gospon profesor

nedjelja, 22.06.2014.

O VIP-ovoj reklami – znate već kojoj

Samo nam je do zabave? A vi ste samo kao čitali ruske klasike?

Ponukan drskim – kopirajterskim – komentarom jednog od onih divnih mladih ljudi – kojemu bi u neka mračna, primitivna, neprosvijećena vremena zbog bezobrazluka tkogod nategnuo ušesa – iz notorne reklame za revolucionarne tarife ili tako nešto, posve nebitno, pokušao sam se prisjetiti svoje lektire kad sam bio u njegovim godinama, to jest, kad sam imao šesnaest, ili tu negdje.

Što sam, dakle, čitao između 1982. i 1984.? Prvo mi je na pamet pao Erich Fromm, Imati ili biti. Sjećam se da je primjerak te knjige kružio među vršnjacima, i da se o temama kojima se autor bavio razgovaralo – uz litru Kašteleta – po parkovima, ili dok su se preslušavale ploče. Čitalo se i Umijeće ljubavi i raspravljalo o definicijama: Ljubav je aktivna briga za život i razvitak osobe koju volimo; Ljubav je jedini zadovoljavajući odgovor na problem ljudske egzistencije... Pa Bijeg od slobode. Pa Anatomija ljudske destruktivnosti.

Nije, u društvu u kojem sam se kretao, bilo neuobičajeno da ti na školskom hodniku netko priđe i tutne u ruke, primjerice, Igru staklenim perlama, Stepskog vuka (o toj sam knjizi pisao u školskoj zadaći u drugom srednje) ili U žrvnju, romane Hermanna Hessea, tih godina neobično popularnog pisca. Godinu-dvije kasnije, '85., '86., u modi je bio Milan Kundera; izašao je niz njegovih romana pa sam kao srednjoškolac pročitao Šalu, Život je drugdje i Nepodnošljivu lakoću postojanja… Kundera nam je štošta otkrivao o životu u Istočnom bloku, a podosta i o seksu i važnim egzistencijalnim pitanjima, i tko ga je počeo čitati, pročitao bi sve knjige u izdanju Veselina Masleše iz Sarajeva.

Marinkovićevog Kiklopa bio sam prvi (ne i zadnji) put pročitao – ne i do kraja razumio – u 7. ili 8. razredu; sjećam se ovitka na kojemu je fotografija pisaćeg stroja. 1984. među tinejdžerima je kružilo BIGZ-ovo izdanje Orwellove 1984.; za Velikog brata znali smo već tada. Naravno da smo čitali Nietzschea: Sumrak idola i Osvit nosali smo po školskim torbama pa i sa sobom na more, a aforizme poput onoga, Što me ne uništi, čini me jačim ispisivali bi kao moto na korice bilježnica. U nekom kutu ormara još uvijek čuvam razglednice iz Makarske ili s Fruške gore, gdje mi Š. ili V. citiraju Zaratustru, Jesi li svojemu prijatelju čist zrak i samoća i kruh i lijek?…

Mislim da je to bilo u trećem razredu, profesorica Ć. dala nam je zadataka da pročitamo knjigu po izboru i predstavimo je kolegicama i kolegama. Izabrao sam Huxleyev Divni novi svijet i pročitao prikaz, nakon čega je roman pročitalo pola razreda. Oduševio me bio Selimović, Derviš i smrt. Ken Kesey, Let iznad kukavičjeg gnijezda. Michael Herr, Izvještaji s bojišta u briljantnom prijevodu Tomislava Ladana. Uživao sam – uživao! – u Krležinim dramama i Povratku Filipa Latinovicza. Na ruske klasike tih se godina zaista – jer mi je eto bilo samo do zabave – nisam baš palio, ali nisam propustio Kafku. Čitao sam početkom osamdesetih Pavličića, Tribusona i Aralicu, Majdaka i Kishona, Slamniga i Kapora, Borislava Pekića i Branka Hofmana (Noć do jutra, prve informacije o Golom otoku)…

Da, silno popularna bila je autobiografija Christiane F., Mi djeca s kolodvora ZOO, naročito među osmoškolcima. Mali princ i Galeb Jonathan Livingstone bili su – već mi je od njih bilo muka – opća mjesta, kao i Alan Ford, strip koji je anticipirao našu budućnost, Castaneda i Marquez. Bilo je prilično cool čitati poeziju; neki stariji dečki pijani bi na tulumima recitirali stihove Tina Ujevića ili Branka Miljkovića. Na poklon od kolegice iz razreda dobio sam Tagoreovu zbirku Zlatopis. Već do početka srednje škole pročitao sam knjige iz sabranih djela J. D. Salingera; savršeno su mi se u moje pubertetske emocionalne grčeve uklopili njegovi ekscentrični likovi… Perfektan dan za banana ribe, ono kad se Seymour upucao. Visoko podignite krovnu gredu, tesari. I tako dalje.

Ne, nisu čitali svi moji vršnjaci. Odnosno, nisu čitali svojevoljno: mnogi su, jer su u ta mračna, primitivna, neprosvijećena vremena profesori imali stanoviti – molim suvremene pravobranitelje dječjih prava & pedagoge da se stresu od užasa – autoritet, morali pročitati barem djela s popisa lektire. U to strašno doba – koje je zauvijek iza nas – nastavnici su mučili učenike tražeći od njih da, drš'te se, zaista pročitaju nekoliko romana godišnje!!! No, i tinejdžera poput mene, koji su – molim današnje tinejdžere da zakolutaju očima i vrate se tipkanju – sami od sebe, bez ikakve prisile, ČITALI KNJIGE, uključujući i ruske klasike, bio je nemali broj. Znam da je to današnjoj mladeži (da, da, čast izuzecima itd.), kojoj koncentracija puca dok si rekao fejs, teško shvatiti, naime, to da čitanje jedne rečenice za drugom, i listanje stranica, njih stotinu ili dvjesto, može zapravo dovesti do nekog… uvida. Do neke spoznaje. Do toga da nekog vraga shvatiš o samome sebi. Da postaneš zreliji i sposobniji da ne živiš zauvijek s mamom i da odrasteš.

Znam ja zaš' vam mi idemo na živce. Zato što smo mi mladi, a vi niste.

Na ovo imam samo jedan komentar: ni za suho zlato ne bih više htio biti mlad.

22.06.2014. u 10:49 • 18 KomentaraPrint#

nedjelja, 15.06.2014.

Psujem, dakle jesam

U na svoj način genijalnoj predstavi Ispočetka (tekst & režija Mislav Brečić), što sam je gledao u Exitu, predstavi o kojoj bi se u nekoj sebe svjesnijoj i sabranijoj zajednici više pisalo i govorilo – kao što bi se, uostalom, više pisalo i govorilo o kulturi kao takvoj – ima jedna scena u kojoj lice što ga igra Bojan Navojec nekoliko puta opsuje. Publika ga, reklo bi se uvjetovanim refleksom, honorira smijehom. No, valja opisati kontekst. Predstava pirandelovski preispituje odnos glumaca kao privatnih osoba, lica što ih igraju na sceni pa onda i lica što ih igraju njihova lica. Glumci se svako toliko publici obraćaju sa scene pa se gledatelj zbunjeno pita obraća li mu se sa scene Sreten Mokrović kao građanin Sreten Mokrović ili glumac Sreten Mokrović koji igra samoga sebe. (Inače, tu su još i Krešo Mikić i Jelena Miholjević). Prvih sat vremena pratimo glumce koji se vrzmaju po pozornici, i neuspješno se pokušavaju dogovoriti što bi zapravo odigrali "ovima u gledalištu". Pritom svako toliko signaliziraju da su oni glumci koji glume i u reklamama, glume dakle sebe kao privatne osobe, iskazuju navodne međusobne animozitete i općenito dekonstruiraju scensku iluziju. Jedna je to od onih predstava u kojima se može dogoditi da netko iz publike stvarno u jednom trenutku ustane i obrati se glumcima (ili im odgovori na pitanja što ih postavljaju gledateljima), i pita ih kad će predstava zapravo početi. Svako toliko glumci uđu u neke uloge, tu su roditelji, sinovi, ljubavnici, supružnici… scena krene pa se pretoči u nešto drugo pa se opet vratimo na početak. Neprestance kreću ispočetka. Moguće da bi to nekome tko je platio da pogleda predstavu koja ima uvod, zaplet, vrhunac, preokret i rasplet moglo biti iritantno, ali Exitova publika ima dovoljno kazališnog iskustva da se može nositi s ovakvim "slojevito strukturiranim tkivom jazzerske harmonike što povezuje i isprepliće nekoliko razina realiteta", kako piše u najavi predstave.

Elem, u jednom od brojnih prizora u kojima glumci i opet kao ne znaju što bi i kako bi, svjesni da gledatelji i dalje čekaju da im nešto konačno i odigraju, da ih zabave – što im do sada nije uspjelo pa su frustrirani – nekome padne na pamet da bi mogli početi psovati. Jer, čujemo komentar, to uvijek pali. Nema greške! I zaista, Bojan Navojec (tj. lice koje igra) okrene se prema gledalištu i onako mangupski ispali, A u pičku materinu! Publika, koja je do tada pristojno šutjela i pokušavala pohvatati sve te metarazine, počela se, dakako, smijati, što su glumci zadovoljno prokomentirali, eto, jesi vidio… Navojec je potom ispalio još nekoliko psovki i napokon je postignuto zajedništvo umjetnika i publike. OK, malo sam ironičan, ali što reći, Hrvati, generalno govoreći, vole psovanje. Psovke ostavljaju dojam da se nešto dogodilo, da se nešto riješilo, pružaju kratkotrajan priljev psihičke energije i iluziju moći.

Scena iz predstave pala mi je na pamet dok sam zadnjih dana pratio kako se putem medija širi status što ga je na Facebooku 21. svibnja objavio kolega bloger Drito Konj, tj. Stjepan Krznarić. Mislim da je skoro pa nepotrebno objašnjavati na koji status mislim, dan kasnije objavio ga je u cijelosti i Jutarnji list, potom i drugi portali, a na Facebooku ga je – očito je očitao puls naroda – podijelilo preko dvije i pol tisuće ljudi (skupio je i gotovo pet tisuća lajkova). Uglavnom, Drito Konj, koji se pojavio i kod Aleksandra Stankovića u Nedjeljom u 2, dao si je, ono, kuiš, fakat oduška i u spomenutom tekstu naciji objasnio kako stoje stvari, sve garnirano uobičajenim hrvatskim vulgarizmima koje slušamo svakodnevno na ulicama, školskim hodnicima, ispred crkava i u dnevnim boravcima. Tekst završava ovako: "Ak to sad znamo, koja pička materina nas spriječava da prestanemo bit kurčevo roblje šačice govana koja se s nama igra monopoli? Ovim državama treba jedna žešća revolucija. Ne ova preko tipkovnice. Prava. Pitanje je koju pičku materinu čekamo".

Da ne bude zabune, ne pada mi na pamet – kao Stankoviću – licemjerno moralizirati oko korištenja vulgarizama. Mogao bih sad tupiti kako bismo mogli radije tu psihičku energiju koju tako ispucamo (psovka je kao petarda) sublimirati pa je konstruktivnije upotrijebiti, ali tko se još u današnje vrijeme od bilo čega pokušava suzdržati pa još i – koji je to uopće vrag? – sublimirati. Kaj god. Dakle, nije poanta u moraliziranju.

Poanta je u tome što se takvi tekstovi sporadično pojave svako toliko, najčešće među blogerima; u tjedan dana ih pročita malne svatko u Hrvatskoj, svi se slože kako "im" je dotični/dotična rekao/rekla što "ih" ide – uvijek je tu sve začinjeno sočnim psovkama – i što se u našem realitetu promijeni?

Apsolutno ništa.

Bit će tako, naravno, i ovaj put. Drito Konj – kojemu svaka čast na altruizmu i ulaganju golemog truda da vrlo konkretno pomogne stradalima od poplava – morat će ispočetka pokušati podići revoluciju, ali meni se čini da se nijedna vlast neće uplašiti revolucionarâ koji je putem društvenih mreža šalju u onu stvar, ali bi se mogla uplašiti onih koji svoju sirovu energiju sublimiraju u dobro osmišljene, suvisle, koherentne revolucionarne programe. S time da bi današnjim mladim generacijama najprije trebalo objasniti što znači revolucija, i što znači akcija, kao i to da ti pojmovi NEMAJU veze s nižim tarifama za mobitele ili sa sniženjem cijena puretine u obližnjem diskontu. Također, valjalo bi im objasniti što znače pojmovi osmišljeno, suvislo, koherentno. Što znači razmišljati. Što znači razgovarati. Što znači dogovarati se. I tako dalje. Dakle, vidimo da je do revolucije dugačak put, jer nije lako politički program koji bi doveo do nečeg konkretnijeg (recimo, pravednog društva) od kojeg razbijenog izloga ili zapaljenog automobila iskomunicirati putem sms-poruka.

Drito Konj je, posve spontano, nastavio verbalno i gestama poručivati političarima što ih ide i prime-timeu prvog programa Hrvatske televizije, a iza njega je u studiju bio i također iznimno popularan bloger Krule, koji također već godinama duhovito komentira zbivanja u državi. Uz obilje psovki, dakako. Obojica su objasnila što ih/nas tišti, obojica su nastupili kao glasnogovornici naroda, obojica su pokupila simpatije gledatelja (upravo kao i Bojan Navojec; usput, i u predstavi Ispočetka poziva se na revoluciju), i obojici je dan medijski prostor da bismo u konačnici imali tek još jednu predstavu. Show. Dečki su se uklopili u već isprobani format u kojem se, između manje ili više relevantnih gostiju, dovede i kakvog čudaka, otkačenjaka, neprilagođenog… kolorita radi, radi, u konačnici, zabave. Nešto kao Igre gladi na naš način. Sustav im je dao petnaest minuta slave, e da bi ih zapravo iskoristio.

Ne vidim (više) previše smisla u tome da bilo tko pridonosi općem lamentiranju nad – danas omiljen pojam – katastrofalnom situacijom (Zagorac u meni: bute vi vidli kaj je katastrofa…). Ako je vješto opišem, pa pridodam još i pregršt sočnih psovki, hoće li ona biti manje katastrofalna? Razumijem da je to ispušni ventil, ali ne čini li vam se da se sad već pomalo nalazimo u situaciji kad uviđamo da od ispuštanja pare i nema neke polze. Paru treba mudrije iskoristiti.

Naprotiv (i iz nekog razloga već mi je pomalo čudno biti ovako profesorski pristojan i didaktičan u ovoj zemlji – kome se zapravo obraćam? Osjećam se već pomalo kao neki freak, ali, hej, možda me Stanković pozove u emisiju!) mislim da treba (hoće li netko ovo šerati barem tisuću devetsto pedeset puta? Lajkati barem tri tisuće puta?) puno čitati, razmišljati o pročitanom, razmišljati općenito, usporiti, provoditi vrijeme u osami, daleko od bučne gomile… i u skladu sa svojim kapacitetima, s onim što čovjek ima, u čemu je dobar, pokušati napraviti najviše što se može.

Uz psovke ili bez njih.

15.06.2014. u 14:56 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 01.06.2014.

Povodom povodnja

Možda vam je situacija poznata iz obiteljske povijesti, ili ste za nju čuli: osoba je na samrti, i moli da joj dovedu nekoga s kim je godinama bila u zavadi, da se s tim nekim, koga još do jučer nije mogla smisliti, izmiri, prije no što se nađe oči u oči sa svetim Petrom, ili s kojim drugim nebeskim poslenikom. Proradi očito u tim trenucima neki mehanizam u čovjeku, neka nenadana spoznaja o beskonačnoj gluposti inaćenja kad su naši ljudski odnosi, naše taštine i narcizam malih razlika u pitanju, čovjek bude u tim trenucima, kad mu je duša u nosu, više no ikad spremniji priznati si da baš i nije imalo smisla nekome uskraćivati oproštenje i to godinama pa i desetljećima nakon što je uvreda – a nerijetko se radi zapravo o nesporazumu, i tvrdoglavom odbijanju da ga se kao takvoga vidi – nanijeta. Ili umirućem savjest naloži da mu se uza samrtničku postelju, na stolac pored nahtkastna, dovede nekoga kome je on, uskoro pokojnik, nanio kakvu uvredu pa želi da mu bude oprošteno. Svekrva će tako zazvati snahu koju je godinama nemilice kinjila; otac će možda pozvati sina kojega je bio napustio. Brat će za oproštenje moliti brata s kojim, brat bratu, dvadeset i kusur godina nije riječi progovorio, sad se više i ne sjeća zbog čega li, a nije, brate, ni važno. Važno je da mu, prije no što se preseli na ahiret, bude oprošteno, i važno je da se oprosti.

Još koliko jučer, dok se u mesu ćutila snaga, dok su noge služile, dok se moglo pojesti i popiti, čovjeku koji će koliko sutra pokucati na nebeska vrata nije bilo mrskije ideje od one da pruži ruku bližnjemu koji će i sâm uskoro zaleći na susjednoj parceli. A u trenucima kad je jasno da je vrag došao po svoje, uhvati valjda umirućega i strava pred iščeznućem, prisjeti se da je u crkvi ili džamiji čuo i nešto o opraštanju pa ako mu je u srcu preostalo imalo mekoće, oprostit će i moliti oproštenje. Iskreno. A možda i neće, jer nije imao vremena dovoljno polako ispuštati dušu, nego je umro od srčanog udara, nakon obilatog nedjeljnog ručka, koji je bio uslijedio nakon nedjeljne mise na kojoj se makinalno par puta udario u prsa kad ga je svećenik pozvao da se prisjeti svog grijeha, svog prevelikog grijeha. Udarao se on u prsa godinama svake nedjelje, ali oprostiti nekome tko se u nekoj drugoj ili toj istoj crkvi udarao u prsa nije htio. Ili nije znao. A nije znao jer nije htio znati. I sad je kasno, mrtav je da mrtviji ne može biti. A smrti je svejedno.

Ovakve i slične misli rojile su mi se ovih dana u glavi, dok sam promatrao kako se priroda – baš kao ni smrt – uopće ne obazire na naše ljudske razmirice, kaprice i ego-tripove. Ni smrt ni priroda ne mare za granice što smo ih odlučili povući jedni među drugima; živo im se fućka za našu uljudbu i naše junaštvo, za naše tradicije i običaje. Slijepe su za naše slijepe mržnje i gluhe za naša tumačenja povijesti. Posve im je svejedno što će se minska polja što smo ih posijali braneći se jedni od drugih premjestiti na neka neoznačena područja pa će u budućnosti neki naši potomci od nekih naših mina letjeti u zrak. Prirodu i smrt je baš briga. Meni je to prilično očigledno, i iz te perspektive bilo mi je pomalo nelagodno proteklih tjedan dana slušati o neviđenoj provali solidarnosti, i o promptnoj reakciji sunarodnjaka koji su pohrlili na sve moguće načine pomoći ljudima na poplavljenim područjima. Dakako, nije mi bilo nelagodno od solidarnosti kao takve niti od toga da je zajednica fantastično – kao i uvijek u krajnje kritičnim situacijama – reagirala u ovoj katastrofalnoj nepogodi. Nikako drugačije nije ni moglo niti smjelo biti. Nelagodno mi je bilo, da pojasnim, od stanovite na mahove pretjerane sentimentalne sladunjavosti, od one vrste ad hoc solidarnosti i ljubavi spram bližnjega koja, da bi se manifestirala, zahtijeva ni manje ni više nego povodanj kakav se dogodi jednom u stotinu godina. Nelagodno mi je bilo i od patetičnih izraza podrške dojučerašnjim smrtnim neprijateljima, od pružanja ruke braći pogođenoj poplavama, od zazivanja zajedništva u situaciji u kojoj se ono ionako posve spontano, prema evolucijski zadanim psihološkim zakonitostima, javlja. Gdje je, do vraga, pitao sam se, ta solidarnost i to zajedništvo inače? Muka mi je bila od te ljudske prevrtljivosti i nepostojanosti, od tog proračunatog licemjerja, koje će u drugome, dok je sve, kao, pod kontrolom, vidjeti Hrvata, Srbina ili Bosanca, pedera ili komunjaru, fašista ili udbaša, a kad vode potope prostor veličine Slovenije, odjednom – i to tek onoliko dugo dok traje kijamet – vidi brata svoga, krhko ljudsko stvorenje smočenih gaća, drhturavo i jadno. Dakle, nekoga u osnovi sebi sličnog. Pitao sam se, dok se prikupljena humanitarna pomoć razvozila i nama i njima, dok su se uplaćivala sredstva na račune susjednih država, pitao sam se kako bi to izgledalo da se povodanj dogodio tijekom ovdašnjih ratova. Kako bi izgledalo da se prirodi – ili ljutitom Bogu – prohtjelo pokazati koliko smo svi – pred prirodom, smrću i Bogom – isti da istiji ne možemo biti usred naših najustrajnijih napora da sebi dokažemo koliko smo nevjerojatno različiti, i to smo bili spremni dokazati i na najgrublje načine, međusobno prolijevajući krv. Prirodi je svejedno; smrti je svejedno. Bogu, za pretpostaviti je, nije svejedno, ali ne vjerujem da je Stvoritelj svemira plemenski bog koji drži stranu onima koji misle da je njihove nacionalnosti ili da bdije nad njihovim parlamentom.

Pogođenima, ugroženima, unesrećenima valja nam pomoći na sve načine, a to očito i činimo, i uistinu je nebitno jesmo li pritom sentimentalni ili nismo, jesmo li nesebični ili pomažemo da bismo se sami bolje osjećali. Zašto to činimo ovako predano, zdušno, beskompromisno i požrtvovno tek u situacijama kad su u pitanju nesreće golemih razmjera – zašto su nam odjednom svi ti ljudi s TV ekrana tako bliski, tako vrijedni našeg truda, našeg vremena, naših emocija, a inače nas je uglavnom više briga za najpovoljniju tarifu i najnoviju akciju? Zašto se tako efikasno ne organiziramo oko nekih jednako katastrofičnih situacija u kojima naši bližnji također ostaju bez ičega, jer im je tvornica potopljena pa su dobili otkaz? Zašto će se, kad se voda povuče – hajde da si i ja dopustim biti patetičan – osušiti i suze u očima, i zašto ćemo se opet prisjetiti svih mogućih razlika među nama i svih razloga zašto smo jučer prešućivali krađu šljunka ili prekjučer odobravali postavljanje mina. Za krađu su navodno svi znali, ali nitko se nije htio hvatati ukoštac s umreženim lopovima. Morao se dogoditi omanji biblijski potop e da bi netko glasno progovorio, upirući prstom. Mine smo svatko sa svoje strane morali postaviti jer smo bili ugroženi, a evo sad smo ugroženi od zajedničkog neprijatelja, voda je došla do grla, pa nam nema druge nego biti solidarni – prepoznati međusobnu ljudskost i potrebitost – ili se barem pokušati dogovoriti oko zajedničkih planova za budućnost: ekstremnih vremenskih uvjeta bit će, kažu, sve više.

U konačnici, radi se već pomalo ne samo o nama ovdje: cijeli planet pokazuje znakove nervoze; upućeni ukazuju na ireverzibilne procese koji će prouzročiti da ovakve pojave poput recentne poplave ne budu iznimke, nego pravilo. Neki u tome vide početak trudova. U svjetlu toga, svi smo na istom brodu, ali se na njemu i dalje ponašamo poput luđakâ – barem dok se ne nađemo u situaciji umirućeg s početka teksta, ili dok nam se ne zatrese pod nogama. U međuvremenu, dajemo se zavesti posve ispraznim – vazda dugočasno istim – ideološkim prepucavanjima, destruktivno se bavimo prošlošću na način koji nam onemogućava konstruktivno promišljati budućnost, nečiju maglu u glavi i tlapnje proglašavamo otkrivenjima, a novi gadget je must have.

Dokle?

Do novog povoda da se prisjetimo što je uistinu važno.

01.06.2014. u 15:55 • 5 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< lipanj, 2014 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (8)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (9)
Rujan 2012 (8)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (8)
Svibanj 2012 (7)
Travanj 2012 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Image and video hosting by TinyPic

Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery




Image and video hosting by TinyPic

Global Voices - The world is talking, are you listening?

webArhiv@

Ekstrasolarni planet
Čovjek s vilicom u svijetu juhe
marchelina
pametni zub
apatrida
pero u šaci

Web Hrvatska

Image Hosted by ImageShack.us






style="border:0px;" alt="web tracker">










Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se




Glasaj za moj blog na www.blogeri.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se