gospon profesor

petak, 13.12.2013.

Perzijski zaljev – otok Qeshm

Dograbivši jedvice kofer iz prostora za prtljagu, milim prema izlazu iz katamarana. Nakon punih dvadeset i četiri sata nespavanja, oko 7 i 30, okružen isključivo domaćima – Minabima, Kumzarima, Kešmima – koji se s kontinenta vraćaju na rodni otok pa žvrgolje na nekom od bandarskih dijalekata, ili su tuzemni turisti, udišem zrak toliko vlažan da mi se, dok silazim s palube, zamagle naočale. Premda je još rano, temperatura je već preko 30ÚC. Kasnije će se popeti i za desetak stupnjeva, u hladu. Omamljen, brišem naočale, no zbog izmaglice i umora i dalje mi je sve mutno. Žmirkam oko sebe, pomalo u nevjerici: Perzijski zaljev, otok Qeshm /kešm/, Islamska Republika Iran, rujan 2013.

U taksiju, moj suputnik, koji, poput mene, dolazi iz Shiraza, tipično je radoznao. Konverzacija se prvo vrti oko razloga mog dolaska na Qeshm – strance ovdje viđaju iznimno rijetko – a potom, također tipično, prelazimo na klasike perzijske književnosti i metafizička pitanja. Ovdje se ljudi ne libe zapodjenuti razgovor o Stvoritelju, ili o mističkim srednjovjekovnim pjesnicima. Štoviše, imao sam dojam da malne svatko negdje pri ruci ima kakvu Hafezovu (1325.-1389.) zbirku, ako već ne sluša Rumijeve (1207.-1273.) stihove u kakvom pop-glazbenom aranžmanu (zamislite: uglazbiti Jur ni jednu na svit vilu? Ili Gundulića?). Premda tijekom kratkotrajne vožnje do hotela nismo uspjeli dokučiti koji je smisao života, nadaje mi se pomisao da sam taj smisao u susretima poput ovoga (do)živio: ljudi dobre volje, otvorenog uma, otvorenog srca, spremni jedni drugima uljepšati i olakšati život.

A na takve ljude u Iranu sam nailazio svakodnevno. Ljude koji su insistirali da mi pomognu oko prtljage, ili su zbog mene vozili desetak kilometara dalje, ili su u 5 ujutro tražili hotel u kojem recepcionar nije zaspao, ili su mi nudili prenoćište, ili su me pozivali na večeru… ili su me naprosto željeli častiti čašicom čaja i razgovora i saznati nešto o tome što mislim o njihovoj zemlji. I sve to ne zato što bi se osjećali snishodljivo, iskompleksirano ili da iskamče štogod sitniša. Naprotiv, Irance sam – rijetke iznimke potvrđuju pravilo – doživio kao iznimno samosvjesne, civilizirane i kultivirane ljude, a spomenuta gotovo evanđeoska spremnost da s vama podijele vaš teret i brige, i svoje vrijeme, benzin, hranu i vlastiti dom dio je mentaliteta, nešto što se specifičnim odgojnim pristupom tijekom generacijâ usadilo u nacionalnu psihu. Kad mi je, dakle, moja iranska veza, Shohreh Bazrafshan, objasnila da su oni jednostavno iskreno sretni ako vide da je gost zadovoljan i zbrinut, nije nimalo pretjerivala. Ta iskrenost – manifestirana sjajem u očima, gestama, bojom glasa i izrazom lica – upravo je opipljiva. Riječ je o fenomenu zvanom ta'arof, koji prožima praktički sve vidove društvenog života i međusobnog ophođenja, i premda može dovesti do stanovitih nesporazuma – Iranci katkad naprosto pretjeruju s ljubaznošću – u svom uobičajenom obliku daleko nadilazi često licemjernu kurtoaznost bontona ili notornog lijepog ponašanja iza kojeg se nerijetko krije figa u džepu, ako ne i štogod goreg. U skladu s principima ta'arofa, domaćin će u pravilu bez krzmanja ponuditi gostu sve što može, i po cijenu da se nađe u vremenskom ili kakvom drugom škripcu, s nehinjenim osmijehom na licu, a sve to ne bili li se gost dobro, tj. što je moguće bolje osjećao. Psihološki dobitak za domaćina pritom je toliko velik da se, bez obzira na moguće neželjene posljedice, na koncu svi osjećaju vrlo dobro.

Zaista, tijekom mog boravka u Iranu, imaginarna kazaljka na emocionalnoj skali kretala se gotovo cijelo vrijeme u rasponu između vrlo dobrog, sjajnog pa do gotovo euforičnog raspoloženja. Naposljetku, i vremena, i benzina, i hrane ionako ima dovoljno. Zašto ne vjerovati da će se Providnost pobrinuti za moje potrebe čak i ako sam darežljiv i preko svojih mogućnosti? Svega, dakle, ima dovoljno, naročito vremena. Ubrzo po dolasku shvatio sam da ću, ukoliko se ne odreknem – teške li žrtve! – svoje osobne, nacionalne, pače europske neurotičnosti i zapadnjačke percepcije vremena kao novca ili čega već, ispaliti na živce pa sam – koristeći bogomdanu slobodnu volju – odlučio prihvatiti orijentalni, opušteniji, ležerniji, u svakom slučaju daleko zdraviji odnos prema vremenu. Ako vam se užasno žuri, možete pričekati nekoliko sati. Ako vam se samo žuri, možete pričekati do sutra. (Hm, nije li i stari Jung zaključio da žurba nije od đavola, već da žurba jest đavao?) Dogovorili ste neke obilaske, a ispalo je da ste se igrali pokvarenog telefona? Pa što. Čekaju vas iznenađenja. Čekaju vas krupna iznenađenja. Vaš brižljivo isplanirani itinerer – jer, a što ako…? – raspada vam se pred očima, i odjednom ste svjesni da blagog pojma nemate kako ćete, nakon što se pokaže da je autobus kojega ste čekali na otvorenoj cesti dva sata, oko 23,00 stigao krcat, kako ćete eto prevaliti tih sedamstotinjak kilometara od Fase do Bandar Abbasa, ali, hej, tu je neki vozač koji je čekao baš vas, i premda ne zna ni riječ engleskoga, ponašat će se kao da vi njemu činite uslugu što će vas voziti cijelu noć. Bojite se za vlastitu sigurnost? Onda ostanite doma. (Ali, pripazite u kupaonici.)

Dakle, Qeshm.

Dok sam upoznavao taj stotinu i trideset kilometara dugačak otok koji oblikom podsjeća na pliskavicu, u umu su mi iskrsavale brojne asocijacije, od toga da sam se osjećao kao kapetan James T. Kirk koji je prispio na još neistražen ekstrasolarni planet, ili kao kakav antropolog kojemu se pružila prilika za doktorat baziran na terenskom radu, ili kao neki postmoderni, zakašnjeli, ocvali hipik koji nekim manje znanim putovima putuje do Goe. Jer, Qeshm izgleda kao da nije na Zemlji; pejzaži su toliko začudni da nisu usporedivi ni s čim što sam u životu imao prilike vidjeti. U selima – načičkanima badgirima, vjetrolovkama, pretečama air-conditiona – živi se tradicionalnim ribarskim životom, stoljećima istim, dok nas na cesti putokaz informira o nedalekom Institutu za biotehnološka istraživanja. Zapeli smo između srednjeg vijeka i 21. stoljeća, komentira moj domaćin Afshin, koji je inače studirao u Budimpešti, radi kao arhitekt i bavi se umjetničkom fotografijom, dok se u terencu vozimo desetke kilometara dugačkom plažom, uz plitko tirkizno more, a tisuće račića manjih od nokta na malom prstu pred nama se sklanjaju u rupice u pijesku. Afshin i prijatelji mladi su ljudi, svi redom visokoobrazovani, informirani, slobodoumni… i zapravo zadovoljni životom na otoku; neki od njih preselili su se amo iz 1400 kilometara udaljenog Teherana. Otok je raj za avanturističke duhove i one kojima je dojadila urbana frenetičnost, raj za zoologe, ornitologe, botaničare, geologe… a lokalni poslovni ljudi trude se pretvoriti ga i u turističku destinaciju pa je najveći grad na otoku, Qeshm, sav u nekakvim napola dovršenim projektima, kičastim shopping-centrima, kilometarskim alejama s nedavno zasađenim palmama, lancima hotelčića i hotela… vidi se da tu postoji neka vizija i da obližnji Dubai udara tempo. Srećom, čim se krene u unutrašnjost otoka, tempo diktira priroda koja se kao rijetko gdje pokazala najvećim umjetnikom pa su pojedine lokacije, poput zapanjujućih geomorfoloških struktura u Zvjezdanoj dolini i još više u Chahkooh kanjonu, zaista spektakularan prizor.

Već prvog dana boravka, zaputivši se prema hotelu, Providnost (ili, OK, čista igra slučaja) mi je poslala – ni prvi ni zadnji put tijekom boravka u Iranu – pravu osobu u pravom trenutku. Mladi taksist, inače asistent na mjesnom sveučilištu (IT), pažljivo birajući riječi predložio mi je da ga te večeri posjetim u njegovom domu, gdje ćemo večerati i gdje ću upoznati njegovu obitelj. Da, zamislimo li sličnu – zapravo nemoguću – scenu u Zagrebu, ili negdje na zapadu, vjerojatno nam ne bi palo na pamet pristati (manijak? psihički bolesnik?), ali u Iranu… Uostalom, svi putnici u taj dio svijeta znaju, takav se poziv ne odbija. Nema, naime, boljeg načina da se doživi famozna iranska gostoljubivost, fantastična iranska kuhinja i da se općenito stekne insajderski uvid u život Iranaca, od posjeta njihovom domu. To je jednostavno esencija veselja, čisti joie de vivre. Pod pretpostavkom da ste otvorenog srca, otvorenog duha (a zašto ne biste bili?). Kako bilo, kad je čovjek otvoren, a predrasude o Drugima i drugačijima prepozna kao nešto što ga osiromašuje, divne mu se stvari počnu događati. Naime, pokazalo se da sam gost jedne tradicionalne vjerničke obitelji, pripadnika manjinske zajednice iranskih Arapa, sunitskih muslimana, Bandara, i doista se osjećam privilegirano što sam imao prilike doživjeti djelić njihove kućne atmosfere. Shamsi živi sa suprugom Aishom, njezinim roditeljima i mlađom sestrom. Družili smo se u prostoriji bez namještaja, sjedeći na tepisima, i iz trenutka u trenutak zaključivali kako se ljudi dobre volje sjajno razumiju bez obzira na sve moguće identitetske razlike. Jer, ako se čovjek osjeća komforno u vlastitom identitetu (nacionalnom, vjerskom, spolnom, rodnom…), nema potrebe gurati ga drugome pod nos niti ga na sav glas proglašavati ili ga grčevito braniti: on se naprosto podrazumijeva, i živi. Ono što je mene zanimalo je upoznati Drugog, i tom Drugom predstaviti sebe i zemlju i kulturu iz koje dolazim u onoj mjeri u kojoj to moje sugovornike bude zanimalo. A zanimalo ih je, i ja sam pripovijedao o Hrvatskoj, njima jednako egzotičnoj i tajanstvenoj zemlji, a zanimalo je i mene pa su i oni meni pripovijedali o Qeshmu, jedni drugima smo pjevali narodne pjesme, malo govorili na svojim jezicima, i tako se obogaćivali. Prije večere Shamsijev punac predvodio je molitvu, a potom smo uživali u piletini u umaku od povrća i svježem zelenju, koje Iranci jedu kao prilog (Potiče apetit i dobro je za probavu.)

(Kad čovjek doživi takvo što, da ga neki sasvim nepoznati ljudi, po mnogočemu različiti, prime s radošću i ugoste kao starog znanca, onda mu je teško prodati priče o fundamentalizmu, terorizmu, vjerskom fanatizmu… kojekakve monstruozne političke konstrukte smišljane negdje pod neonskim žaruljama, s razdrljenim kravatama, ne bi li se – nažalost uspješno – formiralo javno mnijenje milijunâ. Prijatelji iz Shiraza bili su vodiči jednoj Amerikanki koja je u Iran došla s predodžbom o ljutitim bradatim muškarcima koji vazda viču, Smrt Americi!, a tjedan dana kasnije zaključila je da će sljedeći put dovesti sa sobom cijelu obitelj. Općenito, s kime god sam razgovarao, nijednom nisam čuo ma ni jednu ružnu riječ o američkom ili izraelskom narodu. Dapače.)

Sa Shamsijem sam se još družio; naposljetku, nakon pet dana boravka na otoku, vozio me jednog blistavog jutra na aerodrom. Dok smo se vozili, pitao me kako zamišljam Boga. Rekoh mu da ga ne pokušavam zamisliti, ali da mi je u tom času, i u Iranu općenito, veoma stvaran. Možda zbog svakodnevnih doživljaja serendipiteta i učestalih sinkronicitetâ? Za kraj ove putopisne crtice, evo jednog takvog primjera. Budući da sam već tijekom ovog zadnjeg putovanja počeo snatriti o sljedećem, razmišljao sam kako bi bilo idealno sljedeći put posjetiti sveti grad Mashad. O njemu sam mnogo toga čuo, i zaista ga kanim posjetiti. I dok sam jednog dana hodao gotovo pustim žalom gradske plaže u Qeshmu, naišao sam na jednu tročlanu obitelj. Otac je liječnik, majka profesorica biologije, a dvadesetogodišnji sin – kojemu sam ja navodno bio prvi stranac kojega je u životu upoznao – student računalstva. Kako to već biva, ušli smo u politematski razgovor, a prije no što ćemo se pozdraviti, otac mi je posve ozbiljnim, svečanim glasom objavio: Sljedeći put kad dođeš u Iran, moraš posjetiti Mashad; ja ću biti tvoj domaćin.

13.12.2013. u 20:54 • 15 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (8)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (9)
Rujan 2012 (8)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (8)
Svibanj 2012 (7)
Travanj 2012 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Image and video hosting by TinyPic

Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery




Image and video hosting by TinyPic

Global Voices - The world is talking, are you listening?

webArhiv@

Ekstrasolarni planet
Čovjek s vilicom u svijetu juhe
marchelina
pametni zub
apatrida
pero u šaci

Web Hrvatska

Image Hosted by ImageShack.us






style="border:0px;" alt="web tracker">










Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se




Glasaj za moj blog na www.blogeri.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se