Tu i tamo pogledam onu emisiju za intelektualce, za sve koji misle da to jesu, i za nas ostale, Drugi format. Voditeljica mi je, naime, baš simpatična, nekako me raznježi, i sviđa mi se njezin pristup gostima. Ne upada u riječ, ne postavlja pitanja koja su zapravo odgovori, vazda je vedra i vesela, ne bavi se dnevnom politikom. I još se razumije u teme i fenomene kojima se bavi, iconic turn, brikolaž, hiperrealnost, pastiš, simulakrum… Katkad štogod i ja shvatim. Ovih dana, a u vezi s događajem koji me potaknuo na pisanje ovoga teksta, prisjetio sam se jedne takve emisije koja je bila na programu, ima tome već dosta. Bila je prikazana kratka reportaža iz londonske Tate Britain galerije gdje su postavili izložbu pod nazivom Altermodern. Kustos, Nicolas Bourriaud, objasnio je u nekoliko riječi koncepciju. Naime, ustvrdio je da je postmodernizam, ako je to nekome promaklo, zapravo mrtav i da je nastupilo doba altermoderne pa je prikupio neke radove koji istu prezentiraju. Naćulio sam uši. Već sam, ima tome koja godina, bio načuo da se govori o post-postmodernizmu, ali nisam to smatrao previše ozbiljnim, kad li, eto ti ga na, gospodin Bourriaud posve nedvosmisleno sahranjuje postmodernizam. Bio sam se onako baš zainteresirao o čemu se radi (da, nevjerojatno je što ljude sve može zainteresirati…), budući da, svjestan golemih rupa u znanju i usput popabirčenih informacija iz područja suvremene umjetnosti i cultural theory , nastojim te rupetine, čitajući priručnike poput The Routledge Companion to Postmodernism (Routledge, 2001.), malo pomalo popuniti.
Naime, kako sam tijekom studija u prošlom stoljeću bio zaokupljen više poviješću književnosti, nekako sam propustio obratiti više pozornosti na Baudrillarda, Derridau ili Foucaulta, Deleuzea & Guattarija da ne spominjem. Kapaciteti su mi limitirani, tužna je to istina… (uzdah). I tako, taman sam, već kao odrastao muškarac, počeo kopčati što znači to da znakovi konstruiraju realno kao simulaciju“, taman sam počeo propitivati ideje o značenju i komunikaciji i pomalo kužiti o čemu je riječ u knjizi Postmodernism, or the Cultural Logic of Late Capitalism Frederica Jamesona, kojemu se smučila plitkost postmodernističkih djela“, kad, cap!, gotovo, prošo voz (hrv.: ode vlak), prošla baba s kolačima, eto nam altermoderne. Gdje si bio, što si radio? Ta još se kao društvo nismo pravo ni modernizirali, a nekmoli postmodernizirali! A tko je kriv? Turci?
No, frustraciju izazvanu osjećajem da me prostor-vrijeme pregazilo ipak su donekle ublažili gosti u studiju, kunsthistoričarka i teoretičar vizualnih umjetnosti. Naime, lijepo su nama zainteresiranim i uznemirenim laicima (jer i u hramovima umjetnosti ima, da povučem paralelu, očevâ i visokih svećenikâ) objasnili da se cijeli taj projekt u Tate Britain uklapa u suvremenu hipermarketinšku orijentaciju, naime, sveopću komercijalizaciju svega & svačega pa onda i kulturne ponude ter je agilni kustos Bourriaud smislio kako da skrene pažnju na svoju izložbicu tako što će je reklamirati kao prijelomni događaj koji označava ni manje ni više nego smrt postmodernizma“. Nije loša ideja, priznajem. On si je može dopustiti.
Malo sam proguglao pa naišao na Manifest altermoderne. Evo ovdje glavnih natuknica, znam da jedva čekate.
MANIFEST ALTERMODERNE
Pa kaže:
POSTMODERNIZAM JE MRTAV!
(Ovo zvuči skoro k’o da je Nietzsche riknuo iz groba.)
Pojavljuje se novi modernitet, preoblikovan za doba globalizacije – shvaćene u njezinim ekonomskim, političkim i kulturalnim aspektima: altermoderna kultura.
Porast komunikacije, putovanja i migracije utječe na način na koji živimo.
Naši svakodnevni životi sastoje se od putovanja u kaotičnom i uskomešanom svijetu/kozmosu.
Multikulturalizam i identitet preuzela je kreolizacija: umjetnici sada kreću od globalizirane kulture.
Ovaj novi univerzalizam temelji se na prijevodima (translations), titlovanju (hrv.: titlovanju), (subtitling) i općenitom dubbingu.
Današnja umjetnost istražuje tkanje vezâ između teksta i slike, vremena i prostora.
Umjetnici reagiraju na novu globaliziranu percepciju. Oni propituju kulturalni pejzaž zasićen znakovima i stvaraju nove putove između mnogostrukih formata izraza i komunikacije.
Eto, da ne biste rekli da niste znali. (Osobno kužim skoro sve – čak i kreolizaciju – osim dubbinga.)
Mislim, kao relativno zainteresiranom laiku, već mi je neko vrijeme jasno da dolazi do nekakvog hipermiksanja svega i svačega i da to više nije moguće pokriti čak niti pojmovima globalizacija“ i/ili postmodernizam“. Imam nelagodan osjećaj kako sve postaje zastarjelo i/ili beznačajno već u trenutku kad se pojavi. Čak i prije no što se pojavi. Čujte, to me pomalo deprimira. Konkretno, primjerice u obrazovanju, objavi se, nakon sakrosanktnog HNOS-a, novi Nacionalni obrazovni kurikulum (NOK), i netom je objavljen, već je zapravo passé, i praktički bi već trebalo pisati novi, ali i on već nekako unaprijed nema puno stvarnog smisla. Imam snažan dojam da se uključeni samo prave da sve to ima neku težinu, ali zapravo duboko u sebi svi, od gospodina ministra pa do kolega iz OŠ Fra Kaje Adžića u Rakitovici, znaju da su sve to samo kopipejstane fraze i recikliranje floskula o, pa i to je već zaboravljena/napuštena fraza, društvu znanja“. Pokušava nam se prodati u osnovi modernistička vjera u napredak, optimizam, racionalnost, a mi se osjećamo postmodernistički iscrpljeno, pesimistično, manje-više iracionalno, bez iluzije o jednoj apsolutnoj ideološkoj istini. (Inače, ja sam, otprilike, umjereni iracionalist ; više sam o svemu tome pisao u tekstu Možemo li bez mitova? od 5. listopada 2011.)
A sad još i ta… altermoderna. Ipak, hej, možda stvar i nije potpuno bespredmetna. Ako ništa, možda nam otvara neku perspektivu, neke nove horizonte. Ako je postmodernizam na samrti ili je već izdahnuo, a u modernizam više ne vjerujemo, da zakoračimo znatiželjno u altermoderno doba? Ipak, ne srljajmo kao guske u maglu, jer, ako u altermodernu spada i happening u kojem je neki dan, na Svjetski dan umjetnosti sudjelovala švedska ministrica kulture, Lena Adelsohn Liljeroth, možda bismo se ipak trebali držati svoje klapske pjesme, tamburica, lijerica i sopila pa i, da, uh, podravskih pisanica, a ne se dati kontaminirati kulturom smrti . Ono, malo me išokiralo to što sam vidio pa sam se odmah zaklonio u skute naše narodne baštine i tisućljetne uljudbe. Naime, što? Gospođa ministrica zemlje o kojoj sam dugo imao drugačiju percepciju nego što je imam od kada sam pročitao romane Stiega Larssona ili roman Hipnotizer Larsa Keplera (spram kojega je Larsson kamilica), rezala je tortu, što samo po sebi nije problematično, ali torta je bila u obliku torza gole crnkinje iz subsaharske Afrike. Ministrica je hrabro, osmjehujući se, zarezala negdje u području ispod pupka, a pokazalo se da je unutrašnjost od crvenog biskvita pa je opći dojam bio… krvav. Pa, koji joj je vrag bio da to radi? Motiv je umjetničko-humanistički. Cijelu stvar je osmislio, ironično, Afrošveđanin, umjetnik Makode Aj Linde, koji je time želio senzibilizirati javnost za probleme obrezivanja žena i, pazite sad, rasizma. E jest našao način, svaka čast. Vjerojatno se sad oboje čude što to, osim njih i suradnika im, nitko nije prepoznao kao senzibiliziranje na rasizam, nego kao – rasizam.
Linde je, može se vidjeti na YouTubeu, glumio, groteskno našminkan, glavu žene, vičući, Ne, ne! , kad je ministrica gurnula nož u tortu. Ono što cijeloj zgodi daje dodatnu notu perverznosti jest reakcija okupljenih koji su se veselo smijali i fotografirali.
U švedskim i svjetskim medijima mogla se pročitati izjava gospođe Kitimbwe Sabuni, predstavnice udruge afričkih doseljenika, koja nije imala razumijevanja za umjetničke aspiracije svog afričkog sunarodnjaka: Reći da je ovo učinjeno u dobroj namjeri samo je dodatno izrugivanje ljudi koji su žrtve rasizma i obrezivanja , zatraživši usput ostavku ministrice kulture. Afrošvedska zajednica veseli party smatra rasističkim ispadom zakrinkanim u umjetnost, a ministrica, očekivano, kaže da razumije kontroverzu, ali inzistira na tome da je slučaj pogrešno protumačen : Sasvim dobro razumijem da je to provokativno i da je to bila prilično bizarna situacija. Pozvana sam da govorim na Svjetskom danu umjetnosti o umjetničkoj slobodi i pravu na provociranje. I željeli su da režem tortu“.
Što je i učinila, a sada, principijelno, dodaje i to da bi ljutnju bilo prikladnije usmjeriti na umjetnika, Makodea Aj Lindea. A valjda i na onoga tko joj je tutnuo nož u ruku.
Ministrica još reče da je Linde želio izazvati, njegovim riječima, romantizirani i erotizirani pogled što ga Zapad ima o nečemu što ustvari ima veze s nasiljem i rasizmom , što ne treba komentirati. I zaključuje: Umjetnost treba biti provokativna .
Slažem se. Ako je umjetnost.
| < | svibanj, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
darko.milosichr@gmail.com
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery