gospon profesor

subota, 14.03.2015.

Roman o branitelju

U konačnici, radi se o čovjeku i zlu. Oboje, u konačnici, predstavljaju neproničan misterij. Da, znamo ponešto, mislimo da znamo, o sebi, o ljudima oko sebe, svatko se neizbježno susretne sa zlom tijekom života, svatko osjeća posljedice njegove zloćudne nazočnosti, i najgore je, najružnije, najviše nas sablazni kad se očituje kroz bližnjega, ili čak i kroz nas same. Tada smo suočeni s dvostrukom enigmom. Obeshrabreni i temeljito zbunjeni. Prizivamo – ako nismo već unaprijed odustali od traženja odgovora – u pomoć znanstvene discipline, antropologiju, psihologiju pa potom čitamo o psihoanalizi i svim školama iz nje proisteklim, no spomenuti pristupi, premda bacaju svjetlo na pojedine aspekte misterijâ, premda detektiraju neku ljudskom biću inherentnu destruktivnost, i dalje nas ostavljaju s mnoštvom upitnikâ iznad glave. Nešto vazda nedostaje, ostaje nedokučivo, opskurno. Kršćansko učenje pak doslovce – i suzdržano – govori o misteriju zla. Znanstvena paradigma uopće niti ne barata tim pojmom, držeći da nije u njezinoj domeni. Doista, kojim instrumentima mjeriti zlo? Naposljetku, možda o čovjeku i zlu ponajviše možemo saznati iz mitologije i književnih djela. Nipošto ne tvrdim da ćemo, čitajući ih, dobiti precizne i konačne definicije: nikad ih nećemo dobiti. Ali, vrsni pripovjedač – vrsni umjetnik – može uspjeti u onom u čemu ne uspijevaju ni znanstvene studije niti teološki traktati, može uspjeti osvijestiti nam nas same, naše bližnje i naše zlo, osobno i kolektivno, na način koji možda nećemo moći verbalizirati, ali ćemo, čitajući što je napisao, dublje – u srcu i bubrezima – spoznati muku proizašlu iz susretâ sa zlom, a tu spoznaju potvrdit će nam potresenost duše i snažan dojam da nismo isti nakon što smo pročitali posljednju stranicu. Tu spoznaju potvrdit će nam i pomak u percepciji, neka nova osviještenost o ograničenosti našeg svjetonazora, skrušeno prihvaćanje činjenice da nas stvarnost sa svojim strahotama nadilazi i da se možda nismo dovoljno potrudili razumjeti, da smo nesvjesno podlegli stereotipima, da od šume više ne vidimo drvo i da nam dnevnopolitičke igre i medijska kakofonija, manipuliranje simbolima, emocijama i memorijom, predrasude ideološke naravi – i u tome vidim pipke zla – zamagljuju pogled na ono što je uistinu i jedino bitno: čovjeka, konkretnog čovjeka, koji 24/7/365 živi svoj užas, svakog dana dvadeset i kusur godina iznova proživljavajući tisuću i jednu smrt kojima je svjedočio, koje je i sâm prouzročio, natjeran okolnostima da bude i nečija žrtva i nečiji ubojica. Jer, rat je poguba ljudske naravi. Ratnici ubijaju i bivaju ubijeni.

Izazvati kod jednog čitatelja strah i sućut, navesti ga da preispita dotadašnje stavove, potaknuti ga da sebi prizna površnost, tvrdoću srca i ravnodušnost, i tako ga osvijestiti i oplemeniti, ili nekog drugog čitatelja ohrabriti da se i on, poput protagonista romana, suoči s demonima koji ga opsjedaju, da potraži saveznike u borbi za svoju dušu i izbori se za sebe, ambiciozan je pothvat, koji i sâm može završiti u jednodimenzionalnoj crno-bijeloj patetici i jeftinom morbidnom podilaženju niskim strastima zaodjenutima u domoljubne parole. Srećom, kada govorimo o romanu Jom Kipur (Fraktura, 2014.), Ivane Šojat-Kuči, možemo zaključiti da su se njezine ambicije pokazale opravdanima, i da je izuzetno zahtjevnu temu – psihološko-duhovnu rehabilitaciju jednog veterana Domovinskog rata, uz refleksije o neuralgičnim točkama ovoga društva – obradila epski snažno i umjetnički vjerodostojno, ne upavši pritom u spomenute zamke. Naprotiv. Pred nama je roman koji ima potencijal da djeluje iscjeljujuće. Ivana Šojat-Kuči ono o čemu piše i one o kojima piše poznaje iz prve ruke, što dakako ne bi bilo dostatno da se ne radi o autorici koja je već dokazala svoje spisateljsko umijeće.

Josip Matijević, čovjek koji je takoreći iz školske klupe završio u vukovarskom paklu, koji je još jučer potapao vršnjakinje u dravskim plićacima, a nakon pada grada završio u paklu srpskih logora, pa se potom gonjen osvetničkim bijesom vratio na ratišta u Hrvatskoj, dvadesetak godina kasnije, nakon dugogodišnjeg životinjskog opijanja i hrvanja sa sjenama mrtvacâ i mučiteljâ, nakon svog ispada na skupu neke minorne desničarske stranke, koju predvodi sitni karijerist, odluči – jer ga životna iskustva nisu do kraja uništila – pokušati ispovjediti se psihijatru, dr. Romiću. Pritom, kako to i biva u životu, obojica imaju svoje obiteljske priče. Romića, koji je romskog podrijetla, u djetinjstvu je posvojio par intelektualaca, omogućivši mu stjecanje visoke naobrazbe, pa se pred svojim tjeskobama sklonio u psihijatrijsku struku. Matijević je odrastao u obitelji u kojoj se traume i zlostavljanje prenose transgeneracijski. Otac krut i nepristupačan, majka patnica. Liječnik je suzdržan i rijetko progovara, uglavnom su njegove opservacije suhoparne; pacijent govori mnogo i uz mnogo muke, uz bezbroj cigareta, kao da povraća. No, dr. Romić je empatičan, a Matijević motiviran. Veći dio romana sastoji se – uz povremena Matijevićeva monološka umovanja o prirodi zla – od njihovih dijaloga u ordinaciji, uz reminiscencije iz života oba muškarca, s naglaskom na iznimno realistične opise ratnih trauma i posttraumatskih simptoma kod Matijevića. Spisateljica je, po meni uspješno, progovorila o čitavom nizu pitanja vezanih uz pojam branitelja, posve svjesna svih društvenih prijepora i ambigviteta pa i animoziteta spram onih koje tako nazivamo, proizašlih iz pojedinačnih ekscesa, i o svim onim popratnim pojavama koje vezujemo uz sintagmu Domovinski rat, poput ratnog profiterstva, tranzicijske pljačke, ratnih zločina, nestalih i raseljenih itd., itd. Kroz Matijevićeva usta progovara mnogi anonimni veteran suočen s naknadnom mudrošću onih koji na ratištu nisu ni bili, i njemu, koji je naprosto branio svoju kuću, tovare suodgovornost za zlodjela malog postotka onih koji su, iz vlastitih patologija, činili zločine. Muka takvih ljudi sastoji se u, Matijevićevim riječima, sljedećem:

Izokreću sve, pretvaraju nas u nakaze, pijandure, budale, kretene, koljače... Prišivaju nam zločine kao oznake srama, svode nas na zločin. Kao da smo svi zločinci koji su oko Knina palili kuće, klali starce... I to boli, doktore, strašno boli. Strašno je teško boriti se protiv mržnje, od koje ne možeš pobjeći ako te zatruje.

Ili, na drugom mjestu:

Nisam kreten, mačo-nacionalistički manijak, znate. I muka mi je sad pred svima se pravdati, govoriti da zapravo nisam htio rat... Ali osjećam se kao kreten zato što stalno moram nekom objašnjavati da sam samo branio svoje... Srde me huškači, mitomani s obje strane, Srbi koji znaju gdje su grobnice, a šute, prave se blesavi, Hrvati koji su iskoristili i pokrali domovinu u koju su se kleli, koji su Srbima koji se nisu, da tako kažem, ogriješili otimali stanove, iživljavali se na njima dok nisu otišli, srde me svi koji su nasjeli na laži, svi koji žele da naprasno zaboravimo, bez oprosta, razrješenja.

Potrebno je osvijestiti, neprestano podsjeća doktor Romić. A nema svjesnosti bez boli. Zato je izlječenje teško, jer ljudi koji su već bili preko svake mjere izloženi boli, moraju se, tijekom terapeutskog procesa, iznova suočavati s katkad nepojmljivo bolnim situacijama. Sa scenama raskomadanih prijatelja ili silovanjima u logorima. Bijeg u alkoholizam, suicidi ili izbacivanje nagomilane srdžbe i preusmjeravanje mržnje na neproduktivne načine i u pogrešnom smjeru, pristajanje da se osobne traume braniteljâ upregnu – i tako zloupotrijebe – u nečije osobne političke ambicije, logične su posljedice, ali i promašene, neučinkovite strategije koje ne donose ploda, koje ne liječe. Potrebno je osvijestiti.

Vidite li rješenje?

Vidim. Sve, konačno treba reći sve, nabrojiti sve zločine, sva sranja, priznati si i ono čega se najviše stidimo... Ne znam dokle ćemo stići nabrajajući... Netko treba doći i reći: da, zasrali smo, napravili smo to, to i to. Svi to trebaju reći, svi iz ovog balkanskog lonca za koji volimo reći da mu ne pripadamo. Sami smo se strpali u divljaštvo. Sami. Zato sami jedni drugima trebamo reći: oprostite. Ali ne zbog političke korektnost, nego zato što je tako, što tako mislimo.

Vjerujete li da je to moguće? upitao je doktor.

To je utopija. Josip je slegnuo ramenima i ponovo sjeo na radijator, zapalio cigaretu. Znam da je utopija, ali ne mogu odustati od nade da će se jednom stvoriti kritična masa ljudi koji će razmišljati trezveno, koji će vidjeti.

Da, kimnuo je Grgur.


Jom Kipur, Dan pomirenja.

Autorica ne ostaje samo na temi Domovinskog rata, nego kroz usta glavnog junaka progovara i o fenomenu zla, posežući pritom za židovskom, biblijskom tradicijom. Zaista, odakle zlo u svijetu? Možda je pitanje pogrešno postavljeno. Možda je pravo pitanje odakle u ovom zlom svijetu, svijetu u vlasti zla, zla koje buja na tlu mržnje, osvete, zlopamćenja i gnjeva, odakle u njemu dobro? Odakle ljubav, odakle humor, odakle nada? Kako to da je ipak, ipak moguće da se psiha oporavi, da se vrati libido, da se vrati osmijeh, da se zlodusi istjeraju? Izgleda da je i ljubav veliki misterij. Izgleda da se, u konačnici, radi o čovjeku i ljubavi.

14.03.2015. u 18:59 • 4 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< ožujak, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (8)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (9)
Rujan 2012 (8)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (8)
Svibanj 2012 (7)
Travanj 2012 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Image and video hosting by TinyPic

Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery




Image and video hosting by TinyPic

Global Voices - The world is talking, are you listening?

webArhiv@

Ekstrasolarni planet
Čovjek s vilicom u svijetu juhe
marchelina
pametni zub
apatrida
pero u šaci

Web Hrvatska

Image Hosted by ImageShack.us






style="border:0px;" alt="web tracker">










Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se




Glasaj za moj blog na www.blogeri.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se