gospon profesor

srijeda, 29.07.2015.

Mladi nam stručnjaci – ne trebaju!

Priča mi nedavno poznanik – fin, pristojan mlađi čovjek kojega bi, da već nije oženjen, svaka majka poželjela za zeta – inače doktor znanosti, upućen u otajstva struke kojom se bavi, priča mi, dakle, kako ga na poslu kinji njegov nadređeni, čovo u kasnim pedesetim, koji po svoj prilici ne zna ni naslove svjetskih časopisa u kojima mlađi kolega objavljuje stručne članke, a nekmoli da ih je u životu makar prelistao.

Situacija odnekle poznata, svako toliko čitam o nekim takvim mladim ljudima koji su silne škole posvršavali i znaju sve o kosegregaciji ili mikrosatelitnoj nestabilnosti, otkrića u CERN-u nisu za njih neproničan misterij niti đavolska posla, a Angewandte Chemie International Edition im je na nahtkasnu. Još su k tome i simpatični, vedri, puni elana i spremni bez fige u džepu dati na poslu sve od sebe.

Badava, po procjeni onih koji piju kavicu dnevno barem dvadeset puta, a efektivno radno vrijeme nije im ni pet minuta, onih koje su, dok su još bili u nježnim godinama, pozapošljavali barbe, ujaci i amidže – i sami na odgovorna mjesta instalirani jer su bili "na liniji", premda se u struku kojom se poduzeće bavi razumiju k'o magarac u kantar – onih koji instinktivno nanjuše opasnost po svoj na jedvite jade sklepani imidž "kompetentnih stručnjaka", onih koji su u stanju fotelju braniti do zadnje kapljice krvi, a iz ureda ih ne bi mogao istjerati ni odred komandosa – po procjeni, dakle, tih štetočina i blefera, sposobnih jedino za to da osmišljavaju nove i nove obrasce, i nove i nove načine maltretiranja podređenih, gorespomenuti mladi znanstvenici s IQ preko 120 nisu mjerodavni da bi, primjerice, predavali biologiju u osnovnoj školi, ili da bi ih se makar cijenilo u timu koji radi na novom projektu u poznatoj domaćoj firmi, što je slučaj mog poznanika s početka teksta.

Ne, njihova je karijera u rukama nekih arogantnih, subinteligentnih, slaboumnih gospodskih kastora, što žmirkaju važno dok blazirano prevrću potvrde nečijeg dugogodišnjeg rada i nečije bogomdane pameti; njihov potencijalno golem doprinos društvu – vama i meni – uspješno sabotiraju one i oni čiji je stvaran doprinos ovom društvu ekvivalentan ništici. Udruženi s drugim takvim ništicama s kojima marendaju tračajući odsutne kolege/ice, zabrinuto osmišljavaju strategiju i kuju planove kako izbjeći zapošljavanje bezveznjaka postdiplomca koji ima onaj čudni sjaj u očima što ih plaši.

Ili, poput čove koji dnevice omalovažava stručnost mog poznanika, svoje rupe u znanju prikrivaju nadređenim položajem i pukom činjenicom da imaju dvadesetak godina više pa im ne pada na pamet poslušati balavca koji se koliko jučer ispilio iz jaja, a sad bi već da ga uvažavaju kao mladog stručnjaka čije članke citiraju u nekom tamo MIT Technology Reviewu. Kaj god!

Ti mladi čudaci koji bi, ako se već uspiju zaposliti, samo radili i radili – ama nema posao noge pa da pobjegne! – najčešće ipak nisu dovoljno inteligentni da razaberu sve one suptilne nijanse u uredskim međuljudskim odnosima, nedostaju im one specifične socijalne vještine u kojima su starije kolege/ice pravi maheri, i točno znaju što podrazumijeva koji pogled, što znači poluosmijeh, što blago podignuta lijeva obrva, a što kad šef pogleda gore desno. Ne zanima ih koliko crno pod noktom tko s kim ostaje u kancelariji i nakon radnog vremena, i to ne zato da bi dotjerao nacrte. Nikako da shvate da je obilat gablec glavni smisao dolaska na posao, i da je pitanje svih pitanja gdje kupiti dobre češnjofke. Skloni praktičnom odijevanju, ne gube vrijeme na komentiranje nečije nove garderobe. Ne ide im u glavu da je važnije ono što se na unaprijed koreografiranim sastancima – važne odluke ionako se donose na važnim mjestima – ne kaže, nego ono što se izgovori. Ne obraćaju pažnju na znakovita nakašljavanja, gurkanja, podgurkivanja, bockanja laktovima, ezoteričnu internu zafrkanciju, a naročito im je nevažno ono što je zapravo užasno važno: neobično kompleksna, upravo okultna priroda odnosâ uprave poduzeća s vlastima na lokalnoj i županijskoj razini te s onima u ministarstvu.

Ono što se njima – mladim naivcima – čini kao usko grlo u procesu proizvodnje, prepreka koju naprosto treba zaobići, trivijalan problem koji grupa visokoobrazovanih ljudi, makar i prosječne inteligencije, može riješiti u pet minuta racionalnog razgovora, pokaže se kao neprobojna enigma naspram koje je njihov najteži ispit na FER-u, PMF-u ili gdje su već briljirali poslovični mačji kašalj. Nesposobni su razabrati kolika je čija politička specifična težina i s kolikom količinom socijalnog kapitala raspolažu njihovi novi kolege/ice, jer su usredotočeni na to da sve znanje i energiju ulažu u meritum stvari: besprijekorno obavljanje posla za koji su plaćeni.

Nije lako imati takve likove u radnom okruženju. Postavljaju pitanja. Nepotrebna, neugodna, uznemirujuća, često i ne baš pametna pitanja na koja je odgovor jednostavan: zato jer mi ovdje tako radimo.

Srećom ih je lako poklopiti; nisu inicirani. Nude prijedloge kako bi se neki posao moglo brže, kvalitetnije i efikasnije odraditi, a posve su nesvjesni iznimno delikatne situacije na relaciji šef odjela Kurić – tajnica Mirjana – gospođa Ćulibrk.

Upućeni su u numeričku analizu i enantioselektivnu kromatografiju ˛-aminoalkohola, ali nikako da shvate da za promaknuće treba biti u pravo vrijeme na pravom mjestu s pravim ljudima, i to dovoljno često i dovoljno dugo da te prepoznaju kao "svoga". A u tome su nepogrešivi i ne može ih se prevariti, jer jedni druge prepoznaju po mirisu, sitnoj mimici i dogovorenim lozinkama.

Moj mladi poznanik zna da svoj posao kvalitetno obavlja, prati najnovija svjetska stručna dostignuća, svjestan je da njegov nadređeni nije mjerodavan da ga procjenjuje jer jednostavno nije upućen, naprosto ne zna, pojma o pojmu nema, ali je konstelacija snaga takva da ima prilično malo manevarskog prostora.

Osim što sam mu pružio prijateljsku podršku, i slabu utjehu da je to što mu se događa opće mjesto, nešto što je većina nas prošla u nekoj fazi karijere, predložio sam mu po meni jedino moguće rješenje (osim onoga da ode u Irsku), naime, da se neumorno usavršava dalje, da se trudi svaki posao maksimalno dobro odraditi, da izbjegava konfliktne situacije, da se po potrebi spusti na šefovu razinu... i tako sljedećih desetak godina, dok šef ne ode u penziju. Izdrži, rekoh mu, očeličit ćeš pa ćeš jednog dana biti podrška nekom svom mladom prijatelju.

Ako se u međuvremenu nešto ne promijeni.

29.07.2015. u 16:02 • 6 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< srpanj, 2015 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (8)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (9)
Rujan 2012 (8)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (8)
Svibanj 2012 (7)
Travanj 2012 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Image and video hosting by TinyPic

Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery




Image and video hosting by TinyPic

Global Voices - The world is talking, are you listening?

webArhiv@

Ekstrasolarni planet
Čovjek s vilicom u svijetu juhe
marchelina
pametni zub
apatrida
pero u šaci

Web Hrvatska

Image Hosted by ImageShack.us






style="border:0px;" alt="web tracker">










Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se




Glasaj za moj blog na www.blogeri.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se