gospon profesor
utorak, 20.03.2012.
Tko tu koga...
Naslov iz Jutarnjeg lista:
"Ivana Omazić izazvala incident u restoranu: Modna dizajnerica pljunula i ošamarila ženu novog dečka Ive Majoli"
ponedjeljak, 19.03.2012.
Ljudska priroda
Čitam o nekom engleskom seljaku koji je bio uvjeren da mu se obraća Bog. Navodno mu je naložio da se može ponašati kako god želi. Seljak i njegovi sljedbenici strgali su sa sebe odjeću i jurili uokolo po selu urlajući poput životinja.
Ništa im pametnije nije palo na pamet.
ponedjeljak, 12.03.2012.
Zašto ipak neće biti rata
Rijetko kad ima u našim medijima komentara o Iranu kao ovih dana. Nisu naročito opširni, ali ih ima. Neki dan su bili izbori pa smo mogli pročitati nešto o tome kako su protekli. Također, nažalost, sve se češće spominje i mogući sukob, tj. izraelski/američki zračni napadi. Moguće je vidjeti karte koje pokazuju kuda bi zrakoplovi letjeli i što bi gađali. Ciljevi su vezani uz navodni iranski nuklearni program, onaj vojni. Navodni, jer su informacije koje javnost i zainteresirane strane o njemu imaju zapravo proturječne. Postoji li uopće? Ako postoji, u kojoj je fazi? Informacije o tome hoće li do napada doći također su proturječne. Hoće li Izrael napasti sam ili zajedno s Amerikancima? Hoće li uopće napasti? Iz nekih izjava tamošnjih političara čini se da je napad neminovan, ali opet, zašto onda već nije započeo?
Možda se odgovor krije na naslovnici The Economista na kojem se, na pozadini sumornog neba ponad pustinjskog tla, dramatično koče velika crna slova, I r a n, s time da je prvo slovo izvedeno poput stilizirane Bombe sa znakom radioaktivnosti, a iz slova 'a' duboko u tlo prodire gusto korijenje po kojem su, poput letalnih gomolja, također razasuti simboli radioaktivnosti. Pored dviju manjih bombi koje 'lete' prema slovima i na kojima, srećom, nisu simboli radioaktivnosti, nego simboli potencijalnih napadača, dakle, Davidova zvijezda i američka zastava, piše: Why an attack will not eradicate the nuclear threat (Zašto napad neće iskorijeniti nuklearnu prijetnju).
U tekstu na 9. str. čitamo kako se nitko ne bi trebao veseliti Iranu naoružanom nuklearnim oružjem, ali i to da "bombardiranje Irana nije odgovor". "Svijet" je, čitamo, "pregovarao s Iranom", kombinirajući ekonomske sankcije s "mrkvama" ukoliko ovaj nedvosmisleno napusti ideju o Bombi. Napad se spominjao kao zadnja opcija. No, takav pristup, čitamo dalje, nije urodio plodom. "Iran je nastavio obogaćivati uran. Razvio je tehnologiju potrebnu za izradu oružja." Saznajemo da se pored svetog grada Qoma duboko pod zemljom nalaze postrojenja kojima zračni napadi ne mogu naškoditi. Premda nema jasnih pokazatelja da je Iran uistinu krenuo u konačnu realizaciju vojnog nuklearnog programa, "neki analitičari, posebice u Izraelu, drže da vrijeme za uporabu sile istječe. A kad istekne, ništa neće stajati između Irana i bombe." I svima je valjda jasno što to znači, jer, "namjere Irana su zloćudne i posljedice posjedovanja takvog oružja bile bi smrtno ozbiljne". Tekst, očekivano, nije "Iran-friendly". No, premda se nekima čini da vrijeme curi, autor članka nije baš načisto s tim da je napad najbolje rješenje. Zašto? "Ako je Iran nakanio napraviti Bombu, napad bi to odgodio, ali ne i zaustavio. Doista, korištenje zapadnjačkih bombi kao oruđa za sprečavanje proliferacije nuklearnog oružja sa sobom donosi rizik da Iran postane još odlučniji da načini oružje – i još opasniji jednom kad u tome uspije".
U nastavku članka izmjenjuju se argumenti za i protiv napada, tj. varira se spomenuta početna premisa: Iran s Bombom je golema prijetnja, ali napad bi napadačima mogao više štetiti nego koristiti. Autor na jednom mjestu čak i dopušta posve neobičnu mogućnost da bi Iranu Bomba mogla služiti za vlastitu zaštitu (Dakle, nije početna pretpostavka da Iran želi Bombu radi vlastite sigurnosti (a nije li to argument svih koji je posjeduju, uključujući i potencijalne napadače?), nego se pretpostavlja – što? – da će odmah čim je napravi raspaliti po svima?), ali problem s tim je da bi onda i drugi u regiji mogli poželjeti isto: Saudijska Arabija, Turska, Egipat… ili Brazil, na drugoj strani svijeta, itd. I, kao, kud to onda vodi. Dakako – moram li to uopće isticati – nisam za to da itko izrađuje nuklearne bombe, i najbolje bi bilo da ih uopće i nema, ali, potezati navedeni argument na planetu na kojem ih je toliko da bi se cijeli mogao uništiti više desetaka puta i nije nešto uvjerljivo. (Na to smo, od kad su hladnoratovski ljuti protivnici postali "partneri", čini se, svi već pomalo zaboravili; odavno nitko ne protestira kontra Bombe kao što se to činilo '60-ih.) Premda, čovjek se može složiti s autorom kad kaže da se Hladni rat, iako su Amerikanci i Sovjeti katkad bili zastrašujuće blizu Armagedona, "čini stabilnim u usporedbi s nuklearnim Bliskim istokom", sa svojih pet nuklearnih sila i prstima koji nervozno oblijeću oko gumbâ… Autor po svoj prilici predmnijeva da su zapadnjački i ruski (i ostali, primjerice, hm, sjevernokorejski) političari i generali odgovorniji, racionalniji i manje potencijalno opasni nego bliskoistočni. Do sad je bilo tako.
U nastavku čitamo o razlozima zašto vojna akcija protiv Irana nije rješenje: moglo bi doći do osvetničkih reakcija skupinâ iz Libanona i Gaze; terorističke ćelije širom svijeta mogle bi napasti izraelske i američke ciljeve; mogla bi biti ugrožena regionalna naftna infrastruktura; divljanje cijena nafte moglo bi ugroziti svjetsku ekonomiju… Možda bi čak imalo smisla platiti tako visoku cijenu, misli autor, "ako bi izgledalo da udar djeluje. Ali ne izgleda". Spominju se izraelske "solo-misije" na Irak 1981. ("Operacija Opera"), i na Siriju 2007. ("Operacija Voćnjak"), no napasti Iran bilo bi daleko teže. Odgovor na pitanje s početka teksta, zašto se napad već nije dogodio, i to mnogo ranije, dok je iranski program bio ranjiviji, autor traži u činjenicama da su potencijalni ciljevi brojni, da su neki od njih ojačani protiv udara, i da sve to zahtijeva opetovane napade. A Izrael i Iran udaljeni su, po prilici, kao Hrvatska i Švedska. Procjene su, uključi li se i Amerika, da izraelska misija može, "u najgorem slučaju", potpuno podbaciti, a američka, "u najboljem slučaju", osujetiti iranski program – za desetak godina. Poanta je opet u tom "osujetiti", a ne i zauvijek zaustaviti. (Inače, iranski nuklearni program počeo se razvijati još za vrijeme vladavine šaha Reze Pahlavija; ironija je u tome što su njegovo pokretanje inicirali i omogućili Amerikanci.)
Autor nadalje spekulira da možda postoje i postrojenja za koja se ne zna, a čak i kad bi se uništila sva postrojenja, to i dalje ne znači da se može "izbombardirati iranski know-how". Pretpostavka je da bi Iran, u slučaju napada, povukao svoj potpis iz Ugovor o neširenju nuklearnog oružja, i, dok je do sada ipak omogućavao nadzor Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju, nakon toga bi cijeli program postao apsolutno netransparentan. Ukoliko bi, pribojava se autor, Iran tada doista odlučio izraditi Bombu, učinio bi to "u krajnjoj žurbi i još većoj tajnosti". Možda bi Amerika, pita se dalje autor, mogla Iran bombardirati svakih nekoliko godina? Hm, dobra ideja, "ali kako bi mogla znati kada i gdje da udari? I kako opravdati promašenu politiku svijetu?" A da se pokuša nasilno, vojnim putem, promijeniti režim? Hm, primjeri Afganistana i Iraka nisu poticajni. Autor smatra da nuklearni program ima široku narodnu potporu u Iranu, i da bi napad mogao učvrstiti ljude u uvjerenju da je Bomba jedina obrana od "neumoljivog američkog neprijatelja".
Tekst završava zaključkom da sve navedeno ipak ne znači da "svijet" treba samo tako dopustit da Iran dođe do Bombe. Autor drži da je vlast u Iranu lišena prihoda zbog embarga, da je financijski sustav sve izoliraniji i da rialu pada vrijednost. I zatim još malo za i protiv napada. Proponenti misle da bi vojno poniženje dokončalo režim. No, Iranci bi, upravo suprotno, mogli zbiti redove i podržati vođe. Autor spominje političke promjene širom Bliskog istoka, podjelu unutar iranskog vodstva i gubitak vjere Iranaca u vladajuću elitu. To bi, vjeruje on, moglo dovesti do "narodnog otpora", kao i 2009. Vjeruje i da bi se novi režim koji bi proizišao iz jedne takve revolucije lakše odrekao ideje o Bombi od onoga kojega bi svrgnuli napadi izvana.
Evo i završnog odlomka u kojem autor još jednom sažima svoje postavke: "Postoji li opasnost da će Iran doći do nuklearnog oružja prije no što se to dogodi? Da, ali bombardiranje može samo povećati rizik. Možete li spriječiti Iran da napravi Bombu ako je odlučio domoći je se? Ne u beskonačnost, i bombardiranje bi ga moglo učiniti još očajnijim. …svijet ne može ukloniti iranski kapacitet da se domogne Bombe. Može jedino promijeniti njegovu volju da je se domogne. Trenutno se to može postići daleko vjerojatnije putem sankcija i diplomacije, nego ratom".
Valjda novinar The Economista zna o čemu piše.
petak, 09.03.2012.
Švicarski mentalitet
Dobio sam od prijateljice e-mailom pričicu o švicarskom mentalitetu.
"Upoznala sam jednu uspješnu poslovnu ženu koja je, kad je čula da sam iz Hrvatske, počela pričati o svom godišnjem odmoru kod nas. Priča mi tako kako je bila sa suprugom na Krku na odmoru i kako ih je oduševila naša zemlja. Uz to, svidjela im se naša rakija. Oboje su tako kupili dvije litre rakije, potajno. Dakle, međusobno nisu znali da je to druga osoba učinila. I svatko od njih je zapakirao te dvije litre u svoj kofer. Zašto dvije litre? Zato jer se toliko maksimalno može uvesti preko granice. Kad su stigli doma i shvatili što su napravili (u kući, ne na granici, jer im koferi nisu bili pregledani), nazvali su carinu i prijavili prekršaj. Platili su kaznu za to.
Pitam je ja, dobro pa zašto, ako vas nitko nije uhvatio? Kaže meni žena, tako smo odgajani. Oboje radimo u državnim firmama i primamo mjesečnu plaću od 15 000 CHF (cca 95 000 kuna). Tim činom, mi smo našu državu oštetili i nama je to nezamislivo. Švicarska je uspješna zbog poštivanja i provedbe zakona, a ne zbog zaobilaženja istih. Ako država poštuje i daje nama, mi imamo obavezu njoj to vratiti. Malo sam se zamislila i došla do zaključka - to je domoljublje, a ne skandiranje na tribinama kada igra nogometna
reprezentacija."
subota, 03.03.2012.
Maturantica
Možda ljudska vrsta ipak ima budućnost?
A za opširniji osvrt na autora kojega mlada dama spominje, više ovdje:
http://blog.vecernji.hr/darko-milosic/2011/09/04/mracni-svijet-obaveznog-skolovanja/