gospon profesor

nedjelja, 30.09.2012.

Kurikulum totalitarizma

Karizmatični vođa. Obećanje bolje budućnosti. Rast utjecaja i moći. Obeshrabrivanje otvorene rasprave. Ušutkavanje drugačijih glasova. Upiranje prstom u vanjske neprijatelje i domaće žrtvene jarce. Održavanje kvazizajedništva poticanjem paranoje i straha. Ili si s nama ili si protiv nas. Rigidna pravila ponašanja. Elitistički arogantni stavovi. Vrbovanje novih članova. Politički program koji uključuje mitološke elemente. Simboli, zastave, krilatice, uniforme… Policijska država, totalitarno društvo.

Jeste li – osim ukoliko to ne držite idealom – imuni na to? Jeste li sigurni da ste imuni?

Jesu li na to imuni tinejdžeri?

Godina je 1967.

Krajem ožujka Jimi Hendrix je po prvi put zapalio gitaru na pozornici. The Beatles snimaju album Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band. The Doors nastupaju po lokalnim klubovima u Los Angelesu. Roger Corman prema scenariju Jacka Nicholsona snima film The Trip s Peterom Fondom i Dennisom Hopperom u glavnim ulogama. LSD-a ima posvuda i uzima se vikendom, rekreativno, za proširenje svijesti i otvaranje vrata percepcije. Po dvorištima i balkonima sadi se konoplja i peku se kolačići s hašišem. Timothy Leary, prorok psihodelije, u Golden Gate Parku u San Franciscu, ispred tridesetak tisuća okupljenih hipija (Human Be-In) izgovara jedan od najpoznatijih slogana 60-ih: Turn on, tune in, drop out, dok u pozadini Jefferson Airplane sviraju pjesmu White Rabbit, s nekim neobičnim stihovima: One pill makes you larger /And one pill makes you small…. U Vijetnamu je gotovo pola milijuna mladih Amerikanaca; njihova misija zove se Search & Destroy. Tisuće njihovih vršnjaka u domovini puštaju kosu i odbijaju biti topovsko meso. The Summer of Love, Ljeto ljubavi, pred vratima je. U predgrađe San Francisca, Haight-Ashbury, tijekom ljeta slijeva se stotinu tisuća mladih u pokušaju da ostvare utopiju: hrana je besplatna, smještaj je besplatan, ljubav je slobodna, droge kao u priči. I medicinska pomoć i osnovne potrepštine dostupne su svima, tko šiša sustav! Osnivaju se komune, ljudi se bune. Ne može ih se ignorirati; nude alternativu i zaokupljaju maštu milijuna ne samo u Americi… Pokret je anti-autoritaran i kontra-kulturan; u osnovi – romantičarski. I, dakako, osuđen na propast. Ipak, u tom času svi vjeruju da sviće Novo doba, doba Vodenjaka.



Jedan od mladih je i dvadesetipetogodišnji profesor društvenih znanosti Ron Jones, zaposlen kao nastavnik u Srednjoj školi Elwood P. Cubberley, u gradiću Palo Alto, smještenom nedaleko San Francisca. Tog proljeća, a tek se prije pola godine bio zaposlio, njemu je na umu nešto sasvim drugo. Kao predavaču, stalo mu je da svojim učenicima – a radilo se o tri prva razreda – što živopisnije dočara stanovite socijalne i povijesne procese, potičući ih pritom na kritički pristup i neovisno razmišljanje. Budući da je na programu bio suvremeni svijet i zbivanja tijekom 20. stoljeća, neizostavna tema bila je i geneza nacizma. Govoriti petnaestogodišnjacima o nacizmu ne zvuči baš kao posao koji bi netko želio raditi, ali Ron Jones je, kao i svaki nastavnik-početnik, bio pun energije, entuzijazma i inovativnih metodičkih pristupa. Budući da je bio tek desetak godina stariji, i budući da se svojski trudio oko njih, učenici su ga zavoljeli, i bili su spremni na neuobičajeni pristup gradivu. Tijekom uvodnih sati, pokazalo se da djeci nije baš jasno kako se moglo dogoditi da njemački narod dopusti Hitleru dolazak na vlast, a još im je manje bilo jasno kako to da mu se nisu masovno suprotstavili kad su započeli progoni njihovih dojučerašnjih susjeda, prijatelja, poslovnih suradnika… i pripreme za rat. Kolega Jones odlučio se za pristup show, don’t tell, tj. odlučio im je priuštiti stvarno iskustvo. Predložio im, naime, osnivanje pokreta koji će biti organiziran prema određenim pravilima. Učenici su, na temelju dotadašnjih izvrsnih iskustava, radoznalo prihvatili prijedlog. Eksperiment je trebao trajati oko tjedan dana, a ocjene su ovisile o njihovom aktivnom učešću.

Prvog dana učitelj se postavio kao neupitni Vođa. Vođu, pojasnio je, treba bespogovorno poslušati i izvršiti njegove zahtjeve. Valja mu se obraćati isključivo s gospodine Jones i odgovarati što kraće. Ljepota discipline. Snaga volje. Samokontrola. Započeli su s jednostavnim stvarima poput pravilnog (i jedinog dopuštenog) načina sjedenja: oba stopala ravno na podu, uspravno držanje, pravilno disanje. Uvježbavali su ulazak u razred u potpunoj tišini i hitro zauzimanje propisanog stava. Vrlo brzo je svakome bilo bjelodano da je novouspostavljeni red i držanje koje je iziskivalo koncentraciju očigledno poboljšalo radnu atmosferu i učinkovitost nastave. Jones je autoritarnim držanjem i glasom upozoravao na propuste.

Sljedećeg dana učenici su u razred ušli bez izgovorene riječi, u nekoliko sekundi, i zauzeli pravilno držanje. Promjena u ozračju bila je opipljiva; osjećala se prisutnost discipline i zajedništva. Vidjevši da su prihvatili igru, Jones im je na ploču napisao krilatice: Snaga kroz disciplinu, Snaga kroz zajedništvo. Naredio im je da ih izgovaraju, kratko, glasno, odsječno. Potom su svi počeli skandirati. Objavio je da im je, kao pokretu, potreban poseban pozdrav koji im je potom demonstrirao smišljenom gestom. Učenici su prihvatili i uvježbali ga. Naredio im je da se tako pozdravljaju i izvan učionice. Također, svečano je obznanio da je ime njihovog pokreta Treći val. Osmislili su simbol pokreta i dogovorili izradu traka koje će nositi na nadlakticama. Nakon što je zvonilo, naredio im je da ostanu u tišini. Potom je podigao ruku na pozdrav. Svi su mu odzdravili dogovorenim pokretom.

Trećeg dana stvar se pročula: Trećem valu pridružili su se, potaknuti iniciranim članovima pokreta, i neki učenici iz drugih razreda (s početnih trideset đaka, pokret je narastao na četrdeset i troje). Svi sudionici zaključili su da neusporedivo bolje prate nastavu i ispunjavaju svoje zadatke, a osjećaj motiviranosti za nove izazivao je vrtoglavicu: idemo dalje! I Vođa je naredio: izradite članske iskaznice. Osim toga, svatko je dobio neki specifičan zadatak, izradu zastave, vrbovanje novih članova, sprečavanje ulaska u učionicu nečlanovima pokreta… Jer, disciplina i zajedništvo nemaju smisla bez akcije. Uglavnom, na kraju trećeg dana eksperimenta, Trećem valu pridružilo se preko dvije stotine novih članova. Djeca su bila oduševljena. Svaki novopridošli morao je izrecitirati pravila i prisegnuti na poslušnost gospodinu Jonesu. Dogodilo se još nešto. Neki učenici pristupili su mu i izvijestili ga o onima koji su kršili pravila ili kritizirali pokret. Jedan učenik ponudio mu se kao tjelesni čuvar.

Četvrtog dana, Jones je osjetio da se situacija otima kontroli; osjetio je da je i njega ponijelo. Učenici su izvikivali kratke, odsječne rečenice, špijunirali se i nadzirali međusobno, salutirali, nosili trake, novačili po hodnicima, dijelili pamflete… obuzeti željom da ojačaju i prošire pokret. Lojalnost i disciplina bile su – tog proljetnog dana 1967., u srcu liberalne Kalifornije po čijim se parkovima pućkalo hašiš – na zavidnoj visini. Snaga kroz disciplinu, Snaga kroz zajedništvo. Morao je nekako okončati eksperiment. Sazvao ih je i obznanio im da su zapravo dio šireg nacionalnog pokreta koji će ukinuti demokraciju i vladavinu dviju vodećih političkih stranaka koje se nisu pokazale sposobnima voditi zemlju. Rekao im je da su među izabranima i da će se sutradan njihov predsjednički kandidat obratiti naciji putem televizije i predstaviti Treći val. A onda kreću. Naredio im je da se okupe točno u podne kako bi svjedočili tom činu.

Petog dana, pred dvjestotinjak istovjetno odjevenih tinejdžera zažagrenih očiju, s redarima na ulaznim vratima, u atmosferi iščekivanja Velikog vođe, nakon pozdravljanja i skandiranja slogana, profesor Jones uključio je TV na kojem nije bilo ničega osim snijega. Tajac. U trenutku kolektivnog antiklimaksa, podsjetio ih je na početak eksperimenta, na to o čemu su razgovarali tjedan dana ranije, što su se dogovorili… Osvijestio im je da su izmanipulirani, i da su prihvativši manipulaciju tijekom tjedna uspjeli stvoriti onaj osjećaj arogantne elitističke superiornosti kakav su razvili i njemački građani tijekom nacističke vladavine. Razum su zamijenili pravilima. Prihvatili su uniformiranost. Bili su spremni izolirati nepoćudne. Podsjetio ih je kako su spremno izbacili iz učionice nekoliko onih koji se nisu htjeli pridružiti. Vidjeli smo da fašizam nije nešto što čine neki drugi ljudi. Ne. On je upravo ovdje. U ovoj prostoriji. U našim osobnim navikama i načinu života. Zagrebite površinu i on se pojavljuje… Nosimo ga poput bolesti. Vjerovanje koje zahtijeva snažnog vođu i disciplinu da se očuva društveni poredak. Potom im je pustio film o nacističkom režimu i njegovim posljedicama, čime je projektna nastava za taj tjedan bila gotova.

Kako biste – ukoliko vas je zaintrigirao – dobili plastičniju sliku o cijelom eksperimentu, potražite potpunije informacije. Dovoljno je u tražilicu upisati Ron Jones (teacher) i slijediti daljnje linkove, a osobni, detaljni izvještaj samog Jonesa – vrijedi truda pročitati ga – dostupan je ovdje.

Također – a osobno mislim da je to najbolji način da se doživi cijela priča – pogledajte na YouTubeu film Die Welle (2008.) (trailer:



), njemačkog redatelja Dennisa Gansela, koji gotovo doslovce prati stvarni događaj iz 1967., ali se radnja odvija u suvremenoj Njemačkoj (a mogla bi se odvijati i bilo gdje drugdje).

Film je u Njemačkoj ušao u obavezan školski program, dakle, svi ga učenici tijekom školovanja trebaju pogledati. Nakon što ga pogledate i vi, razmislite bi li ga trebalo uvrstiti i u naš kurikulum.

Ili je naše društvo imuno?

30.09.2012. u 20:57 • 12 KomentaraPrint#

utorak, 25.09.2012.

Tito je mrtav

Osobno sam prema Josipu Brozu – nit’ mi je rod nit’ pomoz’ Bog – ravnodušan; napisao sam ovaj tekst ne zato što bih bio za Tita, ili protiv njega – čovjek je, naime, mrtav, ima već preko trideset godina – i unaprijed se ograđujem od mogućih, i bojim se vjerojatnih, projekcija, insinuacija, provokacija ili podmetanja. Vrijeđanje ad hominem da ne spominjem. Napisao sam ga jer sam pročitao knjigu koja meni kao laiku – kompetentniji i upućeniji komentatori koji su je pročitali su tu da iznesu, argumentirane i racionalne, primjedbe – djeluje prilično objektivno, povjesničarski, znanstveno neostrašćeno, kako i mislim – nek’ mi bude oprošteno – da bi trebalo pristupati konkretnoj temi. Bez pjene na ustima, bez zakletve. Mišljenja sam da bi o Titu, koji jest izrazito kontroverzna povijesna (naglašavam: povijesna, baš poput Aleksandra Velikog ili Corteza ili dr. Tuđmana) ličnost, i o njegovom broznom (I. Mandić) vremenu trebalo raspravljati sa što je moguće manje emocija; naposljetku, prošlost se ne može promijeniti, dogodilo se to što se dogodilo, stručnjaci trebaju utvrditi činjenice itd. Gubiti dragocjenu energiju – dokle, ljudi? – na nekoga tko je tri desetljeća u grobu osobno mi se čini čudnim odabirom, ali, svakako, svatko ima pravo kratiti vrijeme do smrti kako želi. Ja radije biram informirati se o povijesnim događanjima, možda odmahivati glavom u nevjerici nad onim za što su ljudska bića sposobna, ali nakon toga – da se ne bih pretvorio u stup soli – biram baviti se time da pridonesem da meni i zajednici u kojoj živim život bude malko ljepši, ili barem malko podnošljiviji. Možda mi se netko u tome pridruži.

Dva sjećanja. Negdje sredinom 1970-ih, u jednom od udžbenika za niže razrede osnovne škole – nije nemoguće provjeriti – nalazio se crtež koji je prikazivao druga Tita kako ispod neke strehe pionirima dijeli bombone. Tito je bio u kumrovečkoj pozi, u šinjelu, bez kape, djelovao je onako prijateljski opušteno, neformalno, a sa strane je stajao i nasmiješeni partizan s puškom na ramenu. Djeca – ne sjećam se jesu li im o pojasu visjele bombe  Tita su promatrala veselo i cijeli je prizor sugerirao kako se tu svi vole. U nekoj pak čitanci bila je priča – mnogi čitatelji moje dobi će je se sjetiti – o tome kako je učiteljica, ušavši u razred, zatekla učenike u svađi. Istraživši o čemu je riječ, shvatila je da se djeca prepiru oko toga koga drug Tito gleda (s fotografije iznad ploče). Drug Tito gleda mene! rekla je Ana. Ne, drug Tito gleda mene! uzviknuo je Ivo. I tako dalje. Naposljetku, učiteljica je utišala mališane i umirila ih utješnim riječima: Djeco, drug Tito gleda sve nas. Danas nam ovakvi pedagoški štosovi izgledaju nakaradno pa i nepojmljivo, ali sedamdesetih ih nitko nije (javno) dovodio u pitanje. Zna se zašto.

Sjetio sam se, dakle, spomenutih štono riječ školskih primjera kolektivističkog odgoja makarenkovsko-orvelovskog tipa dok sam ovoga ljeta čitao knjigu ‘Tito i drugovi’ (Mozaik knjiga, 2012.) koju je napisao slovenski povjesničar Jože Pirjevec. Budući da je autor imao pristup i arhivima KGB-a i CIA-e, bio sam pomislio da se isplati potrošiti vrijeme na tih sedamstotinjak stranica. Nisam se prevario; knjiga je vrijedna truda. Osim već poznatih događaja iz života Josipa Broza (ipak, nema priče o kuhanoj svinjskoj glavi), svako toliko čitatelj naiđe na kakav zanimljiv citat iz izvještaja ovog ili onog ruskog ili američkog političara (državni sekretar Acheson, 1949.: Tito je pasji sin, ali je sada naš pasji sin.), ili neku zabilješku iz dnevnika Titovih suboraca i suradnika koja otkriva koliko su odnosi među drugovima bili kompleksni i koliko su u partijskom i državnom vrhu  o čemu većina građana Jugoslavije nije imala pojma  nerijetko jedni drugima radili o glavi, karijeru da ne spominjemo.

Inače, drugovi iz naslova knjige su Milovana Đilas – Đido, Aleksandar Ranković – Leka i Edvard Kardelj – Bevc. Navedeni nadimci tek su neki od brojnih konspirativnih imena koja su ti najbliži Brozovi suradnici koristili tijekom revolucionarne karijere, baš kao i sâm Tito. Čitajući o tome kakvim su batinanjima i robijanju bili izloženi u razdoblju prije rata, pitao sam se kakve su žrtve današnji salonski ljevičari spremni podnijeti za svoje ideje i uvjerenja. Da ne spominjem Drugi svjetski rat; što bi Tito rekao: Mi smo more krvi prolili…. Svoje i, dakako, one okupatora, klasnih neprijatelja i raznih kvislinga. Da su svima ruke bile krvave, notorna je činjenica. Strašne su to ljudske sudbine. Primjerice, Đilas o svom podrijetlu kaže: Djed mog oca, moja dva djeda, moj otac i moj stric bili su ubijeni… Čini mi se kao da sam rođen s krvlju pred očima. Moj je prvi pogled bio krvav. Moje su prve riječi bile krv i ogrezle u krvi. Dakako da nije prezao od ubijanja neistomišljenika pa se i Krleža nije dao nagovoriti da ode u šumu da ga Đido ne bi priklao. U svakom slučaju, jedno je borba protiv nacifašizma, a drugo vahabitski crveni teror. Đilasov mentalni sklop bio je takav da je od fanatičnog ultranasilnog staljinista doživio preobrazbu u disidenta koji zagovara osobne slobode, i to nedugo nakon što je po prvi put posjetio New York i London i shvatio da Zapad i nije tako loš… pa je ponovno, u ime naroda, završio na robiji i pao u nemilost dojučerašnjih suboraca.

Ranković pak, veliki meštar tajnih službi i pasionirani sakupljač dosjea milijunâ građana, koji je također bio višedesetljetni Titov pouzdanik, pao je sredinom 1960-ih, na Brijunskom plenumu. Tito je i taj put na vrijeme nanjušio odakle dolazi opasnost po njegovu vlast i reagirao je brzo i odlučno kao i uvijek. Ali, Leka mu je rekao sljedeće: Lako ćeš se ti mene, Stari, riješiti. No kada odeš, poslije tebe će u Jugoslaviji biti potop. Bili su toga u vrhu svjesni već tada, o čemu piše i Dušan Bilandžić.

Kardelj, koji je osmišljavao jugoslavenski Ustav i izumio samoupravljanje, uspijevao je do smrti 1979. ostati u sedlu. Ipak, nakon godinâ društvenog inženjeringa, izjavio je: Sreću čovjeku ne može donijeti ni država, ni sistem, ni politička partija. Sreću si čovjek može stvoriti samo sam. Pametni Slovenac.

A Joža iz Kumrovca, koji je praktički do smrti spavao s revolverom pod jastukom, nekoliko je desetljeća igrao igru s Istokom i Zapadom, poput umiljatog janjeta dvije je majke sisao, izigrao je i Staljina i Churchilla, uspijevao je balansirati odnose između istočnih i zapadnih jugoslavenskih republika, šarmirati Sofiju Loren i plesati s engleskom kraljicom, piti whisky u Ovalnom uredu, loviti tigrove po nesvrstanim zemljama Trećeg svijeta i izlaziti na kraj s Jovankom (koja mu je, prema autoru, od života pravila pakao; da parafraziram V. Tenžeru, izdržati u jednom stanu, pa bio to i Beli dvor, s drugim čovjekom nekoliko desetljeća posljednji je dokaz ljudskog heroizma), da spomenem tek ponešto od onoga što se može pročitati u ovoj biografiji. Ni ona nije zadnja riječ; o najvećem sinu zacijelo će se napisati još knjiga. No, ja se enigmom Tito više ne kanim baviti. Jednoumlje, care moj…

25.09.2012. u 22:03 • 28 KomentaraPrint#

četvrtak, 20.09.2012.

Tiranija izbora

Iz knjige Renate Salecl, Tiranija izbora:

"Neprekidno slijedeći savjete kako da oblikujemo svoje tijelo, kako da ukrotimo želje, u kojem smjeru da usmjerimo svoj život te pogotovo kako da spriječimo svoju smrt, nipošto ne dobivamo više izvjesnosti ili nadzora. Umjesto toga nam ideologija izbora 'izabire' opsesivnu osobnost, odlučujući se za onaj oblik neuroze koji će u najvećoj mjeri pridonijeti usponu kapitalizma u njegovom sadašnjem obliku".

Image and video hosting by TinyPic

20.09.2012. u 15:30 • 11 KomentaraPrint#

petak, 14.09.2012.

Stanje stvari

Image and video hosting by TinyPic

14.09.2012. u 19:53 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 12.09.2012.

Smisao života

Marketing ide dalje. Reklama za novi iphone 5: "Daje smisao vašem životu".

12.09.2012. u 18:56 • 41 KomentaraPrint#

utorak, 11.09.2012.

Free-running i fonemi

Zamolio sam učenike prvih razreda da mi se ukratko predstave i evo što mi je napisao jedan od njih, koji su njegovi interesi:

"Parkour, free-running, skejtanje, trash metal, viking metal, celtic metal, folk metal, death metal, slavic metal, Star Wars, Lord of the Rings, Star Trek, Marvel stripovi, slikanje, crtanje, sci-fi, fantasy novele, filmovi i video igre, učenje finskog jezika, igranje RPG video igara, skandinavska, slavenska, grčka, srpska, egipatska, keltska, poganska mitologija i pagan metal."

Počeli smo s fonemima pa što bude...

11.09.2012. u 18:49 • 3 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 10.09.2012.

Dobrodošli u novu školsku godinu

Image and video hosting by TinyPic

Usput, ako još niste pročitali: Mračni svijet obaveznog školovanja

10.09.2012. u 13:01 • 2 KomentaraPrint#

petak, 07.09.2012.

Štovatelji Ayn Rand

Image and video hosting by TinyPic

07.09.2012. u 10:21 • 52 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2012 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (8)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (9)
Rujan 2012 (8)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (8)
Svibanj 2012 (7)
Travanj 2012 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Image and video hosting by TinyPic

Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery




Image and video hosting by TinyPic

Global Voices - The world is talking, are you listening?

webArhiv@

Ekstrasolarni planet
Čovjek s vilicom u svijetu juhe
marchelina
pametni zub
apatrida
pero u šaci

Web Hrvatska

Image Hosted by ImageShack.us






style="border:0px;" alt="web tracker">










Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se




Glasaj za moj blog na www.blogeri.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se