiri, ali i o političkom trileru niskog intenziteta prožetog cinizmom, avanturističkom romanu s elementima bajke i fantasyja, bizarnoj ljubavnoj priči, o SF-u kojega već uvelike živimo pa čak i o ekološkoj kritici odnosa prema prirodi. To je također i roman o suvremenoj Rusiji, društvu koje se iz wannabe komunizma sunovratilo natrag u divlji i divljački kapitalizam, društvu zaraženom pohlepom i prožetom okrutnošću novih oligarhija, društvu koje je socijalističku utopiju zamijenilo onom konzumerističkom, jednu vjeru tako bez mnogo (samo)preispitivanja zamijenivši drugom. Autorica, u svakom slučaju, vješto isprepleće elemente različitih žanrova, nudeći nam panoramsku sliku suvremene, postkomunističke Rusije. Slika je pomalo halucinantna i prilično sumorna.

Radnja ovog filmičnog, na trenutke nadrealnog romana, napisanog u futurološkom ključu prije desetak godina, odvija se na stogodišnjicu Oktobarske revolucije – dok su likovi zaokupljeni svojim životima i biznisom, bilo to iskapanje dragog kamenja negdje u uralskim nedođijama ili organiziranje glamuroznih, spektakularnih i bizarnih pogreba – svjedočimo farsičnim, isprva sporadičnim, a potom sve češćim i masovnijim (i krvavijim) sukobima skupinâ odjevenih u povijesne kostime pripadnika Crvene armije i Bijele garde. Ti teatralni sukobi postupno eskaliraju, ali nipošto nisu u prvom planu radnje, sve do samoga kraja. U prvom planu su opisi hazarderske ekspedicije romantičnih zanesenjaka-fanatika koji po uralskim gudurama, poput tolkinovskih patuljaka, ruju u potrazi za kristalima koje će poslije obraditi i pokušati preprodavati na globalnom tržištu; potom iščašena ljubavna priča u koju je upleten i tajanstveni špijun, skorašnja žrtva umorstva. Naposljetku, tu je i živopisna poduzetnica, "tajkunka", čije pogrebno poduzeće organizira lutriju za ucviljenu rodbinu pokojnika, upletena u zataškani ekološki incident...

Negdje na polovici knjige naišao sam na dijalog, iz kojega izdvajam nekoliko rečenica: "Nikad ti nije bilo čudno što se tijekom posljednjih deset godina svijet jako malo izmijenio? [...] Prisjeti se dvije tisuće osme, dvije tisuće devete. Koliko se toga tada pojavilo: mobitelska videoveza, bioplastika, supertanki monitori, holografski video, prvi čipovi u medicini... [...] A potom nagla stanka. Što misliš zašto? Ispostavilo se da je ekonomska bomba užasnija od atomske... [...] Čovječanstvo drži danas u skrivenom džepu principijelno novi svijet u kojem ne može živjeti. Zato što u tom novom svijetu većina djelatnosti stanovništva, kao što je to, recimo, vaša, više nema smisla. Od osam milijardi Homo sapiensa, sedam i pol nije ni za što potrebno."

To me – neugodno – podsjetilo na ljetošnji intervju s izraelskim povjesničarom Yuvalom Noahom Hararijem, autorom knjige Homo deus (Fokus, 2017.), koji situaciju opisuje na sličan način: "U dolazećim desetljećima vjerojatno je kako ćemo vidjeti više revolucija poput interneta, u kojima tehnologija ide ispred politike. Umjetna inteligencija i biotehnologija mogli bi uskoro donijeti reviziju ne samo društava i gospodarstava već i samih naših tijela i umova. Mnogi današnji poslovi vjerojatno će biti automatizirani, milijuni ljudi mogli bi biti izgurani s tržišta rada i postati dijelom nove klase 'beskorisnih'". (Hm, pada mi na pamet, možda je dio rješenja u tome da se skrati radno vrijeme, ha, poslodavci?)

Slavnikova također eksplicira ono čega su i neki među nama svjesni, a većina si to ne želi priznati: "No moraš shvatiti jednu stvar: u ovom svijetu već postoji sve što je potrebno, i to ima onaj kojemu to pripada. Nove vrijednosti [...] to se jednostavno više ne broji. Ima smisla proizvoditi samo ono što se konzumira i baca u toalet." Kao da joj replicira, Harari zaključuje: "Kapitalistička religija vjeruje kako je rješenje svih zajedničkih problema gospodarski rast, a rješenje svih osobnih problema je kupovanje još stvari".

Hararijeva knjiga – nesmiljena u svojoj najavi/objavi svijeta bez duše – izašla je početkom godine, Slavnikova je svoj roman napisala prije desetak godina; zatekle su me paralele u njihovim razmišljanjima o globalnim trendovima i o čovjekovu položaju, o transhumanizmu i deifikaciji ultrabogatih, o obezvrjeđivanju bilo kakvog vida transcendencije, i prožela me tjeskobna slutnja da uistinu živimo – posebice mi u ovom svračjem zakutku – u nekoj vrsti iluzije da ima smisla to što radimo, da naše svađice i prijeporčići imaju neku, čak povijesnu važnost, i da smo ipak nešto više od donekle složenog algoritma koji će koliko sutra, ili još večeras, moćni superkompjuteri rastaviti na proste faktore.

Lik poduzetnice Tamare, koja se izvanredno dobro snalazi u vrlom novom svijetu, ne ostavlja mjesta ni za humanizam niti za umjetnost: "Predlažeš mi humanističke vrijednosti? Humanizam je pao. To čak nije ni idol, nego prošlogodišnji snjegović. Humanizma više nikada neće biti. Ali pretpostavimo da smo uspjeli nahraniti gladne i da ih nekim čudom nismo spalili. Što će ti siti i obuveni raditi sa sobom, egzistirajući u obliku proteinskih tijela sljedećih sto pedeset godina? Jesi li mislio o tome koliko je humanog u ljudima? Prije dvadeset godina dogodila se devalvacija kreativnih postignuća. Zar ćemo iznova započeti voljeti poeziju? [...] I potom, gdje su sad ti pjesnici? Njima je uručen otkaz. Imam jednog autora nekakvih pjesama – zove se Vitenjska Astahov, gradski luđak. On je nalik pjesniku po tome što hoda zimi u ljetnim sandalama i vunenim čarapama, hrče u bilo koje doba dana i nikad u životu nije zaradio ni kopjejke. Ponekad mu nešto dam za votku. No ja, kao ozbiljan, uspješan čovjek s vlasništvom, nikad neću priznati da to promrzlo strašilo može reći nešto što ću ja morati s poštovanjem slušati".

2017. završava prizorom mase stanovnika prošlog stoljeća, "koji još uvijek nisu zaboravili autentični, slani i izgorjeli okus Povijesti" i dvojicom koji su karte "kupili unaprijed i do svojih su mjesta došli bez problema". Što bi rekao Eric Berne, "za ljudsku vrstu… nade možda nema, ali ima je za pojedine njezine pripadnike".

Kompleksan i originalan, duhovit i turoban, poetičan, ironičan i brutalan, roman 2017. Olge Slavnikove – prepun začudnih, raskošnih, duhovitih, visprenih, uznemirujućih pa i bombastičnih metafora i jetkog humora – predstavlja svojevrsni pokušaj da se sagleda i kritički procijeni jedna zemlja i jedno stoljeće, i da se zapita o budućnosti (svijeta).

Stvari ne stoje najbolje. No, dok god mi Beethovenova glazba izmami suze na oči, siguran sam da nije sve izgubljeno.

08.12.2017. u 13:30 • 11 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< prosinac, 2017 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Veljača 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (8)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (9)
Rujan 2012 (8)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Image and video hosting by TinyPic

Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery




Image and video hosting by TinyPic

Global Voices - The world is talking, are you listening?

webArhiv@

Ekstrasolarni planet
Čovjek s vilicom u svijetu juhe
marchelina
pametni zub
apatrida
pero u šaci

Web Hrvatska

Image Hosted by ImageShack.us






style="border:0px;" alt="web tracker">










Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se




Glasaj za moj blog na www.blogeri.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se